Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Mogao bih da započnem ovaj tekst na mestu gde sam prethodni okončao. Građanin Tomislav Nikolić, naime, ne pokazuje želju da se iseli iz rezidencije na Dedinju od osam ari, jer nije u moći da mudro misli u manjim prostorima. Takav je njegov mentalni sklop: samo ako je potpuno namiren, on pravi bilanse sopstvene, neomeđene alavosti.

Naravno da mi tema za ovu sredu nije samo odvratno lice političke korupcije i njenih nastranih manekena. Nisam mogao da očekujem bilo kakav izliv ljudskog srama kod TN, ili bar prigodnu smernost njegovih stranačkih potomaka, koji bi ga opomenuli da napusti okupirani prostor. Takav etički manevar u toj grupaciji, naprosto nije moguć.

Novog predsednika čvrsto drži iracionalni, razdragani i nervozni optimizam, čije poreklo samo on razume. U Briselu je tražio rok za prijem Srbije u EU, ne može više da izdrži, razara ga beskonačno čekanje milosti. Od Erdogana pokušava da izmoli srpski krak Turskog toka. Pozvao ga je na višednevno konačenje u Srbiji, ponudiće mu jeftiniju radnu snagu od one u Africi i Aziji. Sedeli su na onim smešnim zlatnim sultanskim stolicama, kao junaci jeftine političke parodije.

Predsednik je objasnio šta mu je činiti sa svojim visokim dužnostima, i kaže da 2019. više neće biti na čelu SNS-a. Zašto baš te godine, mogao bi da ode odmah ili nikada. Od Ane Brnabić zahteva da samo nastavi kako je počela, a on će objašnjavati ambasadorima velikih sila šta je ona zaista htela da kaže: Rusija nam je draga, ali ako biramo između dve nespojive mogućnosti, izabraćemo i nju i EU. To je pravi odgovor koji uz autentični transkript solomonske definicije zadovoljava Zaharovu. Američki centar na Ponikvama zadovoljava Skota. Federika Mogerini zadovoljna je sterilnim druženjem Vučića i Tačija. Ah, da! Migovi stižu do Vidovdana, samo da Putin potpiše ukaz.

Ne verujem, naravno, da će Vučić otići iz svoje stranke za dve godine. Nikada ga još nisam uhvatio u istini. On više nije dužan da se drži činjenica, takve okolnosti opterećuju njegovu državničku razigranost. Avioni poklonjeni sa otpada putuju mesecima, kao da ih otuda dovozi valjak. Zbog toga je predsednik Srbije onomad visokim oficirima poklonio sablje. Naša vojska ima hrabro srce i ništa drugo, dovoljno nam je hladno oružje iz doba Nemanjića, Lazara, Obilića, Murata i Bajazita.

Tako ispada da je svakodnevica vođe, koji nastoji da uradi sve što ne ume, nejasna i protivrečna do opasnosti od prestanka vitalnih funkcija države. Bolesna varijanta jednovlašća, ima nekoliko pogubnih posledica čak po opstanak društva kao civilizacijskog ambijenta: redukciju slobode govora i misli i autonomije medija, gušenje osnovnih ljudskih sloboda, suspenziju pravosudnog sistema, oktroisanje zakona po koruptivnoj volji samoizabrane klike. Apsolutnu samovolju u pokušaju uspostavljanja dominacije nad svim društvenim sferama.

U Srbiji je godinama ukinut javni dijalog. Govori samo jedan čovek, uglavnom se svađa sa sobom i ne dopušta čak ni simbolički opstanak oponenata. Ne postoje, ili su zatrti mehanizmi koji bi otklonili ovaj uništavajući defekt. Kritički javni um je u strateškoj defanzivi, poželjni su samo apologija ili ćutanje.

Mediji su bukvalno pred sistemskim gašenjem. Novinarstvom se sve više bave ljudi korumpiranog poluintelekta, opskurni laskavci i polupismeni dilberi iz polusveta. Zanimljivo, ali ta sorta je neodoljiva zavodnica za vođu, koji posle susreta, na primer sa Putinom, ide na raport Mariću, domaćinu raznih protuva iz sumraka, i stožeru sabiranja srpskih vilenjaka, gatara, probisveta, propalica, prevaranata i jogi letača.

Hepi TV je postala simbol nadrimedijske nastranosti, lekoviti mulj u koji predsednik zapada sam ili sa precima, i odatle ponovo leti u svet. Ali, sva ta znamenita putovanja samo su intermeco između dva Hepija.

Osim „Vremena“ i „Danasa“ nema medija u kojima može da se vidi drugačiji stav; svi drugi su u vlasnikovoj štali da bi podržali apoteozu vladajućeg kiča i neukusa. Predsednikove javne emocije i manija neuporedive veličine, proizveli su odurnu koloniju „analitičara“, nosilaca teške, skoro smrtonosne medijske infekcije.

Uz njihovu pomoć stvara se izolacioni sloj društva od najgoreg materijala, koji je zadužen za kontrolu svih kreativnih sloboda. Srbija tako nije policijska, nego parapolicijska država, u kojoj se fanatični politički milicajci oprobavaju u kontroli uma. Nije to samo obična cenzura, nego podmukli ogled u hapšenju svake misli koja bi mogla da omete vođinu ideju o tome gde idemo.

U Titovo doba bile su zabranjene „Tikve“ Dragoslava Mihajlovića, „Kape dole“, posle tri godine igranja, Aleksandra Popovića. I to bi bilo gotovo sve, uz kasniju Radulovićevu „Golubnjaču“ i zbirku pesama Gojka Đoga, „Vunena vremena“.

Ovde smo za samo nekoliko meseci imali radikalnu opstrukciju predstave „Don Kihot“ Zlatka Pakovića, inače vrlo angažovanog intelektualca antifašiste. Neko je u savremenoj adaptaciji Servantesa prepoznao jasne aluzije na srpsku apologiju civilizacijskog besmisla i bespuća.

Na Sterijinom pozorju žiri nije dodelio nijednu nagradu, jer je objektivno najbolja predstava Kokana Mladenovića, kritičara vlasti, takođe sadržala u sebi umetničku transpoziciju mutne prošlosti u još muljevitiju današnjicu. Podanički žiri je spasao nepostojeću čast vladara a izgubio svoju.

Zabranjen je koncert Vasila Hadžimanova, odmerenog oponenta vlasti, i nastup Raleta Damjanovića, bespoštednog kritičara režima. Nešto ranije, nije dozvoljen koncert u Smederevu Vlade Georgijeva, čoveka koji je javno rekao da vlast, a pogotovo vladar ne valjaju.

U nekoliko domova kulture „na lokalu“ nisu dopuštene već zakazane književne večeri nezgodnih pisaca, za koje su palanačke estetske sudije ocenile da nisu dovoljno podobni.

U nekoliko prometnih trafika u Mladenovcu, gde sam godinama kupovao novine tokom leta, više ne stižu „Danas“ i „Vreme“.

Sužavanje ili otklanjanje sloboda, vrhunski je ideal Vučićeve vladavine. On ne ume drugačije; u nečemu što je objektivna sloboda, takvi ne mogu da postoje. Društveno zagađenje jeste željeni ambijent za dominaciju njegovog šljama, koji pokušava da uredi društvo po svom neukusu. Sva ova metastaza, osenčena zavodljivim iluzijama i bezobzirnim utopijskim lažima, obeležena je podatnim pristajanjem ili strašljivim ćutanjem, uz časne akademske, umetničke ili estradne izuzetke. Ima tu neke utehe, ali to je malo, sasvim malo za spas od sepse i galopirajuće agonije. Želeo sam, naravno, da ovo bude podsticajna, a ne pesimistička, kapitulantska projekcija.

Peščanik.net, 12.07.2017.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)