Prokletije, Hribi.net

Prokletije, Hribi.net

Model vlasti koji je patentirao Aleksandar Vučić u prestonici širi se ekspanzivno, ne zazirući od otvorene agresije nad političkim oponentima, kao što je nedavno to bio slučaj u Inđiji. Rušenje pokrajinske vlasti i osvajanje Vojvodine je zadati cilj SNS-a, pri čemu su razlozi koji se navode – nepostojanje legitimiteta demokrata u Novom Sadu, izostanak demokratije, korupcija – zapravo opšta mesta koja prate sve kampanje naprednjaka. Međutim, primer jednog grada na istoku Srbije, gde je SNS na poslednjim izborima osvojio 45 odsto glasova i, po uzoru na republički nivo, napravio veoma jaku koaliciju sa Dačićevim SPS-om, svakodnevno pokazuje nove aberacije vlasti, koje mogu poslužiti kao pogled u budućnost onim opštinama koje se spremaju da padnu pod apsolutnu Vučićevu vlast.

Kao i većina gradova u užoj Srbiji, Zaječar je do dolaska SNS-a bio pod vlašću Mlađana Dinkića i njegove partije Ujedinjenih regiona Srbije (URS), koja je evoluirala od grupe ekonomskih eksperata do konglomerata lokalnih političara koji su se fuzionisali u političku asocijaciju koja je imala za cilj eksploataciju materijalnih resursa sa lokala. Nakon poslednjih izbora, ova partija je prestala da postoji, dok se njen lider povukao iz javnosti, zauzevši mesto specijalnog savetnika premijera za odnose sa Emiratima. Opštine poput Zaječara su pokušale da u zagrljaju naprednjaka pronađu spas iz stanja koje je URS ostavio iza sebe, ali ubrzo se pokazalo da je nada u demokratizaciju društva izneverena i da se mora raditi ispočetka. Međutim, u nekim naprednjačkim gradovima kao što je Zaječar više nije moguće izaći ni na ulicu i pokazati svoje neslaganje sa aktuelnom vlašću. Nedavni događaji u tom gradu predstavljaju ozbiljno upozorenje.

U decembru prošle godine, u Zaječaru je održan prvi zabranjeni skup, koji su organizovali DS, DSS, kao i lokalni svrgnuti političar Boško Ničić. MUP je dan pre toga zabranio okupljanje opozicije, ali nekoliko stotina građana se ipak okupilo na centralnom gradskom trgu, izražavajući nezadovoljstvo politikom naprednjaka, čiji je glavni eksponent predsednik Skupštine grada Saša Mirković, poznat i kao nekadašnji menadžer pevačice Marije Šerifović, pobednice Eurosonga 2007. godine. Njegova biografija je paradigmatična za političke funkcionere nove generacije iz provincije. Budući da niko nikada nije utvrdio šta je on po profesiji, Mirković je bio idealan kadar za obavljanje čitavog niza funkcija, od onih u Socijalističkoj omladini Bora 1991, preko Srpske radikalne stranke i lokalnog pokreta ‘Živim za Krajinu’, sve do naprednjačkih dana, kada je postao čelni čovek Opštine Zaječar. On je inače vlasnik i produkcijske kuće Beoton, za koju je pronalazio finansije u gradskom budžetu Bora. Opozicija ga je 2008. optužila da je iz gradske kase isplatio svom preduzeću 400 hiljada eura na ime organizacije kulturnih programa u toj opštini. No ovaj estradni menadžer je nastavio da nesmetano pliva i akumulira svoje funkcije, protiv čega se naposletku usprotivio i sam Vučić u oktobru 2014, kada je Mirković tobože isključen iz stranke, no nikada nije pokrenuta inicijativa za njegovo razrešenje sa mesta predsednika Skupštine grada.

Sinergija koja je uspostavljena sa beogradskom centralom je više nego očigledna. Pokazalo se to i u zabranama koje su donesene kada su u pitanju politička okupljanja u Zaječaru. Tako je opozicioni skup ‘Branim Zaječar, moj grad’ zabranjen iz bezbednosnih razloga, jer je gradska uprava za isti termin zakazala nastup lokalnih rok bendova. Glavna Mirkovićeva invencija se sastoji u tome da se skupovi opozicije mogu održavati samo na određenim lokacijama na periferiji grada, za šta će organizatori skupa morati da plate određenu taksu. Ovu inicijativu je podržala potpredsednica Vlade Srbije Zorana Mihajlović, navodeći svetle primere iz Evrope, gde se takvi skupovi ‘prijavljuju i naplaćuju, a organizatori su dužni da počiste sav nered iza sebe’.

Da bi olakšao posao opoziciji, predsednik Mirković je tokom devetomartovskog mitinga (za sada ih je bilo osam) uputio ozloglašenu komunalnu policiju da obradi protestni skup i ukloni improvizovanu binu sa trga. Pošto su građani telima odbranili kamion-binu, komunalna policija se povukla, ali je onda na scenu stupila ekipa iz elektrodistribucije koja je prekinula dotok električne struje. Međutim, opozicionari su očigledno bili spremni na ovakav vid opstrukcije, pa su za ovu priliku spremili i agregat, zahvaljujući kome je omogućen nastup opozicije, ali i dvojice glumaca (Vujadin i Vladimir Milošević) gradskog pozorišta ‘Zoran Radmilović’. Oni su tom prilikom odrepovali pesmu koja je postala hit opozicije u tom gradu, ali i iskra pobune koja se širi društvenim mrežama. Dok veliki srbijanski hip-hop bendovi pevaju o Kosovskom boju, ovaj glumački dvojac je refrenom ‘Svi na protest! Svi na protest!’ pozvao građane da ustanu protiv lokanih faraona, korumpiranih funkcionera sa nadimkom ‘10 posto’, kao i onih koji ‘vole Zoranu kao zenicu oka’.

Ovaj nastup je zaječarske glumce koštao radnih mesta, jer su ih sutradan u matičnoj kući sačekali otkazi i zabrana ulaska u zgradu pozorišta, što je, naravno, pravdano potrebama nove sistematizacije koja je napravljena preko noći. Takođe, po kolektivima su donete zabrane zaposlenima da se pojavljuju na protestnim skupovima. U gradu u kome se za poslednjih nekoliko godina udvostručila nezaposlenost, gde mizerne plate u javnom sektoru kasne, gde trudnice ostaju bez socijalnih primanja, nije teško uplašiti ljude.

‘Veliko gradilište’ kao metafora privrednog razvitka, koji su najavljivali još Miloševićevi kadrovi devedesetih, a sada to čine Aleksandar Vučić i njegova zamenica Zorana Mihajlović, još dugo neće stići u ovaj grad na istoku zemlje, odakle je u XIX veku ponikao uticajni socijalistički mislilac Svetozar Marković. Kako se čini, njegove antikapitalističke ideje o samoorganizovanju radnika i emancipaciji od konzervativnih političkih projekata i praksi ni danas ne gube od svog sjaja.

Novosti, 26.04.2015.

Peščanik.net, 27.04.2015.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)