Foto: Ivana Karić

Foto: Ivana Karić

Posle nedavnog odlaska Misije MMF-a iz Beograda, nakon sedme revizije sporazuma sa Srbijom, ostala su otvorena bar dva krupna pitanja: da li će posle isteka tekućeg aranžmana, februara iduće godine, Vlada Srbije zatražiti zaključivanje novog sporazuma “iz predostrožnosti” za godine koje slede i da li će Bord MMF-a prihvatiti neku značajniju korekciju plata u državnim službama do kraja godine ili se projekcija povećanja plata može očekivati tek u budžetu za 2018. godinu?

Prvo pitanje praktično je otvorila premijerka Ana Brnabić, koja je u intervjuu Blumbergu natuknula da će se razmotriti pitanje nekog novog sporazuma sa MMF-om, ali da se na takav aranžman neće ići ukoliko bi on gušio politiku privrednog rasta Srbije. Možda je upravo zbog toga na završnoj pres konferenciji u Beogradu, posle sedme revizije, Džejms Ruf, šef misije, rekao da je na vlastima Srbije da odluče hoće li ili neće novi aranžman i tome mudro dodao da “ukoliko bude novog programa, on bi morao jasno biti fokusiran na rast”. Istom prilikom je ministar finansija Dušan Vujović “ublažio” premijerkinu najavu prekida saradnje sa MMF-om uopštenom formulom da će Srbija sa ovom institucijom nastaviti “profesionalnu saradnju”, ali je “pitanje u kojoj formi”.

Zanimljivo, doskorašnji član Fiskalnog saveta Srbije i kandidat za produženje mandata u ovoj instituciji Vladimir Vučković (u intervjuu Politici, 16. jula) nije krio da je zagovornik zaključivanja novog aranžmana sa MMF-om “jer je u periodima kad nismo imali program dolazilo do pogoršanja”, te da se “Fond kod nas pokazao korisnim”. On je pri tome odbacio i sve floskule o MMF-u kao instituciji koja dođe i naređuje Srbiji šta treba da radi.

Uz opasnost koju nosi svaka simplifikacija, moglo bi se reći da se u pozadini ove dileme da li ići ili ne ići na novi aranžman sa MMF-om, krije nekoliko bitnih koncepcijskih razlika između onih koji smatraju da se ne sme dalje ići s politikom restrikcija potrošnje, ne samo iz političkih nego i iz ekonomskih razloga, to jest onih koji misle da se privredni rast ne može održati i ubrzati ukoliko plate ne povuku tražnju naviše, te onih, na drugoj strani, koji upozoravaju da se stroga fiskalna konsolidacija mora održati, ali da ona ne može dati brze rezultate na planu standarda i povećanja plata. U tom pravcu Vučković čak otvoreno kaže da ukoliko u narednom periodu budemo imali godišnji privredni rast od četiri odsto, tek u narednih pet godina možemo stići do prosečne plate od 500 evra. Istina, Vučković izgleda dozvoljava potrebu da se nešto povećaju plate državnoj administraciji koja nije participirala u poslednja dva (minimalna) povećanja.

Na drugoj strani, ako se to tako može reći, vidimo ocenu Ivana Nikolića, urednika MAT-a, koji je rekao da je preporučljivo da Vlada dopusti rast plata u javnom sektoru do kraja godine “jer izvor postoji, a trenutno plate nisu podsticaj rastu proizvodnje” (Danas, 7. jula).

Možda nategnuto deluje utisak da se u Srbiji uvek i pre svega radi o platama, te njihovom uticaju na politiku privrednog rasta. Videćemo kojem će se modelu politike potrošnje ili “kontinuitetu” štednje prikloniti premijerka Ana Brnabić.

Novi magazin, 21.07.2017.

Peščanik.net, 21.07.2017.