Foto: Slavica Miletić

Foto: Slavica Miletić

Ne mogu da zaboravim onaj voz prerušen u kičerajsku parodiju crkve, koji je oslikan pod odlučnom estetskom rukom Marka Đurića. To prevozno sredstvo nije stiglo do Kosova Polja, jer ga je tačno na vreme, pre nego što bi se zbog njega pripucalo, zaustavio otpravnik svih vozova. Isti onaj koji je posegao za priglupom varijantom ponovnog osvajanja zagubljene pokrajine uz pomoć vatrenog konja. Čovek sa simbličkom crvenom železničkom kapom na lepoj glavi, koji je smislio idealan način da nešto radi: zabrlja, javno izgrdi onoga ko je zabrljao, uzme stvar u svoje ruke i odmah je popravi. Nije badava pekao zanat u londonskoj bakalnici šrafovske robe, koja verovatno nikada nije postojala.

Tada je Toma Nikolić, kao civilni šef rezignirane vojske, pretio da će sledeći put krenuti u rat: ’Samo ako to još jednom probaju, lebac im lebov, imaće posla sa mnom! Niko se ne može igrati sa našim pokretnim svetinjama na čeličnim točkovima’. Analitički trust ćurećih mozgova je podržao Tominu rakijašku ideju, ali su se ozbiljni ljudi pitali: Šta bre priča ta bena? Tada je srpski vojskovođa odustao od pohoda, čulo se, pod pritiskom prve ledi Dragice Nikolić: ’Nemoj vojvodo moj, uzdrži se!’

Sve mi se čini da se šareni voz negde vratio pod okriljem noći i paskom Službi, i da čami u nekom hangaru čekajući svoj red vožnje na prugama koje ne postoje. Osim ako nije uguran u tehnički muzej SPC, gde će mladi popovi učiti kako se među fanatičnim vernicima tera taj sveti hram, jedini takav u ortodoksnom vaseljenskom svetu.

Navedeni performans sa diližansom pretvorenom u voz rodoljubivih ludaka, koji inače ne znaju gde idu niti imaju gde da odu, jeste matrica za poimanje Vučićevih patriotskih opita. On je inače lišen emocija koje se ne tiču njega, baš ga briga za Srbiju kojom bi vladao neko drugi.

Za ovu hipotezu mnogo je primera iz njegove mračne prošlosti, u kojoj je pola Srbije proglasio za neprijatelje, a sada to čini sa onom polovinom koja tada jedva da je bila rođena. Tada je bio zaklonjen onom vrstom agresivne i ekspresivno besne simulacije lažnih ali snažnih osećanja prema invalidnoj verziji otadžbine. Ali, ona (otadžbina) to ni od koga ne traži, niti to ume, pa se najgori proglašavaju njenim zaštitnicima. Zato je patriotizam često utočište hulja, koje svoja istinska zla dela zatomljuju patetičnim izjavama ljubavi prema ničemu.

Vučić je na uzaludnoj i naglašeno stupidnoj pokaznoj vežbi oko Makedonije bio velemajstor besmisla. Da li je znao kako nije nimalo lako izvući se iz zamisli koja je zasnovana samo na njegovoj oskudnoj percepciji mogućih posledica? Verovatno jeste, ali je računao na efekat diplomatske senzacije, a nikada nije imao ključne parametre za valjane odnose sa istinom oko sebe.

Konačno, bio mu je potreban problem, neprijatelj koji ugrožava Srbiju, mudrac koji nadmoćno nalazi spas, čeprkajući pre toga po svojoj posustaloj naknadnoj pameti. Koga još mogu da fasciniraju stripovi „o agresivnom obaveštajnom radu“, ili paranoidna zamisao da neko ugrožava Srbiju preko skopske ambasade?

Kako to čini? Da li se možda dokopao neugodne tajne o tome kakav je AV zaista? Srbija se od kapitalne makedonske opasnosti branila preventivno, još kad su ono huligani upali u Sobranje da bi tamo istukli Zaeva. Usred gužve je zatečen i izvesni Gašićev bezbednjak, čini mi se da se preziva Živaljević. Pa kad su ga pitali šta je tražio u narodnoj skupštini druge države, dao je odgovor dostojan inspektora Kluzoa: „Išao sam da vidim šta se tamo dešava!“

A onda je, usred krize i patriotskog ushićenja podanika, Vučić pozvao Zaeva i lako se dogovorio sa njim „o dobrosusedskim odnosima dve zemlje i razvijanju prijateljstva između dva naroda“.

Tako to on rešava, mada je prosto mogao da pozove komšijskog prvaka pre nego što je ispraznio ambasadu i inscenirao amaterski politički vodvilj. Takvu vrstu nihilističke samovolje u proizvodnji besmislenih kriza, Vučić proglašava etalonom državničke patriotske brige, ne mareći što sve to neodoljivo podseća na opasni festival važnih budala.

Da bi se održao na patriotskoj infuziji i pri osećanju da je važan Svetu a ne samo Balkanu, AV se sve nesigurnije snalazi u nepreciznom narativu i hodanju po sajli između Istoka, Nemačke i Amerike.

Zapad ga suštinski vidi kao kozmetički traljavo prepravljenog Šešeljevog radikala, ali krajnjim naporima trpi njegove kopernikanske lupinge i sve bezobzirnije autoritarne ekscese.

Moskva ga razume kao inficiranog rusofila, zbog poimanja opojne no sumnjive moći. Raspolućenog povodom iskonskog istočnog greha i straha od konačne istrošenosti pred ravnodušnim zapadnim svetom. I jedni i drugi znaju da se on boji nadolazeće beznačajnosti i da ga u konačnom bilansu niko neće hteti.

U svom nastojanju da se pokaže kao lider moćne zemlje, prekjuče je rekao, svima koji žele da slušaju, nikome direktno, svakome po malo: „Nećete gledati film o maloj i slaboj Srbiji!“ U nekoj slikovitoj verziji otrcane uličarske epigramije, možda je želeo da kaže, mada to nije sigurno, kako Srbija nije mala, a još manje slaba, ili je pokušao da upravo to podstakne. Jesmo slabašni iako govorimo da nismo, busamo se u prsa, kako bi ilustracija nemoći bila dovoljno patetična. Kao i svi predsednikovi eksperimenti, uostalom.

Možda je misteriozni epilog Vučićevih nastojanja da neprekidno spasava državu od svojih besmislenih akcija u suštini sasvim jednostavan: manje mu je stalo da otadžbina, takva kakva je, bude centar njegovih emocija. Silno želi da on postane centar otadžbine, i da u dlaku, za sebe i svoje vernike bude i jeste isto što i ona. Nema ovde srećnog kraja, jer on u to čvrsto veruje.

Peščanik.net, 30.08.2017.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)