Fotografije čitateljki, Mina Milenković

Fotografije čitateljki, Mina Milenković

Još nismo stigli da progutamo gorku knedlu koju nam je servirao dekan Pravnog fakulteta najstarijeg srpskog univerziteta, u vidu ‘predavanja’ “Srpska država između istoka i zapada”, koje je, na lični poziv dekana, studentima održao Aleksandar Vučić, sve zamuckujući i promašujući temu, prikladnu žanrovsku formu, registar i akademski nivo na koji obavezuje govornica jednog od tri najstarija fakulteta beogradskog univerziteta. Dakle, dok smo još pokušavali da shvatimo šta se to zbi u petak, već u utorak nas je posred nosa tresnula zahvalnica koju je Tomislavu Nikoliću uručila lično dekanica Filološkog fakulteta istog tog najstarijeg srpskog univerziteta, povodom dana fakulteta, a za velike zasluge i pokroviteljstvo.

Da država (i crkva) nasrću na univerzitet potpuno je uobičajeno. To se da razumeti, jer političarima, osim ako su istinski državnici koji interes društva, zajednice i države stavljaju ispred svojih ličnih, sitnopolitičkih, partijskih i finansijskih – nikako ne odgovara slobodan univerzitet kao mesto gde se neguju kritičko mišljenje, traganje za istinom i humboltovski ideali.

Ali kad se sam univerzitet odriče svoje autonomije, kad dekan jednog fakulteta grubo naruši osnovno načelo da je politici zabranjen pristup na akademsko tlo, i čak sa ponosom najavi da je počastvovan i da je to prvi put u istoriji fakulteta da se studentima obraća jedan predsednik vlade (nije li se dekan dosetio da sigurno postoji neki dobar razlog zašto se to nije ranije događalo?) – to je simptom duboke bolesti čitavog društva, a posebno univerziteta.

Dekan Avramović predaje, pored Retorike, i predmete Uporedna pravna tradicija, Opšta pravna istorija, Zapadna pravna tradicija, i Antičko grčko pravo. Čudno. Pomislili biste da nas upravo istorija uči kuda je vodila politizacija univerziteta tridesetih godina prošlog veka u srcu Evrope, ili devedesetih godina u Srbiji, ponajpre na najstarijem srpskom univerzitetu. Čudno je i to što su poprište ovih skandala dva važna fakulteta u oblasti društvenih i humanističkih nauka. Upravo nam te nauke kažu da predsednik države i treba da bude ‘pokrovitelj’ (ma šta to značilo u ovom konkretnom slučaju) projekata i aktivnosti za očuvanje kulturne i naučne baštine države i naroda. On za to prima platu, to mu je opis radnog mesta. I svakako ne treba za to da prima zahvalnice od dekana fakulteta. Da je predsednik dodelio nekom fakultetu, univerzitetu ili dekanu priznanje (a svi znamo koliko voli da deli ordenje) to bi još i bilo prikladno. Ovako je ne samo degutantno, nego i duboko zabrinjavajuće.

Naša je akademija duboko bolesna. Mnogo je simptoma o koje se oglušujemo, koje guramo pod tepih i puštamo da bolest raste kao zloćudni tumor. Politizacija rukovođenja akademskim institucijama samo je jedan od njih. Rukovodioci akademskih institucija, rektori, dekani, upravnici trebalo bi, po definiciji, da budu najbolji među jednakima, i u profesionalnom i u etičkom i u moralnom smislu. Njih ne postavlja ministar, njih ne imenuje vlada, njih biraju njihove kolege nastavnici i istraživači, i nemaju razloga da strepe od vlasti, nemaju razloga da dele zahvalnice i pozivaju vrh izvršne vlasti da studentima drži jeftine političke govore. Akademija je bolja od toga. Odnosno, morala bi da bude. Osim ako je obolela od bolesti koja je naše društvo već gotovo potpuno razorila – odsustva moralne odgovornosti: prema sebi, studentima, kolegama i akademskoj zajednici, društvu, generacijama koje tek dolaze.

Sve je u proteklim godinama vodilo ovom trenutku, sve one “knedle” koje smo ćutke progutali prvenstveno mi iz akademske zajednice, a zajedno sa nama i ostatak društva, mediji, pravosudni organi, građani. Oćutali smo akreditovanje raznoraznih privatnih (ruku na srce, i ponekih državnih) fakulteta i univerziteta za koje smo svi znali da su najobičnija šarada. Možda i zato što smo znali da bi njihovo postojanje bilo nemoguće da na njima ne “tezgare” upravo neki nastavnici uglednih državnih univerziteta, jer retki od tih privatnika koji visoko obrazovanje vide kao biznis zaista žele da investiraju u zapošljavanje sopstvenog kvalitetnog nastavnog i naučnog kadra. A pitanje sukoba interesa ionako niko ne postavlja.

Oćutali smo i to što su – korak po korak, agenciju po agenciju, zavod po zavod, centar po državni ili privatni centar – vitalni sistemi društva potpuno odsečeni i od univerziteta i od građana; univerzitet je marginalizovan, a odlučivanje o najvažnijim pitanjima preneto na birokratska tela koja kontroliše izvršna vlast, podložna isključivo političkom uticaju i interesima. Taj trend, sve jači iz godine u godinu, potpuno je očigledan u svim zakonskim rešenjima koje predlaže ova vlada, i to ne samo u obrazovanju. Probudili smo se jednog dana i odjednom nam više za usluge isporučivanja struje nije odgovarala firma koja nam struju daje, nego neko drugo telo, umetnuto između državnog preduzeća i građana kao tampon-zona, da one koji treba da nam pruže uslugu od nas zaštite i učine nedodirljivim. Oćutali smo i privatne izvršitelje državnih poslova, ozvaničene snagatore koji, opet, ono što treba da bude sistem koji služi građanima i društvu čine nedodirljivim za te iste građane. Privatno obezbeđenje? Privatni sudski izvršitelji? Komunalna policija? Pa zar u civilizovanoj pravnoj državi nije nekada bilo strogo zakonom propisano da silu u cilju sprovođenja zakona mogu da primenjuju samo i isključivo dve državne institucije, policija i vojska. Sve ostalo je ozakonjen privatni, politički i partijski interes, sve su ostalo male privatne plaćeničke vojske političkih moćnika na različitim nivoima.

Ako se vratimo univerzitetu, uglavnom smo oćutali i uvođenje takozvane “tržišne” ili “tržišno orijentisane” koncepcije univerziteta, koja ima za cilj da akademiju svede na preduzeće za proizvodnju radne snage sa ograničenim kompetencijama, umesto da bude mesto gde se misleći ljudi razvijaju, razmenjuju ideje i stiču znanja. Tačno je, to je globalni problem, ali nas to ne oslobađa odgovornosti za sopstveni univerzitet. Prvi čovek izvršne vlasti upravo je u svom obraćanju studentima prava govorio o tome da nam nedostaju zidari, tesari i bravari, a da imamo previše menadžera. Valjda je trebalo da studenti smesta odu do šaltera i ispišu se s fakulteta, te da se zapute na prekvalifikaciju u tesare i bravare.

A samo nekoliko dana ranije svi su mediji od Kurira do Tanjuga, preneli stavove izvesnog dr Miroslava Kuke, diplomiranog fizičara a doktora pedagoško-metodičkih nauka (gle koincidencije!), inače profesora Pedagoškog fakulteta u Bitolju (druga država) i Strukovnih vaspitačkih studija u Aleksincu (bivša Viša pedagoška škola). Uz to, kako stoji na njegovom internet sajtu on je i vlasnik privatne agencije za obezbeđenje, i bivši operativac Ministarstva unutrašnjih poslova (?!). Pretpostavljam da su mediji stavove dr Miroslava Kuke tako zdušno preneli, jer su potpuno na tragu politike koju predvodi Aleksandar Vučić, a javno zagovara i Ministarstvo prosvete. Naime, on nam je nemilice skresao u brk da “fakuleti štancuju nepostojeća zanimanja”. To su, naravno, mediji stavili u naslov, a potpuno je nevažno to što se iz kasnijeg teksta vidi da problem nije u fakultetima koji “štancuju”, nego u tome da država godinama nije našla za shodno da uredi, usaglasi i ažurira pravilnike o stručnim nazivima. Dr Kuka je pravi zagovornik “tržišne” koncepcije univerziteta, jer smatra da je ‘tržištu’ potrebno manje od 20% visokoobrazovane populacije (dakle, tesari i zidari!) i da bi broj studenata na budžetu trebalo određivati prema tržišnim potrebama. Da li je tržište države čija privreda postoji samo u tragovima zaista merilo bilo čega, i da li samo zato što smo decenijama imali neodgovorne državne vlasti koje su privredu upropastile treba generacije mladih ljudi da lišimo prava na obrazovanje, dr Kuka ne objašnjava. On postavlja pitanje u čijem je interesu da se student školuje da bi se izvezao u inostranstvo. Pitanje je odlično, samo je odgovor pogrešan. Umesto da mlade ljude zadržimo u zemlji tako što ćemo im omogućiti da se obrazuju i da se zapošljavaju bez partijske knjižice, trebalo bi da im uskratimo obrazovanje, pa ih onda niko neće ni hteti. Uostalom, za to se nedavno zalagao i predsednik Nikolić. Inače, dr Kuka radi, naravno, na projektu. Šta je uopšte i čiji je projekat “Redefinisanost strukture i Strategija razvoja visokog obrazovanja u Srbiji”, naravno, nismo saznali. Ima li u njemu zaista predstavnika svih univerziteta, stoji li iza njega država, sve to nismo saznali. Ali smo se takvih projekata nagledali u poslednjim decenijama, i iz njih se, po pravilu, kako i dr Kuka predlaže, ispile “nezavisne agencije” i “komisije”, te on predlaže čak “dve domaće i jednu stranu”, a sve to “zbog povećanja kvaliteta visokog obrazovanja”.

I konačno, mada sam sigurna da nismo zaboravili, nismo baš oćutali, ali smo vrlo diskretno protestovali kada se otkrilo da u vrhu državnog aparata sede ljudi koji imaju ili sumnjive diplome ili plagirane radove. To što vrh akademske zajednice – rektorski kolegijum, konferencija univerziteta, nacionalni saveti za nauku i visoko obrazovanje – nije tada smogao moralne snage ili hrabrosti da političare nauči šta je društvena uloga univerziteta, i to je vodilo današnjoj sramoti. Isto tako, od vrha ka dnu, svako od nas najbolje zna koliko smo svega i svačega oćutali, od nepotizma, preko korupcije, do neprofesionalizma, neprincipijelnosti i neetičnosti u sopstvenim sredinama. Možemo da guramo i dalje sve pod tepih, da gledamo svoja posla, svoje M koeficijente i svoju učionicu. Ministarstvo Udovički, glavni stub oslonac ove vlasti, čiji je cilj da što više državnih – znači, naših – para prebaci u tuđe (i svoje) džepove, sprema spiskove – nekima za otpuštanje, nekima za zapošljavanje, kao što smo videli. Možda je najpametnije da ćutimo, da se ne nađemo na pogrešnom spisku. Ali, kao što rekoh, istorija nas uči da ćemo se svejedno naći na onom spisku, pre ili kasnije.

I predsednik vlade i predsednik države, dva uvažena gosta naših uvaženih fakuleta, praktično su ukinuli dve institucije ključne za savremeno građansko društvo i vladavinu prava – ombudsmana i poverenika građana. Isprva oprezno, ispitujući hoće li se građani pobuniti, hoće li se pravnička zajednica pobuniti, hoće li se univerzitetska zajednica pobuniti. Pošto nisu, predsednik države je pre dva-tri dana ombudsmanu jednostavno rekao “neću, i šta mi možeš”. A onda je dobio zahvalnicu sa univerziteta. A predsednik vlade u kojoj i dalje kao ministar sedi Gašić, čiju je smenu preporučio zaštitnik prava građana, dobio je lični poziv od dekana Pravnog fakulteta. Zaista je bilo mučno gledati domaćina kako usplahireno obleće oko gosta i predstavlja ga kao nekoga ko je (citiram Blic online) “bio i ostao jedan od najboljih studenata”. Uprkos priličnoj nelogičnosti ovakve izjave (kako ‘ostao’? pa valjda je diplomirao?), premijer ju je shvatio kao kompliment, i uzvratio jednakom ljubaznošću, rekavši (citiram) “Dekan Sima me je proveo kao mečku svuda”. A onda se Branislav Nušić, alumnus najstarijeg fakulteta našeg najstarijeg državnog univerziteta, prevrnuo u grobu. I još mnogi čestiti alumni. Ali naročito Nušić.

Nadajući se da će mi možda pomoći da progutam ove dve poslednje knedle, htela sam da se podsetim kakvom smo se idejom o univerzitetu rukovodili kad smo bili mladi. Karl Jaspers, koga su nacističke vlasti 1937. proterale sa univerziteta, vrativši se po oslobođenju Hajdelberga 1945. kao izabrani rektor, bio je poražen činjenicom da su temeljni principi savremenog univerziteta, koje su postavili njegovi slavni prethodnici na čelu sa Humboltom, potpuno uništeni. Stoga je svoju Ideju univerziteta (1923) praktično iznova napisao 1946, sa namerom da univerzitetu vrati dostojanstvo, zbog čega su ga cenili čak i markistički orijentisani kritičari egzistencijalizma, prvenstveno njegovo shvatanje o javnoj, društvenoj ulozi intelektualca.1

Jaspers je pre 70 godina video odnos države i univerziteta kao “stanje stalne napetosti”, ali je verovao da se univerzitet mora neprekidno boriti da očuva svoju autonomiju, suprotstavljajući se pritiscima, jer je to njegova naučna i duhovna misija u društvu.

A za uspeh u toj misiji najvažniji je, po Jaspersu, “karakter zajednice profesora i studenata koja čini duh univerziteta”.2

U toj zajednici nema nikog osim nas, profesora i studenata.

Peščanik.net, 09.10.2015.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Wyatt, J.F. 1982. Karl Jaspers’ The Idea of the University: An existentialist argument for an institution concerned with freedom. Studies in Higher Education 7(1):21-34.
  2. Lolić, Marinko. 2009. Jaspersov pokušaj rehabilitacije ideje univerziteta. Filozofija i društvo 3:41-59.