Petr Josek, Reuters
Petr Josek, Reuters

Zamislite da se smakne svet i na njemu ostanu samo Milorad Pupovac i Petar Kuntić, koje, kako to obično biva, spasu vanzemaljci. Od jezika bi, dakle, preživeli (1) ono što se do devedesetih kolokvijalno (i delimično zvanično) zvalo hrvatski (ali bi preživelo pod imenom srpski) i (2) ono što se do devedesetih kolokvijalno zvalo srpski (ali bi preživelo pod imenom hrvatski). To je tako jer je Pupovac Srbin i od devedesetih ne može govoriti ništa osim srpskog, pa sve da zvuči još toliko kao bilo koji drugi Zagrepčanin. Isto je sa Kuntićem, koji je Hrvat, te koliko god da mu ne ide ta jekavica i koliko god da zvuči kao bilo koji Vojvođanin, nužno govori hrvatski.

Ili zamislite da se smakne svet i preživi samo Sanda Ham. Vanzemaljci bi svakako pokušali rekonstruirati sve jezike koji su opstali, pa bi tako pre ili kasnije na red došao i srpski, jezik kojim gospođa Ham vlada „na pasivnoj razini”. Tada bi gospođa Ham rekla „Piši bre, dečko” i počela diktirati iz riznice srpskih rečenica koju je pripremila za svoj legendarni intervju sa Večernjakom: „Voz sa šargarepom i spanaćem zadocneo je 12 časova”, pa „Trešće i smeće da jedu jabuke” i sve tako dok i vanzemaljski pisar ne poveruje da je taj srpski totalno različit od hrvatskog. Ništa od ovoga, naravno, nisu rečenice koje bi bilo ko izgovorio ili prihvatio kao rečenice srpskog jezika, ali to gospođu Ham ne zanima. To je zato što je gospođa Ham kroatistica, a kroatisti / srbisti / bosnaisti / montenegrinisti, jezični graničari, po prirodi svog posla nikada ne mogu preći granicu i izložiti se onome što govore oni tamo, drugi. Ne može se gospođa Ham uputiti preko jezičke granice, ni do najbližeg srpskog nacionalnog vijeća ni do Šida, pa da isproba svoju rečenicu u nekoj, bože me prosti, realnoj interakciji. Ali to nikako ne znači da graničari ne razmišljaju o onima preko granice, koji su, ipak, razlog što graničari postoje – jedan jezični graničar, Marko Samardžija, čak se odvažio i napisao knjigu o tome kako zamišlja da govore ti tamo Srbi, sa volšebnim rezultatima.

Statistički, vanzemaljci u oba slučaja ne bi mnogo omanuli. Naša današnja jezična realnost sastoji se pretežno iz Pupovaca i Kuntića, dakle govornika koji veruju (ili za koje se veruje) da njihova etnička pripadnost na neki magičan način određuje njihovu jezičnu pripadnost. Nacionalne lingvistike se pak pretežno sastoje iz Sandi Ham, dakle preskriptivnih lingvista koji stajanje na braniku tih etnocentričnih jezičnih pripadnosti i održavanje one atmosfere stalne napetosti tipične za granične prelaze smatraju svojom profesionalnom dužnošću.

Poslednjih godina se ta etnocentrična jezična realnost počela ozvaničavati kroz prakse implementacije dvojezičnosti, dvopismenosti i prevođenja za potrebe novih jezičnih manjina. Ove prakse imaju čudan efekat: one razjedinjuju ljude, a ujedinjuju jezik. One, naime, čineći još očiglednijim koliko je prevođenje nepotrebno i besmisleno, pojedince za koje se prevođenje vrši pretvaraju u pokondirene i nepristojne „druge”, koji se prave da ne razumeju jezik zemlje u kojoj žive i svoj jezik i pismo koriste za obeležavanje terena, a sve to od državnog novca.

Nepristojne prisutnosti

Bitno je uočiti da ovo nije sudbina koju dele sve manjine. Da su Pupovac, Kuntić ili Sulejman Ugljanin kojim slučajem Mađari, svako od njih bi  imao na raspolaganju mogućnost da u parlamentu u kojem sedi progovori zvaničnim nacionalnim jezikom, možda čak i da pobere simpatije jer je taj jezik dobro savladao. Isto tako bi nacionalnim jezikom mogao progovoriti i neki Norvežanin / Kinez / Čileanac koji se doselio u Hrvatsku/Srbiju, stekao državljanstvo i ušao u parlament. Naši junaci nisu te sreće: kako Pupovac po definiciji ne može govoriti hrvatski, a Kuntić i Ugljanin ne mogu govoriti srpski, oni su doživotno osuđeni da budu nepristojne nazočnosti, nepopravljivi lingvistički egzibicionisti koji nasred parlamenta zemlje u kojoj žive, čak i kad se radi o najznačajnijim nacionalnim pitanjima, govore stranim jezikom: Pupovac vazda srpskim, Kuntić hrvatskim, a Ugljanin bosanskim, pa sve i da sva trojica izgovaraju identičnu rečenicu.

Nepristojna prisutnost nije samo problem manjinskih političara: prisutnost srpske etničke manjine u Vukovaru nedavno je dovela do toga da udari hrvatski branitelj na hrvatskog policajca. I dnevnik na hrvatskom jeziku na pokrajinskoj televiziji u Vojvodini uzrok je mnogog kolutanja očima. Za čije babe zdravlje se troše hrvatske pare na pravljenje tabli za jednu manjinu koja bi ionako sve razumela, sve da bi se iste demolirale, te da bi se onda morale ponovo praviti i postavljati od tog istog hrvatskog novca? Zašto svuda u svetu dvojezične table služe tome da neko razume nešto što inače ne bi razumeo, a samo kod nas za to da bi neko obeležavao teritoriju? Kom članu (ekavske i samo retko ikavske) hrvatske zajednice u Vojvodini treba prevoditi vremensku prognozu na jekavicu? Mora li država Srbija/pokrajina Vojvodina finansirati širenje hrvatskog standardnog jezika među Hrvatima u Vojvodini i to baš kroz prevođenje vesti sa nacionalnog jezika, kojim ta manjina inače govori?

Ali nije ni tu kraj priče o neprijatnostima koje manjinske zajednice generiraju svojim neprikladnim prisustvom. Implementacija ovih prava uvek krije nova neugodna iznenađenja. Tako su vukovarski ćirilični natpisi ekavski, a ekavski srpski nikada nije bio standardni jezik Srba u Hrvatskoj (uz to kolega Mate Kapović ovde tvrdi da je ekavski u ovoj regiji pre svega odlika dijalekata etničkih Hrvata). Ti natpisi pritom sadrže sve “srbijanske” odlike koje se neće tako lako čuti npr. kod jednog Pupovca. Zato su neki branitelji u Hrvatskoj zaključili da ta policijska “станица” nije isto što i “postaja” tj. da se vukovarskim pločama etablira neka druga država.

Vojvođanski dnevnik na hrvatskom nije doveo do javnog nasilja, verovatno zato što ga ljudi gledaju kod kuće, pa razbijaju vlastite televizijske prijemnike. Ovo, iz već spomenutog razloga, nije toliko dnevnik na hrvatskom jeziku koliko je dnevnik Hrvata. Na vojvođanskim manjinskim dnevnicima naime postoji običaj da se intervjuišu govornici datog jezika kompetentni za ono o čemu se u dnevniku govori. To samo u slučaju hrvatskog dnevnika znači da se redovno pojavljuju razni Hrvati, koji u pravilu govore jezik koji bi se po svemu mogao nazvati srpskim, samo da se uz svakog od njih ne pojavljuje i nedvosmisleno hrvatsko ime. Jezik novinara je još apsurdniji. Iako u Vojvodini ima mnogo jekavaca, ti jekavci nikada nisu Hrvati, pa se tako za spikere uzimaju samo rođeni ekavci priučeni jekavici, koji očigledno standardni hrvatski koriste samo pred kamerama. Tako na primer ovde (gde se valjda govori o hrvatskoj žetvi pšenice u Vojvodini) reporter na 7:13 izgovara  „u vjelikoj mjeri”. Naravno, to nikako ne može značiti da je reporter ovde jezički nekompetentan, jer reporter je nedvosmisleno Hrvat (jer eno imena).

Ruku na srce, ne treba se prenemagati, sam jezik nije ni toliko bitan za ove prakse. Magične cifre koje su na popisu stanovništva morale biti prebačene da bi se table i dnevnici dogodili nisu procenti govornika srpskog ili hrvatskog (a još manje procenti korisnika/ljubitelja ćirilice ili latinice), već procenti Srba, odnosno Hrvata. Sistem koji omogućava ove prakse temelji se, dakle, na pretpostavci da svako ko se u Hrvatskoj izjasni kao Srbin, baš kao i svako ko se u Srbiji izjasni kao Hrvat, automatski odbija nacionalni jezik kao svoj prvi jezik i zahteva da mu se imena institucija/vesti prevode. Tako se u Hrvatskoj nikad ne razmatra mogućnost da bi neki od medijski preeksploatisanih preko 10.000 Srba koji su u ratu sudelovali na strani RH, mogao sebe smatrati govornikom hrvatskog i(li) preferirati latinicu.

U međuvremenu na branicima

U međuvremenu se na branicima jezika upravo zbog manjinskih zajednica desila totalna konceptualna restauracija onoga što je sve vreme ignorisana očiglednost: zajedničkog srpskohrvatskog jezika. Budući da na primer Srbi govore srpski onda kada govore identično kao njihovi susedi Hrvati, Bošnjaci ili Crnogorci (ali ne i kada govore kao njihovi susedi Nemci ili Holanđani), sada se za srpski može tvrditi da se prostire svuda gde se na srpskohrvatskom govornom području nađu Srbi. Srpski se stoga može definisati jedino kao – onaj srpskohrvatski kojim govore Srbi. Dijalektolozi stoga, pokušavajući da pokriju sve pripadnike svog naroda, brzo izlaze na lingvističke granice srpskohrvatskog (i u smislu prostiranja i u smislu jezičnih odlika). Najagilniji su u ovome bili hrvatski lingvisti: u svojoj knjizi Hrvatska dijalektogija 1: Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja (sic!), Josip Lisac za svaki od dijalekata koji se danas govore u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni, nalazi bar jedan hrvatski govor koji mu pripada, time konceptualno priključujući sve tradicionalno srbijanske i crnogorske dijalekte hrvatskom. Tako bokeljski Hrvati govore zetsko-južnosandžačkim dijalektom (kao Sandžaklije i Podgoričani), Hrvati iz Rekaša u Rumuniji govore kosovsko-resavskim dijalektom (kao Jagodinci i Kruševljani), a torlačkim (obično poznatim kao onim što govore Nišlije ili Vranjanci) govore i razni Hrvati u Rumuniji i na Kosovu. I tako dođosmo na stare dobre srpskohrvatske međe: svi su srpskohrvatski dijalekti hrvatski, ali, naravno, samo onda kada njima govore Hrvati. Drugim rečima, jedini razlog što svi Srbi, Bošnjaci i Crnogorci ne govore tim istim hrvatskim jeste činjenica da nisu Hrvati.

Ovde bi mi neko mogao zameriti da uzimam u obzir dijalekte, a ignorišem standardne jezike. Standardni jezici su, naime, iz nekog razloga proglašeni svojinom etničkih zajednica, oko koje se od devedesetih oseća napetost graničnih prelaza. Tako i retki hrvatski lingvisti koji priznaju da je teško razgraničiti dijalekte (na primer Dalibor Brozović ovde, uz legendarnu preporuku „Tu ne treba pokazivati neku zbunjenost, ili kakav osjećaj svojevrsne manje vrijednosti. Ima činjenica prema kojima čovjek mora biti ravnodušan. Jednostavno ići dalje.”), nalaze graničarsku utehu u standarnim jezicima. Tako Brozović ovde pokazuje kako su razlike između hrvatskog i srpskog (što je za njega izgleda isto kao reći „između jezika Hrvata i jezika Srba”) ipak ozbiljne. Radi ilustracije citiram ceo odeljak o ozbiljnim razlikama u glagolskom sistemu:

„Kod glagolskih oblika razlike nisu manje. Posebno upada u oči oblik jeste umjesto jest u prezentu glagola biti. Zamjena infinitiva osobnim oblicima uz veznik da (takozvano dakanje) neusporedivo je češće kod Srba, a Srbi ju dopuštaju i u futuru prvome (ja ću da dođem umjesto ja ću doći). U Srba je običan i futur drugi od svršenih glagola (ako visoko budeš skočio umjesto ako visoko skočiš, a slično je i ako budeš bio dobar umjesto ako budeš dobar). Mnogi se glagoli drugačije sprežu u hrvatskim i srpskim tekstovima, primjerice umjesto spasiti, spasim u Srba je češće spasti, spasem, i sl).”

Čak i ako zamislimo da su ove razlike realne i relevantne za nešto, imam izražen dojam da bi se one mogle upotrebiti kao dokaz da su Srbi u Hrvatskoj Hrvati, a Hrvati u Srbiji Srbi (te da sam ja Hrvat, osim što kažem i jeste i jest i je i jes’).

Ipak, najčešći argumenti o različitosti jezika (i opet se nekako ustalilo opsesivno pričanje o srpskom i hrvatskom, kao da bosanski i crnogorski nisu jednako legitimni entiteti) dolaze iz leksičkog domena. Tako se na stranicama Hrvatskog jezičnog portala (najtemeljnijeg srpskohrvatskog rečnika dostupnog na internetu) može naći možda najozbiljniji primer graničarske lingvistike iz pera Marka Samardžije. Samardžija uzima jedan slučajno izabran tekst na srpskom:

„Čorba od kelerabe sa pečenicom. Sitno iseckati crni luk, pa ga propržiti u Zepter posudi. Dodati kelerabi supu i kuvati 15 minuta. Propasirati čorbu. Dodati pavlaku. Ukrasiti pečenicom, isečenom na rezance, kao i listićem peršuna.“

Taj tekst Samardžija prevodi na hrvatski, s tim što su „promijenjeni dijelovi tiskani kurzivom”, radi carinjenja:

Juha od korabice s pečenicom. Sitno isjeckati (crveni) luk, pa ga propržiti u Zepter posudi. Dodati korabici juhu i kuhati 15 minuta. Propasirati juhu. Dodati vrhnje. Ukrasiti pečenicom, izrezanom na rezance, kao i listićem peršina.“

Zaključak je „35 riječi, a 12 razlika ili 35 posto. Nikakvom se kombinacijom od toga ne može napraviti tekst koji bi bio i hrvatski i srpski, tj. „srpskohrvatski“.”

Ako igorišemo činjenicu da je razlika zapravo 11, kao i jekavizaciju isjeckati (u nadi da Samardžija ne misli da se u Republici Srpskoj govori hrvatski), te s/sa i leksički dublet isjeći / izrezati (gde s i izrezati zvuče bolje i u mom „srpskom”), ostaje nam 8 pravih leksičkih razlika: čorba/juha, crni luk/(crveni) luk, keleraba/korabica, supa/juha, kuhati/kuvati, čorba/juha, pavlaka/vrhnje, peršun/peršin. Ako sada srpske verzije iz ovih parova potražimo u tom istom Hrvatskom jezičnom portalu, naći ćemo ih iznenađujuće mnogo za reprezentativne reči jednog stranog jezika: čorba, supa, keleraba, opet čorba (jer je i Samardžija broji dvaput) i peršun (kao varijanta peršina) sve su natuknice u HJP. Primenom Samardžijine statističke škole se tako može pokazati da je 5 od osam (62,5%) karakterističnih srbizama deo hrvatskog jezičnog blaga prema izvoru koji Samardžijin tekst legitimiše. Ali i oko zvanično nepriznatih reči mora ostati neprijatnost, jer teško je reći da li neki Hrvat ne govori hrvatski samo zato što koristi reči crni luk, kuvati i pavlaka. Tome nekom bi se moglo spočitnuti da njegov hrvatski nije dobar hrvatski, to jest da je verovatno bio previše izložen srpskome / bosanskome / crnogorskome. Upravo tako će se mnoge obrve u Hrvatskoj podići nad Kuntićevim hrvatskim, baš kao i mnoge srbijanske obrve nad Pupovčevim srpskim. Tako se svi entocentrični standardi besomučno rastežu između misije da pokriju sve „svoje” i potrebe da isključe bar nešto, kako bi se na bar nekoj razini razlikovali od svih ostalih. I tako su manjinci nekako komplicirajući faktor za obe težnje.

Mi policentrični, a centri nam pokvareni

Pretpostavljam da ste već uočili šta se ovde prodaje za šta – to što se ustalilo pod imenima srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezik, dakle, nisu lingvistički entiteti već politički režimi, od kojih svaki sadrži mali program za samoapsurdizaciju (i, automatski, radikalizaciju i imunizaciju na realnost) pri svakom susretu sa onim što to nije. Ti politički režimi se održavaju proizvodnjom novih neprijatnosti, nedostatnosti i isključenja i najgori su po one koji ne pripadaju etničkim većinama, jer samo postojanje takvih pojedinaca pod ovim režimima počinje izgledati kao problem koji treba rešiti. Sve ovo čini surovo logičnim zahteve da se manjine „vrate tamo odakle su došle” i prestanu komplicirati funkcionisanje nacionalnih država, a da se neopredeljeni i mešani ili opredele ili umuknu (jer govoriti se ipak može samo etničkim ustima).

Politički režimi srpski jezik, hrvatski jezik, bosanski jezik i crnogorski jezik imaju svoje činovnike, koji se uglavnom nazivaju lingvistima i stvaraju iluziju da običnom čoveku mogu pomoći da se bolje pozicionira u vrloj novoj etnocentričnoj stvarnosti, stalno govoreći o tome kako (treba da) govore Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci. Ti činovnici danas aktivno sudeluju u stvaranju jedne nove normalnosti, normalnosti koja se uči već u jezički segregiranim vrtićima i kasnije postaje deo kompetencije svakog obrazovanog govornika. Današnji đaci na časovima svog entocentričnog jezika uče kako se čini da je srpskohrvatski jedan, ali postoje naučni dokazi da nije, baš kao što se čini da je Zemlja ravna, ali postoje naučni dokazi da nije. Ta nova normalnost utiče i na to kako je moguće promišljati jezik i o njemu govoriti, pa čak i sama Snježana Kordić, beskrajno zaslužna što se na srpskohrvatskom još uvek može govoriti o srpskohrvatskom, ovde izgovara sledeće:

„Još da napomenem da se upravo na standardnojezičnoj razini radi o istom jeziku kod spomenutih primjera. Srbi i Hrvati međusobno se s lakoćom razumiju jedino kad govore na svojoj standardnoj nacionalnoj varijanti. Kad govore dijalektalno, sporazumijevanje se drastično smanjuje.”

Ovo je i tačno i iznenađujuće taman toliko koliko je tačno i iznenađujuće da se (1) Srbi i Srbi, (2) Hrvati i Hrvati, (3) građani Srbije i građani Hrvatske, (4) građani Srbije i građani Srbije, (5) građani Hrvatske i građani Hrvatske bolje razumeju na standardu nego na dijalektima, osim kada se desi da govore istim dijalektom, što se dešava u svim kombinacijama, a nije zagarantovano ni u jednoj.

Ni ti nacionalni standardi, koji se nameću kao nekakva sudbinska datost samo zato što su uvek postojali na nekom nivou, nisu tako neproblematični. Ti standardi su danas nažalost postali etnički bastioni, pa i formulacija „jedan policentrični jezik” kojim se obično rezimira stajalište Snježane Kordić, krucijalno „maši” činjenicu da ti centri danas ne funkcionišu, tj. ne rade ništa od onoga što bi morali raditi i stoga gube kredibilitet. U tom smislu je pre korisno pitati tko danas uopće ima pravo/legitimitet inzistirati na tome da moramo ostajati u okvirima jednog od srpskohrvatskih standarda, bilo na nivou rečenice, teksta ili života.

Da parafraziram Brozovića, ima i činjenica prema kojima čovjek ne smije biti ravnodušan i ne smije jednostavno ići dalje i zatvarati oči. U tom smislu bih voleo biti izuzetak od generalizacije Snježane Kordić ovde da „ [n]itko nije zahtijevao niti danas zahtijeva da laici koriste dvodijelnu oznaku” srpskohrvatski. Ja zahtevam ne nužno upotrebu baš ovog termina, ali svakako nekog termina koji priznaje realnost zajedničkog jezika. Među lingvistima je stvar ionako rešena: koliko smo retki i donkihotovski čudni mi koji na domaćem terenu pokušavamo pričati o istom jeziku, toliko su retki i donkihotovski čudni lingvisti koji u međunarodnim krugovima pokušavaju govoriti o odvojenim jezicima. (Jedini susreti tih svetova događaju se kada se nešto međunarodno bitno organizuje na terenu gde se govori srpskohrvatski, pa domaći graničari u borbi protiv srpskohrvatskog pristupe najnaučnijem od svih znanstvenih sredstava: fusnoti). Politička upotreba imena jezika daleko od domašaja lingvista pokazuje nam da je bitno kako svako od nas svoj jezik zove i koje logičke veze ojačava tom upotrebom. Za mene je stoga upotreba etničkog imena za moj jezik, onaj od Pupovca pa do Kuntića, i na pijaci, kao i u unutarnjem monologu, znak da sam sluga etnocentričnog režima i volonter Centra za apsurdizaciju manjinskih prava. A nisam, i neću da me se tu pribraja, pa sve po cenu da se tek tamo za desetom tezgom nađe neko ko takvom jednom hoće da proda korabicu.

Nastanak ovog teksta su svojim vrednim komentarima i sugestijama pomogli Nikica Strižak, Đurđa Čelojević, Tijana Žakula, Jelena Budimirović, Boris Jeločnik i Boban Arsenijević. Sve preostale greške su moje.

Autor moli da se pri eventualnom preuzimanju i citiranju tekst jezički ne prilagođava.

Autor je lingvista, doktorant/istraživač na Univerzitetu u Utrehtu.

Peščanik.net, 14.10.2013.

Srodni link: Alisa Mahmutović – (Veliko)srpske muke po bosanskom jeziku

VUKOVAR