- Peščanik - https://pescanik.net -

10. emisija

Radio emisija 05.04.2000, govore: Zoran Đinđić, Ognjen Pribićević, slušaoci Radija B92.

Svetlana Lukić: G-dine Đinđiću, pre nego što krenemo, pročitaću iz novina neke od reakcija na sastanke koji su održani juče i prethodnih dana – Veselinov nezadovoljan razgovorima, kaže: mogu da naruše dosad očuvano jedinstvo srpske opozicije, onda koordinator Saveza za promene, Vladan Batić – Savez za promene neće više da trpi pritiske jer se radi o nastojanju da se Savezu za promene nametnu određena personalna rešenja. G-din Čanak govori o liderskom egocentrizmu, partijskim preganjanjima i netrpeljivosti, g-din Ivan Kovačević je ponavljao nekoliko puta da će sve biti u redu s dogovorima i g-din Svilanović govori o sramoti – mene je sramota, svojim najbližim prijateljima ne mogu da objasnim šta to radimo. G-din Velimir Ilić, predsednik Nove Srbije, takođe se oglasio, optužio je g-dina Draškovića da sarađuje sa Miloševićem – Vuk Drašković želi da ima svoju opoziciju u kojoj će šefovati kao što Draškoviću, Šešelju i Dušanu Mihajloviću šefuje Slobodan Milošević.

Da prvo objasnimo zbog čega vi gostujete u prvih pola sata, a tek kasnije, dakle odvojeno, g-din Pribićević, odnosno, zašto niste pristali da razgovarate sa njim?

Zoran Đinđić: Zbog toga što sam ja izabran u DS-u, a g-din Pribićević je postavljen, on nije politički nosilac mandata, on je službenik, on je plaćen da obavlja taj svoj posao i mislim da je to potpuno jedna apsurdna situacija da neko ko odgovara svojim članovima koji su ga birali, svojim delegatima, treba sada da raspravlja sa nekim ko je funkcioner u smislu službenika. Mislim da uopšte nije u redu što se u političkom životu Srbije ustalio taj običaj da se održavaju sastanci na kojima s jedne strane dolaze predsednici stranaka, a sa druge strane dolaze razni savetnici i razni službenici. U krajnjem slučaju, možemo svi da pošaljemo svoje službenike, pa onda neka bude sastanak na nivou službenika. A mislim da nije u redu ni da pozivate na takav način ljude, znači svako može da pošalje nekog savetnika i onda neka bude razgovor savetnika, a ako razgovaramo kao nosioci političkih mandata, onda ćemo razgovarati na ravnopravnoj osnovi.

Znači, nista lično, vrlo principijelno, i mislim da ako govorimo o podizanju nivoa političke kulture u Srbiji, onda bar neke te statusne stvari treba da se poštuju, jer izjava, odluka, komentar ima različitu težinu ako ga izrekne neko ko ima legitimni politički mandat, a drugačiju težinu ima ako ga izrekne neko ko obavlja samo svoj profesionalni posao i ko je zapravo portparol nekog drugog. Meni je žao što ima mnogo pesimizma u tim komentarima, sigurno da naša situacija nije sjajna ni kao zemlje, ni kao građana, bilo čim da se bavimo, ali mislim da se čitav problem ne sastoji od samo tog objektivnog stanja stvari koje je loše, nego delimično i do našeg odnosa prema tome. Mislim da naš odnos prema problemu nije optimalan, naš psihološki odnos i kao građana, ali nije stvar u tome da inteligentno komenatrišemo postojeće stanje, da u glavi imamo reprizu onoga što imamo u realnom životu, nego da u glavi imamo neku vrstu projekcije koja prevazilazi to stanje.

Kada komentarišemo našu političku scenu danas u Srbiji postoji čitav niz nepotrebnih crnih tonova o toj sceni. Prvo, da budemo samokritični prema opoziciji, uopšte nije nužno da opozicija bude toliko fokusirana sama na sebe. Opozicija nije nikakav autonomni junak u drami srpskoj ili jugoslovenskoj. Opozicija je učesnik u poslu koji se zove oblikovanje života u zemlji, pokušaj da se popravi stanje u zemlji. Ona je instrument koji treba da pokuša da popravi to stanje i da se bavi tim stanjem, a ne da se bavi sobom kao instrumentom. Velika greška je što se opozicija bavi sobom i svi to kažu, ali i dalje to rade, pričaju da se opozicija bavi sobom i pomažu joj da se bavi sobom. U izveštajima svih medija najviše prostora je posvećeno tome šta su se na sastancima oni dogovorili o opoziciji. Ako održite govor gde 90% tema čine problemi života, naša rešenja i vaši predlozi, a samo 10% govorite o drugim opozicionim partijama, budite sigurni da će u novinskom izveštaju 90% prostora biti posvećeno vašem komentaru toga šta mislite o drugima.

Svetlana Lukić: A zašto mislite da se to dešava?

Zoran Đinđić: Zato što je naša čitava politička scena nezrela i što smo svi mi deo te nezrelosti, i novinari i političari i čitaoci. To je podilaženje jednom trendu da nas više interesuje šta se priča za kafanskim stolom ili šta je bilo na RTS-u nego šta je bilo u životu. To se može promeniti samo mentalnom promenom, samo psihološkim odnosom prema problemima. Druga stvar koja je nepotrebna jeste da su i građani jako zabrinuti i jako su fokusirani na pitanje šta se dešava u opoziciji. A šta se dešava u njihovom okruženju, u pozorištu šta se događa, u školama, bolnicama, policiji, vojsci, šta se događa u preduzećima, da li je to manje važno nego to šta se dešava u nekim beogradskim partijskim centralama? I treća stvar, mnogo smo fokusirani na Beograd. Političko stanje u Srbiji ne može da se meri sa stanjem partijskih centrala u Beogradu.

Političko stanje u Srbiji nije loše, narod u Srbiji radi svakoga dana nešto opoziciono, stotine aktivnosti se sprovode, ali o tome nemate svest. Imate svest o tome, kada čitate štampu, da u Beogradu postoje problemi i neke stranke nešto traže, ucenjuju, dogovaraju se, ne dogovaraju se, a kada biste imali jasan pregled šta se desilo u Pirotu, u Nišu, u Čačku, Kraljevu, Kragujevcu, videli biste da je toga dana bilo stotinu sastanaka sa raznim vrstama ljudi, stotinu sastanaka raznih inicijativa, pitanja, odgovora, pokušaja da se nađu neka rešenja, od lokalnih do globalnih i to je život. Međutim, mi smo refleksno i ne razmišljajući pristali na to da nam je stanje u Beogradu merilo ukupnog našeg stanja u Srbiji. A pošto je Beograd jedan grad koji je već prilično u dekadentnom stanju, onda nam je ukupno stanje, mereno situacijom u Beogradu, depresivno. Ali ako odete u Kraljevo, tamo nije tako depresivno kao što je depresivno na Terazijama.

Hoću da kažem da ako bismo malo relativizovali stvari i shvatili da su naše glavne teme kako vratiti zemlju na normalan kolosek, kako u toj zemlji uspostaviti normalne relacije, onda biste videli da je opozicija samo jedan faktor toga, možda čak ne najvažniji. Važnije bi bilo da se ljudi u Crvenoj zastavi bore za svoje plate i za svoja prava. Onda bi oni opoziciju doveli uza zid i rekli – Ili ćete se zajedno sa nama boriti za naše interese ili niste opozicija. Ovako su ljudi prepustili opoziciji da definiše šta je interes, šta je najvažnije i naravno kao gledaoci, aplaudirajući ili zviždeći sa tribina, oni imaju svoje procene koje su tačne, ali koje su sterilne. Reći da opozicija u Srbiji nije u stanju da smeni Miloševića, žao mi je, to je tačno, ali je sterilno, jer to je dokazano već 10 godina i biti pametan posle 10 godina nije neka velika mudrost. Postavlja se pitanje da li je uopšte u jednoj nedemokratskoj, diktatorskoj zemlji moguće da opozicione partije promene vlast? Nije moguće, jer inače to ne bi bila diktatura.

Svetlana Lukić: Dobro, g-dine Đinđiću, ja razumem šta vi govorite, ali ne možete u času kada vi pozivate ljude da izađu na ulicu, kada govorite o diktatorskom režimu koji, podrazumeva se, jeste u stanju da zgazi tenkovima, možda nekog i da ubije, dakle, vi zahtevate od ljudi, pozivate ljude da izađu i ulože svoj život četrnaestog, šesnaestog, sedamnaestog… a onda kažete – nemojte nas mnogo da gledate. Drugo, moramo voditi računa o tome ko govori, a ne šta govori. G-din Milošević je imao divnih priča, ali mi znamo šta se desilo, imamo iskustvo sa vama iz opozicije…

Zoran Đinđić: Četvrta predrasuda koja je nepotrebna jeste opozicija u jednini. Vi kad meni kažete – vi, iz opozicije, ja vam kažem – hajde, pustimo to ’vi Srbi’, pustimo to ‘vi Albanci’, hajde da vidimo – ko. Savez za promene u čitavoj toj priči od samoga početka, čitave 99-e godine poziva sve druge, svakoga dana da izađemo na ulice da uradimo nešto. Niko ne pristaje na to. Zašto mislite kad kažete ‘vi opozicija’ na Savez za promene? Ne, Savez za promene je čitavu 99-u proveo na ulicama, tukao se sa kordonima, dobijao batine od kordona, ljudi su privođeni, hapšeni, tužbe su podizane, tri tužbe ja samo imam, i tri krivična postupka, a imaju stotine drugih ljudi u unutrašnjosti za ono što smo pokušavali da uradimo 99-e. Zaboravimo 99-u, dolazi 2000. i insistiramo da se nešto uradi, pokrećemo na svakom sastanku pitanje – dajte da krenemo u kampanju, dajte da napravimo sistem kontrole izbora, dajte da napravimo demokratski popis stanovništva da vidimo biračke spiskove, realno stanje, da nas ne prevare sutra na izborima.

Svetlana Lukić: Ko to sprečava?

Zoran Đinđić: To sprečava činjenica da imate 15 partija koje su u toj udruženoj opoziciji, da se odluke donose na principu konsenzusa i dovoljno je da neko kaže – ja mislim da je sada važnija deklaracija o ovome i onome, a da to bude ostavljeno za drugi put i da je već time vaša inicijativa zaustavljena. E, sada vi morate da pitate – a ko je taj koji je na prvom sastanku tražio da se to odloži na drugom, trećem, ja mogu da vam kažem da je SZP na svakom sastanku tražio konkretnu akciju. Što se tiče mitinga četrnaestog, SZP je jedino tražio da bude ravnopravan sa drugima, ono što važi za druge da važi za nas. Jedino u slučaju SZP-a su se pojavili zahtevi da drugi utvrđuju ko će da govori u ime SZP-a. Mi smo rekli – hajde da se dogovorimo da ne govori niko iz SZP-a, nego da se pojavimo, mahnemo ljudima, da ne damo nijednu izjavu kritičku nego da kažemo – dođite, ljudi, na miting, a na samom mitingu mi ne govorimo, jer smo 99. dosta govorili, ljudi znaju šta ima da kažemo, oni su rekli – ne, ne može ni tako, nego – ima da govore trojica, ali među tom trojicom ne sme da bude Velimir Ilić.

Svetlana Lukić: Govorite o SPO-u?

Zoran Đinđić: To govore ljudi iz SPO-a. Sad ako kažete – opozicija se svađa, to je isto kao kad kažete, napao vas je neko, onda vi pokušavate da pobegnete i onda neko kaže – oni se biju. Pa šta treba da radimo? Šta biste Vi na mestu SZP-a uradili? Srećno biste rekli – hvala vam što ste dozvolili da govore ovi drugi, jer ste mogli da kažete – hajde u ime SZP-a neka govori neko iz neke druge stranke. Ne, mi smo rekli – to nije u redu, mislimo da nije u redu da se posle 10 godina neuspeha opozicionih udruživanja postavljaju takvi zahtevi, niko nikome ne treba da postavlja takve zahteve i mi ćemo učestvovati na tom mitingu, ali zadržavamo sebi pravo da kažemo da to nije u redu. Ako bi mi u interesu nekog kućnog mira i toga da se širi iluzija o jedinstvenoj opoziciji ćutali o tome i rekli – u redu je, vi možete da nam odlučujete i ko će biti naši kandidati za izbore i ko će da govori u naše ime; ja ne mislim da bi taj red u kući i taj mir bio zdrav, ja mislim da bi se na kraju to, ipak, završilo loše. Tako da su kritike upućene na račun te opšte opozicije opravdane, ali ja bih voleo da se one lociraju na uzročnike problema, a ne da bude kolektivna krivica.

Mi se 10 godina borimo protiv kolektivne krivice. Nismo mi kao Srbi krivi zbog Miloševića, to je tačno – nismo, ali ne možemo mi svi u opoziciji da budemo krivi zbog jednog, drugog, trećeg, dajte da vidimo ko je šta uradio, ko šta nije uradio i da onda kažemo – taj koji je uradio, pogrešno je uradio, taj je kriv. Naša savest u SZP-u je potpuno čista, mi činimo sve što je u ljudskim mogućnostima da to očuvamo, ali ako se od nas traži da poništavamo neki elementarni integritet, onda mislim da to nije zdrava stvar. Ako bi to vodilo uspehu, hajde da i to uradimo, nema problema. Ja sam 96-97. progutao gomile toga nadajući se da će to dovesti na kraju do uspeha. To je bilo pogrešno, trebalo je odmah na početku, jer se usred tih protesta desilo da smo na kraju bili pritisnuti ucenama, ultimatumima – ili će taj biti to ili nema više demonstracija, trebalo je tada da izađemo pred narod i da kažemo – narode – odluči ti. Evo, jedan koalicioni partner je postavio taj uslov, ako ga ne ispunimo, neće više biti demonstracija, da li vi hoćete da mi ispunimo taj uslov? Umesto toga, mi smo pokušavali da mi sa svoje strane nadoknadimo osećaj odgovornosti, s druge strane i ipak se sve to završilo na loš način. Ja se nadam da je sve ovo samo jedan incident i da će se desiti…

Svetlana Lukić: Čudo, šta?

Zoran Đinđić: Ne, jedna od dve stvari: ili će se prizvati pameti ti koji figuriraju kao opozicija ili će narod promeniti odnos pa će onda početi diferencirano da posmatra opoziciju, pa će jednima da kaže – vi više niste opozicija, jer nije niko bogom dan. Zašto bi sada svi mi figurirali kao opozicija? Valjda se neko svojim ponašanjem kvalifikuje da bude opozicija i to je svakodnevni test. Ako vi padnete na testu jednom, drugi put, treći put, pa koliko puta treba neko da vas izneveri da biste vi onda rekli – dobro, više tebe ne računamo u opoziciju nego ove druge računam dok me i oni ne iznevere? Ako vas svi iznevere, okrenite se nečem trećem. Opozicija je jedna akciona stvar, opozicionar je onaj ko se bori protiv režima. Ako su to studenti, onda su ovoga trenutka studenti, ako su nastavnici – onda su nastavnici. Ako partije to više ne čine, onda nema više političke opozicije u smislu partija u Srbiji, u redu, onda će opozicija biti nešto drugo, ali reći – tu su se oni našli, mi ćemo glasati za njih bez obzira na to šta oni rade, ali od njih očekujemo da se oni dogovore između sebe, ali smo ih mi već doveli u poziciju da moraju da se dogovore, jer su svi oni bogom dani – pa onda ćemo se teško dogovoriti.

Mora u Srbiji da počne kažnjavanje onih koji se destruktivno ponašaju, a kažnjavati ne mogu ja, jer sam ja učesnik u tome. Kažnjavati može narod i kad budu kažnjeni jednom, drugi put, treći put, onda četvrti put ili ih neće biti ili će promeniti svoje ponašanje. Svako će verovatno za sebe da kaže da je u pravu, ali, evo, možete da proverite i kod drugih učesnika u tim razgovorima – u ovih dva meseca, SZP nijedan uslov nije postavio, sve smo prihvatili što su drugi tražili. Do tog trenutka smo prihvatili da nam čak Velju Ilića skinu sa liste govornika – i to smo prihvatili. E, sad, ako to nije dovoljno, nego ako smo i mi saučesnici u svemu tome, onda ne znam – da se polijemo benzinom, da se zapalimo i onda da kažu – evo, troše gorivo! Energija za demokratiju – potrošili su, zapalili su se! Ne treba podgrevati sujetu opozicionih lidera time što bi im se pridavala takva važnost.

Svetlana Lukić: Nismo mi srećni zbog toga što ste vi važni, to je prosto činjenica. Vi imate ogromnu odgovornost i da li vi mislite da ljudi s kojima razgovarate imaju svest o tome kakav je ulog? Vi znate da ulog nikada nije bio veći.

Zoran Đinđić: Mogu da vam kažem da je moj život u tom ulogu lošije procenjen i rizičniji nego život većine ljudi u Srbiji.

Svetlana Lukić: Vi imate i privilegije zbog toga, je l’ tako?

Zoran Đinđić: Pa dobro, imam i privilegije u smislu – poznat sam, pitaju me ljudi…

Svetlana Lukić: Možete biti državnik, možete biti predsednik…

Zoran Đinđić: A mogu biti i pokojnik i utoliko sam vrlo svestan toga šta znači taj rizik i moja porodica je svesna toga i možete biti sigurni da ja lično i ljudi oko mene maksimalno odgovorno to radimo. Nažalost, zacementirana je određena politička situacija na sceni u Srbiji i postoje neki repovi iz prošlosti koji sada tu figuriraju kao stranke, kao ideje, kao pojedinci i sada od vas traže da vi po svaku cenu od toga napravite jednu harmoničnu sliku.

Svetlana Lukić: Samo da opstanete, da nema šutiranja ispod stola…

Zoran Đinđić: Da li imate jednu jedinu informaciju da je neko iz SZP-a, ili ja lično – da smo bilo šta učinili nekorektno u protekla 2-3 meseca?

Svetlana Lukić: Vi možete govoriti o SZP-u, mi moramo sada govoriti i o odgovornosti ujedinjene opozicije u kojoj ste vi…

Zoran Đinđić: Ne možete govoriti o kolektivnoj odgovornosti, svi smo mi, ipak, pojedinci i stranke i svako ima svoju autonomiju, postoji pravo veta na neke zajedničke odluke, ne donose se odluke većinom i možete samo da pitate – da li ste vi dovoljno predlagali stvari koje onda nisu prošle ili ste sedeli tamo i ćutali i dizali dva prsta. Ja mogu da vam kažem da smo mi predlagali prvo, da se zajednička lista napravi još u februaru, najpre da se donese odluka da će biti zajednička lista, zatim, da se definiše ta zajednička lista, da se krene u kampanju, da taj miting ne bude miting podrške opozicije nego da bude početak izborne kampanje opozicije, da kroz tu izbornu kampanju 10 000 naših aktivista obiđe 2 miliona ljudi da ih animiraju da i oni učestvuju u tome, da se stvori jedna atmosfera za promene u Srbiji, jedna pozitivna atmosfera i da probamo tom atmosferom da izvršimo pritisak, kad se ta atmosfera stvori da kažemo – hajde da vidimo da li ćemo da blokiramo puteve, da li ćemo da pokušamo da organizujemo neki veliki štrajk, da li ćemo u tih 30 gradova gde smo na vlasti da donesemo odluku da oni više ne poštuju odluke vlade.

Svetlana Lukić: I šta je bilo?

Zoran Đinđić: Ništa od toga nje stavljeno na dnevni red.

Svetlana Lukić: Šta mislite da je suštinski zapelo oko jedinstvenih lista?

Zoran Đinđić: Mislim da ne postoji svest o hitnosti toga, mislim da mnogi pokušavaju to da odlože da bi imali manevarski prostor ne shvatajući da to nije samo stvar vremena do izbora, nego da je to i stvar poverenja naroda. Narod ako vidi da mi imamo zajedničku listu, drugačije će se osećati zato što to nije interno pitanje stranaka, to je signal i poruka koju mi šaljemo da imamo ozbiljnu nameru da zajednički nastupimo. Što kasnije ta lista bude formirana, to će manji efekat toga biti.

Svetlana Lukić: Zašto mislite da su te stranke, SPO i druge, izjavile da će biti reči o tim listama kad se izbori raspišu i da su tako eksplicitni?

Zoran Đinđić: Zato što mislim da su suviše fiksirani na unutaropozicione odnose, znači, oni su podlegli toj psihozi – opozicija je strašno važna, to šta ćemo mi da doručkujemo, ručamo ili nećemo – to je bitno, a ne shvataju da je to tehnički detalj, da je najbitnije šta građani o tome misle i da li to deluje motivaciono na ljude ili depresivno. To je jedno ludilo u kome se Srbija nalazi 10 godina, to je dvostruka realnost – jedna relanost je to medijsko, ta priča, a druga je naš svakodnevni život i jako je teško izaći iz tog začaranog kruga te fiktivne važnosti, toga šta si izjavio, šta su drugi izjavili o tebi i stvoren je zaista paralelni kolosek u Srbiji i neki ljudi žive u toj virtuelnoj realnosti. Meni je žao što je takva stvar, ali ja zaista ne mogu da budem tu terapeut i da sad kažem – ej, čoveče, ti si samo jedan od 8 miliona ljudi i ako to ne shvatiš, ti si u istom filmu kao Milošević, jer je i on počeo da ludi onog trenutka kad je pomislio da je važnije ono šta on misli nego kako se 8 miliona ljudi oseća tog dana.

Mislim da je rešenje u tome da članovi, pristalice tih stranaka vrše pritisak na svoje stranke i kažu – hoćemo jedinstvenu listu do kraja aprila, inače ćemo je napraviti sami. DS i SZP su donele odluku da lokalni organi imaju pravo da naprave odmah jedinstvenu listu sa drugim strankama; ove druge stranke su odmah to kritikovale, rekli su – to je komunistički. Ja ne znam šta je komunistički ako vi date Nišu, Kragujevcu i Čačku mogućnost da oni lokalno naprave zajedničku listu, ali ako bi članovi i funkcioneri drugih stranaka u Čačku, Kragujevcu, Nišu rekli – u redu, suviše nam je spor Beograd, hoćemo mi da ubrzamo, napravićemo zajedničku listu – to bi bila prava stvar i onda bismo mi bili suočeni sa pritiskom iz unutrašnjosti gde bismo rekli: u 50 najvećih gradova je napravljena zajednička lista, gospodo u Beogradu – nećete, ne morate, možemo i bez vas. Ja bih otvorio flašu šampanjca da se to desi! Jedva čekam da se to desi, ali ja ne mogu to da iniciram, ne mogu da odem u druge stranke u Nišu i da kažem – momci, dosta ste bili taoci, dajte, uradite nešto, jer se o vašem životu radi. To su neki pomaci koji mogu da se dese u glavi bez nekih velikih lomova u Srbiji, mi možemo da izađemo iz ovog tunela samo ako ljudi shvate da treba da uzmu svoju sudbinu u svoje ruke i da shvate da nisu važne stranke kao stranke, nego je važan život, a stranke su važne samo ukoliko uspevaju da u taj život unesu neke pozitivne promene. Vrlo malo je potrebno, jedan ‘klik’ u mozgu je potreban da se situacija potpuno promeni.

Slušalac: Ko je imao pravo da isključi Velju Ilića iz opozicije? Ja sam se kleo u Vuka Draškovića, sada nemam u koga.

Zoran Đinđić: Ne treba da se kunete ni u Vuka Draškovića, ni u Velju Ilića, ni u mene, verujte sebi, uzmite stari u svoje ruke, u svom okruženju gde živite, možete da nađete dovoljan broj ljudi, 50-tak je dovoljno da u jednoj opštini napravite jednu akciju i ako se na hiljadu mesta to desi u Srbiji, promeniće se stanje za jedan dan. Velja Ilić je bio sporan kao govornik SZP-a, mi smo insistirali da niko ne može da odlučuje ko će govoriti u ime SZP-a, to je dovelo u pitanje na kraju i održavanje tog skupa. Pošto je skup najavljen i mnogi ljudi su velika očekivanja vezali za njega, onda smo mi na kraju pristali, rekli smo – u redu, ovoga puta ćemo pristati da neko ima veto, ali više nećemo. Meni je žao što se tako desilo, ali alternativa kojoj smo bili izloženi da ćutke pristanemo i da sledeći put pristanemo na sledeće, da to na kraju opet vodi nečem lošem. Ja se nadam da će incident otrežnjujuće da deluje, ako ne, onda je na građanima da procene čija je tu krivica. Ja očekujem da građani vrlo kritički, strogo, surovo procenjuju naše postupke, ali da budu pravedni, da postupke pojedinaca procenjuju, a ne da sve strpaju u jedan koš i kažu – svi ste vi isti, nema Srbija ni vlast ni opoziciju. Nije tačno, postoje problemi, ali ako ih razložite na sitnije probleme onda ćete videti da tu ima i boljih i lošijih elemenata. Samo to želim, a ako ljudi procene da je SZP krivac, prihvatam tu krivicu, ali bih voleo da vidim tu analizu i da vidim te razloge zbog kojih je SZP ocenjen neprolaznom ocenom.

Svetlana Lukić: G-dine Pribićeviću, g-din Velimir Ilić je optužio g-dina Draškovića da sarađuje sa Miloševićem i da želi da ima svoju opoziciju u kojoj će šefovati, a g-din Vojislav Andrić, predsednik Izvršnog odbora Nove demokratije, kaže: Mi upozoravamo da treba sačuvati jedinstvo opozicije i da se treba čuvati ljudi koji rade tajno i kriju svoje biografije… Izjava Velje Ilića pokazuje ko je od Miloševića dobio domaći zadatak da sruši jedinstvo opozicije. Tražili smo i tražimo da se otvore politički dosijei tajne policije. Tada će građani Srbije saznati zašto je partijski sekretar postao antikomunista i ko je šta radio sa Miloševićem. Do tada, ostaje građanima da sami pronađu odgovor. Kome odgovara nečasna rabota Velje Ilića i napadi na Vuka Draškovića koji je 10. januara ujedinio demokratsku opoziciju i Dušana Mihajlovića, koji je tom ujedinjenju zajedno sa ostalim opozicionim liderima dao značajan doprinos?

Slušateljka: Da li je dogovor udružene opozicije od 10. januara bio da se sa režimom ne sarađuje ni u kom obliku?

Ognjen Pribićević: Da, odlično ste razumeli.

Slušateljka: Ako je tako, zašto su vaši članovi primili orden Slobodana Miloševića? Opozicija se istrošila i daj bože da se 14. aprila skupi i 10 000 Beograđana.

Ognjen Pribićević: Svako ima pravo na svoje mišljenje, pa i ova gospođa koja se javila. Ja uopšte ne mislim da se opozicija istrošila, ona deluje i živi u ovim okolnostima već 10 godina, prema tome, čak sasvim suprotno, mislim da mnogo elemenata i podataka istraživanja pokazuje da se raspoloženje građana osetno pomerilo u korist opozicije, u krajnjem slučaju dokaz da je to zaista tako jeste to da nemamo lokalnih izbora. Milošević ih raspisuje praktično godinu dana, zašto ih ne raspisuje – zato što zna da sigurno gubi te izbore. S druge strane, ljudi iz gradske vlade su primili ovaj orden od strane države za svoje delovanje tokom rata. Mislim da su oni imali sve razloge da ih prime, mislim da je gradska vlada zaista časno i patriotski obavila sve svoje poslove tokom bombardovanja i samo u tom smislu i treba gledati na taj orden.

Svetlana Lukić: G-din Đinđić je rekao zbog čega nije hteo da s vama razgovara – mi smo zvali g-dina Draškovića, ali je on u Moskvi. Zašto već mesecima mi ne možemo da čujemo glasno i jasno da o nekim stvarima govori g-din Drašković?

Ognjen Pribićević: Ne bih se složio da ga nema, g-dina Draskovića ima u onoj meri u kojoj on i stranka procenjuju da je to neophodno. Mislim da ga ima sasvim dovoljno i mislim da se njegov glas sasvim dovoljno čuo, ali istovremeno i drugi ljudi iz stranke govore o raznim aspektima iz politike koju sprovodi SPO, mislim da taj problem ne postoji. S druge strane, ja mislim da postoji veliki problem brojnih lidera opozicije koji se svaki dan pojavljuju u novinama sa raznim stvarima koje su često gluposti. Danas ste spomenuli tu izjavu g-dina Ilića, znači, pune novinarske stupce raznim izjavama koje su glupe, netačne i samo mogu da dignu tiraž novinama, ali ne mogu nikako da doprinesu ozbiljnosti delovanja opozicije. Mi u SPO-u, kao što vidte, uopšte ne odgovaramo na te stvari držeći se i dogovora od 10. januara, ali istovremeno imajući u vidu da imamo politiku, imamo ljude koji su u stanju da sprovedu tu politiku i, u krajnjem slučaju, imamo lidera. U tom smislu gledam i na izjavu Zorana Đinđića oko toga ko šta zastupa, mislim da ona pre svega govori o njegovoj ličnoj nesigurnosti, pa i frustraciji kada je o tim stvarima reč i, s druge strane, ja hoću da kažem da smo i vrlo srećni da imamo toliko kvalitetnih kadrova na svim ovim pozicijama o kojima je on govorio i verujem da ćemo imati ubuduće još više stručnih ljudi koji će moći da zastupaju SPO na svim nivoima politike.

Svetlana Lukić: Hoćete da kažete da je politika SPO-a posle svih tih godina tako radikalno promenjena da jednostavno g-din Drašković može jako dugo da se ne pojavljuje, da ne prisustvuje bitnim sastancima opozicije i da je to normalna situacija?

Ognjen Pribićević: Ja mislim da je to apsolutno normalno i to nije nikakva radikalna promena. G-din Drašković se pojavljuje u onoj meri i na mestima gde on i stranka procene da je to neophodno. Mislim da preterano pojavljivanje drugih lidera pravi samo veliku konfuziju, a posebno kad imamo u vidu šta oni govore i u tom smislu mislim da je to jedna mudra i pametna politika koja će svakako doneti rezultate.

Svetlana Lukić: Sasvim je razumljivo da kao savetnik g-dina Draškovića imate pravo da procenite kad i gde, s druge strane, šta da kažemo o stotinama hiljada ljudi koji nemaju gde, kažete – dođite četrnaestog, može da bude batina, možda bude tenkova – jedino građani nemaju nikakvo pravo, osim da izađu ili ne izađu, da ne govore, dakle, očekujete unapred da će na svaki mig opozicije ljudi izaći s punim poverenjem, a da pri tome mi ne možemo da dobijemo neke relevantne odgovore. Nemojte pogrešno da me razumete, znamo da G-din Drašković godinama vodi SPO, da bez njega nema bitnih odluka, da je često menjao mišljenje itd.

Ognjen Pribićević: Da, ali g-din Drašković i sada izražava svoje mišljenje, pojavljuje se kada on proceni, stranka se pojavljuje sa svojim saopštenjima svaki dan i naravno da i dan-danas g-din Drašković, kao predsednik stranke, ima ključnu ulogu u donošenju odluka zajedno sa najvišim organima tela, mislim da je to potpuno normalna situacija. Meni pojedine diplomate u Beogradu kažu – mi kad otvorimo novine, ove nezavisne, nama se kosa diže na glavi od toga šte sve vidimo u novinama kao izjave pojedinih lidera opozicije – i to je ono što je štetno. Ne možete se vi svaki dan pojavljivati u novinama i govoriti jedan dan ovako, drugi dan onako, to nije ni uloga ni mesto lidera. Mesto lidera jeste da kreira politiku, da je sprovodi preko najviših organa stranke, ali ne da se svaki dan pojavljuje na ovaj način. U tom smislu, mislim da odluka g-dina Draškovića pokazuje i politiku stranke i svoje mišljenje. Da se vratim na pitanje oko odnosa stranaka i opozicije – prvo, vi ste spomenuli tenkove, ja ne znam da je iko iz SPO-a govorio o takvim stvarima.

Svetlana Lukić: Ne mora da govori, mi znamo šta nas čeka.

Ognjen Pribićević: Zašto nas čeka? Ovaj miting je planiran kao mirni miting podrške zahtevima demokratske opozicije. Građani se pozivaju da izađu da podrže ono što mi vidimo iz svih istraživanja, iz raspoloženja građana da su oni apsolutno protiv ovog nasilja i da se dobije put promene Miloševića, a put promene Miloševića jeste kroz mirne, demokratske izbore. Moram da kažem da imam suprotno mišljenje od g-dina Đinđića koji je sada rekao – opozicija nije u stanju da smeni Miloševića. Apsolutno mislimo da smo u stanju, apsolutno, na koji način – putem ovih izbora, zašto smo tako sigurni – sigurni smo zato što imamo politiku, imamo podršku među građanima za ovu politiku koju vodimo. Šta je dokaz toga? Vidite, ozbiljna istraživanja javnog mnjenja, neka od njih ste videli, videli ste da se SPO prvi put gotovo izjednačio sa SPS-om, da ukupno gledano opozicija daleko prelazi režim i u tom smislu mislim da je jako negativan ovaj pristup koji je g-din Đinđić imao, defetistički, negativan pristup. Ja koji sam od skora tu, vrlo sam svestan svojih slabosti i slabosti opozicije ukupno, ali postoji ogromna razlika u kvalitetu onoga što nudi srpska opozicija i onoga što nudi režim.

Slušalac: SPO i Vuk su nas doveli dotle da sumnjamo u kvalitet i planove koje u odnosu na miting ima g-din Drašković, jer se pribojavamo da, ako ne uspe u svojim namerama, da se ponovo bavi oratorstvom i da izmanipuliše narod, a posle ga izneveri, i ovaj ambasadorski posao u Rusiji je na neki način kurirski posao za Miloševića. Kako komentarišete i otpozdrav Otpora na mitingu omladine – ko izda, p….?

Ognjen Pribićević: Ja se ne slažem s ovim što je slušalac rekao. Konkretno, pomenuo je tezu da je Vuk otišao u Moskvu u dogovoru sa Miloševićem. Mislim, to je jedna notorna glupost kakve često imamo prilike da čujemo. Zaista to ne bih komentarisao, hoću da ponovim ono da kada je reč o mitingu i o politici SPO-a i politici udružene opozicije mislim da je vrlo važno da se opozicija udružila 10. januara, vrlo važno da ima jednu strategiju, mislim da je to ključ svega, a ta strategija jeste odlazak Miloševića putem vanrednih, demokratskih izbora.

Svetlana Lukić: Govorite o najmanjem zajedničkom imenitelju – obaranje Miloševićevog režima. Do toga ima nekoliko stepenica, a prva stvar oko koje se sapliću u ujedinjenoj opoziciji je da li će neko fizički prisustvovati nekom sastanku ako je neki drugi lider tu. Učesnici govore da ima ličnih netrpeljivosti između g-dina Draškovića i g-dina Đinđića. S druge strane, vama trebaju sati i dani da se dogovorite oko toga ko će govoriti na mitingu, ko neće. Ili o jedinstvenim listama. U objektivnoj situaciji, vi do izbora nikad nećete doći ukoliko narod ne bude imao poverenja u vas i izašao u velikom broju i podržao tako nešto. Važne su poruke, ali je važno i ko te poruke šalje.

Ognjen Pribićević: Mislim da uopšte nije sporno da postoje problemi između vodećih opozicionih stranaka. Problem je u tome da se ti problemi na tako otvoren način prezentuju. Zašto? Uzmite vladajuću koaliciju – tu ima deset hiljada puta više problema, pa šta se dešava – nešto izađe, nešto ne izađe u javnost. Pazite, to je u Belgiji, u Holandiji, u Turskoj uvek to isto. Znači, u okviru jedne familije, a ova naša familija je udružena opozicija, ne iznosite probleme svaki dan.

Svetlana Lukić: Je l’ treba da ih krijete?

Ognjen Pribićević: Slušajte, i u vašoj porodici ima nekih stvari koje samo vi između sebe raspravljate.

Svetlana Lukić: Ali neću ja da vodim državu i da rukovodim ljudima.

Ognjen Pribićević: Ista stvar vam je svuda, u svakoj zemlji, nije stvar da se krije. Postoje neke stvari koje se rešavaju, što se kaže, za zelenim stolom i onda se utvrdi jedna politika. Ako smo utvrdili jednu politiku, da idemo na miting, ako smo se konsenzusom dogovorili oko spiska govornika, onda je krajnje neumesno, štetno da iznosimo kao neke babe šta je bilo na sastanku, šta je ko kome rekao, a posebno kad ih iznose neki potpuno marginalni likovi na političkoj sceni kao što je g-din Velja Ilić. Mislim da je to vrlo kontraproduktivno i kad je reč o SPO-u, mi nećemo na to odgovarati, mi imamo strategiju, imamo politiku, utvrdili smo je 10. januara i ostaćemo apsolutno dosledni verujući i znajući da te izbore dobijamo, sve drugo su uzgredni, marginalni problemi koji će se nužno javljati. Mislim da nije stvar o ličnim animozitetima između pojedinih lidera, jasno je da je reč o različitim koncepcijama koje su, opet, prirodna stvar. Ovde ste spomenuli problem jedinstvene liste, mi tu imamo drugačije mišljenje. Zašto ne – zato što jednostavno nije vreme, izbori se spominju od leta prošle godine, sad je april. Milošević ih ne raspisuje jer te izbore gubi, on nema šanse, ja vam to tvrdim i kao naučnik koji se ozbiljno bavi ovim stvarima i tim istraživanjima s kolegama iz Instituta, jasno je da je ogromna prednost na strani opozicije.

Svetlana Lukić: Zašto ne vežbate? Šta vas sprečava da radite paralelno miting i neke druge stvari, pošto vam treba vežba jer nikada niste pravili jedinstvene liste?

Ognjen Pribićević: Rađene su u vreme koalicije Zajedno.

Svetlana Lukić: Nemojte, ako završite kao koalicija Zajedno…

Ognjen Pribićević: Ja samo kažem da su te liste pravljene, ja tad nisam bio, drugi ljudi su pravili. Pazite, to nije veliki posao, treba sačekati da se ti izbori raspišu i onda će se doneti odluka oko toga, ali pazite šta je glavna stvar – mi smo se dogovorili 10. januara da svaki naš odgovor, bilo da, bilo ne, bude jedinstven i drugo, da idemo samo pod uslovom da su izbori demokratski, fer i ravnopravni, pod drugim uslovima mi nećemo da idemo. Novine su pune toga – te misli Pera, te misli Žika da treba ići, da listu ovako napravimo – to je kontraproduktivno.

Svetlana Lukić: Pera i Žika su vaše kolege sa kojima sedite tamo.

Ognjen Pribićević: To je, nažalost, i problem. Ja vam ponavljam da SPO neće odgovarati na to, znači nećemo reći ni idemo ni ne idemo dok se zajedno ne dogovorimo. Ja mislim da je smisao celog tog skupa od 10. januara da budemo jedinstveni.

Slušalac: Slušajući vas, meni ništa nije jasno.

Ognjen Pribićević: Vidim da je reč o mladom čoveku i tim više mi nije jasno kako mu nije jasno. Evo, u tri rečenice: imate jedan autoritarni režim Slobodana Miloševića, imate režim, imate udruženu opoziciju, nema nikakve dileme gde je vaša budućnost, gde je naša budućnost. Kako do toga? Putem demokratskih i fer izbora. Potpuno je nebitno i okanite se, ako treba da kažem, i čitanja po Blicu, Glasu javnosti ili drugim novinama šta je rekao ovaj ili onaj lider. To nisu bitne stvari, bitan je generalni pravac, generalna politika koja je utvrđena i ja zaista verujem da će ostati i istrajavati na toj politici.

Svetlana Lukić: Vaša postavka da postoji s jedne strane režim i s druge opozicija je, nažalost, tačna, ali to ne smete uzimati zdravo za gotovo. Mogući su tenkovi, ulog ljudi koji će učestvovati u tome je možda život. Da li vi u opoziciji imate svest o tome?

Ognjen Pribićević: Ne možete postavljati to kolektivno, da kažete – cela opozicija. Mi ne odgovaramo na to – gde ste videli moju izjavu ili bilo kog drugog iz SPO-a takve prirode, mi se upravo trudimo suprotno. Opozicija ne može sama da promeni stvar, to je potpuno jasno, mi režim moramo primorati na te izbore, mi režm moramo primorati da odustane od ovog terora nad medijima, nad ljudima, nad studentima. Šta je to što imamo, osim da g-din Drašković kao predstavnik jedne partije, g-din Đinđić kao predstavnik druge, da pozovemo građane i da kažemo – ljudi, vi morate podržati te zahteve, jer su oni u vašem interesu, jer je podela vrlo jasna. Naš je samo cilj i zadatak da što više onih neopredeljenih ubedimo u našu politiku i, koliko se meni čini, mi uspevamo, uspevamo polazeći od jedne realnosti – kakva je situacija u našem društvu, polazeći od toga da je apsolutna većina ljudi opredeljena za promene i to mirnim i demokratskim putem. Oni hoće listićem da promene situaciju.

Svetlana Lukić: Da li ste vi, kao savetnik, g-dinu Draškoviću savetovali da se mnogo ne pojavljuje u medijima, osim ono kad ga gledamo na Studiju B?

Ognjen Pribićević: Ja nisam jedini savetnik, ali njegova je odluka konačna. On je takvu odluku doneo i mislim da je pogodio pravu meru stvari, da se jednostavno pojavljuje u meri u kojoj smatra da je to neophodno, kao i predsedništvo SPO-a, to je odluka kolektivnog višeg organa tela.

Svetlana Lukić: Razumem to, ali g-din Milošević je doneo odluku da se ne obraća skupštini, da se ne obraća narodu kad traje rat i mi imamo sliku ljudi koji se ne obraćaju građanima. Vodite računa o tome da imamo veliku predistoriju i da smo jako osetljivi kad neko odluči da nam se ne obraća.

Ognjen Pribićević: Mislim da to sad nije korektno sa vaše strane.

Svetlana Lukić: Moguće, ja vam se izvinjavam unapred.

Ognjen Pribićević: G-din Drašković ne samo da se obraća, nego razgovara sa javnošću, videli ste ga na Studiju B, videli ste intervju u Blicu, nekom španskom listu, govorim da je neproduktivno pojavljivati se svaki dan.

Emisija Peščanik, 05.04.2000.

Peščanik.net, 05.04.2000.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU