Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović
Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Video-konferencija Vladimira Putina i njegovih generala angažovanih u sirijskom ratu, po svojoj pompeznoj besmislenosti i ispraznom egzibicionizmu, podsetila nas je na čuvenu scenu ratnog saveta iz Kjubrikovog filma Dr. Strejndžlav ili Kako sam prestao da se brinem i zavoleo bombu. Predsednik Rusije je do te mere iskreno uživao u ulozi glavnokomandujućeg, da je to odmah aktiviralo maštu majstora svih konspiroloških kuhinja. Pa ko voli – nek izvoli.

Najdalje od svih je otišao poznati politički komentator Stanislav Belkovski. On je za svoj poslednji radio intervju na Эхо Москвы spremio pravo pravcato iznenađenje – dezert sračunat na to da prenerazi publiku. „Budući da ima dobro raspoređenu i prilično razgranatu mrežu agenata u Isis-u, Putin je unapred znao za poslednji teroristički napad u Parizu“ – s prelivom nam je servirao Belkovski. „Poznato je da vojskom Isis-a rukovode bivši oficiri Sadamove arapske socijalističke partije Baas, ljudi veoma bliski bivšem Sovjetskom Savezu i Rusiji uopšte. To jest, ruska obaveštajna služba još iz vremena iransko-iračkog rata, pa i ranije, ima svoju mrežu agenata za koju je svojevremeno bio zadužen Jevgenij Maksimovič Primakov“ – objasnio je on.

Mada prilično bombastična, ova izjava Belkovskog se izgubila u moru specijaliteta spremljenih po staroj, već davno oprobanoj „putin-je-znao“ recepturi. Međutim, u celoj ovoj priči ipak se nazire i zrno istine.

Jevgenij Primakov se sa Sadamom Huseinom upoznao sredinom 60-ih godina prošlog veka. U to vreme on je radio kao dopisnik Pravde na Bliskom istoku, a Sadam stupio na rukovodeće mesto u službi bezbednosti partije Baas. Kada je 1968. Baas osvojila vlast u Iraku, Sadamova služba bezbednosti je gotovo istog trenutka prerasla u „punokrvnu“ tajnu državnu policiju. Po rečima samog Primakova, Moskva je već tada Sadama videla kao najperspektivnijeg člana rukovodstva Iraka: „Kada je početkom 1968. pod vođstvom al-Bakra došlo do prevrata u Iraku, Sadam Husein je bio peti čovek na spisku sedmorice ljudi koji su stali na čelo Revolucionarnog veća. Već tada smo u potpunosti računali na njega. I nismo se prevarili. U svakom slučaju Sadam je tada, na rečima i na delu, bio daleko najprogresivniji“.

Godine 1990, akademik Primakov je na osnovu nekakvog „Plana Gorbačova“ postao centralna figura u procesu regulisanja iračke krize. Šta je taj plan u sebi sadržao, niko živi nije znao. Ali Primakov je već u septembru 1991. bio postavljen na mesto prvog potpredsednika KGB-a i na čelo kontraobaveštajne službe. Reorganizacijom KGB-a te iste godine, ova služba je postala samostalna, a Jevgenij Primakov je ostao na njenom čelu.

Od tog dana saradnja dve kontraobaveštajne službe, ruske i iračke, bukvalno cveta. Ona je s jedne strane bila skoncentrisana na rad specijalne komisije UN za razoružanje Iraka, a s druge na rešavanje problema naoružavanja Bagdada – zaobilazeći sankcije UN. U septembru 1993. je bila upriličena skandalozna poseta šefa iračke obaveštajne službe Sabira Abdel Aziza ad-Durija Moskvi, koji je tom prilikom navodno obavestio Jevgenija Primakova o tajnom finansiranju ruske parlamentarne opozicije od strane Iraka. I kada je ubrzo zatim državni udar u režiji te iste opozicije bio sprečen, podaci o Sadamovim milionima su se u masi optužbi za mnogo teže prekršaje prosto istopili.

Kada je postao ministar inostranih poslova, a zatim i premijer Ruske Federacije, Jevgenij Primakov je svestranu podršku Bagdadu pretvorio u zvanični spoljnopolitički kurs Moskve. Nazvao je to zalaganjem za ekonomske interese zemlje i neophodnošću stvaranja „višepolarnog sveta“ kao protivteže američkoj „hegemoniji“. Posredstvom trećih zemalja, obnovljeno je i tajno naoružavanje Iraka. Pozivajući se na izvore iz obaveštajne službe SAD, američki novinar Simor Herš je u aprilu 1999. izašao u javnost s tvrdnjom da je u novembru 1997. Primakov (napominjem da je on tada bio predsednik vlade Ruske Federacije), kao nagradu za svoje usluge od Iraka primio najmanje jednu bankarsku doznaku u iznosu od 800 hiljada dolara. CIA je i ranije, 1993. od svog informatora lociranog u Moskvi doznala za još jedan transfer na ime Primakova. Radilo se o sumi od 1,2 miliona dolara, uz napomenu da se izvor ne smatra dovoljno pouzdanim. Ali ovoga puta – uveravao je Herša službenik CIA – informacija je bila apsolutno tačna.

Igor Ivanov, tadašnji ruski ministar inostranih poslova, nazvao je Heršov članak „podlim pokušajem“ da se pažnja javnosti skrene sa bombardovanja Jugoslavije. Međutim, sam Primakov se nije oglasio nijednom rečju. Tek šest meseci od objavljivanja ovog skandaloznog članka, kada je dumski deputat Aleksandar Vengerovski počeo da šalje upite raznim ustanovama Ruske Federacije i svuda redom daje intervjue na ovu temu, oglasio se pres sekretar Primakova Tomas Kolesničenko izjavom da ni demanti, ni tužba neće uslediti nakon sve te galame. „Zapadna štampa je ovu prljavu kampanju protiv Jevenija Maksimoviča započela po inicijativi američkog obaveštajca Batlera“ – objasnio je on novinarima. „Batler i Primakov su se vrlo ozbiljno bili sporečkali oko Iraka. Pod pokrićem specijalne komisije UN, Batler je u Iraku zapravo radio kao američki špijun i sada iz osvete i nemoći baca ljagu na Primakova, misleći da će ga tako iskompromitovati“. Godinu dana kasnije, bivši šef specijalne komisije UN za Irak Ričard Batler, oglasio se istom takvom optužbom protiv Primakova. Jevgenij Maksimovič je pripretio sudom i na tome se sve završilo.

U aprilu 2003, američka vojska je zauzela Bagdad, a britanski novinari Dejvid Harison iz Dejli mejla i Patrik Graham iz Gardijana su u napuštenoj zgradi iračke obaveštajne službe pronašli ubedljivu potvrdu o njihovoj tesnoj saradnji sa ruskim kolegama. Iz dokumenata koji su u polusrušenoj i još zadimljenoj zgradi pronađeni, jasno se videlo da je Moskva Sadamov režim snabdevala vrednim obaveštajnim podacima. Između ostalog, tamo se nalazio i izveštaj o razgovorima Tonija Blera i Silvija Berluskonija o iračkom problemu. Harison i Graham su osim toga našli gomilu ličnih predmeta i materijala agenata iračke obaveštajne službe koji su svedočili o tome da su mnogi od njih u septembru 2002. prošli specijalnu obuku u Moskvi.

Ove nalaze i publikacije, Ruska kontraobaveštajna služba nije htela da komentariše: „Neosnovane i nedokazane tvrdnje objavljene u bulevarskim izdanjima, mi ne kometarišemo“ – izjavio je Boris Labusov, tadašnji rukovodilac odeljenja za kontakte ruske obaveštajne službe s medijima. A Primakov je baš tih dana odjednom odlučio da javno saopšti razlog svoje čuvene posete Bagdadu pred sam rat. Ispostavilo se da je on Sadamu savetovao da odmah da ostavku, a da ovaj nije poslušao njegov pametan savet.

Nije nikakva tajna da veliki broj bivših oficira Sadamove armije, kao i pripadnika njegove kontraobaveštajne službe danas služe u Isis-u. O tome već naširoko piše i zapadna štampa. Ona piše i o tome kako su Sjedinjene Američke Države u Iraku dobile rat, a izgubile mir. Privremena američka administracija je po analogiji sa „denacifikacijom“ u Nemačkoj donela odluku o raspuštanju iračke armije i po hitnom postupku sprovela u život takozvani dekret o „debaasifikaciji“ Iraka i to je, kako se i moglo očekivati, bila katastrofalna greška. Tako se dogodilo da je kompletan oficirski kadar Iraka (svi su oni, naravno, bili članovi partije Baas), praktično u jednom danu bio lišen svog društvenog statusa i osnovnih sredstava za život, a njihovo iskustvo se pokazalo kao dobrodošlo idejnim čelnicima Isis-a. Abu Bakr el-Bagdadi, „kalif“ Isis-a, upoznao se s njima 2004. u američkom logoru Buka na jugu Iraka. Upravo je u tom logoru stvorena čvrsta integracija „baasista“ i džihadista u jedan jedinstveni pokret. Svedoci tvrde da iza svakog lidera Isis-a stoji bivši irački oficir koji planira i kontroliše vojne operacije, a da bivši pripadnici tajne policije brinu o unutrašnjoj bezbednosti čitave organizacije. Pri čemu oni sve vreme stoje u senci, lica skrivenih maskama da ih neko ne bi prepoznao. A ko tu koga iskorišćava, baasisti džihadiste ili obratno, spada u red onih dvoumica koje za sada ostaju bez odgovora.

Imajući u vidu sve ovo, mislim da je pitanje da li Moskva ima svoje agente u Isis-u prilično deplasirano. Mnogo je verovatnije pretpostaviti suprotno, to jest da Isis možda ima svoje agente u Moskvi. Šta god o tome mislili, ako govorimo o nekakvoj mogućoj agenturi naše obaveštajne službe u Isis-u, onda bi ta mreža mogla biti sastavljena iz redova bojovnika takozvanog „Kavkaskog emirata“, ljudi koji su Rusiju napustili uz „svesrdnu pomoć“ našeg FSB-a. Sa sigurnošću se može reči da je zavrbovati te ljude bilo više nego lako, ali je isto tako sigurno da niko od njih nije mogao da zauzme dovoljno visok položaj odakle bi mu tajni planovi Isis-a bili dostupni. Izuzimajući, naravno, Abu Umara aš-Šišanija, ali on spada u kastu apsolutno nedodirivih.

I na kraju, još jedan mali detalj. Iz podataka dostupnih javnosti može se zaključiti da naftni biznis Isis-a ni najmanje ne smeta Asadu. Naprotiv, Asad je sa Isis-om izgleda zaključio neku vrstu sporazuma o podeli produkcije energenata, dogovora po kome režim dobija polovinu električne energije iz elektrana koje se nalaze pod kontrolom Islamske države. Ako je to tačno, onda se postavlja pitanje čije je to uništene naftne cisterne Putin tako revnosno štiklirao tokom video-konferencije sa svojim generalima?

Vladimir Abarinov, Grani.ru, 23.11.2015.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 28.11.2015.

NAŠ TERORIZAM