- Peščanik - https://pescanik.net -

035: Pasulj protiv metafizike

Odbrojavanje je počelo: tačno za petnaest dana, moći ćete da krenete s (novim) srpskim pasošem u Beč ili Rim, a da prethodno ne morate da dokažete nekom nadrndanom cvikerašu iz konzulata da niste terorista, islamski ili antiislamski fundamentalista, evanđeoski biciklista ili, ne daj Bože & daleko bilo, nezaposleno i nevenčano lice, što bi vaše šanse za makar i turistički prodor u jezgro evropskog kontinenta trajno ukopalo.

U izvesnom smislu reči, Srbija tek 19. 12. 2009. (ponovo) postaje država. Zašto? Zato što od tog dana ona jamči za svoje građane, i tim se garancijama od tog dana i zvanično veruje. Jer, šta je zapravo “vizni režim” nego neka vrsta ignorisanja države od drugih država, neka vrsta neuvažavanja njene zrelosti i odgovornosti? Umesto nje, dakle, koja se ocenjuje neverodostojnom, država koja uvodi vize zapravo tretira građane druge države individualno: ona će, slučaj po slučaj, rešavati ko od građana druge države jeste, a ko nije dostojan da uđe u vizni Branjeni Prostor. Ukidanje viznog režima radikalno menja tu paradigmu: njegova poruka je da je sama država, u ovom slučaju Srbija, zrela i sposobna da proceni ko sve zaslužuje da poseduje njena putna dokumenta; onaj, pak, ko ih poseduje, taj će bez suvišnih (pot)pitanja biti primljen, u dobroj veri da država koja mu je dala papire zna šta radi i odgovara za svoje postupke.

Svidelo se to nekome ovde ili ne, ispada da je, u očima Evropske unije, jedna Hrvatska, čak i ona Tuđmanova, tokom celih devedesetih bila država, a Srbija to nije bila ni osam godina nakon pada Miloševića. Da li je to “pravedno”? Odgovor da nije naprosto je nepodnošljivo lak, i čovek od ukusa bi trebalo da mu se odupre. Ne radi se, naime, o tome da je Hrvatska bila “dobra” država; radi se o tome da je to bila država, naprosto, sistem i teritorija bez gigantskih crnih rupa, kao što je to za Srbiju bilo Kosovo. Ili brojno stanovništvo koje podleže readmisiji.

Nisam primetio da je o ovom aspektu priče iko govorio. Nije ni čudo: vizni je režim ovde svih ovih godina tretiran kao neka vrsta elementarne nepogode, nečega što “nas” je zadesilo bez ikakvog našeg učešća, kao iracionalna odmazda, posledica gneva surovih Evrobogova. Iz toga je nekako prirodno sledilo da bi i do njegovog ukidanja moglo doći samo na isti način: ako zagonetna, hirovita volja Evrobogova odluči tako.

I, da li je tako bilo? Pa, neće biti. Naravno da je izvesna politička volja tu bila neophodna, ali ni to ne bi mnogo pomoglo da srpska državna administracija nije napokon ispunila uslove koji se traže za “beli Šengen”. A ti uslovi nisu bili baš neka teška metafizika, nego sasvim konkretan i konačan spisak mera – zakonskih, administrativnih etc. – koje je trebalo sprovesti. Kada je to učinjeno, stvoreni su uslovi za 19. 12. 2009. As simple as beans, što kažu u Pirotu.

Ovo, opet, spektakularno urušava celu onu dobrano razgranatu mistifikatorsku naraciju, uglavnom širenu od naše tužno-smešne, palanačke desnice, kako je “crni” vizni režim forma permanentnog držanja Srbije i njenih građana u karantinu, koji će trajati manje-više večno, jer će se uvek pronalaziti novi razlozi da se to stanje produžava unedogled. Bilo bi poučno makar i ovlašno prečešljati publicističku, “analitičarsku” i tome sličnu produkciju iz proteklih desetak godina, da se vidi koliko je taj mit duboke korene pustio. Na kraju je to postala ona vrsta neupitnog opšteg mesta da ste već i u “satiričnim” filmovima ili romanima imali “futuristički” motiv Srbije iz duboke druge polovine XXI veka, kao zemlje pod večitim sankcijama i još večitijim “crnim” viznim režimom. Kad ono, za pet ili deset godina nekim mogućim novim čitaocima ili gledaocima biće teško da razumeju o čemu su ti ljudi uopšte prtljali.

Eto, dakle, kolateralnog terapeutskog efekta “belog Šengena”: on je zapravo jedna ordinarna birokratska stvar, i to je ono najbolje u vezi s njim. Imaš uslove, ispuni ih i – vozi. Ništa zavere, ništa Vekovne Omraze, ništa “geopolitička” lupetaranja lokalnih jurodivaca, nego samo trivijalna proza administrativnih standarda.

 
Dnevni unos (035),

Peščanik.net, 04.12.2009.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)