Muzej savremene umetnosti u Beogradu, foto: Predrag Trokicić

Muzej savremene umetnosti u Beogradu, foto: Predrag Trokicić

Policija je Aleksandra Martinovića naprosto morala da uhapsi i privede na saslušanje (ako ne već i neko drugi ko bi ga hospitalizovao) pošto je ovaj pre dva dana u skupštini neuravnoteženo mlatarao indeksom Aleksandra Vučića i objašnjavao zblanutoj opoziciji da su svi oni iz SNS-a – Aleksandar Vučić. Poput slinavog mališana (jeste, „švrćana“) u školskom dvorištu, on je pokazivao ocene predsednika kao da su njegove i provocirao poslanike s druge strane sale da pokažu svoje ocene. Bila je to apsolutna identifikacija: ako moj predsednik ima visoke ocene, što je za Martinovića iz sasvim nepoznatih razloga jedino i nepogrešivo merilo pameti i obrazovanja, onda je to isto kao da i on, i svi oni iz SNS-a imaju visoke ocene pa su zato i pametni i obrazovani. Ne zna se šta je više pomereno od pameti u ovoj sumanutoj parlamentarnoj predstavi. Mogao je Martinović umesto predsednikovog (mada bi, s obzirom na okolnosti, ovde trebalo da stoji: predsedničkog) indeksa da uzme, recimo, doktorate Siniše Malog i Nebojše Stefanovića. Prateći identifikacijsku analogiju, on bi tada morao da kaže: svi smo mi iz SNS-a lažovi, prevaranti i lopovi.

Ali, nije zbog toga, zbog jednog takvog priznanja, Martinović morao biti uhapšen i saslušan. Ne, stvar je mnogo jednostavnija od toga. I policija je morala da postupi po analogiji i tako stvori makar privid doslednosti: ako je pre nedelju dana, na otvaranju Muzeja savremene umetnosti, uhapsila dvojicu umetnika zbog performansa potpuno identičnog skupštinskom performansu poslanika Martinovića, onda je i Martinović morao u najmanju ruku da završi na višesatnom informativnom razgovoru sa tužiocem, a zbog vređanja predsednika države. Jer, upravo zbog sumnje da vređaju predsednika, tužiocu su privedeni Vladan Jeremić i Uroš Jovanović. Prvi je ljudima u redu ispred ulaza u Muzej savremene umetnosti delio maske sa Vučićevim likom i slike sendviča, dok je drugi – dosledno sledeći smernice ministara vojske i obrazovanja, te same predsednice vlade, krenuo da u Muzej unese sliku predsednika u zlatnom ramu. Prvi je baš kao i Martinović hteo da kaže – svi smo mi Aleksandar Vučić (i to za sendvič), dok je drugi dosledno sledio predlog tekuće vlade da se u javne objekte okači portret predsednika.

Mi se sad, naravno, možemo zapitati zašto je to očigledna provokacija i na prvi pogled idiotska ideja – to da smo svi mi Vučić (za sendvič) ili da se njegove slike kače po kućama – u izvedbi Vladana Jeremića i Uroša Jovanovića, a kada isto rade Martinović, Vulin (i njegovi „švrćani“), Šarčević i Brnabić to se ima videti kao sasvim normalno i poželjno ponašanje. Dakle, zašto su jedni uhapšeni i saslušani, dok se drugi i dalje nalaze na najvišim funkcijama u državi?

Nemam odgovor na ovo pitanje. Zaista. Pa ću zato o nečem drugom, iako i dalje u vezi sa hapšenjima. Utisak je dvojice umetnika da je obezbeđenje koje ih je zaustavilo pred ulazom u Muzej bilo privatno, a tek kasnije je, na poziv, došla i policija. Jeste, isto kao onda pred skupštinom, u vreme inauguracije, samo što tada policija nije došla. Ti privatni zaštitari su očigledno imali precizne instrukcije na šta da obrate pažnju. Da je bilo samo do toga da se održava red, to je mogla i redovna služba da uradi. Dakle, oni, zaštitari, bili su tu upravo da spreče provokacije kao što su performansi Jeremića i Jovanovića. Zadatak do tančina isti kao onomad pred skupštinom. Ali, zašto je partiji, a očito i državnom i paradržavnom vrhu, koji se hvali do sada, u istoriji čovečanstva, najvećom podrškom, potrebno da po hitnom postupku neutrališe navodno izuzetno retke glasove protiv sebe. Nisu li upravo ti retki glasovi koji se javljaju na tako opskurnim mestima kao što je Muzej savremene umetnosti upravo ona neophodna pozadina na kojoj još jače blista većinska podrška režimu?

Ili je tu reč o sindromu carevog novog odela. Zamislimo da je car iz bajke, pošto je bio izvrgnut javnom ruglu, ipak dobio još jednu šansu. I da je sada naučio lekciju. Ne, naravno, lekciju da ne sluša laskavce i da ubuduće pred ljude izlazi obučen, a ne go kao ranije. Naprotiv, lekciju da treba zapušiti usta svakome, pa i najmanjem detetu, ko samo i pomisli da vikne – „car je go“. I sada imamo novu bajku – car se svuda uokolo šeta go, većina podanika spušta glavu i ponizno gleda u pod, ne da bi pokazali lojalnost, nego da ne gledaju sramotu, dok privatno obezbeđenje jurca uokolo i lovi decu koja bi da viknu ono što ionako svi vide. Jednu takvu bajku, skoro pa nastavak „Carevog novog odela“, pre deceniju i po napisao je latinoamerički autor Ariel Dorfman, nekadašnji savetnik za kulturu Salvadora Allendea. Njegova priča nastala je kao refleksija na režim Augusta Pinocheta. Kako to obično biva sa bajkama, i Dorfmanova ima srećan kraj, iako zapravo nije nimalo bajkovita, već vri od realnosti.

Stvar, međutim, nije u tome. Nataložilo se iskustvo koje čini mogućim da se priče o diktaturama i mehanizmima njihovog uspostavljanja danas mogu ispričati i deci. Nema tu više nikakvih tajni. Nisu potrebna nikakva detaljna i dugotrajna posmatranja i istraživanja. Nikakve opširne studije i naporna čitanja. Dorfman je, na primer, sve to sažeo na nekoliko strana alegorijskog teksta za decu. Sve je dakle manje-više jasno. A opet nam se ponavlja, iznova i iznova.

Peščanik.net, 28.10.2017.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)