Talasi terorizma naviru i povlače se, ali njegovi sastojci ostaju isti. Uvek prepoznajemo odbojnu pojavu, ali ne uspevamo da se približimo njenoj definiciji. “Uspešan” teroristički akt – a napad na Svetski trgovinski centar (WTC) bio je svakako uspešan u smislu šoka koji je izazvao i po dubini svojih posledica – odlikuje se posebnim elementom koji se javlja, sa sve jačim intenzitetom, u svim terorističkim aktima. To je njegova neuobičajena i neočekivana priroda, te činjenica da krši sva pravila fer pleja. U ovom kontekstu “fer plej” označava neka elementarna, primitivna pravila igre. Moderni terorizam se ne obazire na pravne norme, ni kada te norme pretenduju da vladaju oružanim sukobima, kao što su međunarodna ili unutrašnja pravila vođenja rata; ne drži ni do pravila omerte, zavere ćutanja, niti do bilo kojih drugih ograničenja koja su, kako se smatra, prisutna u poslovima među kriminalcima.

Efikasan terorizam mora da krši sva pravila, sve vreme, utoliko što mora da bude neočekivan i nepredvidiv. Veliki teroristički šokovi devetnaestog veka izgledaju stoga krotko u poređenju sa ubistvima i razaranjima dvadesetog veka. Zato je katastrofa Svetskog trgovinskog centra, označavajući početak dvadesetprvog veka, bacila u senku sve prethodne. Ne samo da je ubijeno na hiljade ljudskih stvorenja, već su stotine upotrebljene kao sredstva za ubijanje drugih, kao neka vrsta jezive municije ili tereta u letelicama. Svet se navikao na samoubilačke napade, gde pojedinačni napadači žrtvuju svoje živote kako bi naudili svojim identifikovanim neprijateljima i pobudili strahopoštovanje. Ali kako opisati bespomoćne putnike aviona koji udaraju u zgrade u Njujorku i Vašingtonu?

U pokušaju definisanja terorizma, ako zanemarimo najidiosinkratičnije poglede na njega, većina posmatrača se, izgleda, slaže sa sledećim karakteristikama: teroristički akt je u suštini politički: njegova poruka je politička i očekivani rezultati su politički. U najmanju ruku, namera izvršioca je politička. Istini za volju, dokazivanje da li je namera bila zaista politička moglo bi naići na poteškoće na sudu, ali je u svom uobičajenom smislu termin dovoljno jasan.

Drugi aspekt terorističkog akta je priroda mete, to jest njegova dvojnost mete. Za razliku od jednostavnijih političkih ubistava, recimo, gde žrtva treba da se samo ukloni političkom promenom koja se na taj način postiže, u tipičnom terorističkom aktu direktni objekt napada je manje-više nevažan. Prava meta je šira; to su svi oni koji se identifikuju sa direktnom metom i od kojih se očekuje da promene svoje političko ponašanje. Činilac koji povezuje direktnu i širu metu je strah. (“Teror” u svom izvornom značenju dolazi od sanskritske rečitras što znači “tresti se”. Zanimljivo je da se u nekim slovenskim jezicima ovaj koren ponovo javlja u rečima sa sličnim značenjem, vezanim za drhtanje tela od straha.) Stoga je, primarna meta terorizma, po pravilu, visoko simbolična. Oštetiti simbol podrazumeva pretnju svemu što taj simbol predstavlja i svakome ko se sa njim identifikuje.

Neobavešteni ljudi su uvek bili najosetljiviji na terorističke napade jer oni tako jasno simbolizuju državu, vladu, organizaciju za koje oni rade. Žrtva u uniformi može ostati bez imena i lica, i te osobe se u medijima registruju kao “… vojnik, dvanaest policajaca, posada helikoptera,” itd. «Neživi” objekti, takođe, kao što su spomenici i važne zgrade, postali su meta politički motivisanih terorista. Napadi na Kule-blizance Svetskog trgovinskog centra i Pentagon su dobri primeri. Svakako da su ljudske žrtve bile ogromne, ali su one za teroriste bili kolateralna šteta u najdoslovnijem smislu reči. Napadači nisu bili zainteresovani za ljude pronađene u zgradama; oni su želeli da ubedljivo udare na središte svetskog kapitalizma, globalizacije, nadmoćnosti SAD, američkog militarizma i na šta sve ne. Za gledaoce televizijskih izveštaja bilo je upadljivo da ljudi koji su evakuisani iz ruševina Svetskog trgovinskog centra i njihovi zabrinuti rođaci nisu bili tipični Amerikanci, kao što su ih opisivali oni koji vole da uopštavaju sliku arogantnih posednika globalne moći, a svakako nisu bili WASP-ovci, privilegovani belci višeg sloja; bili su to, većinom, crni ili hispano-Amerikanci.

Dolazimo sada do elementa u definiciji terorizma koja izaziva najveće poteškoće. Naime, teroristički akt je odbojan jer je reč o nečemu što je moralno pogrešno. Drugim rečima, on pogađa nedužne ljude, bez obzira da li su namerno ciljani ili su shvaćeni kao kolateralne žrtve. Ovo znači da oni nisu krivi, ne samo gledano kroz pravnu optiku već u širem smislu jer nisu lično odgovorni za tobožnje zlo koje su teroristi identifikovali i napali. Ljude je, nažalost, moguće smatrati krivima na mnogo neočekivanih načina. Hans Martin Schleyer, koga su kidnapovali i ubili pripadnici nemačke Frakcije Crvene armije (Rote Armee Fraktion) 1977.godine bio je kriv jer je bio predsednik asocijacije zaposlenih t.j. “najvažnijeg nemačkog kapitaliste.” Grupa turista koja se vraćala avionom sa odmora na Majorci bila je oteta i odvedena na napuštenu stazu za sletanje u Jordanu. Otmičari su ih smatrali krivima jer frivolno uživaju u životu dok narod Palestine pati pod izraelskim jarmom ili zbog toga što se zabavljaju na račun slabo plaćenih emigrantskih radnika zemalja u razvoju. Ruski anarhist je rekao da ne bi smatrao da je pogodio nedužnog čoveka da je ubio prvog buržuja na koga je naišao.

Dvosmislenost u pogledu nevinosti žrtava objašnjava potrebu da se razgraniče takozvani dobri i loši teroristi. Ovo u suštini objašnjava tendenciju da se termin “terorista” uopšte ne koristi za “dobre” teroriste. Ovi drugi postaju “gerila” “borci za slobodu” “pobunjenici”, “članovi pokreta otpora” i tako dalje. Kada je srpska vlada nedavno promenila retoriku prethodnog režima i prestala da zove pobunjene etničke Albance teroristima i umesto toga ih nazvala “ekstremistima”, međunarodna zajednica je pozdravila ovu promenu retorike kao značajan znak umerenosti.

Reakcije u inostranstvu na svirepost 11. septembra bile su pod uticajem ove dvosmislenosti. U očima fundamentalističkih Muslimana, svi Amerikanci su odgovorni za razna nedela svoje vlade i njenih saveznika. Ako pogledamo siromašniji deo evropskog kontinenta, na bivše komunističke zemlje, reakcija, čini se, zavisi od toga koliko su ljudi verovali da su Sjedinjene Države odigrale blagotvornu ulogu u njihovom oslobađanju od sovjetske dominacije. Ako su, međutim, Sjedinjene Države zapamćene kao neprijatelj, ili kao snažan protivnik, osećanja su pomešana. Ovo objašnjava neke reakcije u Jugoslaviji i Makedoniji. Vizuelno, kolaps istaknutih zgrada u Sjedinjenim Državama stanovnicima Beograda je veoma ličio na dokumentarne scene NATO bombardovanja ciljeva u tom gradu 1999. godine. Ako ne opšte odobravanje ovih akata nasilja prema Sjedinjenim Državama, ovo su svakako bila potisnuta osećanja,Schadenfreude, o zasluženoj i pravednoj osveti Amerikancima. Posle godina anti-islamske propagande, običan Srbin, zbunjen zbog četiri izgubljena rata, postao je šizofreničan: ne voli Amerikance i misli da su dobili ono što su zaslužili ali u isto vreme ne može da se stavi na stranu muslimanskih terorista jer mu je toliko puta rečeno da su oni njegovi arhineprijatelji.

Što se tiče terorista, može se samo nagađati šta su oni očekivali kao efekte svoje akcije. Teroristi su uglavnom iracionalni. Prilično je sigurno, međutim, da su mnogi od njih računali na prejaku reakciju napadnutog sistema. Često su govorili da je njihov cilj da demaskiraju krive države, da ih prisile da pokažu svoje pravo lice. Glavna razlika između većine terorističkih akcija u prošlosti i događaja od 11. septembra jeste u tome sto su prve bile prostorno ograničene na državu, ili na grupu država, a ova najskorija akcija tretirala je svet kao jedinstvenu arenu svojih akcija. Dokazala je neočekivano, na izvestan način, većinu tvrdnji pobornika globalizacije. Saradnici i sledbenici Osame bin Ladena (ako pretpostavimo da je on isplanirao napad) tvrde da su zapravo oličenje “pokreta besa” i propovedaju da predstavljaju svakoga ko je frustriran neizbežnošću onakvog sveta koji se ujedinjuje na komercijalnim i kulturnim obrascima koje nameću ili bar simbolizuju Sjedinjene Države.

S druge strane, javnost Sjedinjenih Država i njihovi kreatori javnog mnenja shvatili su napad kao pretnju njihovoj otadžbini i njenim vrednostima. Reakcija se odmah lako mogla prepoznati kao poistovećivanje sa dobrim starim patriotskim okupljanjem oko zastave. Vlada je bila prisiljena da deluje, da učini nešto odlučno, nešto jako. Sjedinjene Države su jedina supersila u odnosu na druge država. Međutim, u odnosu na nedržavne aktere uključujući i privatne terorističke organizacije nepoznate veličine, supersila je snažna ne više od bilo koje druge države. Ogromna američka vojna mašinerija poseduje ne samo neophodno vojničko naoružanje već i odgovarajuće iskustvo, veštine i obuku da pobedi u klasičnoj ratnoj situaciji. Prisiljena da reaguje, a nesposobna da se brzo prilagodi borbi sa neuhvatljivim transnacionalnim neprijateljem, američki donosioci odluka su se opredelili za to da identifikuju Avganistan i njegovu talibansku vladu kao realnog protivnika. Ova paradoksalna situacija može se najbolje razumeti ako pokušamo da zamislimo reakciju ozbiljnih komentatora na bilo kakvo predviđanje nekog naučnika – recimo, pre samo dve – tri godine – da će se Sjedinjene Države uskoro naći u ratu sa Avganistanom.

Prethodni talasi terorizma takođe su bili nepredviđeni, nepredvidljivi i zagonetni za vlade i njihove kriminalističke službe. Ipak, ingeniozna rešenja su konačno nađena u Italiji, Nemačkoj i drugim zemljama. Možemo se nadati da će protivotrov biti pronađen i za ovu posebnu situaciju, mada napadi na Avganistan ni najmanje ne izgledaju kao prejaka ili nesrazmerna reakcija.

Ako postoji nešto što se može reći o terorizmu sa relativnim stepenom sigurnosti, to je da teroristički akti ne dokazuju ništa. Takvi akti ne dokazuju da su njihovi počinioci mnogobrojni. Teroristički akt, bez obzira na šok koji proizvodi, ne dokazuje da njegovi počinioci imaju mnogo sledbenika već samo jednostavno svedoci da imaju suviše malo pristalica da bi se stvar podržala demokratskim, većinskim sredstvima. Kao što ni jarost terorista ne svedoči da je njihova stvar pravedna, ili da su u pravu u pravnom ili moralnom smislu. Uopšte, terorističke akte ne bi trebalo smatrati simptomima nepodnošljivog stanja. Do ozbiljnih i smrtonosnih talasa terorizma dolazilo je u najbogatijim i u najsiromašnijim zemljama; u najdemokratskijim državama, kao i u onima kojima su vladali tirani. Prisetimo se samo odsustva terorizma u nekima od najgorih totalitarnih sistema poznatih u istoriji kao što su Hitelerova Nemačka i Staljinov Sovjetski Savez (uprkos tome što je tamo osuđeno i ubijeno veoma mnogo tobožnjih «terorista»).

Tvrdnja da su Sjedinjene Države nekako prizvale ovaj teroristički akt svojim prethodnim političkim ponašanjem, da su kažnjene zbog podrške loših stvari i saveznika i zbog svoje ravnodušnosti prema sudbini masa, ugnjetenih naroda i tako dalje, znači prihvatanje gore navedenih neopravdanih zaključaka. Ovo je možda ono u šta teroristi veruju ali sigurno nije puno objašnjenje njihovog ponašanja. Racionalizacija terorističkih akcija oduvek je bila uzaludan poduhvat.

Međunarodna politika, br.1105, 2002, str. 24-26

Peščanik.net, 14.09.2008.

NAŠ TERORIZAM