Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Danas nam sportski junaci prividno zamenjuju sve ono što nemamo: uspeh, slavu, novac, lepotu, mnogima i mladost. Njihovi uspesi mogli bi da budu melem za naše stalne poraze, ali sve to oko njih traje samo jedan dan. U nečemu su naši košarkaši u Istanbulu, na primer, svoje razumevanje igre doveli do savršenstva, a to je radost borbe. Njihov učitelj, Aleksandar Đorđević, jeste prauzor vrhunske sportske inteligencije, i nadmoćnog uma uopšte. Njegova je kreativnost naprosto očarala sve one koji umeju da misle.

I na ovom mestu bi priča o sportskim pobednicima mogla da prestane, bar kao čista hronika igre na borilištu. Neki listovi kažu da je selektor Đorđević izbegao da se pozdravi sa premijerkom posle dodele medalja. Ne verujem u to, nisam primetio da se Đorđević ikada bavio stvarima prljave srpske politike, niti je mario za proroke. Uvek je samo radio svoj posao.

Recidivi sportske slave, koja je kratka i sumnjiva kao i sve drugo, i te kako se tiču jezive srpske političke estrade, a i ljudi koji sebe vide kao elitu. Krem sastavljen od jadnih fizionomija rado vidi sebe delom srpske pobedničke slave. Makar u sportu, ako u običnom životu vlada pustinjska oluja bez konca. Ta po svemu nastrana simbioza između „sportskih radnika“ i političkih dilbera slabijih mogućnosti rasuđivanja, usklađena je sa korporativnim spojem političkog i realnog podzemlja. Kraće rečeno, u sportu, posebno u fudbalskoj verziji loptanja, vrte se gomile smrdljivih para, ako novac uopšte ima neprijatnu aromu.

Ali, tu je i čitav inventar odvratnih udvarača-„sportskih radnika“ ovdašnjem vrhovniku. Oni mu javno nude nastranu podaničku ljubav za bilo kakav ustupak ili nameštenje. Jedan je loš trener pohvalio Vučića kao genija modernog čovečanstva i video ga kao srpskog mesiju u narednih pola veka. I odmah su mu udesili da bude selektor mlade fudbalske selekcije. Naravno da je on upropastio i više nego što se moglo. Direktor Zvezde je ponizno pohvalio AV, kao presudnog driblera, fudbalskog maga, najzaslužnijeg za pobedu nad Krasnodarom. To nisu bili samo sportski panegirici, jer ne bi imali smisla. AV izgleda kao suklata oslobođena fiskulture, i njegov se fizikus ne može uvezati sa bilo kojom sokolskom veštinom. U opticaju je retorika opstanka tih trudbenika po svaku cenu, model ispiranja mračnih mrlja iz šarene biografije. Ili, jednostavno, prljavo ulagivanje kao takvo, negacija ličnog ponosa, koji je inače davno nestao u drilu samoponižavanja.

U košarci i odbojci, pa i u vaterpolu bi sve moralo da bude drugačije. Treneri i igrači u tim igrama su ljudi višeg sportskog reda, čija je etika brušena na čestitoj sportskoj borbi, nezamislivoj bez rabljenja kvalitetnog uma. Sale Đorđević ne mora da piše pohvale bilo kome od beznačajnih funkcionera da bi bio postavljen ili opstao. Ne zavisi od političke volje nevoljnika; on je veliki šampion i ličnost krupnog formata. Da li na tom nivou njegova nevolja prestaje? Ne prestaje! Ono jest, ne mogu mu ništa, ali svako od onih koji sebe vide na beloj osedlanoj bedeviji u istorijskom poduhvatu, želi za sebe šampionsku pozlatu i zvezdanu prašinu.

Čime su to ti ljudi zaslužili? Ničim, jamačno, jer svoj posao rade na nivou zemalja gde se najgore živi. A mnogi naši sportisti su šampioni i valja se uhvatiti za njihove podvige. Prvo kreću čestitke, ispisane kratkom pameću sekretara ili šefova kabineta. U njima se otprilike kaže da su sportisti „osvetlali obraz“ naciji, koji je (obraz) valjda dotle bio u pomrčini, pa se svi mi, na čelu sa predsednikom koji prednjači u zanosu, ponosimo njihovim uspehom i našim svetlećim licima. Na kraju dolazi epilog, kao silovit poen, u kome se kaže da su oni (šampioni) pokazali „kako se brane boje svoje zemlje“.

Potpisnik čestitke i ne krije kako smatra da je zaslužan za taj uspeh, jer da njega nije bilo ko zna da li bi država možda propala sa svim svojim bojama. I on svojom polupismenom porukom poravnava sebe sa asovima. U stvari, velikodušno im dopušta da se oni u tom uspehu poravnaju sa njim.

Nije to naravno kraj naprezanjima sportskih junaka. Sledi prijem, gde uštogljeni vrhovnik, u muci sa elementarnim sportskim jezikom, prevodi njihove velike uspehe na svoju ubogu logiku, i ushićenje sobom obrazlaže neveštom simbolikom i leksičkom trapavošću: „Još jedan veliki uspeh naše zemlje, dokaz da možemo rame uz rame sa najvećima!“ To su već kulise sačinjene od laži i zavodljivih iluzija, agitprop koji se bez smisla okončava sam u sebi.

Nije AV sve to izmislio; kad je Novak Đoković osvojio svoj prvi pehar u Vimbldonu, jedva je uspeo da se presvuče od nesnosnih tadića i jeremića, koji su zvirili i avetali po njegovom apartmanu, bez objašnjenja šta tu uopšte traže.

Ne verujem da su sportisti srećni na tim prijemima; tu se ne prepoznaju radost i elan, očito je da otaljavaju neprijatnu obavezu posipanja zlatne prašine po tikvi nadobudnog cezara. Ali, kao da su dužni da mu svesrdno zahvale za pehare i medalje koje su osvojili, jer je on svakako uveren da je zaslužniji od njih.

Verujem u sasvim drugi oblik, inače nepodnošljivog odnosa funkcionera prema sportskim uspesima. Kad se u zemlju vrate šampioni, predsednik je taj koji bi morao da moli za prijem kod njih. Pa ako im se već pre toga nije smučio, ako ne bude preterano dosadan, ako ne govori budalaštine i obeća da će se zadržati kratko – neka ga prime.

Sale Đorđević je čovek koji ne mora nikome da se klanja i zahvaljuje za sve ono veliko što je uradio. Ni vladi, ni predsedniku. Ni sebi, suviše je skroman za to. Red je da ga zamole da ih udostoji pažnje kad se odmori i vidi se sa ljudima koji su mu mnogo važniji od njih. Tako bih mogao da razumem okolnost da se možda nije rukovao sa premijerkom, ali je prisno i pokroviteljski zagrlio. Zvezdana prašina je tako pala, ne na prvog ministra u vladi – koga je uostalom briga za to – nego na ženu koja možda voli košarku.

Peščanik.net, 19.09.2017.

NOVAK ĐOKOVIĆ

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)