U vreme kad nastaje ovaj tekst, postavljanje na internet namerno provokativnog antiislamskog filma Fitna, čiji je autor holandski poslanik populista Gert Vilders, nije izazavao silovit protest poput afere Ruždi ili danskih karikatura. Ako ostane tako, to je nekakav napredak.

U međuvremenu treba postaviti tri pitanja u vezi sa ovim filmom, koji svako može ponaći tako što će guglovati “wilders” ili “fitna”. Prvo pitanje glasi: “Da li g. Vilders treba da bude ubijen zato što ga je snimio?” Na to su pozivali neki demonstranti ispred holandske ambasade u Indoneziji, mašući parolama na kojima je pisalo “Ubijte Gerta Vildersa”. Njihov stav je ono što je britanski pisac Daglas Marej oštroumno označio kao “reci da je moja religija miroljubiva ili ću te ubiti”. Još ozbiljnije je to što je, čak i pre nego što je film postavljen na mrežu, Al Kaida izdala fatvu kojim se svi muslimani širom sveta pozivaju da ubiju Vildersa, što je dodatno uvećalo pretnju čoveku koji je već pod dvadesetčetvoročasovnom zaštitom.

Da Vilders ne treba da bude ubijen zato što je snimio film izgleda toliko očigledno da ga gotovo i ne moramo izgovoriti. Ali, moramo to izgovarati, i ponavljati i ponavljati; u stvari, to je prvo što treba reći. Zato što je jedna od najštetnijih realnosti našeg doba to što, ne samo jedan, već mnogi ljudi širom sveta žive sa pretnjama smrću, krijući se ili sa danonoćnim obezbeđenjem, i to samo zato što su rekli, nacrtali ili uradili nešto što navodno “vređa islam”.

Previše je holandskih i međunarodnih lidera požurilo da osudi Vildersov film, a da nisu najpre kritikovali one koji mu prete smrću. Naročito nečuvena jeste izjava generalnog sekretara UN Ban Ki Muna koji je, ekplicitno osuđujući film (ali ne i pretnje smrću), doslovno rekao “ovde se ne radi o pravu na slobodno izražavanje”. To je istinski idiotska izjava. G. Ban nema pravo da tako nešto kaže u naše ime.

Drugo pitanje je da li Fitnu treba zabraniti zakonom, kao što su nedavno od danske vlade zatražili ambasadori 26 islamskih zemalja. Za razliku od ubistva, prihvatam da je ovo tema o kojoj se može legitimno raspravljati u demokratiji, ali moj odgovor ostaje jedno nedvosmisleno “ne”. Film jeste zapaljiv, ali, po mom mišljenji, ne podstiče na nasilje – a izgleda da se, bar za sada, holandsko Ministarstvo pravde slaže sa mnom. Sam Vildersov položaj je takav da komično protivreči samom sebi. Prošle godine je tražio da se Kuran zabrani “kao Mein Kampf“. On, dakle, želi da se zabrani sveta knjiga za 1.4 milijarde ljudi, a da njegov film može da pogleda svako. To je njegova ideja slobode govora. Ko on misli da je? Pravi prorok?

Nakon što smo shvatili da nikome ne treba pretiti smrću ili povređivanjem zato što je snimio ili prikazao takav film, i da on treba da bude dostupan svim odraslim ljudima koji na to pristanu – ne morate da gledate film ako nećete – dolazimo do pitanja: šta bi trebalo da uradimo s njim ili kako bi trebalo da reagujemo na njega?

U slučaju da ga niste odgledali, dozvolite mi da vam ga ukratko prepričam: sastoji se od niza odabranih krvožednih citata iz Kurana, kroz koje se provlače klipovi sa užasavajućim antisemitskim, antihrišćanskim i antizapadnjačkim napadima džihadističkih ekstremista i terorista (užasno odrubljivanje glave taocu, nezaboravni telefonski razgovor nekoga zarobljenog u kulama bliznakinjama u Njujorku, parola na kojoj piše “Slobodo idi do đavola”), što sve vodi ka alarmirajućem prikazivanju muslimanske imigracije u Holandiji i Evropi. Završava se izjavama tipa “Islam želi da uništi našu zapadnu civilizaciju” i “Zaustavite islamizaciju”, a onda u fejd autu čujemo otkucavanje bombe i grom. To je, u stvari, jednačina iz tri dela: islam=terorizam=imigracija.

Ono što treba uraditi jeste razdvojiti ova tri elementa, ukloniti implicitni znak “=” između njih i raskrinkati namere koje stoje iza čitavog filma. Holandski premijer je rekao da “mi verujemo kako je jedina svrha filma da uvredi”. To može da prođe kao formalna izjava političara, ali mogu se razaznati bar još tri svrhe ovog filma: da raspali raspravu o pitanjima za koja je Vilders strastveno, čak fanatično zainteresovan, i koja duboko uzrujavaju mnoge Holanđane; da navede još ljudi da glasaju za njegovu političku partiju, koja već ima devet od 150 sedišta u Donjem domu holandskog parlamenta; i da donese svetski publicitet jednom istinski modernom populisti.

Jedan od mogućih odgovora na prvi element filma – citate iz Kurana – predložio je holandski televizijski producent Hari de Vinter, inače Jevrejin, koji kaže da se u jevrejskoj Tori mogu pronaći veoma pogrdne rečenice o homoseksualcima, ženama i nejevrejskim propovednicima, i da je ovaj film snimljen o Jevrejima, bio bi antisemitski. Tako da bismo mogli polemički da odgovorimo, u Vildersovom stilu, odabranim citatima iz Tore, ili iz čitavog Starog zaveta. Neko bi, još trezvenije, mogao da se pozabavi pitanjem kako su miroljibivi i ratoborni pasusi u Kuranu izbalansirani u današnjim mejnstrim muslimanskim tumačenjima Kurana u poređenju sa, recimo, mejnstrim hrišćanskim tumačenjima Biblije; zato što za ove polifonične tajnovite knjige tumačenje predstavlja sve.

Drugi element Fitne najmanje je originalan, ali ima najvalidniju poentu. Moramo se neprestano podsećati da tamo negde postoje takfiri džihadisti, ljudi od nasilja kojima je na pameti samo da nas pobiju – uključujući tu i njihovu braću muslimane – i da unište naše slobode u ime islama. Reći “ovo nema nikakve veze sa islamom” jeste podjednako glupo kao zajedno sa Vildersom reći “Islam je ovo”.

Smatram da se miroljubivi muslimanski muškarci i žene moraju pozabaviti ovim pitanjem, čak i kada ga postavljaju ljudi poput Vildersa. “Muslimani moraju da razmišljaju o strahu koji proizvodi njihova religija”, kaže holandski zamenik ministra Ahmed Abutaleb, musliman.

Treći deo filma, onaj usmeren protiv muslimanske imigracije, istovremeno je najotrovniji i potencijalno najdelotvorniji. Vilders je čovek koji pravi uspešnu političku karijeru tako što govori ono što mnogi Evropljani misle. Prošlog leta je, uz zahtev za zabranom Kurana, napisao i da “više nijednog muslimanskog imigranta ne bi trebalo pustiti da uđe” i da “ne bi trebalo sagraditi više nijednu džamiju”. Ovo je prilika, naročito za Evropljane nemuslimane, da se naglasi sama po sebi očigledna činjenica da većina muslimana želi da živi u miru, da podižu svoju decu, uštede nešto novca, da poštuju zakone zemlje, da gledaju fudbal – i da veruju kako ih ništa u njihovoj religiji ne sprečava da tako postupaju.

Eto tako zrelo i slobodno društvo odgovara na filmove poput ovog. Ne popustljivošću prema ubicama, ne cenzurom, i ne prosto sveopštom osudom. Neka ga većina ignoriše – kao što je izgleda do sada i činila, a nebo zna da imate štošta pametnije da radite sa svojim vremenom – i neka se manjina zainteresovanih uhvati u koštac s njim (priznajem da sam ga gledao tri puta), neka ga izdvoje, raspravljaju s njim, raskrinkaju njegovu igru, neka opovrgnu ono što se da opovrgnuti i neka prihvate ono što se ne da, razdvajajući mrvice istine od ogromnih govana laži.

Timothy Garton Ash, The Guardian, 10.04.2008.

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 14.04.2008.

NAŠ TERORIZAM