Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Nekoliko dana smo svedoci različitih natpisa u novinama o tome šta se dogodilo i na koji način je korisnik Doma za decu i omladinu ometenu u razvoju Veternik izgubio život. Nadam se da ovaj događaj nije jedan od onih koji munjevitom brzinom odjeknu i „potresu“ celu Srbiju, a onda istom brzinom odu u zaborav. Očekujem da se u što kraćem roku ispita odgovornost svih nadležnih institucija (Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja; Pokrajinskog sekretarijata za zdravstvo, socijalnu politiku i demografiju; rukovodstva doma u Veterniku) u vezi sa tragedijom u kojoj je jedna osoba izgubila život i da se javnost obavesti o svim okolnostima koje su do toga dovele.

Skoro 10 godina unazad, različiti izveštaji i istraživanja o položaju korisnika rezidencijalnih ustanova u Srbiji ukazuju na katastrofalan odnos prema ljudima koji tamo žive, a pre četiri godine je deo jedne takve analize bila i ustanova u Veterniku, u kojoj se pomenuta tragedija dogodila.

“Najsnažniji utisak ostavljaju samice ili „ćumezi“ kako ih korisnici zovu. To su sobe za izolaciju, skučenog prostora sa jednim ili dva gvozdena kreveta. Neke su obložene pločicama, a neke ne. U njima deca uriniraju u pelene, a odrasli u kofu. Kontakt sa osobljem ostvaruju ili kroz rešetke ili kroz mali prozor sa rešetkama na središnjem delu vrata. Tu se korisnici zatvaraju kad se „jako uznemire“. Zaposleni nam pokazuju iskrivljene rešetke kao dokaze njihove „nadljudske“ snage. U trenutku našeg obilaska, oni su mirni. Nije bilo moguće utvrditi da li su prethodno dobili ampularnu terapiju s obzirom da se o tome ne vodi tačna evidencija.”

Ovo nije izvod iz neke fantastične ili horor priče. Ovo je deo izveštaja o poseti ustanova socijalne zaštite, koji se nalazi u publikaciji “Sklonjeni i zaboravljeni – segregacija i zanemarivanje dece sa smetnjama u razvoju i odraslih osoba sa intelektualnim teškoćama u Srbiji”. Istraživanje je radila Inicijativa za prava osoba sa mentalnim invaliditetom MDRI-S, 2012. Celokupni sadržaj dostupan je ovde.

Ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja ponosno ističe kako je ministarstvo na čijem je čelu u protekle dve godine uložilo 1.447 milijardi dinara u institucije socijalne zaštite. Nadam se da ta ulaganja nemaju sličnosti sa ulaganjima koja su se sprovodila u propalim javnim preduzećima, od kojih su najmanju korist, odnosno najveću štetu imali radnici, a u ovom slučaju korisnici usluga socijalne zaštite.

Misteriozna ulaganja nas ostavljaju bez mogućnosti da se na transparentan način prikaže kako je potrošen taj novac, kojim akcionim planom je to predviđeno, koje institucije su ga dobile i za koju namenu. Da li je novac potrošen uglavnom na građevinske radove ili na razvoj novih i unapređivanje postojećih usluga ili možda, što bi imalo najviše smisla, na proces deinstitucionalizacije.

Ustanove za trajni smeštaj korisnika su najčešće izolovane od naseljenih područja, okružene visokim zidovima, bez sadržaja koji su stimulativni za ljude koji u njima žive. Korisnici ovih ustanova, osim što su sakriveni od očiju javnosti, često su izolovani unutar institucija tako što bivaju zatvoreni u sobu ili vezani. Dok se Srbija deklarativno zalaže za transformaciju ustanova i njihovo potpuno zatvaranje, svojim postupcima potvrđuje potpuno suprotno.

U prilog tome govori i činjenica da je početkom ove godine upriličeno svečano otvaranje novoizgrađenog objekta u okviru Doma za decu i lica ometena u razvoju dr Nikola Šumenković – Stamnica. Ova investicija je prema tvrdnjama ministra Vulina koštala 66 miliona dinara. Postavlja se pitanje zbog čega se novac ulaže u izgradnju novih objekata u okviru rezidencijalnih ustanova, a ne na razvijanje usluga podrške u otvorenoj zajednici, koje bi bile deo usluge podrške za samostalan život, definisane Zakonom o socijalnoj zaštiti (“Sl. Glasnik RS”, br. 24/2011).

Potpuni paradoks (ne i jedini) je to što je Ministartsvo bilo jedan od učesnika u projektu “Unapređenje položaja korisnika rezidencijalnih ustanova sa intelektualnim i mentalnim poteškoćama, kroz stvaranje uslova za njihovo uključivanje u društvo i lokalnu zajednicu – Otvoreni zagrljaj”, koji je finansirala Evropska unija iz predpristupnih IPA fondova. Projekat se sprovodio u periodu od juna 2014. do decembra 2015. godine, a opšti cilj projekta je “podrška razvoju inovativnih lokalnih socijalnih usluga i osnaživanje osoba sa mentalnim i intelektualnim teškoćama i njihovih porodica u pravcu povratka korisnika iz ustanova u njihove lokalne sredine”.

Dakle, dok jedan projekat ima za cilj da institucije za trajni smeštaj korisnika učini samoodrživim, drugi ima za cilj da ih zatvori. Kao odraz minimalne odgovornosti neophodno je da Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja donese strategiju kojom će definisati plan transformacije ovih ustanova sa jasno definisanim rokovima za realizaciju, a isključivo u najboljem interesu korisnika i u skladu sa Konvencijom UN o pravima osoba sa invaliditetom, koju je Srbija potpisala 2007. godine.

Autorka Ljupka Mihajlovska je narodna poslanica pokreta Dosta je bilo i direktorka Univerzitetskog centra za studente sa hendikepom Univerziteta u Beogradu.

Dosta je bilo, 31.05.2016.

Peščanik.net, 31.05.2016.

Povezani tekst: Vulin ignorisao Zaštitnika

LJUDI KOJI NESTAJU