- Peščanik - https://pescanik.net -

139. emisija

Radio emisija 14.06.2003, govore: Mileta Prodanović, Miodrag Zec i Tatjana Tagirov.

Veselin Šljivančanin (arhivski snimak): I, gospodine, ovde je rat, ako vam se ne sviđa, izvolite vratite se i idite tamo gde vam se sviđa. I sramota je da se tako ponašate prema meni.

– U nekoliko navrata su demonstranti nasrnuli golim rukama i na žandarmeriju i na policiju, oni, dakle, pendrek nisu izvukli.

Stojan Cerović: Naša policija će ili da ubije nekog od batina, uhapsi ga pa ga premlati na smrt, ili neće da uradi ništa. Demokratsko društvo je neprijatno po policiju. U autoritarnim društvima policiji je najlepše. Imaju odrešene ruke da rade šta hoće. Ako je nešto zabranjeno, to je totalno zabranjeno, nema tu sad da neko demonstrira nešto, oni će sve to da pohapse i oni bi izgleda voleli da je to tako, da nam kažu svima – slušajte vi, hoćete vi da pustite nas da radimo svoj posao kao što mi umemo pa ćemo mi te da ubijemo od batina, pa oni više nikada neće da dođu da demonstriraju, ili ako mislite da to ne treba tako, eto, mi ćemo da se povučemo pa će oni da demonstriraju a vi ćete da vidite kako to izgleda. Treba neko da im objasni da to ne može tako, ovo je sada drugi red stvari, bićete respektovani ali ćete da radite taj posao kako treba da se uradi. Ne možete ni jedno ni drugo, ni da ne radite ništa, ni da premlaćujete ljude na smrt.

Željko Ražnatović – Arkan (arhivski snimak): Ja sam vaš komandant, razumete. Druga stvar, ova gospoda koja nose bradu moraju da znaju da su ustaše počele da upotrebljavaju bojne otrove, moraće svako da se obrije do gole kože, razumete. Juče je bio vojvoda ovde, mi smo se dogovorili kada budemo ušli u Zagreb, svi ćemo onda brade da pustimo ali sada, braćo, moraćete svi da se obrijete.

– Ova akcija nema nikakvu političku pozadinu, samo da se Ceca vrati svojoj porodici, svojoj deci i da se brani sa slobode.

– A jel’ mogu ja nešto da kažem u vezi Šljivančanina? Srbija je sinoć ponovo poražena. Srpske gnjide, srpski Arnauti, uhapsili su jednog velikog Srbina. Gospodina Šljivančanina, sinoć je trebalo da brani narod po cenu ustanka, po cenu građanskog rata. Ti policajci koji su ga hapsili nisu više Srbi, njih je trebalo pobiti kao poslednje smeće. Ja bih još dodao – vladika Filaret je pre dve godine rekao čuvenu rečenicu – kao što čovek nema rezervno srce, tako ni Srbija nema rezervnog predsednika sem Miloševića. Koštunica je Srbima potureno kukavičko jaje, niko ne mrzi Jevreje ali Koštunica je po ženskoj liniji Jevrejin i imamo dokaz.

– Volim je kao pjevačicu, obožavam je a mislim da treba da je vrate, moje mišljenje je da nije kriva, pustili su druge ljude koji su više krivi od nje, mislim da se radi o nekoj osveti. A možda hoće da joj se osvete za nešto što je možda njen suprug uradio.

Mirjana Karanović: O nemačka bleda majko, ala su te udesili tvoji sinovi. Da među narodima sediš kao ruglo ili kao užas.

– Ne razumijem se toliko u politiku ali šta da kažem, volela bih da je puste, da je vrate Veljku i Anastaziji. Obožavam Cecu.

Svetlana Lukić: Braća i sestre su preksinoć braneći čoveka optuženog za ubistvo 200 pacijenata vukovarske bolnice kao kolateralnu korist dobili još 50 pacijenata, srpskih policajaca koji su vijali civile po Ulici Bertolda Brehta. Žao mi je i žandara i specijalaca, pogotovo mi je žao što Mihajlović nije lično predvodio akciju. Možda bi ministar na licu mesta shvatio da policajci mogu uz veliki napor paralelno da rade više od jedne stvari. Ja jesam amater ali zar nije bilo moguće i potrebno uhapsiti Šljivančanina, privoditi one koji su kamenovali policiju, palili automobile i kontejnere i razbijali prozore.

Možda zvuči kao cepidlačenje, međutim, pitanje je ko će da plati hiljade evra načinjene štete. Neću da zvučim ni bezdušno, ali ko će da plati lečenje 50 policajaca. Oni su, naravno, slušali naređenja da ne intervenišu. Pitanje je samo zašto. Ministar policije verovatno ne želi da ruši novouspostavljeni ugled policije, ne želi da kao nekada policija premlaćuje demonstrante, ko god da su i kako god se ponašali a možda policajci i njihovi šefovi imaju grižu savesti što hapse haške optuženike. Šta je za taj bratoubilački gest jedna cigla u glavu?

Premijer Živković se pravda da je hapšenje izvršeno po zakonu i da Šljivančanin nije uhapšen zbog američke pomoći nego da je to naša obaveza prema Haškom sudu. U redu. Premijer je izgovorio pravilan tekst, ali ga je demantovao Goran Svilanović koji je izjavio da ćemo sada, eto, upravo zbog hapšenja dobiti američku pomoć. Loš tekst za predsednika Nacionalnog komiteta za saradnju sa Haškim sudom a pogotovo loš tekst za predsednika Građanskog saveza Srbije. Uostalom, Svilanović se u poslednje vreme najkomotnije oseća u koži ministra spoljnih poslova.

Slušate slikara i pisca Miletu Prodanovića, ostajemo na terenu Brehtova 1.

Mileta Prodanović: Ono što je mene najviše fasciniralo jesu možda neke usputne i marginalne pojave, to su razgovori sa komšijom iznad i komšijom ispod, koji se, za divno čudo, isto prezivaju. To me je delimično podsetilo na onaj film “Balkanski špijun” kada ide pet kloniranih Đura. Onda sam pomislio da je u tom novom delu grada organizovan, u stvari negde transportovan, jedan ceo katun i to me je zbunilo, ja ne znam baš da li su građani ove zemlje morali da plate tu translokaciju jednog katuna, jedne porodične zadruge u urbani deo grada. Ali mene je zaista iz tog nekog zvučnog zapisa najviše pogodila rečenica u očajnom tonu jednog čoveka koji je rekao – razbili su mi kola. Pretpostavljam da nije policija razbila kola nego te kamenice koje su letele na sve strane, a onda se čuje neki komentar sa strane – pa šta.

Ja bih voleo da tog što je rekao ”pa šta” uhapsi policija i da tom čoveku koji je slučajno parkirao kola taj čovek iz svog džepa nadoknadi štetu na tim kolima. Moramo tako početi da razmišljamo. Kako čujem, ima i dosta porazbijanih prozora. Naravno, svi ljudi koji su tamo upotrebiće tu logiku – šta je jedan prozor prema narodnom heroju. Potpuno su fascinantne te izjave koje govore o tome kako hrvatska država brani i štiti svoje velikane. Mene je uvek zbunjivalo to ludačko bratstvo tih turbo- nacionalista. Fenomenalno je koliko se ti ekstremisti, mada nominalno na dve različite strane, u stvari negde razumeju i ja zaista mislim to što sam pre mnogo godina rekao – da ovim neopartizanima i neočetnicima treba odrediti jedan deo grada gde će oni živeti i tući se, a ostale ljude pustiti na miru. Vidimo da u Ševeningenu oni igraju domine, šah, karte i da se vrlo lepo druže. Možda je to pravo mesto da se napravi jedan azil za ekstremiste pa da mi krenemo negde polako da završavamo brojne poslove koji stoje pred nama.

Ne znam samo da li se neka firma već dosetila da štampa sličice i albume sa likovima naših heroja iz 90-ih godina, ne znam da li još to treba da se dogodi. Ne znam, možda treba ja da odem na robiju a da Ceca izađe, možda da ponudim to. Nakon Đinđićevog stradanja, ta je supkultura bila kratko u defanzivi. Sada se ponovo po novinama pojavljuju tekstovi i intervjui koji između redova propagiraju taj čarobni svet kriminalaca i meni je zaista dosta toga. Volim da se stvari nazovu pravim imenom, oko tog stola gde se potpisuje sloboda za Cecu video sam gomilu nekog polubednog sveta koji potpisuje, a kada čovek vidi za šta se ona tereti, ta neverovatna lakoća sa kojom se izgovara taj broj stotine hiljada ovoga, onoga, dolara, evra – meni je potpuno nejasno da neko nema hleba da jede i da ide da potpisuje za Cecu. Ne znam, možda bi javnost trebalo da se izvini toj populaciji sa one strane zakona. Možda je to jedino preostalo.

Zaista mislim da ćemo neke tragične posledice Đinđićevog odlaska tek videti i shvatiti. U trenutku kada sam ja to saznao nisam bio u Beogradu, ja sam očekivao mnogo goru celu stvar i moram da priznam da kada sam čuo kako će i šta biti, ko će na neki način preuzeti kormilo, malo sam se smirio zato što ja ne poznajem lično tu osobu kojoj je pao vrlo nemio zadatak da posle jedne takve ličnosti nastavi da vodi stvar i da na neki način realizuje tu viziju. Mislim da je Đinđić ostavio dovoljno nekih parametara koje jedan dobar administrator može dovesti do krajnje konsekvence i takvog administratora prepoznajem u čoveku koji je danas premijer.

Ja sam rođen i odrastao u jednom društvu koje nisam izabrao. Kada je počeo višepartizam u ovoj zemlji, ja sam uvek glasao za onu stranu koja nije dobijala. Ja sad prvi put živim u jednoj zaista čudnoj atmosferi gde su na vlasti oni za koje sam ja mislio da treba da budu na vlasti i ne može se to sada svesti na – evo, sada on brani tu vlast; mislim da je taj refleks nastao tokom mnogo godina da po svaku cenu tražimo dlaku u jajetu i da možda zato što su nas zmije ujedale gledamo kako se ponašaju gušteri. U jednoj kontakt-emisiji neko zamera premijeru što nema školu. Ja sam odmah konsultovao ”Ko je ko u Srbiji”, izdanje iz 95. godine, i video da premijer ima završenu Višu ekonomsku školu. Ovu zemlju je vodio čovek sa bravarskim zanatom, 35 godina je vodio živ i još deset godina je vodio mrtav, a onda je prvi predsednik provizorijuma nazvanog SRJ bio Dobrica Ćosić koji u biografiji ima dovršenu osnovnu školu. Znači, jedan samouki akademik. U istoj toj knjizi “Ko je ko u Srbiji” piše da Dobrica Ćosić ima dve godine srednje poljoprivredne škole. Drugim rečima, jedina škola koju je on završio jeste osnovna škola. Kako to nikome nije smetalo tada? Zašto neko tada nije rekao da mi ne zaslužujemo da nas vodi čovek koji ima osnovnu školu? A sada odjednom čovek koji ima pet puta više škole od Dobrice Ćosića, koji za razliku od Dobrice Ćosića zna da govori srpski jezik, što ja isto vrlo poštujem, jer naš premijer dolazi iz sredine gde se srpski jezik govori u proseku loše – on ga govori dobro. Kako niko nije tada rekao da je sramota što smo mi imali dva predsednika koji ne znaju da govore jezik zemlje u kojoj žive. Mislim podjednako na Tita i na Ćosića. Meni se stalno vraća jedna rečenica iz vremena sankcija koju je tadašnji predsednik sa osnovnom školom Dobrica Ćosić rekao – da mi moramo iskoristiti komparativne prednosti svoje nerazvijenosti. Ljudi su spremni da ubiju za ćirilicu koju ne poznaju. Bila je nedavno anketa, u Knez Mihailovoj ulici su pitali ljude koliko slova ima naša azbuka. Verujte mi, od pristojno obučenih ljudi raznih uzrasta odgovori su se kretali od 25 do 36, pa čak u jednom slučaju i 42.

Novi sistem obrazovanja omogućava dinamiku. U njemu više nema onog koncentričnog kroz šta smo mi prošli, da se u nižim razredima uči jedno gradivo, pa onda isto to gradivo u višim razredima, pa onda u srednjoj školi treći put. Mene je bog kaznio mogućnošću da pamtim. Kada pomislim šta sve nepotrebno i besmisleno pamtim iz gimnazije – slušaoci verovatno ne bi mogli da poveruju. Od Gregora Mendela i češkog sveštenika koji je definisao principe genetike, preko broja moteta koje je komponovao Jakob Galus-Petelin i takvih stvari. Osnovni zahtev svih tih škola je da nauče ljude gde mogu naći taj podatak, a ne da svoju sivu masu opterete time što će taj podatak negde magacionirati. Novi sistem koji se uvodi je pre svega baziran na jeziku, na maternjem jeziku koji ovde ljudi masovno ne poznaju, i na stranim jezicima. Da li je to opet naša ksenofobija – naš pokojni premijer je bio sumnjiv jer je dobro znao jedan svetski jezik. Još više je bio sumnjiv kada je drugi svetski jezik naučio za dve godine. Treća dominanta je matematika, koja je takođe jezik za sve ostale prirodne nauke. Ja sam oduševljen što će đaci u srednjim školama učiti izvedene nauke samo ako žele da ih uče. Takođe, neki četvrti oslonac tog sistema o kojem svi sada vrlo rado i mnogo govore, naročito je moderno pljuvati a ne znati šta je to, jeste umetnost – i umetnost se na neki način shvata i posmatra kao jezik, što je vrlo važno. Mislim da otpori reformi dolaze jednim velikim delom iz same prosvete koja je utonula u letargiju. Mene je potpuno oborio s nogu podatak koji mi je rekao Mihailo Pantić pre nekoliko godina kada je držao zimske seminare za gimnazijske, srednjoškolske profesore književnosti. Jedne godine mu se dogodilo da je pitao “da li ste čitali nešto od Pekića?” i da je naspram sebe čuo totalni muk. To je strašno.

Svetlana Lukić: Mileta Prodanović je, pored toga što je slikar, i pisac i predavač. On predaje na Akademiji primenjenih umetnosti. Inače, da vas podsetim da je Srpska pravoslavna crkva tražila pre neki dan da vlada povuče iz Skupštine predlog novog Zakona o obrazovanju zato što bi takvo školstvo, kako nam je objasnio vladika Atanasije, stvorilo ”kloniranog postmodernističkog čoveka”.

Sada o sukobu koji traje već mesecima, uskoro će verovatno doći do razrešenja – vlada i guverner Dinkić. Ne znam da li ste videli u najnovijem “Vremenu”, gospodin Dimitrije Boarov je čvrsto branio guvernera Dinkića i smatra da su u pitanju, pre svega, odnosno isključivo, politički razlozi, da DS želi da satre Dinkića a time i umanji šanse G17 plus na sledećim izborima.

Mi ćemo sada govoriti o nekim ekonomskim problemima koji se tu javljaju, pomoći će nam profesor Miodrag Zec. On ima, naravno, svoj stav o ovom sukobu. Profesor Miodrag Zec je učestvovao u Vlahovićevom timu prilikom pisanja Zakona o privatizaciji a sada i novog zakona koji će se tek naći u proceduri, Zakona o stečaju.

Miodrag Zec: Ovde, pogotovo Narodna banka, koristi političke argumente i nudi se neki politički proizvod za koji se smatra da je proizveden samostalno. Postoji neka radionica koja se zove Narodna banka i ona je sada proizvela savršen proizvod koji se zove konvertibilni dinar, a sve ostalo što drugi proizvode je kvarljivo. Svaki drugi proizvod vlade – zakoni, industrijski sektor, i čarapa – sve je to loše samo je kvalitetan novac. Prvo, to nije tačno, novac mora da bude u nekoj ravnoteži sa realnim sektorom, s jedne strane, a s druge strane uvek se mora postaviti pitanje koliko šta košta.

Ovde se monetarna vlast predstavlja kao stvar potpuno nezavisna od društva, i monetarnu vlast ne interesuju nikakvi socijalni troškovi reforme i, praktično, politički proizvod koji se zove čvrst dinar ima svoj trošak a taj trošak je vidljiv u budžetu Srbije. On je vidljiv i njega plaća vlada. I jedna i druga strana u stvari prilaze ekonomskoj reformi kao političkom pitanju ko će se nametnuti kao reformator i onda iza velikih priča o neutralnosti, o ekspertima krije se jedan jednostavni politički interes. Mi smo sada došli u najtežu fazu. Izvršena je monetarna stabilizacija, pokupljeni su politički i drugi poeni. Ispalo je da reforme mnogo lakše prolaze nego što će inače proći. Faza liberalizacije je takođe na sva zvona otvorena. To je tražila Evropa, to je Evropa dobila. Došla je sada faza privatizacije. Iza toga dođu dve ključne stvari i tu smo mi sada – restrukturiranje realnog sektora i pokrivanje socijalnih troškova. I ta dva sektora objektivno su kamen o vratu vladi a Narodna banka se pravi indiferentna prema tome i proglašava da su se nekom posebnom umešnošću i nekom posebnom politikom neke stvari desile. Ne, to je jednostavna stvar.

Ne može se preko noći aktom napraviti dobar automobil u ovoj zemlji, ali mogu se zaustaviti štampari. Ne može se preko noći rešiti višak penzionera koji postoji u ovoj zemlji, 50% ljudi nema nikakve osnove za penziju, ne može se promeniti radna disciplina, ne može se promeniti svest. Evo, recimo, Nemačka, ona je ušla u monetarni sistem, ušla je u pravni sistem, ušla je u finansijski sistem, ušla je u obrazovni sistem Zapadne Nemačke. Znači, idealna situacija. Jesu li rešeni problemi na istoku? Nisu. Dva se problema pojavljuju. Privatizacija se završila s velikim stepenom likvidiranja preduzeća koja se nikako nisu mogla restrukturirati, pojavljuje se višak radne snage koji se nikako ne može prilagoditi nikakvim novim uslovima i šta se procenjuje. Procenjuje se da će istočna Nemačka posle tih ogromnih investicija i posle tog oglednog primera tek možda kada budu došli na radna mesta oni koji su rođeni u ujedinjenoj Nemačkoj da stigne nivo razvoja. Kako onda možemo očekivati u jednoj zemlji koja je puna nazadnog da se to tako desi a da samo jedan sektor – a to je čvrst novac koji, usput rečeno, i nije čvrst – da samo to bude rešenje. Mislim da postoje preterivanja monetarne vlasti u pogledu da su tu čarobnjaci. Novac je izvedena kategorija. Ako nema realne privrede iza toga i neto priliva kapitala, nema svetski priznatog novca, bez industrije i bez nekog opšteg poverenja da ljudi kupuju te novčanice odnosno da štede.

Simbol našeg propadanja je simbol našeg fudbala, je li tako? Sad gubimo od Azerbejdžana, zamislite! Pa kako možemo kad mi u prvoj ligi imamo pola klubova iz beogradskih predgrađa, kako? Ista je stvar sa preduzećima. Kao što preduzeće iz Resnika ne može da na sajmu u Frankfurtu bude zapaženo, tako ne može ni klub iz Resnika. U principu, to je to. I zato vlada – ne branim je nešto posebno – ima pred sobom strahovito težak zadatak. Pre svega mislim na Ministarstvo za privatizaciju i privredu, na Ministarstvo finansija, jer ono mora bez mogućnosti da aktom nešto reši, da stvori uslove da se stvari počnu odvijati. I sav odijum javnosti će se sada pujdati na vladu. Recimo, kada se donese Zakon o stečaju, on se mora doneti, i kad se odjednom otvori u ovoj zemlji na stotine stečajeva, treba izdržati taj politički pritisak.

Ja nisam za to da se deficit koji postoji u realnom sektoru, koji postoji u budžetu, koji postoji u penzionom sistemu, nisam za to da se to pokriva monetizacijom. Ali nisam ni za to da onaj ko sada sedi izvan toga daje packe ovima kako to ne mogu da reše. Mogu da reše privatizacijom. Na to su isto svi otvorili četvore oči. Mogu da reše od prodaje nacionalne imovine. Kao svako domaćinstvo kada bankrotira, ono ne može više da pozajmi, ono mora iz svoje imovine da se napravi ravnotežu na mnogo nižem nivou. Stanovništvo to neće i neko mora da kaže – nema. Ovde je Dinkić sebe stavio u jednu dobru poziciju da daje savete spolja a ovi moraju da kažu nema. A to se sve dešava pred izbore. I ostalo je da neko saopštava dobre vesti a neko saopštava ružne vesti. Kažu, devizne rezerve rastu a neko treba da kaže da platni deficit raste. Ovi iz vlade kažu – to je neprijatno, to nijedan političar neće da kaže, a ovaj je uzeo sebi za pravo samo da saopštava pozitivne vesti. To je povezano. Ne kažem ja da se samo kursom može stimulisati izvoz. Ne, to ne. Izvoz se ne može stimulisati jer nema robe ali se može učiniti uvoz skupljim. Ako se ovakva politika kursa nastavi, izvoz ne možete stvoriti tako brzo ali možete uvoz. Sad su pale carine, doći će roba i – gotovo, nema proizvodnje. To bi sve bilo idealno kada bismo mogli da štampamo evre ali samo nam fali to pravo. Nije to samo stvar Dinkića. Mi smo u kontekstu kad ne možemo drugačije. Bilo ko da dođe, on će morati da vodi sličnu politiku. To može bolje, može možda malo i brže – a da to ne boli, to su bajke. To su bajke i čudotvorci ne dolaze tek tako, oni dolaze svakih 2000 godina, evo sad je prošlo 2000 godina ali nije se pojavio Mesija; verovatno čeka da napravimo brze pruge pa da dođe.

Prirodno je i psihološki da ljudi ne žele da vide i do zadnjeg časa veruju da će crn oblak proći i da grad neće pasti na naš voćnjak. A on upravo ide na naš voćnjak. I prirodno je da ljudi privatnike doživljavaju kao neprijatelje. Ne samo zato što su živeli u komunizmu pa je to bilo ozloglašeno nego što je to realno tako. Gadno je biti najamnik, biti najamnik kod privatnika, i to naših, to nije nimalo lako, stvarno neka im je bog u pomoći. Sa svojim bivšim direktorima kao gazdama. Oni njih znaju i imaju otpor – zašto, pa sad je odjednom neko ostao bez posla a neko postao kapitalista, a oni su iz komšiluka. Oni imaju prirodne animozitete i to sve tako mora proći.

Jer šta kod nas obično čovek kaže – ma znam ja njega kada je došao ovde sa najlon kesom a sada je kupio pet fabrika. I on ne može da oprosti, ne njemu nego možda sebi, što se to tako desilo – prođe neko vreme pa se uspostave neke korporacije, pa ti više i ne znaš ko je odakle došao i ko je ko. Mi sada imamo prvu fazu, to je gadno, mnogo više radiš a mnogo manje primaš, društvo se raslojava, da li to treba tako, koliko to može korigovati poreska politika. Može verovatno ali koliko brzo? Ona pokušava, ali da li uspeva? Ne uspeva. To psihološko sazrevanje nacije je gadno. Zamislite da ostanete na poslu i da morate da radite još 15 godina a računali ste na pet. Da li može Evropa da održi sedam sedmica neradnih, dva Uskrsa i dva Božića? Ja mislim da ne može. Pred Japanom koji ima 4-5 dana odmora godišnje, pred Amerikom koja ima nedelju dana. Ko to ne bi branio? Svako bi branio. Da li može odbraniti? Mislim da ne može. E, to se dešava i kod nas, ljudi grčevito brane neke stečene pozicije. Šta sada svi konstatuju? Konstatuju ono što se moralo desiti – da troškovi rastu a da prihodi padaju – to jeste tranzicija. Da li su ljudi to očekivali? Ne. Ljudi su očekivali obrnuto, da plate rastu a troškovi da padaju. Da li im treba zameriti? Ne treba. Oni su želeli da im se to ne desi. E baš se njima desilo to što se desilo i to sleganje će dugo trajati.

Zakon o stečaju dolazi u Narodnu skupštinu, verovatno će biti usvojen. Primena zakona je da uvede jednu najobičniju stvar, preduzeće koje svoje rashode ne može pokrivati sopstvenim prihodima doći će do stečajne procedure, kao jednog prirodnog stanja. Kod nas preduzeće osnovano 1945. godine i sada funkcioniše, premda je u gubitku od ’70. godine. Ovde mora da se krv prolije da se jedna elementarna stvar prihvati a to je da svako mora – pojedinac, preduzeće, država, da iz sopstvenih prihoda pokriva sopstvene rashode i eventualno stvori neki dobitak. I sada će to biti čudo neviđeno i ljudi će se ljutiti, buniti, verovatno duboko uvereni da su u pravu i da je neko drugi kriv što je baš njihovo preduzeće trajno insolventno. To je proces koji se dešava u celom svetu, na stotine hiljada firmi ide u stečaj i likvidaciju ali se formiraju milioni novih firmi. Kod nas je problem što će sad između ta dva procesa stečaj postojećih firmi možda privremeno biti veći od formiranja novih firmi, što će transakciona cena imovine u stečaju biti relativno mala za naše predstave koliko šta vredi, pa će onda ljudi reći da li je moguće da milioni koje su uložili u to i to, sada kroz stečaj završavaju na desetine hiljada, da li je to moguće i da li se iza toga kriju neki lopovi.

Ovde postoji situacija da otac, sin, unuk – svi rade u istom preduzeću i nikada nisu promenili preduzeće, i kada bi trebalo da ide u drugo preduzeće, on bi se osećao neprijatno. Čovek kaže ”ja sam stomatolog i živim u Beogradu i petnaest godina, čekam posao ali neću da idem u Opovo da tamo vadim zube jer smatram da mi je to ispod časti”. I ja nemam ništa protiv toga. Ljudi imaju pravo da to misle. Ali da li ti ljudi imaju pravo da kažu ”e, sad vi nama dajte platu ovde”. Mislim da nemaju a većina građana misli da imaju. Da li je to dobro? Nije dobro. Da li oni to žele? Žele. Znači, stečaj će u toj meri promeniti stvari zato što će učiniti tu proceduru rigoroznom, neće se moći izbeći ta procedura, ona će se automatski otvarati po sili zakona. Šta se dešava? Dešava se da novi ključni faktor postaje vlasnik, odnosno poverilac. Ako ste ovde nekome pozajmili novac i dali kredit, šta se smatra najvećom nepristojnošću? Da dužnik vraća svoje obaveze smatra se ponižavanjem radničke klase. Ko su oni da mi njima vratimo a oni treba da nam daju? Biće otpora. Da li je to moguće izbeći? Nije moguće. Ono na čemu vlada treba da insistira jeste da kaže – ljudi, to je kao sudbina.

Nas čeka, u stvari, plaćanje računa koje mi sad još polako odlažemo. Objektivna situacija je takva da nas čeka prvo jedna stvar – da ćemo morati da vraćamo dugove. A desi se kontrasmer, umesto novca koji se upumpava na ovaj ili onaj način nekreditno, kreditno u sistem, mi moramo osposobiti privrednu mašinu da ispumpava neki višak. To je samo po sebi bolno. Nezavisno od veličine – pošto sada neki nagađaju da je ta veličina drastična, onda je to još bolnije. Ali kako je to moguće? Moguće je ako taj Zakon o stečaju, Zakon o privatizaciji donekle podstakne neke smislene promene da se zaista stvore uslovi da se višak pojavi. E sad, pošto ovde ima manjka, cela naša istorija je redistribucija deficita i sve to skupa opet se svodi na to konkretno preduzeće XY. Kako to može da se uradi? Može da se radi više a da se prima manje. I onaj ko to kaže on doživljava čitav niz neprijatnosti. Zato se ja i ne bavim politikom jer za to što bih ja njima obećao oni bi mene već kamenovali na samoj bini, a kamoli da me neko izabere. To je pitanje političkog opredeljenja ali ja mislim da će politika, pošto će se izbori dešavati nekim tempom i možda će narod početi u oskudici koja dolazi da duže pamti pa će onda ljudi reći ”sećate se, jeste, neko je pričao da ćemo baš loše proći, a mi nismo hteli da čujemo te loše vesti”.

Ljudi su odgajani da svi budu bele kragne i da vladaju nečim. Vi ćete imati strahovite deficite radničkih zanimanja. Neće ko sijalice imati da zameni. A svi mislimo da ćemo biti menadžeri, finansijski magovi, svi ti studenti to misle i svi jurišaju na prava, ekonomiju, smatraju da su to škole za bogaćenje. Nema tih škola, da ima te škole svi bi išli u nju. I onda se malo širi iluzija da ćemo mi baš te najnovije tehnologije da radimo. Ma kakvi da radimo. Pa ono što valja to će raditi neko drugi. Nama ostaje težak posao. Koju mi to tehniku možemo proizvesti? Da možemo proizvesti kontejner i ofarbati ga kod nas, i da se on zatvara, da mu ne padne poklopac – to će se desiti a ne da će nama neko dati visoku tehnologiju i silikonsku dolinu u Barajevu. To ne verujem, nema takvog. Takvih dobročinitelja nema. Da li je neko kriv za to? Nije, to je tako. Zašto bi neko nekome nešto dao. A mi i dalje imamo neki dečji odnos prema životu. Ako Sloba ne da, daće Buš. Ma neće, što bi dao ovaj i onaj. Zašto bi dao?

Svetlana Lukić: Predsednik moje i vaše države je izabrao savetnike, Bogoljuba Karića, Nicovića. Šta da očekujemo, šta oni mogu da savetuju?

Miodrag Zec: Svako ima savetnike kakve zaslužuje, ja tu ne vidim ništa loše. Čovek ima pravo po članu ustava da ima savetnike, to je njegova stvar, neka izabere koga hoće, pet, 50, 550. On će njih pitati da mu kažu nešto što sam ne zna. Što bi to bila vaša stvar, vi niste izabrali nikakve savetnike, i što vi smatrate da predsednik države treba da ima savetnika koji bi mu kazao baš ono što biste mu vi kazali. Čoveku to ne treba, možda on to sve zna, on upravo želi da od ovih savetnika čuje nešto drugo. Pretpostavljam.

Svetlana Lukić: To mi nije palo na pamet. Strašno, ali nema veze, neka.

Bio je ovo Midrag Zec a Slovenci su ove tranzicione muke odavno prošli. Lepo su uredili deželu, biće im lepa do sutra, sutra stižu u Kranj na finale evropskog prvenstva u vaterpolu srpski i hrvatski navijači. Ne zna se koga Slovenci više simpatišu, a pogotovo navijačka četnička i ustaška znamenja koja će, naravno, ovi poneti sa sobom. Nisu nas ni ovog puta zvali a sad je mir i demokratija i sad možemo da idemo i nepozvani.

Hrvatski premijer Račan je svečano pozvao izbegle Srbe da se vrate, ponudio im je svašta, ko na vašaru, ali naša sagovornica Tatjana Tagirov, dopisnica HINA-e iz Beograda, veruje da su uslovi takvi da u stvari od masovnijeg povratka nema ništa i da, uostalom, u Hrvatskoj postoji neka vrsta konsenzusa da Srbi mogu u Hrvatsku da se vrate, kao što je rekao Tuđman nekada, samo po svoje prljave gaće.

Sa Tanjom smo razgovarali i o trećoj poseti pape nezavisnoj Hrvatskoj, o toj dubokoj uzajamnoj simpatiji između pape i Hrvata a pre svega o književnici Dubravki Ugrešić koja je nedavno odbila jednu nagradu i novac koji ide uz nju, a taj novac nije ni da se Karićevi laureati postide.

Tatjana Tagirov: Tih šest žena naprosto su napadnute kao, eto, feministkinje koje su protiv hrvatske ideje, protiv svoje vlastite države, one su silovale Hrvatsku, one su se parile sa nepodobnim ljudima, uglavnom Srbima, njihovi očevi, nekima od njih, bili su vojna lica. Cijeli taj arsenal budalaština i glupavih optužbi koje su, nažalost, mnoge koštale glave, koje su se mogle čuti i u Srbiji – nismo mi tu ništa različiti – i veliki dio njih, sa izuzetkom Jelene Lovrić, naprosto je napustio Hrvatsku. Taj čuveni tekst pogromaški napisao je Slaven Letica, profesor svega i svačega i tip koji misli da se jako dobro snalazi u Hrvatskoj, koji se nudio za savjetnika 1990. i ’91. godine Slobodanu Miloševiću pa ga on nije htio pa je postao savjetnik Tuđmanu, on je bio autor tog teksta “Viještice iz Rija” i on je dakle bio 11 godina nakon tog teksta u žiriju koji je odlučio Dubravki Ugrešić dodijeliti nagradu. Dubravka je tu nagradu odbila i ja joj se kao državljanka Hrvatske zahvaljujem i privatno i ovako javno zato što je to napravila – naprosto žena nije dozvolila da se zaboravi šta je radio Slaven Letica, šta je radio Vlatko Pavletić, bivši šef Sabora koji je sada dobio nagradu za promicanje demokracije. Molim lijepo, iz mog džepa su izbili 100.000 kuna, što je 13.000 evra, i užasno mi je milo što je Dubravka Ugrešić rekla ne, neću, za razliku od jednog Pavletića koji je grobar demokracije, kao i kompletan taj bivši Sabor i sadašnji Sabor. Ona je rekla ne, ja imam dovoljno moralnog integriteta da vam kažem zabite si te vaše pare gde god znate, ja ih neću.

Ko je to rekao, Bećković, ”ćeraćemo se još”? Dakle, mi ćemo se ćerati još. U vrijeme kad recimo ja nisam mogla dobiti vizu za Srbiju, ‘ladno je dobio tip kom na vizit-karti piše da je ”nezavisni ustaša” i koji je vlasnik kluba koji se zove “Hrvatski dragovoljac”. Devedeset i neke je dolazio ovamo na utakmicu, čak mu ni pištolj nisu uzeli na granici, sve je moglo. I tip je izjavio u jednom trenutku kako on najviše voli beogradsku publiku jer kako je počela utakmica, tako je pola stadiona ustalo i vikalo “ustaše, ustaše” a, kaže on, ”meni srce onoliko”. E takvi tipovi su uvijek mogli dobivati vize, uvek su mogli prekoračiti granicu. Nama koji smo mislili drugačije, koji smo bili protiv rata i ovdje i tamo, nama to nisu dozvoljavali. Tako da mene to ne čudi, ja čekam kad će Momo Kapor otići u Zagreb pa se izljubiti tamo ne znam s kime. On je zahvaljujući Zagrebu postao veliki pisac, a ne zahvaljujući Beogradu onih godina. “Beleške jedne Ane” sam čitala kao klinka i mislim da je to bilo dobro ali danas mi više ne pada na pamet da čitam njegove bljuvotine o Sarajevu koje je patilo tolike godine od četničkih granata i ne želim čitati njegova putešestvija po Karinskom moru koje je navodno bilo srpsko. E sad Srbija više nema more pa neka se Momo Kapor kupa gdje god hoće, ali sam sigurna – da sjutra zatraži vizu, on bi je dobio, za razliku od mnogih drugih ljudi koji, eto, čekaju u redovima i koji je ne mogu dobiti iz nekog razloga, koji su nepoćudni zato što su ovo vrijeme pokušavali ostati normalni.

Mi jako dobro znamo da su se Srbi i Hrvati, odnosno HVO i Vojska Republike Srpske, u Bosni, iako su to bila samo isturena odjeljenja hrvatske vojske i srpske vojske odavde, vrlo često udruživali, recimo, protiv Muslimana, oni su međusobno švercali naftu, pa cigare, pa su pili zajedno pivo, pa su igrali nogomet. Nadrljao je, naravno, taj običan narod koji je ostao zaluđen, nažalost, ti svi narodi su i danas zaluđeni, njima naprosto ne treba dati da imaju vlastitu državu, ili im ne treba dati da imaju vlastitu televiziju, mislim da je to Cerović rekao u jednom trenutku – da ovim narodima treba zabraniti da gledaju televiziju narednih petnaest godina.

Ali, kompletan taj šljam koji je uvezen od Gotovine do Milorada Lukovića, Ulemeka, Legije, ili kako se već zove, pa do onog šljama koji je očito JNA odgojila, Ratka Mladića, Šljivančanina, oni imaju očito nešto zajedničko, oni se razumiju. I mi imamo tek nekoliko njih koji su otišli u Hag ili čekaju da ih se Hag dočepa, ali svi ostali žive jako dobro, svi su najednom uvaženi građani, svi voze nekakve blindirane džipove i imaju kućerine sa bazenima i tvrde kako su oni krvarili za Hrvatsku, Srbiju, Bosnu. Kada govorimo o situaciji u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni, pa ako hoćeš Makedoniji, Kosovu, to je sve ista priča.

Kada vidim Ljubu Ćesića Rojsa, na primjer, koji je jedan jako koloritan lik, ne znam s kim da ga poredim – Velja Ilić je prema njemu mila majka, jednako su prostaci ali se ovaj pri tom još napljačkao, ne zna da sastavi prostoproširenu rečenicu – on sjedi kao saborski zastupnik usred Zagreba, vozi se u ”hameru” koji je ofarban u boje američke zastave, moliću, to je saborski zastupnik. Kad to vidim, meni pozli. Kad vidim nekoliko ljudi u tim saborskim klupama koji spadaju u Hag, oni su bili ti koji su davali naređenja da se ubiju Srbi u Paulin Dvoru, oni su bili ti koji su ratovali u Hercegovini, koji su davali naređenja da se pobiju Muslimani, sve uključivši i djecu u Stupnom Dolu ili bilo gdje drugde – onda mi pozli. Kao što mi ovdje pozli kad vidim jednog Borislava Pelevića koji sjedi i glumi gospodina, nosi kravatu arkanovku i ponosi se svojim ratnim putem i ranjavanjem uz svog komandanta Željka Ražnatovića Arkana.

Željko Ražnatović Arkan nije ništa drugo nego najobičniji notorni ratni zločinac koji je pušten iz hrvatskog zatvora 1991. godine zahvaljujući dogovoru Franje Tuđmana i Josipa Manulića sa Slobodanom Miloševićem. Ja mislim da je tada, to je teorija za koju znam da nije popularna i nije baš za javnost, ali njega je trebalo tada ukokati kod Dvora na Uni i reći ”pružao je otpor hapšenju” i, naprosto, mnoge glave bi ostale na ramenima na području bivše Jugoslavije da se to tada dogodilo. I jedino što je koliko-toliko normalno, odnosno što je normalno na način na koji mi više normalnost uopće ne možemo niti pojmiti – jeste Slovenija. Kako čovjek pređe granicu, tako se nađe u nekom drugom svijetu, čisto je, ljudi su normalni, nemaju trauma kao što mi imamo, a mi smo svi potpuno traumatizirani i ostaćemo takvi dokle nam ovi idioti svi zajedno sjede na vlasti.

Stvar je u tome da ovu treću posjetu pape, koliko god je prvu iskoristio Franjo Tuđman i njegov HDZ, ovu je iskoristio Ivica Račan i društvo oko njega, jer u Hrvatskoj se isto tako bliže izbori i to je početak predizborne kampanje. Međutim, Hrvatska je zemlja u kojoj je odnos crkve i države najbliži u poređenju sa drugim katoličkim zemaljama. To ne postoji ni u Italiji, niti u Poljskoj, koja je tradicionalno katolička zemlja. Hrvatska je sa Vatikanom potpisala nekoliko ugovora, kojima je ustanovila da ja – kao što plaćam doprinose iz svake kune koja sjedne na moj račun pa se plaćaju doprinosi za dječije vrtiće, stambenu izgradnju itd. – bogami plaćam i doprinos za katoličku crkvu jer popovi imaju plaću, popovi imaju penziju i ona nije tek takva. Popovi su, recimo, izjednačeni po prihodima s oficirima u penziji, njihove penzije uopće nisu malene. Katoličkoj crkvi se vratila većina imovine koju su imali prije nacionalizacije.

Porušeno je selo u ratu ali prvo se napravi crkva, a ne brine se o ljudima – da li će imati nešto za jesti ili neće, da li će se obnoviti tvornica itd. Mislim da ni ovdje nije drugačije. Ovdje isto popovi brinu o sebi a ne brinu o narodu. Na kraju krajeva, iz Hrvatske su pravoslavni popovi pobjegli prvi. Drug Jovan, Jovan bez Zemlje – kako ga zovu u Hrvatskoj – među prvima je dobio domovnicu, putovnicu i sve ostalo, iako je prvi pobjegao i sjedio ovde u Beogradu. Pri tom, čovjek koji je recimo držao zagrebačku parohiju nije napredovao ama nimalo. Pri tom je za vrijeme rata sjedio u Zagrebu. Penzionirani pop Jovan Nikolić je, nažalost, umro – on je iz penzije bio izvučen i trčao je svaki dan na tri mjesta u Hrvatskoj da bi sahranio ljude. On je bio jedan od rijetkih poštenih ljudi u tom hrvatskom pravoslavnom svijetu. Blagosiljanje zločina, zločinaca, to pojanje u raznim brigadama vojske, to je nešto od čega se meni okreće želudac. Kao što mi se okreće želudac na činjenicu da sada kada je bio papa u Hrvatskoj u trenutku kada je pozvao, odnosno prozvao predstavnike Srpske pravoslavne crkve koji su bili u Osijeku, prekidan je pljeskom, samo da bi ga se prekinulo. Kakav si ti to kršćanin ako nekoga ko je takođe kršćanin ne možeš očima vidjeti?

Mene je porazilo kada se otkrio ovaj zločin pobijenih Srba u Paulin Dvoru, to se otkrilo u trenutku kada su otkrivene ovdje masovne grobnice u Batajnici, dakle grobnice napunjene Albancima pobijenim na Kosovu koji su dovezeni u Beograd i sahranjeni praktično u dvorištu policije. Šta se dogodilo u Paulin Dvoru? U toj kući u kojoj su se lokalni Srbi skupili da budu na hrpi, frka im je bila, rat je bio, svašta se događalo po Slavoniji, njih su pobili 1991. godine. Godine ’97. su te leševe, ono što je od njih ostalo, zapakirali u bačve i prenijeli 500 kilometara dalje u Liku i tamo pokopali. Prema tome, princip je isti, u pitanju su samo brojke.

Ako uopšte možemo govoriti o težini zločina, masovniji je onaj zločin koji dolazi sa srpske strane u ovim proteklim ratovima. Ali dobro, Srba ima osam miliona, deset miliona, koliko ih ima, Hrvata ima četiri miliona – prema tome, to je malo logičnije, je l’ da. I samo u tome je razlika i to je ono strašno. Da ti padne napamet da pobiješ jedno selo, da pobiješ punu kuću ljudi i da ih nakon toga ili prevoziš kamionima, hladnjačama, čime već, što se radilo u Srbiji, ili ih pakuješ u nekakve bačve pa ih prenosiš negdje u nekakvu Liku koja je pusta zemlja trenutno – to je mjesečev pejsaž. I kada to čujem i kada vidim gdje mi živimo, svaki put mi pozli. Kao i kada sam vidjela ono sve što se pokazalo u ovoj akciji ”Sablja” u ta dva mjeseca koliko je trajalo vanredno stanje, kad se na hrpi to pojavilo – Zvezdan Zveki, kako se zove, koji je Đinđiću sprašio metak u srce, onaj Legija kojem su se svi klanjali i kojem ja ne bih dala tri koze da čuva bez obzira na to što je završio muzičku školu, pa Stambolić, one njegove kosti, Mirjana Marković koja dan-danas ima nekakve portparole koji pričaju u njeno ime. Njen muž Slobodan Milošević koji sjedi u Hagu i ponaša se kao najljigavije ne mogu reći ljudsko biće nego najljigaviji stvor koji nije pokazao mrvu sažaljenja prema bilo kome, koji se pravi blesav. Ma on je kriv za sve te zločine i jako mi je žao što je Franjo Tuđman umro i što nije zajedno sa Slobodanom Miloševićem tamo. Slobodan Milošević je vodio četiri rata a Franjo Tuđman je vodio dva rata, jedan u Hrvatskoj, koji je, hajde, bio obrambeni, to ne možemo ne reći, a drugi je vodio u Bosni, gdje je Hrvatska bila agresor. Ja hoću da jasno i glasno to današnji hrvatski političari kažu. Jeste, mi smo bili agresori u Bosni. To je rekao jedino Stipe Mesić. Kada je Račan bio u Sarajevu, nije htio to reći.

Svetlana Lukić: Kako tumačiš ovo sa Gotovinom?

Tatijana Tagirov: Vjerovatno mu je neko savjetovao da bi mu ipak bilo pametnije da se preda. I Mesić i Račan pričaju, kao, fino, divno, kaže Mesić ”ja sam dužan primiti generala Gotovinu”, iako ga je on poslao u penziju. E on će ga sada primiti jer on je ipak njegov general u pričuvi, kako se to kaže , i nema tu majci, je l’ da? Šta ga imaš primat? Njegovoj ženi Dunji Zlojić, Šuškovoj sekretarici inače, kod Zadra gdje imaju kuću dolazi najednom četiri sela da pokriva kuću, jerbo to je naš uzor. Dokle god imamo zločince za uzore, nema nama. Dokle god svatko od nas plakat o tome da je Ratko Mladić heroj ili da je Radovan Kradžić heroj ne podere svojim rukama – bar jedan taj plakat – OK, neka me netko prebije, hajde da ga vidim.

Emisija Peščanik, 14.06.2003.

Peščanik.net, 14.06.2003.