- Peščanik - https://pescanik.net -

145. emisija

 
Radio emisija 18.10.2003, govore: Miroslav Prokopijević, Stjepan Gredelj i Nebojša Romčević.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan vam želim, Beograđanima najviše, jer su već četiri dana zarobljeni u svojim kućama. Grad je danas blokiran zbog maratonaca, tih veoma neobičnih ljudi, koji – iz meni nepoznatog razloga – dobrovoljno trče satima. Prethodna tri dana na kućni pritvor nas je osudio grčki predsednik, ne znamo ime, ali verovatno ne zna ni većina Grka. E, taj gospodin se tri dana komodao po Beogradu a razgovor je vodio sa svima. Izgleda da je jedino preskočio Svetlanu i mene.

Neki kažu da je došao da nas grdi što ne završavamo “Koridor 10” – treba im, valjda, za olimpijadu – ne shvatajući da naša ministarka za saobraćaj ima neke porodične obaveze, a da je Čume u zatvoru i da je njegov Difens roud, sa sve mašinama za asfaltiranje, dignut u vazduh i da nemamo čime da gradimo.

Premijer Živković je danas bio na Fakultetu političkih nauka. Tamo je pričao sa studentima i proveo je sate. Možda je još uvek tamo, ko zna? Taj čovek, izgleda, ne zna da ode. I on i njegovi ministri, izgleda, imaju taj manir da se od društva opraštaju malo kasnije nego što je pristojno i prirodno.

Ovo je kraj Đinđićeve vlade, koja je u stvari pala 12. marta, a sada se, uz nedolično otimanje, srušila samo njena senka, baš kao i u onoj priči o Hazarima, gde senke kuća hazarske prestonice još dugo nisu htele da se sruše, iako su same zgrade već odavno bile uništene.

Dobro, vlada je pala, ostaje nam samo da odgledamo sledeće skupštinska zasedanja i slušamo podvriskivanje i likovanje nekih slaboumnijih poslanika i da odslušamo predstavnike DOS-a kako cepte pravedničkim gnevom žrtve koja ništa nije skrivila.

Ima mnogo racionalnih razloga zbog kojih vlada mora da padne, ali ima mnogo viška strasti i histeričnog likovanja kod onih koji je obaraju. Neki budući srpski ministri ne mogu da se uzdrže. Ali, pošto nije društveno prihvatljivo da se likuje nad Đinđićevim grobom, to je sebi mogao da dopusti jedino božji izaslanik Amfilohije, sada likuje nad padom njegove vlade.

Normalno je, kažu, da menjamo one koji ne valjaju ali, moraćete da priznate, u nekim slikama nešto nije u redu. Nije normalno da u Parlamentu zahtev za smenu gospođe Mićić obrazlaže vojvotkinja Gordana Pop-Lazić, koja ju je ne tako davno polivala vodom a čiji je muž tukao članove Građanskog saveza koji su lepili plakate Miroljuba Labusa u vreme poslednje predizborne kampanje. Nije normalno da danima sve oči budu uprte u Slobodana Orlića, šta li će socijeldemokrata karićevske provenijencije da odluči. Nije normalno da na konferenciji za novinare u Sarajevu Željko Mitrović promoviše Pink internacional, Pink za BiH, a da pored njega sede predsednica Helsinškog odbora Sonja Biserko i novinar Petar Luković. Na kraju krajeva, nije normalno ni da na televiziji B92 govori Žarko Gavrilović, koga se, i ovakvog kakav je, i crkva odrekla.

Dobro, opet ćemo na izbore. Da biste birali između dva zla, kažu, morate da isprobate oba. A sada slušate šta je studentima Fakulteta političkih nauka govorio Zoran Živković.

Zoran Živković: Prosečna plata u ovoj državi danas iznosi 180 evra u ovoj državi, ali ta plata je realno četiri puta veća. Ona je nominalno i realno veća nego što je plata u Bugarskoj i u Rumuniji, u moje dve omiljene zemlje, zbog moje optimističke priče da sa njima možemo zajedno da postanemo članovi Evropske unije 2007, 2008, 2009. ili 2010.

Da ne govorim o Zastavi, da smo uložili – ne smem da vam kažem koliko para – u proizvodnju, da je proizvedeno nekoliko hiljada nečega što se zove automobil “jugo”, što podseća na automobile 21. veka. I sada, to ne može da se proda, traže nam kredite, da odobrimo novi novac iz budžeta da se kreditira prodaja tih automobila. Da li treba da radi Zastava, odlučite sami, kao u onoj reklami.

Neki od vas postavili su pitanje – a ko je tebi, Zorane Živkoviću, rekao da možeš da radiš ovaj posao? Ja imam vrlo jednostavan odgovor – do ovog posla se dolazi vrlo lako, prvo ugasite mobilni telefon, onda se upišete u političku stranku i kroz sedam-osam godina postanete predsednik vlade. Evo, ja sam živi dokaz za to, uz sticaj mnogih srećnih i mnogih nesrećnih okolnosti.

Kosovo i Metohija – vekovni problem Srba. Mislim da ćemo se složiti da su svi, počev od cara Lazara pa do danas, poraženi. I nisam siguran da mogu da vam kažem da će taj problem biti rešen tako da svi budemo zadovoljni. Pre sam sklon da zaključim da će taj problem biti konačno rešen tako da neće biti zadovoljni ni Srbi, ni Albanci, ni svi drugi oko nas, što je jedino rešenje i što je dobro rešenje, ne najbolje, ali dobro. Ono što je sigurno jeste da vas ova vlast, siguran sam ni bilo koja sledeća demokratska vlast, neće terati da svojim telima branite zablude nekih političara.

– Da li, gospodine Živkoviću, slušate Cecu i koja vam je omiljena pesma?

Zoran Živković: Ako mislite na Cecu Slavković… A i nju ne slušam mnogo. U poslednje vreme, omiljena pesma mi je “Pada vlada”, kao pesma, kao umetnički doživljaj – da, kao realnost – ne.

Od početka sam bio za to da se ne skida sa dnevnog reda nijedna tačka koja se tiče poverenja vladi ili predsednici Parlamenta, to sam rekao i javno. To sam i mislio, kada sam rekao javno, što inače uvek radim. Pa da vidimo šta će reći opozicija šta je to pogrešila predsednica Parlamenta, a ona će reći šta je radila. Biće interesantna rasprava o poverenju vladi, jer tu je, mislim, opozicija napravila veliku grešku. Ona može da ponovi pet, šest, sedam imena oko kojih se vuku afere, a vlada će imati stotine sati, ako bude potrebno, da ispričamo sve ono što je vlada uradila. Ne mislim da ima razloga da bežimo od novih izbora. Ja sam siguran da ćemo mi iz Demokratske stranke i u 2004, u 2005. i u 2006. godini biti i dalje odgovorni za vršenje nekih funkcija u ovoj državi. Mislim, vrlo iskreno, ne znam da li je to objektivno, to ćete vi da procenite, da Demokratska stranka ne može sama da sprovede reforme u Srbiji, ali niko ne može da sprovede reforme u Srbiji bez Demokratske stranke.

Svetlana Lukić: A sada slušate ekonomistu Miroslava Prokopijevića. Gospodin Prokopijević radi u Institutu za evropske studije.

Miroslav Prokopijević: Kad god vlada ne radi sadržajne stvari, birači imaju pravo da traže da ta vlada ode, u nadi da će naredna biti bolja. Čim se pitate da li neka vlada treba da ode, malo gledate i ko treba da dođe. Sad kad pogledate ko ovde treba da dođe – s jedne strane su vam Obren i drugovi, a s druge strane socijalisti i G17. Znači ne valja ni jedno ni drugo. Naša nesreća je što smo 5. oktobar, to jest taj trenutak promene, dočekali sa elitama takvim kakve jesu, nažalost, one nisu reformske.

Ali, iz te situacije vi ne možete da izađete ako nemate izbor. Znači, kad god su neki izbori, neki ljudi će otići. Neće se promeniti kompletna Demokratska stranka. Možda će se raspasti. Ali neće svi otići iz DOS-a, petnaestak glavnih funkcionera, ali četiri-pet će sigurno otići.

Isto tako, u ovim ekipama koje dolaze, voleo bih da grešim, ali bojim se, od te dve ekipe koje sam pomenuo, G17 i DSS, ne može da se očekuje nikakva reforma. ‘Ajde, DSS i da ne gledamo, jer nema šta da se gleda, ali ono gde sigurno DSS neće moći ništa da uradi to je ekonomija, jer oni imaju kolektivističko shvatanje ekonomije, a ovde treba skroz druga priča da bi ovo malo krenulo.

G17 – prosto tragično, em što podsećaju više ovako na neke Brozove ministre finansija, em nemaju elementarni politički talenat, em u suštini nemaju nikakav program. Šta kažu oni ovima iz DS-a i ovima iz DOS-a? Oni ne kažu – vi niste sprovodili reformu. To ne mogu da kažu jer su i sami učestvovali dve godine u tome i dok su učestvovali sve je bilo super. Kad su pali, počeli su kao da se komešaju, kao nije ovo u redu, nije ono u redu. Ali, oni u suštini ne kažu – ne valja ovo što ste radili, mi imamo ideju za reformu i ona izgleda ovako i ovako.

Šta oni kažu? Oni ovima iz DOS-a kažu – vi ste lopovi. Oni odgovaraju – i vi ste krali. Onda ovi iz G17 odgovaraju – da, ali vi ste krali više. To je tragično. Evo, pre neki dan, neki se preknjižio, koji se preknjižava već peti-šesti put iz neke stranke. Pitaju ga šta ga je privuklo programu, a on kaže – izvinjavam se, nisam stigao da pročitam. Znači kad neko radi takve stvari, to pokazuje elementarno odsustvo političke sposobnosti, a ova situacija, koja je veoma teška, traži ne prosečnu sposobnost, traži majstore, da bismo iz ovoga krenuli da se vadimo. Ja to ne vidim. Ali, isto tako, ako demokratski procesi, dakle – izbori jedni za drugima, ne budu tekli, ne vidim kako će se ova scena pročistiti i probistriti.

Glavni problem ovde sada je… Dobro, postojao je prikriveni nacionalizam, koji više ne sme da bude eksplicitan jer će da se dobiju batine, ali kada se to stavi po strani, kada se svi izlegitimišu da su na “ić”, bože dragi, onda glavni problem ostaje kako malo napuniti džepove i stomak.

Ti koji sada budu dobili šansu, neće imati četiri godine da to realizuju, od njih će se očekivati mnogo brže promene. Biće im prilično teško jer donacija i stranih kredita više praktično nema a krediti su u padu. Mnogo smo se zadužili do sada a nismo ništa napravili, jer je sve otišlo u potrošnju i u neke neproduktivne stvari. I na onaj dug koji smo imali, dodali smo preko tri milijarde, a spoljni dug nam je već praktično na nivou godišnjeg bruto nacionalnog dohotka.

Malo ko će vam u takvoj situacija dati kredit. Sada se za narodnu ekipu vreme ubrzava. To samo znači da ovi koji budu izabrani sigurno neće dočekati mandat, ako se neko čudo ne desi pa se ne preobrate u reformiste i krenu stvarno sa potezima za koje je očito da će kroz dve-tri godine početi da donose rezultate.

Politički je najgore, neki moji prijatelji kažu, što je uništena nada. Pod Miloševićem smo se nadali da će stvari krenuti kad neko normalan dođe. Sada je to potrošeno. To je politički verovatno najteže. Ali, ekonomski je najteže što su dobijena sredstva kojima je trebalo finansirati taj prelaz… Sada tih sredstava – sem prihoda od privatizacije, koji nisu u tim iznosima – nema toliko da bi se nova ekipa mogla opustiti …

Tako da se ja bojim da sve da su i reformisti sada u ove dve ekipe, kao što nisu, da bi jako teško bilo i to bi bila prilično prigušena reforma, prosto zbog troška koji takva reforma nameće. Ona nas čeka jednog dana te nas čeka. Ja pretpostavljam da ovde neće biti neke reforme, ali da će stalno biti pritisak realnosti i pritisak praznih stomaka i da će oni činiti da se s vremena na vreme neke stvari poboljšavaju.

Znači ići će skroz hromo, kao što idu Rumunija i Ukrajina. Cena za to je da će se siromaštvo mnogo duže zadržati. Znači, ako imate stope rasta od sedam posto, dugogodišnje, što nije nedostižno, vama treba deset godina da udvostručite životni standard. E sad, ako nemate reformu, najveći trošak je da vam se siromaštvo zadržava, a najveća prednost je da nemate onaj prelazni bol ka toj reformi. Ako imate stope rasta dva posto, treba vam 35 godina da udvostručite dohodak na realnim osnovama za čitavu populaciju.

Meni se čini da će G17 biti najveći dobitnik na ovim izborima i da će biti najveći gubitnik na narednim izborima, zato što će tada i vrapcima postati jasno ovo o čemu ja sada govorim. U čemu je problem? Evo samo dve stvari da uzmemo. Što se tiče ekonomije, njihov ključni problem je što ne mogu da se reše etatizma. Ministri i dalje upravljaju privredom, direktno ili indirektno, svejedno, ministri ili guverneri odlučuju koliko će biti banaka.

Pa onda dođete ovde u Rajfajzen banku i za unovčavanje čekova vam traže 30 posto vrednosti čeka, a Rajfajzen banka u Sofiji naplaćuje za istu vrednost čeka samo faks do Amerike. Zašto? Ko je tu kriv? Država, odnosno centralna banka. Dakle, oni jednostavno imaju tu staromodnu viziju da se država meša u privredu, da nema visokog nivoa ekonomskih sloboda. Čim nema ekonomskih sloboda, to znači da je poslovno okruženje loše. Gde je poslovno okruženje loše, tu da nema ulaganja. Ako to ne možete da napravite, vi ste upravo nestručnjak za ono za šta tvrdite da ste stručnjak, jer pričate jezikom 60-tih godina. Drugo, iz te ekipe su praktično otišli svi oni koji su bili protržišno orijentisani, ili su se pasivizovali. Mislim na Zavađila, na Branka Milanovića, na profesora Kovačevića, na Ljubu Madžara i tako dalje. Oni su svi digli ruke od te priče.

Što se tiče pravnog aspekta, sticajem okolnosti bio sam na raspravi o Ustavu, koju su oni organizovali. Ključni ustavni problem u svakoj zemlji jeste da Ustav mora da bude ograničavanje vlasti. Ne možete vi Ustavom da kažete da su političari ovlašćeni da brinu o našim pravima i da nam daju prava – jer ako nam daju, mogu i da nam uskraćuju – nego obrnuto, mi imamo prava, oni brinu o prekršiocima tog sistema pravila.

Na toj raspravi, reč odgovornost nije pomenuta. Ekipa koja se preporučila da bude reformska, koja izlazi sa nekakvim predlogom svog Nacrta Ustava i koja to nije shvatila, nema šta da traži. Pretpostavljam da će se u narednoj igri stvar ponoviti. Nisu oni tako iskvarili karaktere, koji ionako nisu bili bogzna šta, zato što su barabe, nego zato što im prilike to dopuštaju. Pretpostavljam, pošto se reč odgovornost nije pomenula, da će oni imati istu politiku.

Imaće mali problem sa Obrenovim drugovima, jer tamo, zbog legende o poštenom šefu, ne može baš toliko da se krade. Labus ima jednu dobru osobinu, on je kao političar inkluzivan. Ja ga se sećam od ranije, iz Demokratske stranke. On je uvek dobijao veći broj glasova od Đinđića na unutrašnjim izborima zato što je inkluzivan čovek, privlači glasove. Naravno, svakome treba svaki glas, ali vi ne smete da idete ka grupama koje se međusobno sigurno isključuju. Katastrofalna je greška ako vi idete u ime nekog svetovnog shvatanja države i u kontekstu vrlo nesrećne istorije, gde je crkva odigrala neslavnu ulogu, i ako govorite o nekakvoj modernoj ekonomskoj i pravnoj viziji države a odete na Hilandar. Tu je bilo mnogo gafova. To samo pokazuje nedostatak političke sposobnosti.

Što se štrajkova tiče, oni se javljaju sa najrazličitijim povodima. Ima spornih privatizacija. Samo na tenderskim privatizacijama, kojih je bilo izmešu 60 i 70, ima preko 450 žalbi od kojih nijedna nije razmatrana, a na čelu komisije koja treba da ih razmatra nalazi se ministar koji nije takozvani privredni ministar, nego je iz skroz druge branše, obrazovanja.

A što se tiče US Stila, to je nastavak samoupravnog sindroma. Čovek koji tvrdi –a ja sam podizao ovu fabriku, on ne razlikuje šta znači biti zaposlen u nekoj fabrici a šta znači biti vlasnik. To je deo nekoh iluzija koje će vreme polako razvejavati, naravno.

Svetlana Lukić: Šef sindikata Nezavisnosti u Šapcu kaže da će tražiti dnevnicu od četiri evra, kao što dobijaju radnici u Košicama, a mi, kaže, proizvodimo beli lim koji je bolji nego u Košicama.

Miroslav Prokopijević: E, vidite, to je divna ilustracija da još živimo u socijalizmu, jer socijalizam počiva na zavisti. Onaj u Košicama radi sigurno efikasnije, ne bi dobio toliko, jer privatnog vlasnika ne interesuje da li ste vi Srbin, Bugarin ili Amerikanac, njega interesuje koliko pod datim uslovima vi pravite profita. Naravno, opšti nivo cena utiče i tako dalje.

Ovaj način razmišljanja, gde on poredi sebe s onima u Poljskoj, govori, u stvari, koliko je jako osećanje zavisti. Zavist je jedno vrlo nesrećno svojstvo, ne samo što ima ružnu manifestaciju, nego što zavist takva sudbina koja sve pojedince u nekom društvu dovodi u relaciju.

Kapitalizam tu stvar prekida. Kapitalizam, za razliku od socijalizma, ne počiva na zavisti, nego na pohlepi. Ali, kakva je ona? Vi jurite svoj cilj. Danas imate pet dinara, sutra 15, pa 25, i tako dalje. I, šta je bitno u toj stvari? Bitan je samo onaj opšti okvir da vi to nekome ne kradete, da vi ne prebijate nekoga i ne otimate mu i tako dalje, a to koliko ćete vi da zaradite, to je vaša privatna stvar i srećan put. Zbog toga je kapitalizam istorijski prohodao a socijalizam nije nikad. Mi uvek volimo da imamo “mercedes” ili “sony” televizor, ali nećemo da usvojimo načela koja dovode do toga da vi to možete da zaradite.

Znači mi smo u biti ostali, od svih tih socijalističkih društava, šminkersko društvo. U Istočnoj Evropi samo su funkcioneri mogli da kupuju robu sa Zapada, ostali su mogli da kupuju domaću industriju i ono što se uvozi iz bratskih socijalističkih zemalja. Ovde je otvoreno dopuštana ta mogućnost i mi smo pomislili da to može stalno tako – da imamo mnogo viši životni standard, mnogo kvalitetnije uređaje, koje koristimo tokom života, a da nikada ne usvojimo ta načela. To je sada došlo u strašan nesklad. Mi vidimo jednostavno da ta stvar neće moći da prohoda i sada je pitanje nacionalnog učenja da i elite moraju malo u školu. To su elite gde ćete retko naći među prvih desetak političara u nekoj stranci naći nekog koji je proveo dve godine napolju, da zna kako stvari funkcionišu u jednoj normalnoj državi.

Kao i u svemu drugom –a ako imate novac i spiskate ga, gotovo je. Tako i ovde. Što ste spiskali – spiskali ste. Sada možete da nastavite tako da spiskavate, što će pretpostavljam ovde biti slučaj, ili možete da kažete –a čekaj, ne ide, nešto mora da se menja.

Bojim se da nas do tog trenutka, kada jedan pristojan broj birača, znači malo više od pola i kada politička elita bude htela da ulovi te glasove, i kad bude neke rešenosti da se nešto menja, deli najmanje sedam do deset godina. Jer mi nekako imamo iluziju – opet će se nekako rešiti, opet će neko dati pare, nećemo moći ništa da uradimo, prenemagaćemo se, pa će nešto da nastane i mi ćemo nekako proplivati.

Po sadašnjim cenama 250 dolara, dovoljno je da preživite, to je granica biološke egzistencije. Mi smo od toga još uvek daleko. Još uvek postoji dovoljno velik prostor da propadamo do granice na kojoj počinje biološko izumiranje. A i kada počne biološko izumiranje, naravno, onda se preraspodeljuje ono što je preostalo. Onda neki umru, pa dohodak poraste zato što su oni umrli, što ima manje stanovnika i tako dalje.

Prema tome, dno ne postoji, ali postoji nešto što je nesumnjivo. Jedan moj prijatelj nobelovac kaže – postoje samo dva puta: put nagore i put nadole. Naš problem je što nikako ne možemo da se nakačimo na taj put nagore, a ne možemo zato što mislimo da ćemo napraviti nešto što u istoriji nije viđeno ili nešto što će neko drugi iz nekog razloga platiti. Nećemo napraviti ništa, ali će neko platiti i tako ćemo nekako proplivati. Mi moramo da odrastemo a ovo i jeste situacija u kojoj se i od birača i od političkih elita čeka da odrastu.

Svetlana Lukić: Sada slušate Stjepana Gredelja, sociologa i člana antikorupcijskog tima.

Stjepan Gredelj: Ono što je bilo do 2000. godine, bilo je kako je bilo. Imali smo gotovo crno-belu sliku. Sada je teško opredeliti se šta je crno a šta je belo. Mislim da belog uopšte nema. Priča, mantra koja dve godine ide – sve će rešiti naredni izbori… ‘Ajde da vidimo i to čudo neka se desi. Samo, pitam se – ko će se pojaviti na tim izborima, pobediti i biti bolji, biti alternativa ovome. Ja, iskreno rečeno, ne vidim. I zaista, kao građanin, ako bi sutra bili izbori, ne znam za koga bih se opredelio. Najverovatnije za onu najveću kategoriju neopredeljenih.

Svetlana Lukić: Dotle je došlo?

Stjepan Gredelj: Dotle je došlo. Možete li vi da mi ponudite alternativu? Da mi kažete onako prijateljski ko bi mogao biti bolji? Ja se bavim time dugo. Analitički i istraživački nikada nisam bio zadovojniji. Ne vidim svetlo na kraju tunela.

Sigurno će svaka druga vlast doneti neke inovacije, ali ako imate kozmetičke inovacije, ako u toj vladi imate ljude ne zbog toga što su kompetentni za saobraćaj, telekomunikacije, za poljoprivredu… Ja sam se, svojevremeno, uhvatio za glavu kada je izabran ministar poljoprivrede koji je profesor Fakulteta političkih nauka. Po istom tom modelu, mogao je biti i patrijarh. Zašto ne? Sve je moguće, ako ga stranka progura. Medicinom ne može da se bavi pravnik. Naukom… To ću čak ostaviti po strani, to je ovde poslednja rupa na svirali.

Budžet celokupnoj nauci u Srbiji obezbeđuje 0,3 posto, toliko o tome. Budžet za nauku nam je manji nego u Albaniji. I tu je tačka. Ne treba ići dalje. Ovo je, u suštini, kafanska tuča i rečnik liči na to. Jedan od kandidata za predsednika nazvao je, šta god to bilo, sadašnju predsednicu parlamenta frajlom. Nažalost, ne verujem da je to sistemski. Da to neko radi sistematično, da je deo propagande – pa dobro, malo jači jezik, ali ljudi su, bože moj, navikli na takav rečnik. Ne, to je vrlo spontano.

Svetlana Lukić: Neko je pomenuo lustraciju Nataše Mićić. Imamo predsedničkog kandidata Tomu Nikolića, a odjednom pominju Natašu Mićić, kako?

Sjepan Gredelj: Lustracija Nataše Mićić je potpuno besmislena. Ali, to se baci u lice javnosti, misleći da su svi ostali ljudi iz te javnosti takođe nepismeni. To je omalovažavanje biračkog tela. Zašto imaju onako malu izlaznost? Ljudima se gadi. Treba nama zaista gubernator, nešto kao na Kosovu, kao u Bosni.

Svetlana Lukić: Jedan Ešdaun.

Stjepan Gredelj: Ešdaun, recimo. Pa ko god.

Svetlana Lukić: Negde sam pročitala da je onaj kineski car koji je naredio da se napravi Kineski zid, navodno, naredio i da se spale sve knjige. Dopala mi se ideja da se preimenuju stvari, da stvari dobiju svoja prava imena i da kod nas, sada, ime partije obavezuje. Na primer, Orlić pre podne potpisao sa sindikatima, a onda uveče ide na večeru kod Karića.

Stjepan Gredelj: To je tripartizam na naš način, socijalni dijalog. Pre svega da demistifikujemo, ne Orlića, on je prosto lik. Sećamo se kako je ta stranka nastala. Nije Orlić autentični predstavnik onog prvog dogovora prilikom raspada vlasti, to je bio Vuk Obradović. Nazvati pravim imenom, socijaldemokratija koga predstavlja? Ko je u izbornoj bazi socijaldemokrata, a ima ih nekoliko; demohrišćani, koga oni predstavljaju? Nemamo više nijednu levu partiju, nemate radništvo, ono se razbija. Imate gomilu sindikata. Oni se svaki čas sastaju, pa nešto potpišu, pa se posle dva dana posvađaju preko novina. Koga oni predstavljaju? Ko su nam lideri sindikata?

E, postoji jedan izuzetak, to je Ministarstvo za socijalni rad i socijalnu politiku. Najteža obaveza koja postoji u ovoj zemlji jeste obaveza gospođe Matković. Onako kako rade ona i njen tim, tako bi trebalo zaista da izgledaju sva ministarstva. Da li ste vi nekada čuli nju u medijima u poslednje vreme? Nema razloga, jer ona radi, ona nema vremena da priča.

Ja radim i u Savetu za antikorupciju. Mi imamo brda materijala sa najdirektnijim dokazima o svemu tome, a jedini je problem što niko neće to da pokrene. Savet je do sada poslao preko stotinu slučajeva, najotvorenijih mogućih, sa dokazima, svedocima, šta god vam treba. I gde zastane? Na Tužilaštvu.

Mi smo imali razgovor sa gospodinom Đorđem Ostojićem koji je rekao da će nas sedmično obaveštavati koji je proces pokrenut. Na primer, nalaz za budžetsku inspekciju koja je državni organ Ministarstva finansija, gde je dokazano kako je budžet zloupotrebljavan. Znači da će nas obaveštavati koji je proces pokrenut. To je bilo pre jedno mesec dana. Nismo dobili još nijedan izveštaj, što može biti nagoveštaj dve stvari: da ignoriše svoje obećanje ili da ništa nije još pokrenuto. Nema trećeg.

Ja sam direktor Instituta, na budžetu sam, u državnoj instituciji. Kako bi bilo da istovremeno u istom prostoru otvorim privatnu firmu i radim istu delatnost. To je prosto nezamislivo. E, sad ajde da to dignemo na nivo ministra. Šta se onda dešava? Kada ljudi vide da se gleda kroz prste kada to jedan ministar, ministarka radi, što ne bih i ja. Ko je podneo ostavku zato što su se u poslednje vreme desile četiri železničke nesreće, a dve su bile ekološki opasne? Zna se ko je za to odgovoran. U Japanu bi ministar verovatno izvršio harakiri da mu se to desilo. Znači, osećaj odgovornosti za javno dobro. Ovde javno dobro nije definisano, a to znači – ne postoji javno dobro. Ako nije definisano, onda je sve i ništa, a čim je sve i ništa, onda znači nije ništa.

Još uvek se u vladi krčka zakon o stečaju. Mi ćemo sada prvo sve privatizovati, prodati, a onda će biti donet zakon o stečaju, koji će važiti ne znam samo za koga, i to je to. Društvena praksa traži vrlo brze normativne promene, to je tranzicija. Ali, sve se radi naopako.

Da ne pričamo o vašoj radio-difuziji, odnosno o medijima. Sve je to doneto naopako. Prvo je trebalo doneti Zakon o pristupu javnim informacijama, koji se takođe krčka već dugo u vladi, onda je trebalo doneti Zakon o slobodi medija, onda Zakon o telekomunikacijama, kojeg još nema ni na puškomet. Ali prvo je donet Zakon o radio-difuziji, znamo sa kakvim efektima a nije pre raspodele frekvencija donet Zakon o reklamiranju, za koji čujem da prete iz ovog saveta, kakav jeste, da će biti vrlo skoro….

A šta je suština borbe za frekvencije? Ko ima veću pokrivenost, ima veći reklamni kolač. Jer sve je to jedan miš-mač, jedna krajnje neregulisana oblast. Nije regulisana jer, izgleda, ne postoji politička volja da se to odradi.

I, sad će nastati otimačina. Drugo, ingerencije Saveta, bez obzira na njegov sastav, bukvalno su diktatorske. On se bira na šest godina, oni biraju upravni odbor državnog, odnosno javnog servisa, biraju direktora, upravnika i tako dalje. To je zakonski data mogućnost velikog uticaja na medije i najveći deo tog zakona, ja sam čitao sve verzije, jesu sankcije, ali sankcije protiv novinara.

A gde je tu zaštita publike od ružnih reči, od kiča, od nekulture? A to su zaista donosili kompetentni ljudi. Neki od njih su i u Savetu. Nelegitimnost tog saveta i ostale priče, računam, verujem, da će se to promeniti, ali to je još jedna stvar s kojom smo se obrukali. Narod gleda, ljudi ne shvataju da smo mi pod lupom. Ali očigledno, kad izvadite meso iz zamrzivača, što je uradio prethodni režim, pa ako s njim nešto ne uradite, ono će da se pokvari. To nam se i desilo.

Najgori scenario jeste da se ovo propadanje države, a samim tim i društva, produži u nedogled. Posle će se teško sastaviti ponovo to što se razmrvilo na sve strane bez velikih tenzija. To znači da će se to razmrvljeno društvo može pretvorti u privatnu rulju, u rat svih protiv svih, jer siromaštvo je ogromno.

Uvek mi je ona slika iz ’93. godine u glavi, ono otimanje oko hleba, ljudi su jedni drugima otimali hleb iz ruku. Siromaštvo je opasno i zato što je tada otvoreno polje za političke demagoge, koji su obično ekstremisti bilo koje vrste, a kod nas je sada jači desni ekstremizam, jer levog gotovo i nema. Dakle, to je treća nezgodna posledica.

Četvrta posledica je bežanje evropskog voza. Mi smo i onako oho-ho zaostali u celoj priči. Više čak nismo ni interesantni. Možda smo interesantni samo kao Cirkus Montija Pajtona, da ljudi gledaju te scene naših traktorista predsedničkih kandidata i da kažu – šta je ovo, da li su to normalni ljudi, da li je to normalna država? Kako će oni doći u naše društvo? Mislim na šta mi to ličimo? To je možda najgora i najcrnja konsekvenca koju mogu da vide.

Ne može se više živeti na prosjačenju, što se, inače, elegantno zovu donacije. To će da presuši i polako presušuje, pogotovo kada ljudi vide da se taj novac, koji je u suštini poklonjen, nenamenski troši. Evo imamo primer tog “Koridora 10”. Zašto je ovaj gospodin iz Grčke, koji je juče zakrčio ceo grad, zašto je došao? Zato što je olimpijada sledeće godine. Ovo je ključni koridor. Novosadski poluautoput nikako da dobije onu drugu polovinu. Verovatno je došao da pita gde je taj novac. Ili njega pritiskaju iz Evropske unije. To je sve povezano. A mi ne shvatamo, mi bismo hteli u Evropsku uniju, ali da ne radimo kao oni. E, pa ne može.

Ja sam se valjao od smeha onim čuvenim prognozama – 2007. Do 2007. godine nećemo popraviti našu železnicu, a kamo li ući u Evropsku uniju. Šta ćemo tamo? Sa čime ćemo konkurisati tamo? Dobili smo divnu priliku i, naravno, upropastili je, na naš način.

Šećer. Postoji jedna studija francuske vlade po kojoj smo mi mogli biti treći ili četvrti proizvođač šećera u Evropi, sa otprilike milion, a možda i više, tona. Mi sada proizvodimo 220.000 tona. Za šta služe ove kupljenje šećerane? Za prepakivanje šećera, a ne za proizvodnja. I to je strašno. I tačno se zna ko ih je kupio, postoji lista. Svi se prave ludi.

Državna funkcija, ili javna funkcija, to je sinekura – dok sam na vlasti, da se nahvatam što više mogu, navatiram, izvinjavam se na kolokvijalnom govoru, a posle toga baš me briga, posle mene i potop. I zato imamo ovakvu socijalnu strukturu, gde ima 3 do 5% , ako ima 5%, vrlo bogatih i 95% ljudi na ivici egzistencije, ili ispod. Na kraju ćemo dobiti model da će Srbijom vladati deset porodica i to znamo kojih.

Svetlana Lukić: Slušali ste maločas gospodina Stjepana Gredelja. A sada govori dramski pisac, scenarista filma “Kordon”, Nebojša Romčević.

Nebojša Romčević: Normalno je da vlada padne, ali to se kod nas sve sudbinski doživljava zato što, čini mi se, još uvek nismo sigurni da radikali i SPS, sa još nekima, ne mogu da sklope neku većinu i mislim da bi to bilo gore nego da Milošević sada direktno iz Haga dođe i sedne na buduće Mićunovićevo mesto.

Kada neko otkrije aferu u vašoj vladi, vi treba da mu se zahvalite i da tu aferu dovedete do kraja, a ne da ne komentarišete. Živković se odlučio da ne komentariše i stvari su se akumulirale tako da su i ljudi koji su čak imali istinsku blagonaklonost i želju da brane vladu po svaku cenu, više izgubili argumente i puno toga je zapušteno, zaraslo u intrige, tako da je stvarno trenutak, nažalost, da se ova vlada skloni.

Mislim da je najveći gubitnik u čitavoj priči Demokratska stranka, da su nju pojeli sateliti. Ona je gubitnik pre svega zbog toga što je izgubila svog prvog čoveka i ona sada traga za svojim identitetom. Taj identitet ne može biti oličen u Živkoviću, jer on nije taj… Da pojednostavim. Njega kamera ne voli. On prosto nije taj čovek da kada ga pogledate kažete – ovo je čovek koji vodi Demokratsku stranku. Živković praktično nije mogao nešto ozbiljnije da uradi, ali je mogao da uradi ono što premijer može da uradi, a to je razjuri one koji mu krnje integritet vlade.

Možda se prvi put moram pokajati zato što sam stalno napadao Koštunicu, zbog mnogo stvari. Pretpostavljam, i u većini slučajeva s razlogom, ali to njegovo pozivanje na zakonitost, koje je na kraju počela da zvuči kao pokvarena ploča, pokazalo se da je izuzetno važno, jer kada se jedanput prekrše pravila, pa drugi put, pa treći put, na kraju stvarno dobijete anarhiju, gde se politička volja koja se formira ujutru uz kafu i umire uveče uz večeru, znači svaki dan se formira neka nova politčka volja, stvara potpunu konfuziju i u glavama građana, a da ne govorim o glavama političara, koji ne znaju više kako da se postavljaju, jer kao što znate, osnovna karakteristika političara jeste da je vetrokaz, da se okreće kako vetar duva. Ovi više ne znaju ni kako da se okrenu.

Mislim da je stvarno nužno, meni je žao što su oni prinuđeni da raspišu izbore a što nisu doneli odluku da raspišu izbore. Više bih voleo da je to elegantnije urađeno, bez trzavica i bez političke blamaže. Da ne govorim o smešnim, neumesnim otkazivanjima sednica. To je nedostojno ozbiljnih ljudi. Trebalo je izaći na crtu pa reći – ljudi, pukli smo, raspisujemo izbore i gotovo je. To vam je kao kad vam se odloži izvršenje smrtne kazne za jedan dan, na vaše moljenje i klečanje i tako dalje. Na kraju, mrtvi ste, a ostane upamćeno da ste umrli kukavički. Moja omiljena rečenica je – više volim užasan kraj nego užas bez kraja.

Nova Orlićeva stranka, koja je odigrala sličnu ulogu onoj koju su imali liberali u Crnoj Gori, da su oni taj jezičak koji presuđuje između dve velike grupacije i koji se okoriste bolje nego iko. Što ne izađoste ranije iz vlasti, što ne napustiste saveznu vlast, nije ta savezna vlast na Marsu a republička na Jupiteru. Mislim da je zbog toga dobro da dođe do parlamentarnih izbora da bi se prosto očistilo, jedanput da politika postane veliki biznis a ne jajarski i pijačni biznis.

Samo naivni ljudi veruju da neko u politiku ulazi za dobrobit naroda i mislim da više nema ljudi koji to veruju, odnosno ljudi koji će se razočarati, ali kada to postane ono trećerazredno šibicarenje, onda se čovek stvarno loše oseća kada dođe neki poslanik iz neke Murtenice i znate da će on, potpuno bez svoje zasluge, strpati u džep 200.000, 300.000 evra, ili ne znam koliko para ili koje privilegije dobiti, stvarno vam se zgadi život. Onda bi trebalo zaista na tendere stavljati poslanike, pa da se tamo neka pravila makar uspostave.

Ali, ne bih želeo da zvučim depresivno, ja stvar doživljavam vrlo pozitivno. Dobro je da se rasturi DOS, da bi se prosto znalo ko je ko, da se više prekine sa pričom o zaštitama tekovina 5. oktobra. Od toga mi se povraća, to stvarno više nikuda ne vodi i ne znam kako ljudi uopšte mogu da se takmiče ko je više reformista. To je ista priča – ko je veći Srbin, samo drugo pakovanje, kako bi naš narod slikovito rekao.

Građanski savez mi je uvek bio simpatičan, još iz vremena Vesne Pešić. Biće mi žao što će oni veoma teško da prođu, ali mislim da njihova boja nije dovoljno prepoznatljiva i da će naravno proći samo ove najjarkije boje, dakle, ovi koji su najviše eksponirani, ali i to je dobro. Mislim da je ta stranka iz drugog plana. G17 ima daleko najveće šanse, ne zato što su najkvalitetniji, nego zato što nisu potrošeni. I oni će izbaciti nekoliko novih lica koja će biti sveža, koja neće biti još provaljena. Možete imati svežu boju kao Čeda Jovanović kada se pojavio u politici, zaista svež, a on je sada provaljen. Znamo kakav je i koja je to vrsta demagogije, on je postao partijski čovek. Vi nemate više svežih likova i zbog toga ja tipujem na G17, koji će napraviti prodor.

DSS ima masu tih sporih ljudi koji dok otatale, što kažu Crnogorci, rečenicu, vi ste već promenili program i oni izgledaju kao niz Kalimera koji se žale da je učinjena neka nepravda, i stalno su u nekom čudu i zabezeknuti. Meni je to simpatično kao dramskom piscu, ima tu materijala, ali oni će najviše dobiti glasova na tome što su oni neka vrsta prelaza između radikala i Demokratske stranke, mada ne vidim po čemu, ali eto najviše puta su spomenuli Srbiju i srpstvo, pa po tome imaju desne nanose u svom razmišljanju.

Ali generalno gledano, mislim da nema neke velike razlike, to su sve ljudi koji su bili zajedno u istim strankama, pa su onda bili u različitim, pa će onda opet biti u istoj vladi, znači imate jedno kolce koje se igra na političkoj sceni i zato tipujem da će G17 biti veoma važan dok se ne potroši.

Ja ne preporučujem japijevski imidž, jer je 90 posto ljudi kod nas seoskog porekla i veoma mrzi ljude u belim košuljama, sa aktentašnama i laptopovima, bez obzira na to što mi veoma volimo da se tako slikamo. Ne preporučujem japijevski imidž, ili ako je japi, barem neka ima opanke na nogama, to bi otprilike bila neka srećna varijanta.

Sećam se kada je on jednom Đinđić rekao – Laki je malo nervozan. Dinkić je malo suviše lepršav. On izađe kao što je izlazio sa onim šarmantnim osmehom da najavi novu novčanicu od toliko i toliko, kao sad rodilo se dete pa da ga pokažemo, sad malo izlazi, malo je suviše vragolast, malo je zlurad više nego što bi meni prijalo. Izlazi bokserski uvek pred kamere kao urednik žute štampe, sad ćete da vidite ovo, pa sad ćete da vidite ono, a onda ga Labus stalno kao neki mentor zauzdava, polako i tako dalje. Mislim da bi mu bilo bolje da, bez obzira na to što je očigledno temperamentan čovek, malo da iskulira. To bi ga učinilo mnogo boljim političarem.

Bilo bi mi drago da eksperti čine vladu a ne nesposobni političari, jer mi je uvek strašno kada čovek ni po čemu nije bio poznat a postao je ministar. To je kao ona američka knjiga – “Najčuveniji ljudi o kojima niko ništa nije čuo”. Kao što imaju ovi iz DSS-a jednog neviđenog tipa, kako se zove, samo trenutak, onaj mršavi histerični, sad je bio u “Kulturnom nokautu” kod vas, koji stalno nešto srbuje, tako jedna budalina preispoljna, a on je najtemperamentniji tip u DSS-u. Čovek koji ni po čemu nije značajan, osim po tome što ga je stranka gurnula da brblja gluposti u njeno ime, i kako čovek onda da ne kaže da je politika supstitucija za normalan život, za život ozbiljnog čoveka. Ceo život sam bio niko i ništa, e sad ću vam se vala krvi napiti.

Ozbiljni ljudi, ozbiljni stručnjaci veoma teško u tu priču ulaze. Kada se bude ispratila Đelićeva sudbina i još nekoliko kvalitetnih ljudi u vladi, koji će biti prokaženi za čitav život, posle toga više nijedan ozbiljan ekspert neće uletati u vladu i onda ćemo imati nekakve nesposobnjakoviće i inkompetentne ljude, koji će odjedanput biti ljudi koji pregovaraju s međunarodnim fondovima, koji sede sa ljudima o kojima su samo čitali da postoje. Na kraju će ozbiljni intelektualci i oni koji imaju političke ambicije da pobegnu u takozvane nevladine organizacija. Ruku na srce, razumem ih, čujem da se tu najveća lova vrti.

Svetlana Vuković: Da li vas je na bilo koji način potreslo, sinoć smo videli otvaranje Pinka za BiH? Tamo su sedeli Željko Mitrović, Sonja Biserko … i Petar Luković….

Nebojša Romčević: Opa… Sonja Biserko?

Svetlana Vuković: Da. I Petar Luković…

Nebojša Romčević: Pera Luković

Svetlana Vuković: Da.

Nebojša Romčević: Jaooo …. Očigledno je da je Željko Mitrović izuzetno sposoban čovek, tu boga nema. Očigledno je da televizija nije moralna institucija. To što su se oni proširili na Bosnu, oni će se proširiti i mnogo više, jer očigledno je da on ima model televizije koja najbolje shvata. On radi, zapravo, samo malo pojačano sve ono što se događa u svim srpskim medijima. Kada pogledate, ruku na srce, da se i B92 menja, da to više nije nekakva revolucionarna televizija, ona je postala televizija koja ima dinamiku i atmosferu, pa čak i neke emisije, mislim na sitkome, koji su pinkovske provinijencije.

To ne znači da se B92 pokvarila, to prosto nisu kategorije televizije, nego jedna narkoza gledališta, gde gledalište s jednim blagim narkomanskim osmehom posmatra sve to onako utonulo u svoju fotelju. To je televizija. A to što će Pink da se proširi u Bosnu, ja smatram dobrim. Izgleda paradoksalno, ne kao osveta Bosancima što neće da povuku tužbu za ratne zločine, posle ovoga će svakako zadržati tu tužbu za ratne zločine, nego će biti neophodno da sa proširenjem tržišta vi podižete lestvicu.

Imate različite vrste prostote koju morate da zadovoljite. Srbijanska prostota i bosanska prostota nisu istog tipa, tako da se prosto dovijate i ja mislim da će on napraviti, ne znam da li da kažem nažalost ili na radost, jednu ultraprofesionalnu televiziju i da će što se tiče televizijskog novinarstva definitivno prekratiti tu priču o moralnom stavu. Televizija uvek ide ka zaglupljivanju publike i to je njen osnovni zadatak, da zaglupljuje publiku koja neće imati snage da promeni program kada vi ubacite 20 minuta reklama i vi ćete živeti od tih reklama.

Znači, treba vam publika koja ne menja kanal, koju vi potpuno zaludite, koja će tu da blesavi. To je jedina televizija koja postoji. Željko Mitrović će biti jednoga dana medijski magnat Balkana. Samo čekajte kada ime Željka Mitrovića bude stajalo uz najveće srpske intelektualce u istoriji kao čovek koji je doneo nešto novo. Mislim da ljudi koji pokušavaju analitički nešto da obrade ne treba da se čude zbog čega je Sonja Biserko uz Željka Mitrovića. Ona će doći na Pink i između spotova Ivane Banfić i ne znam ni ja koga pričati o denacifikaciji. Mislim da je to s jedne strane vrlo zabavno za nekoga ko u tome vidi zabavu, a s druge strane najprirodnije.

Znači, vi ćete biti uspešan po tome koliko vas ljudi gleda. Ljudi koji prvi izgube iluzije najviše će uspeti. Sada je profit politička volja i biće tako zauvek. Mislim da je trka za profitom dobar stimulans, da je mnogo bolji stimulans nego moralna načela, jer moralna načela se menjaju, a lova se uvek broji na isti način, desnom rukom i opljune se.

Evo ja ću preko radija da nastupam u kožnom donjem vešu koji je kreirala Dona Karan i onda će to da bude zanimljivo. Šta ćemo da pričamo, to je nevažno. Ljudi su izabrali Terminatora da im bude guverner. Prodaje se samo imidž i to je jedino što postoji. Kreatori imidža su budući vladari sveta, a politički programi, pa to nikada niko nije ni slušao. Narod se nikada neće dosetiti da kupuje imidž, uvek će misliti da kupuje neku vrednost. Zato će uvek kupovati jedno te isto, uvek, stalno jednog te istog političara.

Bojim se da će istoriju u nama gledati naša deca što je po nas najgore i reći – marš, stoko lažljiva. Mi još uvek nismo doživeli ono osećanje koje je neophodno da shvatimo da mi nismo narod svetaca, da mi nismo narod mučenika, nego smo samo narod. I da shvatimo da smo mi za vreme Miloševića doživeli ratove u kojima smo poraženi, u kojima su nas isprašili i da smo istorijski pukli. Kada shvatimo da smo istorijski pukli, da smo od Hrvata izgubili rat, da smo od Muslimana izgubili rat, da smo od Šiptara izgubili rat, da smo od NATO izgubili rat, i kažemo – OK izgubili smo, da vidimo gde smo sad i kako ćemo dalje da idemo. Krenuo si u rat, krenuo si da se biješ s ljudima, ljudi te isprebijali, puko si i sada idemo dalje.

Ne možemo žutom štampom prikriti krvave posledice. Ne možemo modnim revijama i “fešn vikovima” odjedanput sebe proglasiti ljudima koji u poslednjih deset godina živeli na modnim pistama. Ne. Mi smo živeli sa krvavim kamama u rukama, sa ubijanjima, klanjima, lelecima i jaucima, ogromnim nepravdama koje smo mi nanosili, koje su nama nanošene, to je neophodno, ali apsolutno neophodno, ne rečnikom Sonje Biserko, nama ne treba da nas provociraju, nama treba da se istresu činjenice koje su kompletne. Ne ni činjenice da smo mi divni, ne ni činjenice da smo samo mi bili strašne ubice nego prosto moramo da znamo ko je šta uradio, gde se ko nalazi, koliko smo propali, do kog dna smo stigli, da bismo znali odakle krećemo.

Mi ćemo Kosovo možda dobiti u vihoru Trećeg svetskog rata, ako mi budemo na pravoj strani pa upadnemo tamo. Po drugim osnovama, mi na Kosovu nemamo šta da tražimo, to je izgubljena stvar i to zaista treba hrabrosti da neko kaže. Ljudi, mi ovo sada vama zamazujemo oči jer ne smemo da vam kažemo da smo pukli.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik. Uskoro će dnevnik a u njemu svašta, ko na vašaru. Čućete priču iz Požarevca, gde su socijalisti i julovci preuzeli vlast od deesovaca i deesesovaca, koji su se svađali. Naravno, nova vlast je razjurila sve funkcionere, sve direktore, a jutros je Požarevac osvanuo u plakatima Radovana Karadžića.

Gospođu Plavšić su, izgleda, svi zaboravili, osim lista Politika, najstarijeg lista na Balkanu. Politika je na prvoj strani objavila njeno pismo iz zatvora, gde se žali da joj, pod okriljem mraka, genocidni Šveđani ubacuju zrak pod takvim pritiskom da hoće da je uguše, isušuju joj sluznicu nosa, očiju, grla, to jest, kaže ona – hoće da me nateraju da svedočim protiv Miloševića. Hoće da je ubiju i odećom i to od sintetike koja se kod nas ne prodaje ni na buvljacima.

Gospođa Plavšić se guši iz dva moguća razloga: ako je iskreno priznala da je odgovorna za smrt hiljada Muslimana – onda je guše slike poklanih ljudi koji plivaju Drinom, a ako je lagala da bi se izvukla – guše je rešetke. Hoće to.

 
Emisija Peščanik, 18.10.2003.

Peščanik.net, 18.10.2003.