dve devojčice voze rolere
Foto: Predrag Trokicić

Vlasnici rodoljublja nas uče kako voleti zemlju: na vrhuncu ljubavi valja umreti za nju. To je taj patriotizam kao savršeno utočište hulja: za dokazivanje odanosti nečemu što oni smatraju otadžbinom, traži se pristajanje na sve na šta se ne može pristati.

Režimi nastali na nedostatku građanske pameti uveravaju jadnike kako su vladari isto što i otadžbina. Otpor njima, to je plaćenička izdaja. Ne može se voleti svoja zemlja, ako ta vrsta neodredive emocije nije poravnata sa kreaturom koja sebe jednači sa Srbijom.

Iz Srbije se masovno beži. Ljudi koji su otišli u normalan svet ostali su bez nostalgije za zavičajem. Ne pate za bilo čime što su ostavili, sve što vole vode sa sobom.

Ali, ne beže svi. Neki ne odlaze jer nemaju gde, ili ih više niko ne želi, ni ovde ni tamo. Više desetina hiljada ostarelih će neminovno nestati bez dovoljno pažnje, hrane i lekova, njihova će budućnost biti okončana u mučnoj agoniji i mestu na grobljima nezaslužnih građana. Tako se služi otadžbini do poslednjeg daha. Penzioneri koji prežive biće jedina snaga istorijskog rasta.

U stvari, ispašće da je Mića Jovanović, pustolov nastao ukrštanjem Arsena Lupena, Ostapa Bendera i Gorana Vesića, na primer, makar u jednom trenutku bio vidovit: pre desetak godina, dok ga nisu zatekli u krivolovu sa diplomama – a još je bio nesumnjivi londonski đak – dao je da se Beograd okiti bilbordima sa podsticajnom porukom: Završi Megatrend i pali!

Čak je i takav Mića, poluobrazovani kicoš i protuva, dobio packe zbog manjka patriotizma, pa je svoj proglas morao da brani opravdanjima koje je stigao da smisli. Na primer, nije mislio da svršeni studenti elitne škole zapale zauvek, naprotiv, to je poziv da vide svet i čega sve tamo ima, pa da se vrate.

Njegov najpoznatiji đak, doktor bez fakulteta, plagijator, danas je otadžbina u najčistijem smislu. Nebojša Stefanović nije morao da pali odavde. Postao je elitni član vladajuće bande. Ima silu iznad i ispod sebe. Ima oca koji je uključen u otadžbinske poslove i ko se usudi da podigne glas protiv njega radi protiv države i postaje izdajnik naoružanog naroda.

Najpoznatija profesorica Megatrenda planira i pravi široke puteve. Da li je zaslužila ljubav namenjenu otadžbini zbog neopisivih građevinskih poduhvata, ili samo zavodljivi roze veš koji su joj kupili radikali? Mislim da se čovek preziva Mirčić, on je odnekud, ispod skupštinske klupe isukao ženske gaće, pokazao ih u svoj njihovoj tekstilnoj erotičnosti i ponudio na poklon Zorani.

Ne znam zbog čega, ali ministarka je odbila da primi i proba taj intimni dar, bar dok je Vjerica Radeta proziva kao špijunku i lopužu.

Zorana voli svoju otadžbinu, da nema jakog rodoljublja ne bi je ni gradila, ona voli i onoga koji joj je važniji od države, puteva i gaća. Ali ne voli radikale jer nije ni bila njihova, ali onaj koga voli više od sebe jeste. I nikada nije prestao niti će prestati da bude njihov. Na tom mestu nastaje spor između rodoljublja i izdaje, poštenja i hajdučije, gaća i najuglednijih otadžbinskih lica i guzica.

Martinović je otadžbina, zar se nadate da ona izgleda drugačije? Rističević je dično lice Srbije kakvu želimo, njemu pripada svaki patriotski poklič.

Voljena zemlja se ne da zamisliti bez Gorana Vesića, žovijalnog pripovedača anegdote o tome kako je gradonačelnik Beograda Branko Pešić bio protomajstor Beograđanke. Njegov uzvišeni šarm neopisive kreature na položaju gaulajtera Beograda čak nije podstakao dremljivog domaćina Milomira Marića da ukaže budali na postojanje dvojice Branka Pešića. Ali, izgleda da je Marić potpuno ishlapio u danonoćnom požarstvu i iščekivanju najdražeg gosta: logoreične države koja ne zatvara pogana usta.

Jovanjica je ogledni deo otadžbine, sve sa složnom braćom koja nemaju veze sa svojim imanjem.

Mafija na čelu države je naša otadžbina.

Naravno, i to se brani životom i svim životima.

Na braniku otadžbine širom otvorenih očiju i usta stoji Vulin, nosilac vojničkog ponosa i ratničkog rodoljublja, koje je davno izvan granice raštimovanog, mahnitog fanatizma. Pod njegovom rukom izrasla je nova generacija generala-slugu, zaduženih da podnose svaku ludost Vrhovnog i svaku budalaštinu ministra vojnog. I to je odbrana zemlje, oficiri su bacili svoju čast pod noge onima koji je nisu ni imali. Ponizni generali koji ne smeju da brane sebe od budala ne umeju da odbrane ništa.

Otadžbina, to je ministar rada, a i njegov kolega iz prosvete. Marko Đurić brani otadžbinu tamo gde nje niti odbrane nema, ali je dobar kandidat za ministra bezveznog hodanja.

Ne može se pojmiti patriotizam bez emocija za Anu Brnabić, koja pokazuje nežnu ljubav prema svemu što ne razume. I to je konačno taj poetski, dirljivi simbol otadžbine koju su nam oduzeli, zagadili i pretvorili je u nešto najodvratnije: u sebe.

Mladi i pametni beže odavde zato što su pametni.

To nije samo zbog toga što ovde nema nade za njih. Nade više nema ni za koga.

Dobro kaže pisac: pakao je ostao prazan, sve su satane kod nas.

Peščanik.net, 04.02.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)