- Peščanik - https://pescanik.net -

100 dana arogancije

Foto: Slavica Miletić

Vlada je nedavno, paradnom sednicom u Lebanu, obeležila prvih 100 dana. Kao i mnogi drugi mislim da je to bilo sasvim suvišno. Ne samo zbog melodramatičnog načina predstavljanja navodnih rezultata već generalno. Prosto, nema smisla obeležavati prvih 100 dana Vlade ako ona deluje već 2.000 dana. Personalne promene u njenom sastavu, vršene u međuvremenu u nekoliko navrata, su efemerne u odnosu na dve činjenice koje bitno i trajno obeležavaju njeno delovanje. Prvo premijer/ka je sve vreme ista osoba i drugo, još važnije, Vlada sve vreme ne deluje kao organ koji je, po Ustavu, „nosilac izvršne vlast“ i koji „utvrđuje i vodi politiku“ već kao transmisija, kao služba predsednika republike koja bezrezervno izvršava njegovu volju.

Postupajući tako Vlada je narušavala Ustavom utvrđene odnose i ignorisala svoje obaveze prema onima prema kojim bi morala biti najodgovornija – Skupštini i građanima. Skupštinu je pretvarala u svoj servis, glasačku mašinu, a svoje i njene obaveze prema građanima svesno ignorisala. I to je radila i u ovih poslednjih fabuloznih 100 dana.

Skupština nema nikakav program rada. Utvrđivanje godišnjeg programa rada je inače obaveza predsednika Skupštine, ali aktuelni predsednik Skupštine, iako izabran pre više meseci, ne pokazuje nameru da tu obavezu izvrši. A nepostojanje programa faktički obezbeđuje potpunu dominaciju tema i tajminga koje po svom nahođenju diktira Vlada.

U skladu sa tim, sednice Skupštine se po pravilu održavaju pošto ih prethodno najavi Vlada ili predsednik republike, ubrzo nakon toga. Sve se zakazuju promptno i uz obavezno manje-više očigledno nepoštovanje Poslovnika. Iako Poslovnik utvrđuje da se sednica Skupštine po pravilu zakazuje najmanje 7 dana pre dana održavanja sve su sednice zakazivane u kraćem roku, a većina samo 24 časa pre održavanja. Takav način zakazivanja sednica, budući da je po Poslovniku rok za podnošenje amandmana na dnevni red najkasnije 24 časa pre početka sednice, onemogućava bilo kakav uticaj poslanika na dnevni red koji faktički diktira Vlada, a svodi na minimum i mogućnost da se ozbiljno pripreme za aktivno učešće u raspravi o predlozima Vlade.

U proteklih nešto više od pola godine Skupština je usvojila 60-ak zakona. Sve sem jednog ih je predložila Vlada (Zakon o ministarstvima je u skladu sa ustaljenim skupštinskim običajem predložen na samom početku novog saziva od strane poslanika vladajuće većine pre formiranja Vlade).

Potpunu suprematiju Vlade u odnosu sa Skupštinom još bolje ilustruje po poslanike zaista ponižavajuća činjenica da od par hiljada amandmana koje su prilikom razmatranja tih zakona podneli Vlada tokom rasprave arogantno nije prihvatila ni jedan.

O aroganciji prema poslanicima i prema građanima govori još mnogo toga. I samo par primera dovoljno je da to ilustruje.

Po Ustavu, 50 narodnih poslanika može podneti interpelaciju u vezi sa radom Vlade ili pojedinog člana Vlade. Vlada ili njen član su dužni da odgovore na interpelaciju a Skupština raspravlja i glasa o tom odgovoru. Ako Skupština glasanjem prihvati odgovor, nastavlja da radi po usvojenom dnevnom redu, a ako ga ne prihvati pristupa se glasanju o nepoverenju Vladi ili članu Vlade.

U decembru 2022. godine 55 opozicionih poslanika pokrenulo je interpelaciju protiv ministra finansija Siniše Malog, zbog izjave kojom je krajnje uvredljivo, bez ikakvih dokaza insinuirao da „poslanici opozicije dobijaju novac sa strane da rade protiv svoje zemlje“. Iako Ustav podrazumeva brzo postupanje po interpelaciji i obavezuje Vladu da na nju odgovori u roku od 30 dana, do danas ne samo da nema nikakvog odgovora već je potpuno nepoznato šta se sa interpelacijom dešava.

Po Ustavu suverenost potiče od građana koji je, uz ostalo, vrše i narodnom inicijativom. Skupština je po Zakonu o referendumu i narodnoj inicijativi dužna da o predlogu sadržanom u pokrenutoj narodnoj inicijativi odluči na prvoj narednoj sednici, a najkasnije u roku od 6 meseci od dana pokretanja inicijative.

U junu 2022. u skladu sa Zakonom o referendumu i narodnoj inicijativi podneta je sa skoro 40.000 potpisa građana narodna inicijativa sa predlogom Zakona o zabrani eksploatacije bora i litijuma. Ni 8 meseci kasnije ona nije u skupštinskoj proceduri. Predsednik Skupštine kome je narodna inicijativa dostavljena uporno izbegava da kaže šta se zapravo dešava sa njom. Odbor za zakonodavstvo i ustavna pitanja, kao i Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave nadležno za proveru liste potpisnika, na poslaničko pitanje su zvanično odgovorili samo da prikupljeni potpisi nikada nisu stigli do njih. A (ne)zvanično objašnjenje iz stručne službe Skupštine da su potpisi „izgubljeni negde u Skupštini“ atak je na zdrav razum.

Ako je uopšte nešto specifičan rezultat ovih 100 dana onda je to propuštena šansa.

Povratak opozicionih stranaka u Skupštinu nakon 2019. godine, kada je ona, sastavljena samo od predstavnika vlasti, izgledala i bukvalno kao severnokorejska, dao je šansu za ponovno uspostavljanje kakvog takvog pluralizma. Ali u najvećoj meri zaslugom Vlade primitivnim redukovanjem pluralizma na puko, formalno prisustvo predstavnika različitih stranaka u Skupštini ta je šansa propuštena.

Peščanik.net, 13.02.2023.