- Peščanik - https://pescanik.net -

024: Jedno dunavsko punoletstvo

Virtuelni srpski Vukovar, iliti BYKOBAP, juče je proslavio osamnaesti rođendan. Slavlja u Srbiji, doduše, nije bilo – recimo da se zna zašto; u Hrvatskoj ga je, pak, bilo – nemoguće je razumeti zašto. Možda zato što je croatiatrans takođe naprosto jedna legitimna psihodelična tehnika za mamuzanje tribalnih osećanja.

Kako god bilo, osamnaesta je godina otkad je Vukovar srušen do temelja ne bi li na njegovom mestu bio izgrađen jedan lepši i stariji, u “neovizantijskom stilu”, kako je inteligentno i časno, valjda gordeći se otmenom zaumnošću svoje budalaštine, predložio Milorad, Pavić Milorad, čovek koji svoju kičeroznu Taštinu Praznine te prelomne 1991. više nije mogao da drži sapetu u svojim romanima, toliko mu je nabujala da je morala napolje, pravo u stvarnost.

Osamnaest godina kasnije, šta je nama Vukovar i šta smo mi njemu? U vreme dok ga je tuklo i dokrajčivalo, životario sam u neposrednoj blizini, mada na ovoj, našoj obali – doduše, zvanična je doktrina tada glasila da su obe obale naše – tako da sam legao, ustajao i pretrajavao dane između slušajući neprekidnu kanonadu, gledajući munje i gromove sa zemlje, prisustvujući jednoj beščasnoj, otužno i tupo krvavoj razistoriji, kako je to kadgod lepo rekao jedan od jahača naše apokalipse, dok je još bio samo romanopisac, što nažalost nije umeo ostati. I mislio sam, očajan i na silu boga dokon, o Krleži, o zastavama i Zastavama. Slavna srpska junačka artilerija, predstavljena raznim gardijskim brigadama i novosadskim korpusima udarila je na slavnu hrvatsku kulturu, prethodno u Vukovaru zastupljenu onim Merčepom i galerijom sličnih likova periferijskih ukoljica. Krajnji rezultat? Naravno, 0:0, bez produžetaka i penala. Ništa nije bilo, pojeo vuk magare, samo je nestao jedan grad, i samo su nestali neki ljudi, i više ih nikada neće biti, čak ni kad se vrate – oni koji se vrate – jer to će već biti neki drugi ljudi, koji sa samima sobom, predratnim, s mukom i otporom uspostavljaju neku labavu vezu, kao sa nekim dalekim rođacima s kojima ih ništa ne spaja osim to nešto varljive bliskosti mesa i krvi.

Zašto se sav morbidni besmisao 1991, “godine koja se vraća”, godine koja je naše živote trajno rascepila na Pre i Posle, užižio baš u Vukovaru, jednoj lepoj, a opet ne strašno značajnoj varoši na Dunavu, na poslednjim obroncima i okrajcima Fruške Gore? Zašto su se tektonske ploče dvaju najmoćnijih post-YU organizovanih ludila sudarile baš tamo? O tome svako zainteresovan ima neku svoju teoriju, kao dirljiv pokušaj da se racionalizuje čisti, samosvrhoviti užas. Na koncu, ostaje ti tek slika aviona koji leti, spušta se, jako ti je blizu, a onda istovaruje bombe na Bač, pa pogibaju neki ljudi i neka deca, a onda se posle svi, ups, strašno izvinjavaju, jer bombe nisu trebale sleteti u Bač, nego desetak kilometara dalje, u Vukovar, jer je u redu da tamo poginu neki ljudi i neka deca, a nije u redu da poginu ovde. Ko bar tada nije shvatio da se obreo u srcu Apsurdistana, nikada i neće shvatiti, i neka mu je prosto.

Eno Vukovara danas, preživeo je koliko je mogao preživeti, pa sad živi neki svoj Postživot, ili možda i dva Postživota, jedan hrvatski i jedan srpski, kuće i zgrade u njemu ili su sasvim nove ili su ruine, s tim da sada već prvih ima mnogo više od drugih, Dunav ponovo miriše na sebe a ne na nas, vratili su se svi zvukovi, mirisi i navike Mira, samo se nisu vratili i neće se vratiti svi oni koji taj mir nisu dočekali živi, ili su ga dočekali tek kao bivši ljudi, hodajući posmrtni ostaci sebe samih. Propalo je neslavno velikobeogradsko velikodržavlje koje je svoje mišiće vežbalo na ovoj priručnoj žrtvi, nema ništa od neovizantijske obnove iz halucinacija jednog amoralnog, samozaljubljenog snoba, raspršilo se sve to pa bi nekako i sami akteri tog bunila radije da se sve to lepo zaboravi. Zato oni nemaju više šta za reći o Vukovaru, jer Vukovar ih podseća na njih same, a teško je – treba to razumeti – preživeti takvo podsećanje na sebe samog, teško je suočiti se s tim užasnim prizorom od kojeg se ne može pobeći, jer gde god ti, tu i on, pošto ste srasli, pošto ste jedno te isto.

Dnevni unos (024),

Peščanik.net, 19.11.2009.

VUKOVAR

The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)