- Peščanik - https://pescanik.net -

Svemirska Rozeta

 
Ovo su možda poslednji sati u životu File, sprave veličine veš mašine koja je prevalila put od preko 6 milijardi kilometara da bi se spustila na jednu kometu. File je sonda koja se u sredu odvojila sa matične letilice s kojom je stigla do dubokog svemira, odskočila par puta po površini komete i na kraju se zaglavila u senci, lišena sunčeve svetlosti kojom bi se punile njene solarne baterije. U četvrtak su naučnici koji su poslednjih 25 godina planirali ovo putovanje, sedeli i čekali da im se sonda javi, u očajnoj nadi da joj je preostalo dovoljno energije da pošalje svoja otkrića.

Ako File izdahne na tvrdoj, stenovitoj površini komete 67P, tuga će se osetiti mnogo dalje od kontrolne sobe misije u Darmštatu, u Nemačkoj. Zapravo, tamo će možda i najmanje žaliti: oni koji su svoj radni vek posvetili ovom projektu proglasili su ga uspešnim, bez obzira na sletanje koje nije bilo baš u skladu sa planom (harpuni kojima je File trebalo da se usidri na kometi nisu ispaljeni, pa zbog slabašne gravitacije nije bilo ničega što bi sondu držalo pričvršćenu za planirano optimalno mesto sletanja). Bili su oduševljeni što je sonda uopšte stigla na cilj i uzbuđeni njenim prvim izveštajima. Skoro 90% planiranog naučnog rada je izvršeno. Što reče jedan od naučnika, „Već smo dobili fantastične podatke“.

Ipak, laici teško mogu da izbegnu tugu. Instinktivna antropomorfizacija nije ogranična na slatke životinjice, i to će posvedočiti svako ko je gledao film Wall-E. Ako je Pixar uspeo da izazove saosećanje sa robotom-đubretarom, ne treba da iznenađuje da je Evropskoj svemirskoj agenciji pošlo za rukom da izazove empatiju sa jednonogom sondom ispaljenom sa „svemirskog nosača“. U tim časovima ispunjenim nervozom, mnogi su navijali za File, zamišljajući je željnu sunca na toj hladnoj, neudobnoj površini, dok poslednjim trzajima snage šalje podatke.

Ali i to jedva da objašnjava opštu fascinaciju koju je ova avantura izazvala. Razlozi za to su delom jasni: puki beg od svakodnevnih muka na zemlji. Ne mora se ići tako daleko kao Kristofer Nolan s filmom Interstelar, u kojem se fantazira o napuštanju naše pokvarene, opustošene planete i novom početku – da bi se uživalo u retkoj prilici za predah od zemaljskih muka. Tih par blaženih dana, udarne vesti zauzela je priča daleko od krvoprolića Islamske države i Ukrajine, užasa zlostavljane dece i siromaštva. Čak i oni koji ne sanjare o begu sa planete mogli su da se prepuste uživanjima eskapizma.

Ali je sletanje na kometu pružilo više od razonode: bio je to i svojevrsni lek. Jer ovo je priča o ljudskoj saradnji u zaraćenom svetu. Sužena verzija ovog argumenta fokusirana je na misiju kao priču o evropskom uspehu. U vreme kad mediji vide „Evropu“ samo kao izvor neželjenih migranata ili sumanute regulative, File je ponudila alternativnu viziju; da Nemačka, Italija, Francuska, Britanija i drugi zajedno mogu postići mnogo više nego što bi sami ikada mogli da sanjaju. Geopolitički eksperti često govore o globalnom zaokretu ka Aziji, usponu BRIC zemalja i sličnom – ali ovo izvanredno putovanje pokazalo je da Evropa još nije otpisana.

Pa i to je suviše sužen pogled. Preko NASA, učestvovala je i Amerika. Obratite pažnju i na imena delova te mašinerije: satelit Rozeta, merni instrument Ptolomej, brodska kamera Oziris, sama File – čitav imaginarij drevnog Egipta. Letilica je nazvana po kamenu iz Rozete, otkriću koje je pomoglo u dešifrovanju hijeroglifa, kao da se htela sugerisati slična, ako ne i veća ambicija: dekodiranje tajni svemira. Prizivanjem drevne ljudske prošlosti, ovo je predstavljeno kao misija čitavog čovečanstva. Neće biti zabadanja državnih zastava na kometi 67P. Rečima Džesike Hjuz sa Otvorenog univerziteta, Rozeta i njeni putnici „postali su daleki predstavnici našeg zajedničkog, zemaljskog nasleđa“.

Upravo tako doživljavamo ovaj trenutak: kao ljudski trijumf. Dok se divimo brojkama – sonda je letela 10 godina, prevalila preko 6 milijardi kilometara, spustila se na kometu koja se kreće brzinom od oko 50.000 kilometara na čas i to s dva minuta zakašnjenja od planiranog reda vožnje – divimo se onome za šta je naša vrsta sposobna. Meni je teško da se odlepim već i od same komunikacije: da je centar u Darmštatu u stanju da uspostavi kontakt sa objektom udaljenim preko 500 miliona kilometara, šalje instrukcije, prima snimke. Meni pada mobilna mreža u kuhinji, a ESA održava komunikaciju sa robotom koji se nalazi mnogo dalje od Marsa. Osećaj je kao kada gledamo kako trči Jusein Bolt ili slušamo kako peva Marija Kalas: ushićeni smo krajnjim granicama ljudske izuzetnosti.

Naravno, osećamo i strahopoštovanje. Ono što film Interstelar izaziva konfekcijskim sredstvima i digitalno potpomognutom pričom – File pruža istinski. U realnom vremenu i prostoru, zavirili smo na mesto koje nam je toliko izvan domašaja koliko i sam drevni Egipat.

Još kad svemu dodamo obrazovnu namenu putovanja. „Ovo je vrhunska nauka“, kažu, i naravno da jeste. Istražuju najdublje tajne, uključujući i zagonetku početka života. (Po jednoj teoriji, voda je na sparušenu Zemlju stigla uz pomoć komete). I pisci Knjige postanja su znali da je pitanje o poreklu najdublje povezano sa pitanjem smisla. Od drevnih dana čovečanstva, pitanje „Kako smo dospeli ovde?“ značilo je u stvari „Zašto smo ovde?“

Otud razmišljanje o kosmosu tako brzo skreće u duhovnost. Tako je i sa filmom Interstelar ili Odisejom 2001. pre njega. Jedan od najsnažnijih trenutaka u predsedničkom mandatu Ronalda Regana odigrao se kada je odavao počast astronautima stradalim u eksploziji Čelindžera. Oni su, kazao je, „izmakli teškim zemaljskim okovima i dodirnuli božije lice“.

Ne znači da morate verovati u takve stvari da biste uživali u romantici. Nekada su i sekularisti, posebno na levici, imali svoju veru. Verovali su da se čovečanstvo kreće neumoljivim putem progresa i da svakom generacijom svet postaje sve bolji i bolji. Klanice proteklog veka su njih – i nas – lišile tog nekad čvrstog uverenja. Pa ipak, povremeno stigne nesumnjiv pomak, što je jedan naučnik iz ESA nazvao „ogromnim korakom za ljudsku civilizaciju“. Tome možemo da se veselimo, čak i ako nam se File više nikada ne javi.

 
Jonathan Freedland, The Guardian, 14.11.2014.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 15.11.2014.