Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić
Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Neki ljudi od književne struke tokom vremena se verziraju za godišnjice i pomene, pa su im i prilozi u vidu venaca od veštačkog cveća koje dugo opstaje na suncu i kiši, prkoseći kao svevremensko smeće, neuništivo kao banalnost koja je ispunila našu književnu javnost. Jedna takva banalnost nedavno je štampana u Službenom glasniku, a da ironija bude veća, posvećena je Danilu Kišu. Autor odnosno sakupljač tekstova, koji su uvršteni u knjigu Venac od trnja za Danila Kiša, zove se Milivoje Pavlović, poznat javnosti kao ratni ministar informisanja Slobodana Miloševića (1991-1994), odnosno direktor Radio Beograda do 5. oktobra 2000, danas dekan Fakulteta za kulturu i medije na Univerzitetu „Džon Nezbit“ – odnosno na Megatrendu. Dakle, Pavlović je nakon svog dugog hoda kroz institucije, izgradio solidnu karijeru uvaženog univerzitetskog profesora, koji se potvrdio pre svega studijom o himni koja je preštampavana više puta (1984, 1986, 1990) i ovenčana Zlatnim beočugom Beograda. Nakon 2000, Pavlović je imao još samo dve književne avanture, (zapravo tri ali ova treća kao masterpeace zahteva posebnu pažnju): najpre knjigu Ogledalo Dobrice Ćosića (2014, štampana neposredno nakon Ćosićeve smrti) a sada i Venac od trnja za Danila Kiša (objavljena povodom 80 godina od rođenja i 25 godina od Kišove smrti). Šta objedinjuje ove dve knjige, odnosno ovu dvojicu pisaca koji su i tokom života i nakon smrti bili potpuno disparatni? Odgovor je – Milivoje Pavlović, odnosno njegovo shvatanje književnosti kao jedne od megatrendovskih disciplina za „prodaju znanja i umeća“.

Venac od trnja je promovisan nedavno u Andrićgradu. Na promociji je govorio dr Jovan Delić koji se nije ustručavao da preko priče o negovanju „kulta pamćenja“ uspostavi srodnost između Kišovog dela i Andrićgrada. Po njemu, kao kišologu na glasu, postoji simbolička veza između Kiša i Kusturičinih zidina, jer je Kiš „Ivu Andrića smatrao svojim književnim roditeljem“. Takođe, Delić je tom prilikom izrekao i niz netačnih tvrdnji od kojih je najgora ona da je „impoznatan broj značajnih proučavalaca Kišovog dela napisao tekstove za potrebe ove knjige“. „Reč je o delu koje na oko šest stotina strana daje presek Kišovog života i njegov književni portret“, uveravao je Delić. „Došlo je vreme za još ozbiljnije proučavanje dela Danila Kiša“, zaključio je kišolog, „i to u širokom kontekstu svetske književnosti”. Publika kojoj su ove informacije prodate preko sredstava informisanja, nije mogla da pomisli ništa drugo nego da se ovaj revnosni naučnik pozabavio ozbiljnim istraživanjem, kakvo u ovoj kulturi još niko nije napravio. Nije ni čudo što se urednički bord Službenog glasnika odlučio na publikovanje takvog kapitalnog izdanja. Jelena Trivan nije uzalud, po dolasku na čelo ove kuće, javno obećala da će postati „kulturna pesnica države“.

Sve bi to bilo dobro da se Milivoje Pavlović odlučio na pregalački naučni rad, tj. da je za ovo izdanje potrošio malo više od pet radnih dana, koliko mu je bilo potrebno da od jednog intervjua, koji je napravio sa Kišom davne 1972. godine, napiše predgovor prepun opštih mesta o ovom piscu. Nekoliko desetina komforno prelomljenih stranica, ispunjenih prepoznatljivim Kišovim fotografijama i faksimilima dokumenata čini Pavlovićev „autentični“ prilog svetskoj kišologiji, dok preostalih pet stotina dvadeset stranica predstavlja korpus odlomaka, fragmenata, isečaka, komadića, prepisa, slobodno pozajmljenih tekstova iz knjiga više desetina autora – Kišovih savremenika, prijatelja, korespondenata i stvarnih proučavalaca njegovog dela. Pavlović je posuđivao gdegod je stigao, od Kiša, Pekića, Kovača, Davida, Čudića, Vitezovića, Matvejevića, Krleže, preuzimao je iz najrazličitijih izdanja, od Prosvete i Foruma pisaca do zagrebačke Frakture. Nisam siguran da je za sve ove tekstove pribavio i autorska prava. To što je na kraju knjige objavio popis knjiga kojima se koristio (ali ne kao dopunskom literaturom već tako što nam je preprodao tuđe radove), zahvalivši se pritom Mirjani Miočinović i Vlahu Bogišiću, ne menja na stvari. Ogromna većina tekstova verovatno nije mogla da bude objavljena (i zloupotrebljena) u ovakvoj knjizi, koja pritom nije naslovljena kao hrestomatija namenjena studentima Megatrenda, već kao izvorno Pavlovićevo naučno delo. Međutim, kako ovde nema ni traga od nauke, tako kod Pavlovića kao stručnjaka nema ni trunke intelektualne časti. On je i ono što je prisvojio pokušao da prezentuje radi postizanja ličnog i nacionalnog cilja. Prvi je bio da sebe još jednom potvrdi kao stručnjaka za prodaju književnosti, a drugi da Kiša svede na meru palanke, koja drugačije ni ne može pojmiti format njegove književne ostavštine. Pavlović je pritom insistirao na Kišovoj oporuci „da bude sahranjen po pravoslavnom obredu“, te da mu je opelo služio Amfilohije a da je o Kusturici imao reči hvale, koje je svojevremeno objavio u Mondu. O tim stvarima je govorio i u januaru ove godine, kada je dajući intervju za vršačku televiziju LAV, rekao da knjiga nosi naslov Danilo Kiš u društvu mrtvih pesnika. Tom prilikom je izneo i gnusnu priču o Kišovim „samoubilačkim idejama“ koje je imao pred kraj života, kada je „spavao sa revolverom pod jastukom“. Ipak, mora se priznati jedno. Pavlović je, reklo bi se, istinski zadivljen Kišovim pripovednim stilom: „Kiš je bio neumoran u borbi za najviše stilske vrednosti srpskog jezika i srpske kulture. Vukući za sobom nasleđe lokalnih bitaka, Kiš je boje i mirise našeg podneblja učinio bliskim i onim čitaocima koji ne poznaju izvorno maternju melodiju srpskog jezika.“

Filolog Pavlovićevog formata mora da zna dosta o stilu, budući da se pre svojih naučnih preokupacija literaturom Dobrice Ćosića, a potom Danila Kiša, usko specijalistički bavio jednim od najvećih stilista srpskog pripovedog idioma – delom Miće Jovanovića, vlasnika Megatrenda. Naime, odmah po izlasku Jovanovićevog znamenitog dvojezičnog dela Biznis kao umetnost življenja / Business as Lifestyle, Pavlović je u Megatrendovoj reviji (1/2013) objavio svoju kratku studiju pod naslovom „Žanrovske i stilske karakteristike dela Miće Jovanovića“. (Iako ovaj tekst ima svega šest časopisnih stranica, nije mnogo kraći od predgovora knjige o Kišu. Verujem da bi u prelomu Službenog glasnika, uz prateći foto materijal mogao doseći osamdesetak stranica.) Već na samom početku, Pavlović demonstrira svoje poznavanje funkcionalnih stilova, podsećajući svoje čitaoce da je „jezik sredstvo saopštavanja misli“. Nabrajajući sve karakteristike naučnog stila, Pavlović dolazi i do svoje središnje teme, tj. knjige Miće Jovanovića, koja se otima stilističkoj i žanrovskoj normi. Biznis kao umetnost življenja, objašnjava Pavlović, „dovodi Jovanovićev biznis-stil do takvih formi iskaza koje su bliske književnoumetničkom stilu“. Zato Jovanovićeva knjiga nije jedna od onih „komplikovanih i zamornih kupusara“ već se radi o delu koje „uvodi relaksiraniji jezik u tretiranju tema“. Kao primer kopernikanskog obrta u jeziku, od poslovnog ka emocionalnom stilu, Pavlović navodi uvodno poglavlje Jovanovićeve knjige koje nosi naslov „Kiša“. On je zadivljen Jovanovićevom meteorološkom jezičkom imaginacijom, koja kod alterega bivšeg rektora Megatrenda, izvesnog Rona Kirka, pokreće uspomene na njegov prvi dolazak u London, dana 5. januara 1980, otprilike tri godine pre nepostojeće odbrane doktorata na LSE. Pritom, kroz glavu mu prolazi niz kulturoloških činjenica, a pre svih reference na omiljni crtani film o Petru Panu, Vendi i Zvončici koji lete pored londonskog Big Bena, „ostavljajući zvezdanu prašinu“. Ovaj pasaž Jovanovićeve književnosti, kaže naš tumač, „tipičan je primer ispovedne, putopisne proze“ iz tradicije koju su oblikovali Orfelin, Prota Mateja Nenadović, Rastko Petrović i Miloš Crnjanski, a na koju se njegovo delo naslanja. „Mića Jovanović je tvorac jednog paražanra“, zaključuje Pavlović, „koji nas podučava da jezik biznisa ne mora biti jedan otuđeni govor koji bi neprestano odbijao potencijalnog recipijenta“. Odnosno – kupca.

Nešto slično je Pavlović pokušao da kaže i u predgovoru svoje (nepostojeće) knjige o Danilu Kišu. U kreiranju velikog paražanra Srbije, koji počiva na obrazovnim i kulturološkim narativima Megatrenda i Andrićgrada, moguće je i o književnosti govoriti jezikom tezge. Onako kako je to podučavao Mića Jovanović u svojim knjigama, koje su zapravo pisane po meri svih dr.milivojapavlovića ove kulturne zabiti. Ukoliko to nije dovoljno, kao u slučaju Venca od trnja, uvek se mogu preprodati tuđi radovi, što je uostalom neizgovoreno obrazovno načelo Univerziteta „Džon Nezbit“.

Peščanik.net, 15.07.2016.

PLAGIJATI

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)