- Peščanik - https://pescanik.net -

Оhridska raskrsnica

Već godinama, sredina avgusta je rezervirana za kolumnu posvećenu Okvirnom (Ohridskom) sporazumu – o tome šta je doneo, a šta odneo i kuda iz tog okvira. Prelistavam stare tekstove, tek da zaključim da skoro nije ostao aspekt o kome nisam pisala. A generalna ocena ostaje ista: mada je ovaj sporazum rešio neka važna pitanja o položaju Albanaca, on je otvorio još veće dileme o (ne)mogućnosti liberalne demokratije i same političke zajednice u Makedoniji. Okvirni sporazum definitivno nije „lepak“ koji drži zajedno članove ove zajednice, a koji se u normalnim zemljama sastoji od zajedničkih interesa, vizija o budućnosti i nekih simbola. Pitanje je zašto mi i dalje živimo u vlastitim torovima, a opći (državni) okvir se precipira kao nešto što guši i steže, pa neki traže proširenje, a drugi poručuju – kome je tesno neka nađe bolje mesto.

Ovoga puta sam odlučila da se osvrnem na pitanje od kojega zaista zavisi postojanje političke zajednice u Makedoniji i koje je daleko značajnije od njenog članstva u NATO i EU. To je pitanje komunikacije između dva etnosa, odnosno pitanje jezika sporazumevanja. I u vreme donošenja Ohridskog sporazuma to je bila bolna tačka. Od tada su jezička prava albanske zajednice (koja predstavlja preko 20% stanovništva) proširena, pa sе osim u obrazovanju, od obdaništa do univerziteta i u komunikaciji građana sa lokalnim i državnim institucijama, albanski jezik koristi u parlamentu, vladi i medijima. Ali albanska elita ne krije da to nije dovoljno. Analiza kako ova pitanja rešavaju Okvirni sporazum i Ustav je, nažalost, sasvim besmislena, jer okvir je odavno rastegnut ucenama, a Ustav ne vredi ni pet para bez vladavine prava (“zakonodavci” su amnestirali čak i počinioce ratnih zločina).

Ova kolumna je upućena Makedoncima, mada se odnosi na sve koji žive u ovoj zemlji. А poruka glasi: učite albanski pod hitno, mlađi, ako ne i stariji, i bez obzira na to šta će se političke elite istrgovati u svojim pregovorima i kakve će zakonske akrobacije smisliti. Lakše je i pametnije nešto preduzeti svesno, nego to isto prihvatiti kada je nametnuto „odozgo“ (ili se percipira kao ishod političke ucene). Daleko bolje je da samostalno shvatimo korisnu funkciju jezika za koji narodna mudrost kaže da ponekad lomi kosti, ali koji najčešće stvara mostove razumevanja – nego da se ljutimo kada nam to poruči ambasadorka neke zapadne zemlje, gde im ni na kraj pameti nije da uvedu bilingvalnost, ali eto sanjaju san kao Martin Luter King – u tuđoj državi. Mi imamo pravo na svoju viziju, ali i obavezu da radimo na njoj. Dugo sam razmišljala o ovom pitanju, naročito u jeku etničko-političkih nadmudrivanja. U društvu koje se od multinacionalnog svelo na binacionalno, tenzija se javlja samo između makedonskog i albanskog jezika (svi ostali su postali čista egzotika, a neki i nepoželjni). Jasno je da su u Makedoniji uvedeni najviši međunarodni standardi po pitanju upotrebe jezika manjina, ali očito je problem kada četvrtina stanovništva sebe ne smatra manjinom već konstitutivnim narodom. Sve to je deo složene etničko-bezbednosne dileme, u kojoj obe strane svoj opstanak vezuju za što širu upotrebu svog jezika, kao da time ocrtavaju granice svoje državnosti.

Što su manje, nacije utoliko više insistiraju na tome da je „jezik naša domovina“. To svakako nije istina, ali ovaj pristup srećemo od Slovenije do Makedonije. I Albanci jezik smatraju centralnim kodom svog identiteta – što zbog njegove jedinstvenosti, što zbog istorijskih razloga (nemogućnosti da se upotrebljava u sferi obrazovanja još od „turskog“ vremena). Druge nacije, čiji su jezici slični, zalaze u vrtlog „narcisoidnosti malih razlika“. Razlika između makedonskog i albanskog jezika je ogromna, pa opasnost od asimilacije ili nasilne promene jezičkog koda ne postoji, ali jezik (p)ostaje svojevrsni “kineski zid”. Ovde svako izučava maternji jezik, od obdaništa do doktorata. Naše „domovine“ se udaljuju jedna od druge, postaju sve zatvorenije.

Sećam se scene sa prošlogodišnje proslave stogodišnjice albanske državnosti: TV novinar pita devojčicu od 14-15 godina šta to proslavlja i ona mu odgovara na albanskom. On je nakon toga moli da to isto ponovi na makedonskom, a ona se sva postiđena smeje i odmahuje rukama „ne, ne, ne znam“. Ta mi je poruka ostavila snažniji utisak nego svi dvoglavi orlovi koji su se tih dana vijorili na džinovskim zastavama. Pazite, devojčica nije pokazala odbojnost, nego je jednostavno priznala da ne zna makedonski. Hipotetički, u obrnutoj situaciji, neka stidljiva makedonska devojčica ne bi znala ni tu kratku rečenicu da kaže na albanskom. Situacija je kristalno jasna: mada mladi Albanci sve slabije govore makedonski (što je vidljivo u svim institucijama, posebno kod šalterskih službi), oni još uvek znaju ponešto od jezika većine. Od Makedonaca verovatno njih 99% ne zna albanski ili zna tek po neku reč. Oni ne vide nikakvu potrebu da nauče albanski, čak i u sredinama u kojima su njihovi dedovi znali i albanski i turski. Albanci ne kriju otpor prema makedonskom jeziku, kao i ambiciju da njihov jezik bude izjednačen kao službeni na čitavoj teritoriji države. Tačno je da ga ne izučavaju još od prvog razreda osnovne, uz smešni izgovor da bi im to bila smetnja pri opismenjavanju na maternjem jeziku. (Engleski, naravno, uopšte ne smeta, čak i kada se za to plaćaju privatni kursevi.)

Uvek kada pomenem ideju da Makedonci treba da uče albanski, redovno sam dočekivana sa čudnim pogledima ili žestokim protivljenjem i napadima. Problem, dakle, nije u državi i u njenoj obrazovnoj i jezičkoj politici. Odbojnost prema jeziku Drugoga započinje kod kuće, a tek onda se pokazuje javno. (Netrpeljivost prema jezicima je činjenica. Dešavalo mi se više puta da budem nazvana izdajicom zato što govorim srpski.) Ali hajde da se upitamo ko je u ovom takmičenju hendikepiraniji? Razmislite racionalno. Lično se osećam inferiorno i bespomoćno kada shvatim da ništa ne razumem i da moram da stavim slušalice pri svakoj javnoj debati. Nisam ljuta na tu nepisanu praksu po kojoj su se čak i intelektualci uhvatili za svoj jezički identitet kao za svetinju (što je samo odraz onog skrivenog nacionalističkog ,ja’). Ljuta sam na sebe, isto onako kao kada sam pre mnogo godina bila nesigurna u svoj engleski.

Sada su stvari došle dotle da sedim nasuprot kolega koji, mada znaju savršeno dobro moj maternji jezik, iz ,principa’ govore albanski. Ili, recimo, u TV studiju gostuju dvoje sagovornika Makedonaca, a voditelj Albanac insistira da vodi emisiju na albanskom (da mu njegovi ne bi zamerili). Kada ja govorim njemu slušalice nisu potrebne, pa je sasvim jasno ko je tu neznalica. Kada bih našla vremena, zaista bih naučila albanski, ako ni zbog čega drugog, ono iz inata. Da pokažem da mogu i da neću dopustiti da mi neki neuki prevodilac nevešto prenosi šta su rekle kolege, i da ne dopustim političarima da se „vade“ da su ih izvadili iz konteksta. Da su mi deca mala, učila bih ih onako kako su mene učili u moje vreme: da nemam predrasuda i da na jezik gledam kao na alatku koja pomaže da razumem bajke, pesme, romane napisane na jezicima drugih u Jugoslaviji. Uostalom, ja sam bez prinude, sama naučila da čitam na srpskom, samo zato što je stariji brat donosio iz škole bajke iz čitavog sveta (u ediciji Žar ptice) i to me nije učinilo manje Makedonkom. (U onoj 22-milionskoj federaciji Albanci su bili manjina, а mi u Makedoniji ih nismo percepirali kao svoje prve komšije, jer smo u bratstvu i jedinstvu imali više izbora.)

Kažu mi albanski prijatelji da je njihov jezik veoma težak i da ne treba ni da pokušavam da ga učim u ovim godinama. Verovatno su u pravu. Meni je prioritet međunarodna akademska scena, a albanski jezik mi tamo ne pomaže. Ali ako se uči od malih nogu, kroz igre, pesmice, slikovnice, svaki jezik je lak za učenje. Deca imaju izoštreno čulo sluha, što je najvažniji uslov za učenje stranih jezika. Zašto ne bismo to iskoristili? Za početak, sve ovo može početi neformalno. Dok deca ne postanu plen naših predrasuda, nepoverenja i netrpeljivosti, to je moguće učiniti. Nažalost, Makedonci i dalje slave 24. maj više kao verski praznik nego kao dan sveslovenskih prosvetitelja, Kirila i Metodija. Ove godine je dan bio obeležan i skrnavljenjem Muzeja albanske pismenosti. To me je podsetilo na jedan drugi tužan primer, na borbu protiv upotrebe srpskog jezika i ćirilice u Vukovaru, jer se oni poistovećuju sa ratnim zločinima. Kao da su oni koji su ubijali bili primer obrazovanih ljudi. Zlo nikada nije u jeziku, bio on nemački, japanski, arapski ili neki drugi; zlo je u tome za šta se on koristi – za zbližavanje i razumevanje, ili za mržnju i ogrešivanje o drugoga. Ova kolumna je moj doprinos javnoj debati na ovu temu i nadam se da će moj primer slediti i neki albanski kolega, koji će objasniti „svojima“ zašto je važno da znaju makedonski jezik. Bez lingua franca nema ni političke zajednice, pa vi sada vidite gde leži ključ opstanka makedonske države.

Nova Makedonija, 12.08.2013.

Autorka svoje kolumne prevodi sa makedonskog za PCNEN (Prve crnogorske nezavisne novine)

Peščanik.net, 15.08.2013.

MAKEDONIJA