Eden Project, Cornwall, foto: Neda Radulović-Viswanatha

Eden Project, Cornwall, foto: Neda Radulović-Viswanatha

Nebojša Katić predstavlja mainstream današnje ekonomske misli – ako to nije prejaka reč – Srbije. Ne kao kreator, nego kao glasnogovornik struje koja čini ubedljivu, dominantnu većinu i na levoj i na desnoj strani ovdašnjeg i stručnog i opšteg ekonomsko-političkog ideološkog sprektra. Zato se, nažalost, na njegove stavove ne može samo tek tako odmahnuti rukom i reći – gluposti. Jer te gluposti nama već decenijama kroje kapu.

Elem, u svom poslednjem – eh da je stvarno poslednji, što bi rekao Đorđe Balašević – napisu (Politika, 29. mart 2017) Katić suprotstavlja dva, recimo to tako, sistema. „Ključne reči tranzicionog kolonijalizma su: strane investicije, zakoni tržišta, konkurencija, profit, fleksibilno tržište rada, potrošački izbor, poslovni ambijent, privatizacija i restrukturiranje itd. Na drugoj strani su zabranjene reči: planiranje razvoja, ekonomski suverenitet, strateške grane, energetska sigurnost, prehrambena sigurnost, egzistencijalna sigurnost, solidarnost, kultura i sl“, piše, doslovce, Katić.

Kad se ova dva opisa malo bolje pogledaju, nije teško zaključiti da bi se svaki mogao svesti na (po) jednu „ključnu“ reč. U prvom slučaju to je – promena; a u drugom – sigurnost.

Nije takođe teško uvideti da ova dva opisa, ma kako možda delovala apstraktno, imaju svoje materijalizacije u relanom životu. Sve karakteristike prvog važe za Sjedinjene Američke Države, tj. Ameriku, a druge za – Sovjetski Savez, tj. Rusiju. Američki sistem karakteriše stalna dinamika, kretanje; sovjetski sistem je bio opsednut sigurnošću koju je trebalo da obezbede mudre državne strategije i prioriteti. Svi znamo kako se to na kraju završilo: ta ključna reč završila je kao „samo reč i ništa više“, što bi rekao Zdravko Čolić. Kada se manula tih gluposti o sigurnosti, Kina je postala najbrže rastuća ekonomija na planeti i za nekoliko decenija nadoknadila viševekovno zaostajanje.

Ali ne moramo da idemo tako daleko da bismo videli stvari koje su nam pred nosom. Pogledajte samo kakav su kolosalan napredak zahvaljujući „tranzicionom kolonijalizmu“ – kako Katić pežorativno naziva prelazak iz socijalizma u kapitalizam – napravile Poljska, Češka, Slovačka, Rumunija i ostale zemlje realnog socijalizma. Srbija je, zahvaljujući neprekidnom suprotstavljanju liberalizaciji ekonomije i društva, sa jedne, i upornom perpetuiranju nacionalizma, sa druge strane, sada daleko iza zemalja ispred kojih je svojevremeno bila daleko odmakla.

Još je nešto karakteristika Katićevih tekstova – dubok animozitet prema tzv. „potrošačkom društvu“. „U centru ekonomskog sistema više nije čovek, već jedno sasvim novo biće – potrošač. Uspešan sistem zato mora raditi u korist potrošača, makar to bilo na štetu ljudi“. Ima toga još, ali je i ovo previše.

Kad pročita ove redove, čovek pomisli da svoja „pisma iz tuđine“ Katić piše sa Tibeta, iz nekog budističkog hrama, u najmanju ruku iz Hilandara. Ali jok, Katić nam se javlja iz samog grotla tog pakla, iz – Londona. Gde je, uzgred, i sasvim na kraju, stigao tačno na vreme, još davne 1992. godine. Nije se, dakle, Katić u tim užasnim vremenima za građane Srbije, odmetnuo u šume, pobegao u neku pećinu daleko od ljudi, nego je, neustrašiv kakvim ga je Bog dao, jurnuo u središte pakla, u najveću kolonijalnu silu ikad, da se lično obračuna sa mrskim mu kolonijalizmom, eksploatacijom i nečoveštvom. I – tamo je ostao do današnjeg dana. Štaviše, tamo je, iako „tužni sirak bez iđe ikoga“, kao poslovni konsultant, prema sopstvenim rečima, napravio sasvim lepu profesionalnu karijeru. Mora da je te odvratne kolonizatore savetovao kako da ostvare što manji profit.

Da na kraju ovu mučnu priču razgalimo jednim vicem mada ga verovatno već svi znate.

Kako pametan Srbin zove glupog Srbina? Telefonom, iz Amerike.

Vic je, naravno, star. Ono što je novo to je da danas oni Srbi odande, ove ovde još i ubeđuju da je „tamo daleko“ loše i da tim putem nikako ne (s)krenemo.

Peščanik.net, 01.04.2017.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)