- Peščanik - https://pescanik.net -

129. emisija

Radio emisija 29.03.2003, govore: Vesna Rakić-Vodinelić, Flilip David, Ljubiša Rajić i Aleksandar Gatalica.

Beograđanin: Neke dobre stvari su se desile posle Đinđićevog ubistva i, nažalost, on je morao, što je Nenad Prokić lepo rekao, da Srbiji da svoje raskomadano srce na tanjiru da bi dobar deo Srbije shvatio šta je on to hteo da uradi. Mislim da taj legat koji je ostavio počinje da se ostvaruje. I među prijateljima kažem da je Srbiji ovakva vrsta vanrednog stanja potrebna već duže vremena. Ako se ne napravi jedan duboki rez skalpelom i sve to ne odstrani sada dok je sećanje i na Đinđića i ovaj naš bes i rešenost da istrajemo tu, mislim da bi bila propuštena šansa. Mislim, takođe, da se odvija ta metafora o noći između 5. i 6. oktobra. Strašno je što je jedan takav čovek morao da pogine da bi do toga došlo.

Svetlana Vuković: Jeste li čuli sinoć Koštunicu?

Beograđanin: Jesam. Čovek je u autu kao što je bio uvek, odmah priča kao baba – rekao sam vam ja da ste vi to tako… Čovek nema nijednu konkretnu ideju, kao da, što sam uvek mislio o njemu, živi ispod staklenog zvona u nekom institutu, nema predstavu o tome šta je Srbija, na ulicama šta se dešava. Mislim da je jedna velika srpska zabluda takođe rešena time što je on sa vrlo istaknutog mesta na političkoj sceni sišao tamo gde mu jeste mesto. Mislim da se on sada lično vrlo lagodno oseća zato što je skinut ispod svetlosti reflektora koja njemu nikada nije prijala.

Neverica, sve do trenutka kada je Vojin Dimitrijević, čini mi se, rekao “srpski Kenedi je otišao”, mislio sam da je to još jedan Zoranov trik da zavara protivnike. Nekoliko dana mi je trebalo da se pomirim s tim. Ja sam malo znao Zorana Đinđića i nemam lični odnos prema njemu, ali sam smatrao da je dragocen čovek za Srbiju i osećao sam se ošamućenim, obesredištenim, uplašenim. Pucali su i u mene tada. Pucali su u sve nas koji smo šetali ’96. godine. On je za mene predstavljao nadu za Srbiju i za moju decu i za sve one mlade ljude koji ga možda čak nisu voleli, ali on je radio i za njih. Kada su tog čoveka sklonili, jedan deo mene je nestao. I, nećete verovati, ja sam ga noćas sanjao. Noćas sam ga sanjao! Ispred bolnice neke me je tešio što je jedan član moje porodice umro.

Svetlana Lukić: Ovo je bio jedan od Beograđana s kojim smo razgovarali ovih dana dok traje vanredno stanje. A dok traje vanredno stanje mi nemamo šta da radimo sem da čekamo strašne i dobre vesti. Neke su tako dobre da mi srce zaigra od radosti, ali neće dok ne uhvatimo Legiju i gospođu Miru Marković.

A dok se to ne desi, neće doći ni proleće u Srbiju. Dok čekamo, da se podsetimo onog čuvenog štrajka Crvenih beretki. Svi ste čuli već reakcije i Koštunice i premijera Đinđića na taj štrajk, na štrajk tih ubica. Međutim, mi ćemo sada emitovati jednu anketu koju smo snimili sa građanima koji su se okupili tada. Da vas podsetim samo da su Crvene beretke bile zakićene cvećem, devojke su im delile cveće. Pokušavam da se setim celo jutro kako se zvala ta privatna pekara, doterala im je svež burek, jedan čovek je kupio cigarete “clasic” našim junacima, međutim, prezrivo su to odbili, naravno, jer su momci pušili “marlboro”, a ono što je meni bilo najporaznije, a satima sam bila tamo, jeste da ih je praktično svaki drugi automobil koji je prošao autoputem pozdravio sirenama i, naravno, sa isturena tri prsta kroz prozor.

– Treba, znači, vojvodu Mišića da uhapsimo, zaboravili smo njega da predamo Hagu, molim vas. Hapsimo ona dva mladića, dva cveta.

– Imam sina koji je odslužio vojsku u vreme kada je bilo sve ono što se dešavalo na Kosovu. Toliko se ponosim svojim sinom da nemate pojma. I u njegovo ime ne dozvoljavam, ja, srpska majka, ne dozvoljavam da se srpski sinovi ovako kažnjavaju, da se srpski sinovi poput zveri love i šalju u Hag. Svet nam se, draga moja gospođo, smeje u lice.

– Na osnovu čega su ovi ljudi hapsili Banovića, na osnovu čega? Sutra će njih neko da hapsi.

Svetlana Vuković: A kažite mi šta ćemo mi sada sa ovim ljudima, šta su oni, čega su oni znak?

– Oni…

– Pa srpske podele u svakom slučaju.

– Nije srpska podela.

– Ja osuđujem ovaj protest ovde. Smatram da nisu smeli da uzmu u svoje ruke da vode politiku, ovaj deo armije ili već šta…

– Ovo je politika za vas?

– Ja bih samo rekao da ovim pokazujemo da jedan deo srpskog naroda ne zaslužuje da uđe u Evropu.

– Pripadnici specijalne elitne jedinice srpske dražve uhapsili su dvojicu, pod znacima navoda, kriminalaca i ratnih zločinaca. Da je to istina, ti ljudi bi došli sa milion maraka jer se sloboda u Bosni kupovala zlatom. Ovde je katastrofa, samo što su ljudi koji su krvarili po svim ratištima i čuvali ovu državu danas izloženi beskrupuloznoj osveti ljudi koji su ležali deset godina po beogradskim ulicama, vozili se džipovima, bavili se privatnim biznisom i tobož protestovali i rušili režim. Ovo je najelitnija jedinica koja je krvarila od Gospića do Prekaza, do Suve Reke. A ovo je stvar srpske nezahvalnosti. Milunka Savić iz Prvog svetskog rata, žena sa četrnaest rana pred kojom su sve francuske jedinice i legija stranaca stali mirno, ona je umrla čisteći toalete po Kraljevu. To je srpski narod, zato nam se sve ovo i događa. I ja se pitam što ovi ljudi čekaju, iza njih stoji ustav i zakon a to je osnova, zašto ne uhapse Đinđića, Mihajlovića, Batića i sve one koji su potpisali odluku. Đinđić dnevno pošalje hiljadu inspekcija da nas po tezgama juri, hiljade nekih bivših otporaša, rade šta hoće, ponašaju se gore nego julovci.

– Ispustili smo mnoga jezera, sad nećemo imati struje da bismo našli, navodno, neke hladnjače, i ovo i ono.

– Ovi ljudi što ih gledamo preko puta su zaštitili Srbe ma koliko, a mi smo mirno spavali u Beogradu. Oni su branili državu.

– Gde je sad srpska vojska na Kosovu? Jesu li odbranili Kosovo? Šta mi imamo od toga, 70 dana su nas bombardovali, propala je država, živimo ovako kako živimo i nema nas nigde, ni na Kosovu, ni u Hrvatskoj, ni u Bosni.

– Sine, nemoj da prebacuješ tako.

– Ko je mirno spavao ovde deset godina?

– Mi imamo posla sa najvećim svetskim moćnicima, razumete.

– Ja nemam posla sa njima. Ja imam posla sa ovim ljudima ovde.

– Sa kojim ljudima?

– Ovima ovde što stoje.

– Ti si mirno spavao…

– Nisam ja mirno spavao, meni su oni mladost upropastili. Politička ubistva u Srbiji ljudi koji su se borili protiv režima Slobodana Miloševića.

– Nisam ja za Zorana Đinđića. Zoran Đinđić je trebalo ovu jedinicu da ukine još 5. oktobra. Šta će to nama?

– A onda ćemo mi vas da ukinemo sve.

– A što vi da rešavate probleme.

– I tebe i njega.

– Dečko, mlad si.

– Jesam mlad.

– Ko ti je rekao da smo mi izgubili rat na Kosovu? Đinđić i Batić, je li? Grdno se varaš. Ja sam na Bi-bi-si-ju gledao sledeće, kaže – jugoslovenska vojska se sa Kosova posle 78 dana bombardovanja povukla u savršenom redu, higijenski se dobro održava, lepo je obučena…

– Pa je li to loše, je l’ treba da budem prljav, zapušten?

– Ne, Francuz bi ti zavideo.

– Hvala na komplimentu.

– Pa u čemu je problem.

– Mi ne možemo da živimo normalno ako ne budemo sarađivali sa svetom.

– E sad ću ja da ti objasnim, druže.

– Ne možemo da se krijemo iza kolektivne odgovornosti, svaki pojedinac mora da odgovara. I mi moramo da žrtvujemo makar deset, dvadeset ljudi da bi cela nacija krenula napred.

– Kojih?

– Pa ko je ubio 600 ljudi u Srbiji u poslednjih deset godina? Ko je ubio Slavka Ćuruviju?

– Ti ljudi mirno ne spavaju.

– Ma spavaju oni mirno zato što im ova država nije došla glave.

– On pominje nekih 1000 maraka, ovi ljudi treba da imaju 5000 maraka, da imaju nova odela, ovi moraju da se čuvaju kao zenica oka i da im se daju svi uslovi i da se isključe iz odlučivanja o njima Čeda Jovanović, Batić, Mihajlović – jer ovo su srpski vitezovi.

Svetlana Lukić: U nastavku Peščanika slušaćete profesorku Vesnu Rakić-Vodinelić, direktorku Instituta za uporedno pravo. Mi smo jedan intervju napravile sa njom upravo 12. marta i zajedno sa njom smo dočekale vest o ubistvu Zorana Đinđića. Naravno, pošto od 12. marta ništa nije isto, obnovile smo intervju.

Vesna Rakić-Vodinelić: Prvo, moja reakcija na sve ono što se desilo, kao što ste mogle da vidite jer smo bile zajedno, bio je zaista jedan šok i neverica da se to desilo. Nekakav moj dublji utisak koji sam nosila tada i koji nosim i dan-danas jeste da je pucanj u Đinđića zapravo bio pucanj u srce srpske političke moderne i to je ono što će ostati do kraja mog života moje trajno uverenje. Jer bez obzira na to koje političke stranke je on bio predstavnik, on je zaista bio oličenje političke moderne u Srbiji.

Pretpostavljam da nekako svi delimo to mišljenje da politička moderna u Srbiji, kad god bi se pojavila, a naročito onda kada je imala realnih izgleda na uspeh, bila je zaustavljena, bilo nekim atentatom bilo nekim svetskim događajem koji je prevazilazio granice političkih događaja u Srbiji i Jugoslaviji, i prva moja reakcija je bila – to jeste pucanj u samo središte srpske političke moderne i da li će srpska politička moderna ikada ponovo izaći na scenu.

Jer na drugoj strani srpske političke moderne nalazi se narodnjaštvo od koga se prosto danas u savremenom svetu ne može živeti, ne može se na nekakvoj narodnjačkoj takozvanoj patrijarhalnoj, populističkoj i tradicionalnoj ideji graditi društvo koje je u stanju da opstane u sadašnjim poslovima. Naravno, sada se suočavamo sa jednom vrlo dobrom i uspešnom reakcijom sadašnje vlasti na ubistvo premijera Đinđića a takođe i na suzbijanje i otvorenu borbu sa organizovanim kriminalom. Polako saznajemo pojavne oblike tog ogrezavanja u kriminalu, a donekle i uzroke svega toga. Ja se zaista nadam da će sva ta saznanja biti dovoljno katartična da ovo društvo povedu u pravcu političke moderne koju će prihvatiti prvi put u istoriji većina stanovnika. Zbog toga mislim da će Đinđić ostati zapamćen kao jedna istorijska žrtva, žrtva težnje ka političkoj moderni ali istovremeno u toj žrtvi čini mi se da se nalaze neki potencijali za njenu možda prvi put istorijsku pobedu u Srbiji.

Meni se čini da je taj veliki broj građana iskazao lojalnost prema ideji modernog srpskog društva. Možda kod svih njih nije ta ideja do kraja razvijena, možda i ne shvataju sve konsekvence te ideje ali sam ubeđena da je to zapravo iskazivanje lojalnosti prema promenama koje treba da se dogode. Takođe, čini mi se da je to bila poruka da vlast posle Đinđića može računati na lojalnost donde dok ostvaruje ideje čije je on oličenje bio.

Svetlana Lukić: Jedna od retkih kolateralnih šteta, tako da kažem, ovog vanrednog stanja koje pokazuje odlične rezulate jeste odlazak nekih sudija, naravno tu ne mislim na neke od onih dripaca koji su izgleda dobijali po svemu sudeći mito, da ne pominjem onog tužioca. Reč je ovde o sudijama Vrhovnog suda, Zoran Ivošević je otišao iz sudstva i gospođa Leposava Karamarković, pod pritiskom očigledno, morala je da podnese ostavku.

Vesna Rakić-Vodinelić: Prvo, ja ne bih želela da zvučim cepidlački, ja sam to i otvoreno rekla, uverena sam da je vanredno stanje moralo da bude uvedeno i tu nema nikakve sumnje. Svako uvođenje vanrednog stanja podrazumeva ipak restriktivnu primenu mera uvođenja vanrednog stanja i, kao što sam već kazala, neki potezi koji su učinjeni mislim da nisu bili neophodni u ovom trenutku. Tu pre svega mislim na pritiske koji su bili vršeni na predsednicu Vrhovnog suda. Naravno, ne mislim uopšte na hapšenje i lišavanje slobode onih sudija, tužilaca, zamenika javnih tužilaca za koje postoje ozbiljni dokazi da su učinili krivična dela. U to nema nikakve sumnje. Ali mislim na iznuđenu smenu predsednice Vrhovnog suda. Razlozi koji su izneti mene nisu ubedili da su bili neophodni i smatram da je to upotreba vanrednog stanja za nekakve lične obračune, a mi smo svi svedoci da su postojala vrlo žestoka uzajamna prebacivanja između ministra pravde i ranije predsednice Vrhovnog suda.

Ono što je pomalo bilo zanemareno u vođenju pravosuđa u poslednjih godinu ili dve jeste to poimanje same nezavisnosti pravosuđa. Pravosuđe je istorijski postajalo nezavisno tako što se štitilo od drugih državnih vlasti, pre svega od izvršne vlasti koja ga je najviše mogla ugroziti. I tu pomalo staromodnu ideju su ljudi koji su vodili pravosuđe zaista odlučno i čvrsto zastupali, ali ono gde nije bilo dovoljno senzibiliziranosti jeste da u tranzicijskim državama na nezavisnost pravosuđa pored državnih vlasti mogu vrlo mnogo da utiču moćne grupe ili pojedinci. Pri tom ne mislim na pojedince koji su političari, to mogu biti ljudi koji uopšte nisu povezani sa politikom, koji uživaju najčešće veliku ekonomsku moć. I ti pojedinci, ali i grupe koje su kriminalno organizovane, mogu imati vrlo veliki uticaj na pravosuđe. Prvo, zato što mogu vršiti zastrašivanje i mogu pretiti sudijama.

Ako neko treba da izrekne nekom pritvor, s druge strane telefonske slušalice ne mora da se nalazi političar, dovoljno je da se nalazi neko ko će reći ‘slušaj, držim ti dete’. Treba se, dakle, skupiti pa doneti takvu odluku. Sudije su u takvim slučajevima, ne samo kod nas nego u svim tranzicijskim zemljama, jednostavno neslobodne u odlučivanju zato što se boje i imaju osnovanog razloga da se boje. Drugi mogući razlog njihovog pristrasnog odlučivanja i odlučivanja mimo zakona jeste koruptivnost. A koruptivnost potiče i može poticati ne samo od države nego i od moćnih pojedinaca i organizovanih grupa. To su neka iskustva koja su se ispoljila recimo u Rusiji, možda čak i najviše, i to je ono što je naše pravosuđe bilo pomalo zanemarilo – veliku opasnost koja preti od moćnih pojedinaca i društvenih grupa. Naravno, ne mogu ni samo oni da budu okrivljeni jer u celom okruženju borba protiv organizovanog kriminala je tek nedavno stigla na red i od drugih državnih organa. Postojali su neki prioriteti kada se desila smena Miloševića koji su bili pre svega ekonomski i finansijski, monetarni. Vlada Srbije, na čelu sa pokojnim premijerom Đinđićem, upravo je bila najavila novi prioritet. I ta najava novog prioriteta između, sa jedne strane, neefikasnosti pravosudnog aparata i policijskog aparata i velikog pritiska kriminalnih grupa je, nažalost, došla premijeru Đinđiću glave i on je to platio svojim životom.

U svakom slučaju, ono što se mora reći jeste da su vlada i određena ministarstva uspeli da se priberu posle smrti premijera iako je on imao veliki autoritet i uživao veliko poverenje od tih najvažnijih činilaca u vladi. To je vrlo dobar znak. Uspeli su da se priberu, uspeli su da pokažu vrlo veliku efikasnost i ukoliko se bude završilo ne samo formalno vanredno stanje nego i vanredan način života ovog društva, i ukoliko se budu shvatili prioriteti što je moguće šireg kruga ljudi, i ako se postigne nekakav društveni konsenzus o tim prioritetima, meni se čini da bi moglo doći do ukrupnjavanja političke scene u pogledu približavanja ili čak spajanja nekih političkih stranaka slične orijentacije. Mislim da bi to bilo vrlo dobro jer bi to vodilo modernizaciji i većoj političkoj efikasnosti a takođe bi moglo doći i do toga da se neke pojave koje prevazilaze stranačko delovanje nazovu pravim imenom a to je: kriminalno delovanje. Ne mislim neminovno da bi moralo doći do zabrane pojedinih političkih partija, o čemu se dosta čuje i za šta ima zahteva, potrebno je identifikovati eventualnu kriminalnu delatnost sa stanovišta pravne odgovornosti pojedinih političkih prvaka. Na primer, u krivičnom pravu odgovara ne samo onaj ko je neposredni izvršilac i saizvršilac, odgovaraju i podstrekači, odgovaraju pomagači, odgovaraju oni koji prikrivaju tragove krivičnog dela.

Čini mi se da na našoj političkoj sceni još nije uspela da se artikuliše razlika između onih koji zagovaraju potpuno suprotne ideje od ideja premijera Đinđića i onih koji su jasno i otvoreno podsticali na njegovo ubistvo – ta razlika se mora napraviti. Kada se ta razlika napravi, onda možemo iz stanja vanrednih političkih prilika da krenemo u stanje redovnih političkih prilika. Mislim da se može računati na to ukrupnjavanje političke scene i na jasno razgraničenje levica, desnica, centar, i onda ćemo imati neke polazne premise za uobičajeni politički razvoj.

Svetlana Lukić: Njegovo ubistvo je dalo nekima šansu.

Vesna Rakić-Vodinelić: U onom smislu u kome je ubistvo premijera Đinđića ogolelo ono što je za vreme njegovog života bilo zahvaćeno tim dimom koji je puštan s raznih strana, i u onom smislu u kome su građani ove zemlje shvatili tek smrću premijera Đinđića da je on vodio Srbiju u poželjnom pravcu, bez obzira na to šta mislili o ovoj ili onoj političkoj orijentaciji ili potezu. Dakle, ako ta katartična svest ne ostane samo svest tog trenutka nego pouka za budućnost, onda sam ja potpuno ubeđena da ćemo se mi izvući i u tom smislu bi se moglo reći da je taj strašan događaj bio od pomoći, premda je to zaista cinično tako posmatrati.

Svetlana Lukić: Pisac Filip David.

Filip David: Bio sam šokiran ali nisam bio iznenađen jer sve je išlo ka tome.

Konačno je urađeno ono što je trebalo da se uradi odmah posle 5. oktobra. Nisu imali dovoljno snage i nisu bili toliko ugroženi kao što su sada ugroženi. Sada – kao što je rekao Živković neposredno posle Đinđićevog ubistva – ne treba narod na ulici toliko da se plaši ali mi političari, mi smo u prvoj liniji.

I ovo danas što su otkrili za Stambolića. Ne znate? Da su likvidirali Stambolića po političkom naređenju Mire Marković i Miloševića i otkrili su posmrtne ostatke, otkopali su ga na Fruškoj gori, jedinica je rasturena, specijalci, oni su sve to uradili. Njih dvadesetak izgleda su bili zaduženi za sva ta ubistva, kriminalna, politička. Još je ostalo to sa Ćuruvijom da se razjasni i onda je sve razjašnjeno, više nema. I to sada ide stravičnom brzinom, to se odmotava jer je očigledno neko progovorio.

Kompromisi koji se prave sa bilo kim uvek se na kraju razbiju o glavu. Dve godine pričamo ‘bio 5. oktobar, razočarani smo, ništa se ne radi’, a nije ni moglo jer ovi ne daju, ovi koji zapravo drže kontrolu lovom, svojim mračnim poslovima, oni su uzeli političare pod svoje. I ovo je pravo čudo. Sada je samo pitanje hoće li biti dovoljno snage u ovim vlastima, takve kakve su, da to urade do kraja, jer čim se bude ukinulo vanredno stanje počinje politička nestabilnost.

Vidite Koštuničine izjave. Oni sve rade da stvar zaustave a oni su to i omogućili, ne možda direktno, da su možda dali neki imprimatur, rekli radite to – ne, nego su to omogućili time što ništa nisu uradili. Eto, Koštunica juče ponovo priča na B92. One iste svoje teze, i najveća je opasnost da dođe neko takav ko svaku stvar zakoči. Mi verovatno posle svih ovih otkrića, neke događaje, neke afere koje su se dogodile pre dve, tri godine treba ponovo da stavimo pod lupu, malo da istražimo, da vidimo koliko je tu bilo namere da se neki ljudi kompromituju a koliko je bilo stvarnih činjenica.

Ako se sećate one afere oko cigara koju je zagrebački “Nacional” pokrenuo. Evo sad se pokazuje zapravo da je to bilo pokrenuto iz nekih kriminalnih centara da bi kompromitovalo Đinđića, Đukanovića, sve ove struje koje su reformske. A ukazivanje na takve stvari, setite se samo onog našeg pisma, grupe intelektualaca, pismo upozorenja koje je upućeno pre nepunih godinu dana, kako su ga mnoge institucije upravo dočekale na nož. A mi smo na te stvari ukazivali. Samo na to da su ekstremne grupacije one koje potkopavaju temelje i osnove države i da mora vlada da se probudi i da nešto preduzme. Nažalost, preduzeto je pošto je to Đinđić platio svojim životom. To je cena koja je visoka ali se izgleda morala platiti, jer da toga nije bilo mi bismo totalno potonuli, apsolutno bismo potonuli.

Ne znam koliko ste pratili polemiku u “Vremenu”. Jedan deo naših prijatelja, neću da kažem bivših, ali ljudi s kojima smo se zajedno borili protiv bivšeg režima, zauzeo je jedan meni dosta neshvatljiv stav – dajte da što pre zaboravimo ono što se dogodilo, ni Milošević nije tako crn ni tako loš kao što smo pričali – kao da nisu goreli gradovi i sela, to su strašno opasne teze. Ili ‘Haški sud je politički, ne treba izručivati optužene za ratne zločine’. Sve ovo što se događa i otkriva povezano je i sa Hagom jer su te grupe koje su se suprotstavljale izručivanju optuženih za ratne zločine, one su na direktan ili indirektan načine bile povezane. Povezane ili su branile ove za koje se sada ispostavlja da su direktne ubice, izvršioci zločina, eskadroni smrti. To je bilo povezano na jednom visokom nivou. I sve su počeli da relativizuju i preporučivali su da je jedini lek da krenemo u budućnost to da se sve zaboravi. Pokazuje se, zapravo, suprotno.

Ni sada ni u buduće neke stvari ne mogu da se oproste, sa nekim stvarima ne smemo da se pomirimo i ono što je bio zločin mora se do kraja obelodaniti, do kraja isterati i odgovarajuće kazniti. Ovde se još luta. Kao da smo u nekoj mračnoj šumi i tražimo izlaz i sve se nadamo da ćemo na taj izlaz nabasati. A nije nam jasno ni kakva je ta šuma, da li je to neki lavirint, da li je prolaz blizu, daleko, ali to sve zavisi od nas, tu nam niko drugi ne može pomoći.

Mi ne možemo reći da nam se nisu ukazivale prilike koje je trebalo iskoristiti ali uvek su propuštane. Ovo je prilika isto tako da se vidi koliko je učešće ne samo predsednika Miloševića i njegove supruge nego svih njegovih saradnika. Onda je veliko pitanje može li takva Socijalistička partija uopšte postojati. Ako su se ovakve kriminalne radnje radile u samom vrhu neke partije, bilo koje, onda to nije politička partija, onda je to grupa kriminalaca koja mora biti kažnjena. Ako se pokaže da je ta slika koja je o nama stvorena u svetu imala svog osnova upravo zahvaljujući ovim ljudima koji su sada raskrinkani, ovim mračnim eskadronima smrti i političarima koji su njima dirigovali, koji su ih osnivali, koji su sve to činili da bi sačuvali svoju vlast u prvom periodu a kasnije da bi sačuvali svoje ogromne privilegije i svoja neshvatljivo velika bogatstva. Ali sada postoji još niz drugih ljudi koji se kreću među nama, koji su se malopre obukli, presvukli i ušli u neke druge političke partije i koji zapravo još nisu prozvani, još ne odgovaraju.

Svetlana Lukić: Profesor Ljubiša Rajić.

Ljubiša Rajić: Peti oktobar je bio kulminacija u drami. Ubistvo Zorana Đinđića je peripetija koja uvek postoji u nekoj drami. Iza nje tek sledi epilog ili završnica drame. Pamtim, negde 1994. je stajalo dosta nas u redu, valjda je stiglo mleko, ne pamtim tačno šta je bilo, a onda je jedan policajac mrtav-ladan prošao pored nas, ušao unutra i uzeo koliko je hteo i niko mu nije smeo ništa. Sada sam se osetio podjednako poniženo. Gospode bože, zar o mom životu, životu moje porodice, mojih studenata, mojih prijatelja odlučuju ljudi čiji su nadimci Pacov, Budala i tome slično.

A onda je na mene najveći negativan utisak ostavila ta strahovita žurba jednog broja ljudi da sada od Đinđića prave sveca. Ajde sada da damo njegovo ime ulicama, trgovima, fakultetima, fabrikama i samo sam očekivao da se nađe još neko da kaže ‘hajde da umnožimo njegove slike pa da ih kačimo po zidovima kao što su nekada Titove slike visile’. Ja nisam nešto posebno poznavao Đinđića, poznavao sam ga vrlo površno, ali znam bar da nije bio sujetan s te tačke gledišta. Nije bio čovek koji bi uživao u tome da gleda svoje slike unaokolo i da se šeta ulicom koja nosi njegovo ime. Čini mi se čak, koliko sam ga ja malo znao, da bi mu to bilo potpuno svejedno i da bi mu čak možda bilo i malo odbojno.

Ljudi stvarno žele da najzad žive normalnim životom i svesni su da normalnog života sa herojima kao što je Legija nema. Na neki način su me reakcije podsetile na jednu rečenicu koju sam čuo negde pred sam 5. oktobar na nekim od ovih demonstracija na ulicama kada mi je jedan potpuno nepoznat čovek rekao za onu bivšu vlast – pa šta mogu da nam učine, ne mogu ništa više da nam učine, mogu samo još da nas ubiju. E, sad su počeli da ubijaju, sad ovo mora da bude poslednji čovek koji će ovde biti ubijen, inače ništa što smo do sada radili nema nikakvog smisla.

Kada sam bio pred republičkom vladom gde je bila savršena mešavina novinara, radoznalaca, policije, stranaca i svega i svačega, sreo sam ljude koje lično poznajem i za koje pouzdano znam ne da nisu članovi Demokratske stranke nego nikada ne bi glasali za Demokratsku stranku kada bi se ona pojavila sama na izborima ali su ipak bili onde i neki od njih su bukvalno plakali, prosto zato što je to što se dogodilo bio za njih simbol pokušaja da se zaustavi pretvaranje ovog društva u normalno društvo i onda su reagovali iz unutrašnjosti svog tela. Ja sam pre neko veče video jedan džip sa zatamljenim prozorima kako mrtav-ladan prolazi kroz crveno svetlo. Nisam primetio da unutra sedi iko sem jednog vozača, dakle nije bila neka interventna ekipa ili bilo šta slično, i osetio sam neki grč u stomaku i pomislio zar opet to treba da gledamo. To je taj grč koji su ljudi ovde osetili i koji ovde ljudi, koliko ja mogu da procenim, ne žele više nikad u životu da osete. Oni žele društvo u kojem mogu svoje dete mirno da izvedu na ulicu i da mu pokažu ‘evo, ovo je moj grad u kome ja mogu da živim normalno u bilo kom trenutku’. Možda ja malo prejako tumačim reakcije ljudi ali čini mi se da postoji želja kod običnih ljudi da žive sasvim običnim, normalnim, ako treba i vrlo dosadnim životom, samo da nam više nije život ovako uzbudljiv zbog kojekakvih Legija i sličnih ljudi i da znamo – moći ćemo da sutra glasamo za nekog drugog, trećeg ili petog predsednika vlade ali ćemo moći da ga smenjujemo na sledećim izborima a ne tako što će neki banditi odlučiti da ga ubiju.

Crkva je iskoristila preko Amfilohija Radovića ovu priliku da iznese svoj politički program. Oni su u stvari hteli da objasne na grobu Zorana Đinđića za šta se oni zalažu politički u ovom društvu, jer crkva ima strahovitu ambiciju, ne da bude posrednik između vernika i Boga nego hoće da bude posrednik između građanina i države. I oni su ovde izneli svoj politički program i činjenica je da crkva ovde nikada neće podržati nijednog reformistu. Ona će podržati uvek onoga ko je najkonzervativniji zato što će on najmanje menjati društvo i istovremeno će njoj omogućiti da se najviše približi toj ulozi, ne narodne crkve nego državne crkve, one između koje i države praktično ne postoji nikakva razlika. Crkvi su bliski i sveti Justin Popović, filozof, i Dveri i Obraz i mnogi drugi. Način na koji oni razmišljaju pokazuje, prvo, frustriranost jednog dela, posebno mlađih ljudi koji nisu u stanju da se prilagode jednom savremenom trenutku. Ne kažem ja da je sve što je savremeno dobro, ali oni nisu u stanju da se prilagode ničemu sem mobilnom telefonu i kompjuteru. Ogroman broj njih, bar oni s kojima sam ja razgovarao, drastično su neobrazovani. Oni skoro ništa ne znaju. A što je najgore od svega, oni i ne žele nešto da znaju.

Kada se ”Politika” reklamira “95 godina uz vas”, ja bih rado to preinačio “95 godina uz vlast”. I srpska pravoslavna crkva je manje-više uvek bila uz vlast ukoliko ta vlast nije bila potpuno van srpskog etničkog prostora. Ipak smo Irineja zvali ‘crveni episkop’ jer se znalo da je držao Miloševićevu sliku na zidu. Filaret je bio vrlo blizak i ekstremnoj desnici i prethodnim vlastima. Nije ništa slučajno da policija pretresa taj manastir. U čitavoj ovoj stvari se samo pokazuje da bi crkva u stvari mnogo više volela da je na mestu Zorana Đinđića bio neko drugi. Zato što je pokojni Đinđić toliko pokušavao da se približi crkvi i toliko pokušavao da je umilostivi, jer će ostati uz sve dobre stvari zapamćen i po tome što su on i Gašo Knežević uveli veronauku u školu, po tome što je vodio odbor za prikupljanje darova za izgradnju Hrama svetog Save i tako redom, a da time u suštini ni trunčicu nije crkvu približio bilo kakvim reformama. On je samo njima učinio uslugu jer crkva jednostavno ne želi reforme. Ne želi ni unutar sebe, ne želi ni van sebe.

Ja sam 6. ili 7. oktobra posle prevrata bio u jednoj radio-raspravi sa pomoćnikom norveškog ministra spoljnih poslova i još dvoje, troje političara i stručnjaka, i prva stvar koju su me pitali bila je ‘dobro a kada ćete vi Miloševića da isporučite?’. Onda sam ja pokušao da objasnim da smo se mi dobrih 10, 12 godina borili protiv njega i dosta skupu cenu platili u toj borbi, i ako smo mogli da čekamo 12 godina da on odve s vlasti, valjda mogu i oni da sačekaju šest meseci da mi sredimo neke druge stvari koje su nama preče. Pitanje je da li oni sada to shvataju. Ako im se sudi samo kao ratnim zločincima, oni će i dalje ostati heroji jer se onda neće videti ovaj deo koji je bio njihov najobičniji lopovluk.

To što se u suštini sada preko zemunskog klana pokazuje za vrh JSO-a i mnoge druge, da su jednostavno bili lopovi, to mnogo više uništava ideologiju nacionalističkog divljačkog pristupa rešavanju svih problema preko ubijanja nego što bi bilo šta drugo moglo da učini. Prosto ljudi ne vole lopove. I u Italiji se pokazalo da je popularnost pojedinih političara počela da opada onog trenutka kada su se pokazale njihove jasne veze s mafijom i nadam se najiskrenije da će ta pozitivna strana slike o Srbiji biti ojačana i ovim što se sada radi i, naravno, tim velikim pitanjem koliko će na gore ta istraga da ode ili, da budem vrlo otvoren, hoće li jednog dana neko da pozove na odgovornost i Mirka Marjanovića koji je bio predsednik vlade u trenutku kada su se mnoge od ovih stvari događale i pripremale.

Po meni mora biti kažnjen i onaj ko je pucao na Đinđića i onaj ko je gledao kroz prste tim kriminalcima u državnoj birokratiji i oni političari koji su omogućili sve to ili možda i podstakli, ali i onaj ko je prodao ispit na jednom fakultetu. Za mene je to ista stvar samo je različita težina, ali i jedno i drugo razara društvo.

Beograđani: On je ubijen i to je gotovo. Nema povratka za njega. To je učinjeno. A za nas, biće nekih promena ali ne verujem na bolje. Mislim da je on bio jedan od boljih ljudi u našoj vladi i da je to izgubljeno sad. Trebalo je odmah da se uvede vanredno stanje. Sad je kasno. Ja sam ogorčena, besna na sve njih zato što su dozvolili da se to desi. Student sam i prilično teško živim ovde, snalazim se nekako i mislim da ako uspem da završim studije da ću ipak otići. Upisala sam šumarstvo, tako da se nadam Kanadi ili tako nekoj zemlji.

– Verujte da se ne osećam bezbedno. Radim u jednoj apoteci i tim još više imam grč, i ja i kolega, mislim da ćemo još mnogo toga čuti. I drago mi je da je počelo najzad da se to klupko odmotava da se vidi ipak ko je s čije strane.

– Bolje ikad nego nikad. Ja živim u Zemunu i znam gde se nalazi ona kuća koju su danima rušili i malo mi je to bez veze zato što je to meni više kao predstava za narod, sad su oni kao nešto srušili pa kao nešto rade. Mislim da nije teško uopšte uhapsiti nekoga, pogotovo ne u Beogradu, u Srbiji – treba uraditi ono posle, da procesi budu valjani, da postoje dokazi, da ti ljudi zaista završe u zatvoru, oni koji su zaslužili. Da se ne obrukamo više nego što do sada jesmo. Otprilike smo stvarno turistička meta. Ako hoćete sve da imate, i bombardovanje, ubistvo premijera i sve drugo, možete da doživite ovde i da vidite znamenitosti, gde je ubijen premijer, gde je Cecina kuća i ostalo. To je strašno. I koliko devojčica se ugleda upravo na tu Cecu, obožava njenu muziku. Praktično je finansira. Moram reći da sam negde osećala veliku sramotu što sam deo naroda koji dopušta takve stvari, posle svega što nam se dogodilo, i ratovi, bombardovanja, izborna prevara i sve, i onda najjaču političku ličnost tako ubiju. Prosto mi nerealno sve to deluje.

– Evo, ja sam se lično borila protiv Miloševića, bila sam i član SPO-a. To je zaista tragedija i to nije bio pucanj u njega, to je bio pucanj u sve nas jer ipak je država u pitanju. Jer ako su ti mafijaši mogli da ubiju jednog premijera, mogli su svakoga od nas. I to mi je bilo strašno. Šetajući ovim gradom mi nismo znali ko sa nama zajedno šeta. A s nama zajedno su šetale ubice. Jedino mi se malo ne dopada kada su prikazali kako se Luković u stvari umešao u taj 5. oktobar preko Đinđića, kako je Luković praktično uhapsio Miloševića opet preko Đinđića, to je ono što mi se ne dopada. Mi smo ipak zavisili od tih ubica tako da mi je to strašno i veoma mi je drago što su ovu dvojicu juče uhvatili. Tog Lukovića isto tako treba da ubiju i kraj priče – da završimo onda sa tim kriminalcima.

Svetlana Lukić: Bila je ovo anketa sa Beograđanima, Svetlana je juče razgovarala s njima, a sada ćete čuti književnika Aleksandra Gatalicu. I s Aleksandrom smo pričali prvi put pre ubistva premijera Đinđića, onda smo morali da obnovimo intervju s njim.

Aleksandar Gatalica: Bio sam očajan što sam Beograđanin, bio sam očajan što drugi put u životu vidim takav sprovod i ne bih voleo da još jednom u životu vidim takav sprovod. Kada kažem takav, mislim na Titov sprovod. Jedno je sahranjivati čoveka na samom groblju a drugo je kada lafet ide ulicama. Bio sam ogorčen brutalnošću i činjenicom da je premijeru pucano u leđa dok mu je jedna noga bila u gipsu. To je kukavička karakteristika, pucanje u srce sa leđa dok je čoveku noga u gipsu, to ostavlja vrlo gorak utisak.

Osim toga, ne možemo zaboraviti da je ubijen prozapadni političar, da je ubijen političar koji je govorio strane jezike, da je ubijen lep čovek koji je lepo stario. Rezultat je bio blizu pola miliona iza njega u kovčegu. Taj ogroman plebiscitaran broj nešto menja bez sumnje, to nešto čemu se nismo mogli nadati ni u snu, niko od nas, ni od onih koji su se zatekli u vladi ni od građana, da će toliki broj ljudi da doživi jednu vrstu katarze. Mislim da je dobra ideja da se aerodrom nazove Đinđićevim imenom i dobro zvuči kao aerodrom Šarl de Gol beogradski aerodrom da se zove Zoran Đinđić, meni to sasvim dobro zvuči i negde korespondira s njegovim dinamizmom, modernošću koju je pokazivao, optimizmom. U svakom slučaju mislim da smo imali kao i u mnogim drugim situacijama mnogo više sreće nego pameti.

Došlo je do brze i sigurne konsolidacije svih organa vlasti, potom je došlo do jedne u toj situaciji izvanredne komunikacije između građana i najviše vlade, rekao bih i policije, i na kraju nije došlo ni do kakvog paničnog ponašanja građana u pogledu nekih drugih stvari, na primer nije došlo do velikog uzimanja uloga iz banaka. Ako samo pomislimo da je nivo uloga kod nas još uvek vrlo nizak i da su svi ti ljudi relativno nevoljno svoje pare ostavili u banci, samo ako pomislimo da je polovina tih ulagača mogla da dođe i da podigne svoj novac i da se recimo sve ili polovina stranih banaka zatvori i da se tako izazove jedna vrsta monetarne krize, onda samo možemo pomisliti šta bi to izazvalo. Ja bih zaista velikim slovima istakao posetu evropske dvojke drugi dan po ubistvu. To je odista bilo neobično važno. Mislim da je Havijer Solana tom posetom praktično uklonio svaku sumnju da je to političar koji nam je naklonjen i na koga možemo da se oslonimo.

Sve me to podseća na situaciju iz knjiga Havela Popera koji je rekao da se demokratija mora braniti nedemokratskim sredstvima pred onima koji hoće da koriste njene slabosti. A demokratija ima velike slabosti jer daje prava svima. Mislim da je u suštini najveća krivica na istoriji. Mi nismo, ponovo se vraćam, valorizovali istorijska kretanja u 20. veku. Mi nismo valorizovali istorijska kretanja ni u jednom veku kako valja. Neću da idem mnogo daleko u prošlost. Mi se apsolutno nećemo pomeriti nijedan korak napred ako sve ono što se dešavalo u 20. veku ne bude kažnjeno. Veoma je teško mlade ljude učiti da bi trebalo da se drže nekakvih principa jer će u protivnom biti kažnjeni kada oni imaju situaciju da niti su njihovi roditelji kažnjeni za ono što su radili, niti su njihovi dedovi kažnjeni za ono što su radili. Ako je srpska vojska 1912. rušila sve tursko pred sobom, tada je to bilo poželjno i dozvoljeno i Evropa je stajala iza toga. Danas više nije.

Haški sud po svim tačkama vrlo jasno hoće da kaže da više nije moguće voditi nikakav rat u Evropi a da se istog dana, prvog dana ratovanja ne prekrše pravila rata. To više nije moguće. Naime, pravila rata postoje prema modelu ratovanja iz XIX veka kada su vojske na vojske udarale na nekakvom polju tukući se topovima mimo sela, bez učešća stanovništva i bez civilnih zločina. Danas to više nije moguće. Onog momenta kada se s jednog plota zapuca na drugi plot počinio se ratni zločin. Drugi svetski rat je prvi rat u istoriji čovečanstva u kome je poginulo više civila i to mnogo više civila nego vojnika, prvi rat koji je doveo do apsurdne situacije da je sigurnije bilo biti vojnik nego civil i nakon toga je rečeno da je s tim dosta i da će se svet preurediti po jednom drugačijem principu. Ali nama još niko nije rekao da se to dogodilo i niko nam nije zazvonio na vrata da nam objasni da se to dogodilo, izgleda tako. A kada kažem nama, ne mislim ni na kakve kavgadžije, ni na kakve brbljivce koji pričaju po kafanama, mislim na Srpsku akademiju nauka. To je strašno. Mi, bez obzira na bolno buđenje, te ljude moramo da razbudimo. Potpuno sam svestan da će polovina njih da poludi klinički, da će im biti potrebna klinička pomoć jer buđenje iz tog najlepšeg od svih svetova gde smo mi romantični vitezovi, gde srpski vojnik nikada nije činio zločine, gde srpska pešadija napreduje brže nego francuska konjica, i sve drugo, taj svet je predivan, taj svet je zaista bajkolik. Neću da kažem da je taj svet potpuno nerealan i neću da kažem da naša istorija u jednom delu nije bila herojska, ali taj svet je jednostavno prebačen u jedan bajkoliki fah. U tom svetu se isključuje sve ono što može da pokvari tu sliku i onda dolazimo do jedne predstave o istoriji koja je u najmanju ruku infantilna. Budući da je zastupaju odrasli ljudi, često i oni koji imaju velikog uticaja kao Dobrica Ćosić postaje i veoma, veoma opasna. To jednostavno nije slika stvarnosti koja treba da bude dominantna, niti realna, niti javna, niti državna jer dogodiće nam se ponovo da se zbog drastičnog neshvatanja sveta u kome živimo upustimo u neku novu avanturu. Mi smo se i u ovu upustili sa namerom da oslobađamo krajeve koji su naseljeni Srbima. Mi jesmo to radili 1912. ali 1992. je prošlo 80 godina. Čitav set novih međunarodnih propisa je usvojen koji smo mi jednostavno ignorisali jer u toj bajkovitoj slici nije bilo mesta za taj set međunarodnih propisa. Oni su kvarili tu sliku.

Sve se ostavlja za neku drugu priliku, za neko drugo vreme, a za to vreme se koketira sa svim stranama, pa i sa Srpskom pravoslavnom crkvom koja je jedna od najvećih stranaka u Srbiji, jedna vrlo ozbiljna stranka gde ima vrlo ozbiljnih inteligentnih igrača i koja ima najviše regionalnih odbora u Srbiji, tako da se ne zavaravamo. To je jedna ozbiljna stranka koja već participira u vlasti i koja će na nekim sledećim izborima možda doći i na vlast.

Mi jednostavno živimo kao treća ili četvrta generacija onih koji nemaju više svojih korena, treća najmanje. Ne može se očekivati da unuci postavljaju stvari na svoje mesto kada su im već očevi i dedovi bez korena, bez identiteta praktično. Mi sada moramo da dobijemo neki potpuno nov identitet. Bojim se da ćemo u nemogućnosti da sami odredimo taj identitet, što je šteta, taj identitet dobiti sa strane. Naprosto će se neka kolektivna predstava o Srbima nametnuti kao naš identitet i to će biti poražavajuće jer koliko god bile dobre namere nekih od ljudi koji će nam taj identitet nametenuti, on će biti tuđ identitet. Mi ćemo se nekako nelagodno osećati u tom identitetu. To će otprilike biti kao kada neki stranac pokušava na srpskom da nešto lepo napiše i dobro mu izgleda ali mi kojima je to maternji jezik primetićemo mnoštvo sitnih stilskih grešaka u svemu tome, a često i gramatičkih. Tako će izgledati naš identitet. Ja lično neću imati snage to da gledam jer za mene nema mesta u takvoj zemlji. Šta ću uraditi ne znam, da li će do toga doći ne znam, ali bojim se da hoće.

Potpuno sam uveren da niko u Evropi ne bi imao ništa protiv utvrđivanja srpskog nacionalnog identiteta ili javnog identiteta ukoliko se to radi po onim principima po kojima se radi u Evropskoj uniji. To nije neka osobita nauka, mi jednostavno treba da se raspitamo kako se to radi, kako se utvrđuje francuski nacionalni identitet i kulturni identitet, ili belgijski, ili luksemburški i da jednostavno to tako u tim merama i radimo. Ja lično se smatram Srbinom, ja se lično smatram srpskim piscem. Ne smatram se manje srpskim piscem od Dobrice Ćosića. Ja trenutno uređujem u srpskom Pen centru godišnjak srpske književnosti za 2002. godinu, ja se nalazim u upravi srpskog Pen centra i nikada neću reći da sam anacionalan. Ali moje pripadništvo naciji je drugačije od onog Dobrice Ćosića. Moj literarni svet se ne hrani stereotipima nacionalne prošlosti niti rodnom grudom tako da ja negde mogu svoj svet da nosim sa sobom. Tomas Man je rekao – Nemačka je tamo gde sam ja. Ja neću reći da je Srbija tamo gde sam ja pošto bi to zvučalo pretenciozno ali mogu da kažem da je za mene Srbija tamo gde sam ja. Ja ću biti srpski pisac i u Los Anđelesu.

Beograđani: Ne samo ova zemlja nego ceo svet je otišao, izvrnuo se na kontra stranu. Samo treba jedan dobar meteor da nas udari i tap – da ne razruši celu zemlju nego samo da digne prašinu, da svi pomremo i onda nova vrsta da se rodi.

– Meni se čini da svaki put kada neko dođe na vlast da je to potpuno ista struktura, samo se možda promeni neki spoljni imidž ali unutra sve ostaje isto. Kada dođe nova vlast imaće svoju mafiju, to mi deluje kao igre bez granica. Ovde se nikada ništa nije desilo da zapad nije želeo. Pre sto godina nije postojao Legija pa su nam isto ubili kralja. Čini mi se da je uvek sve nešto dirigovano sa strane ali sam mislila da se to njemu neće nikada desiti zato što je delovao da je u sprezi sa mafijom i da ga oni štite, eto zato. Tako su ljudi mislili. Pa pogledajte samo u svetu one crtane romane Đinđoli ojl, Đinđoli cigare. Dvoumim se između toga da je hteo to da raščisti i između toga da je možda tražio preveliki deo, ne znam. Suština je da nikada nećemo saznati istinu kako to obično biva.

– Ljudi koji su uvek sumnjali u njega, sada posle smrti kažu – šta ćemo bez njega. I onda, naravno, posle njegove smrti svi su ožalošćeni bog zna kako i svi su tužni. Ako saslušaju ono što je pričao dok je bio živ, videće da može da se ide dalje. Uvek neko mora da padne za slobodu. Mnogi su plakali, ljudi koji nisu poznati, pola Kraljeva je ožalošćeno zbog Miloševića koji ih je slao na Kosovo da ginu. Nije samo Đinđić dao svoju krv, mnogo ljudi ima u crnom ovde. Mora jasno da se stavi do znanja nekim političarima da nema više neodlučnih poteza. Pre svega Koštunici koji ne može da istupi sa svojom neobaveštenošću. Volela bih da sačekam te izbore za godinu dana, tada će valjda da se iskristališe, da se tačno vidi ko je šta radio, ko nije pa će narod valjda da glasa za radnike i sposobne ljude a ne za neodlučne i bukadžije. Ono što je sada pozitivno iz svega toga jeste što smo bar svetu poslali jasan znak da želimo da se te promene nastave. E sad, Srbi ko Srbi, videćemo šta će biti. Kada sam čula vest, onda sam prvo pomislila da ja više nemam šta ovde da tražim, međutim, opet, čekam da završim fakultet, da imam nešto sigurno u džepu, diplomu ili tako nešto, pa ću onda razmisliti, naravno, ako bude bolje. Već mislim da je bolje. Posle 13 godina prvi put da pošten čovek može da prošeta ulicom i da ne razmišlja da li će neko da ga ubije a da kriminalci strahuju, što mi je veoma drago. To se za 13 godina nije desilo u ovoj zemlji. To je ogromna promena ovde.

Svetlana Lukić: Kortasar ima knjigu “Priručnik za pevanje i plakanje”. Ovih dana su nam zaista potrebna uputstva za više plakanja, još uvek za Đinđićem, nad sobom, dobro to je najlakše, onda nad Ivanom Stambolićem, nad Gospićem i nad Srebrenicom. Dok ovo govorim, tela 300 bosanskih Muslimana prebacuju se u Memorijalni centar u Potočarima. Juče je u Potočare sa gradskog groblja u Visokom prebačeno još 300 tela iz Tuzle a pridružiće im se i onih 600 novootkrivenih tela sa Crnog vrha kraj Zvornika. Mnogi još uvek misle da je moguće plakati za Đinđićem a ne znati gde je Srebrenica, neki neće da plaču za Đinđićem jer misle da bi time izdali srebreničke žrtve. Zavidim i jednima i drugima. Ovo je bio Peščanik.

Emisija Peščanik, 29.03.2003.

Peščanik.net, 29.03.2003.