- Peščanik - https://pescanik.net -

1929. i 1933.

Istorijske analogije su najniži oblik promišljanja. One su proricanje koje se služi selektivnim tumačenjem prošlosti, i tradicionalnim razumevanjem događaja koji bi trebalo da se ponavljaju na osnovama nepromenljivosti ljudske prirode i učenja da bi razvoj koji podseća na neki prethodni mogao proizvesti činjenice nalik onima koje su već jednom nastupile.

Tumačenja svetske ekonomske krize još uvek se ne bave dovoljno predano političkim implikacijama. Putevi i karakter krize verovatno su složeniji od kraha njujorške berze 1929, u onoj meri u kojoj su se razvili modaliteti i strukture poslovanja, uključujući nove tehnologije i svetsko tržište. U odgovorima na poremećaje koji su se odigrali usled nedostataka u regulaciji američkog sistema kreditiranja i zaduživanja, dok je administracija podsticala banke da vode jedan oblik socijalne politike zaključujući riskantne aranžmane, politički lideri su pokušali da osvoje nov prostor za sebe i svoje birokratije. Novo liderstvo ukazalo je na ideološko i funkcionalno bankrotstvo neoliberalne ere. Samim tim je ekonomija preobražena u politiku. Uključujući donacije državnih fondova, ili fondova pod državnom regulativom poremećenom finansijskom tržištu kao da se ponovo počeo osporavati koncept slobodnog poslovanja i prihvatanja posledica koje ono podrazumeva. Time politika nije pokušala da zaštiti propale banke i osiguravajuća društva. Moralna osuda njihove grabežljivosti je sama po sebi dovoljna hrana politici i liderstvu. Ali su administracije odlučile da obezbede dodatnu potporu konceptu državnog starateljstva. Podržale su i sitne igrače na berzama, zapravo male, anonimne špekulante koji pripadaju društvenoj osnovici, i kreditno zadužene potencijalne beskućnike koji su trošili daleko preko zarađenog. Možda su to stepenice ka nebu.

Iz globalne ekonomske krize nastaće nova globalna politička dilema. O toj dilemi se već izjašnjavalo na američkim predsedničkim izborima. Pod utiskom ekonomskog, donekle i političkog kolapsa, pripisanih prethodnim republikanskim administracijama, trijumfovala je neoprogresivistička platfroma Baraka Obame. Između neobuzdane ekonomske slobode, koja je upravo devalvirana, i administriranja reda i poretka, o čemu su izbledela sećanja na autoritarne težnje u američkoj predsedničkoj istoriji, naročito na ekonomske posledice, izbor je bio očigledan.

Tek će se videti da li će Obama kao predsednik biti u stanju da zauzda neke od važnih američkih sloboda koje njegov protivkandidat nije uspeo da dovoljno ubedljivo promoviše. Mekejn u tom smislu nije uspeo pre zbog svojih godina nego zbog nesposobnosti da o njima ubedljivo i otvoreno govori, dok je njegova kandidatkinja za potpredsednicu postala i nov simbol neokonzervativnog puritanizma koji zadire u sistem prava privatnog života, i preteranih nekompetencija u javnoj politici. Oni koji su glasno i javno pozdravili novi kurs nade zasnovan na zahvatanju iz privatnog biznisa i zarada korporacija, a taj koncept je trebalo da je u sahranjen u istoriji udaljenoj, već, decenijama, nesumnjivo su izrazili svoja uverenja o rasnoj ravnopravnosti, možda i o politici jednakosti u tom domenu, gej prava, feminizma. Ali će, isto tako, budućnost američkih, time i svetskih sloboda, zavisiti i od spremnosti istih da ih javno i ubuduće zastupaju, pod pretpostavkom da neke od sloboda, uključujući američko načelo individualne, ravnopravnosti, budu osporavali novi lider i njegova administracija. Jer slobode se, načelno, brane samo u celini. Ukoliko su SAD zemlja smele nade za same Amerikance, kako je tvrdila pobednička kampanja, kakva je perspektiva ostatka sveta? Koji se u protekla tri veka ubrzano razvijao i pod evropskim liderstvom, i pod utiscima američkog sna. Kako će se ostvariti američki san tamo gde je on daleko, ukoliko se u samim SAD budu nastavile da osporavaju američke slobode koje su tom snu obezbedile materijalnu i moralnu osnovicu? Otkud se ponovo izrodio mit o američkom divljem kapitalizmu, o stihiji u kojoj su desetine miliona socijalno i zdravstveno nezaštićene, o radnicima koje bezdušno izrabljuju američke kompanije i korporacije, o društvu siromašnih i očajnih? Kao da se stvarnost Rusije, Kine i Indije, ili Srbije, uspela preslikati, u obrisima, na stvarnost Amerike.

Teško je proceniti da li je svet danas bolji ili gori nakon osam godina administracije Buša mlađeg, naročito u oblastima kojima se mogao nazreti njen uticaj. U međuvremenu je, u zaklonu utisaka o američkoj predsedničkoj kampanji, nakon uspeha u potpunom marginalizovanju opozicije, ruska Duma izglasala amandman na ustav kojim se produžava predsednički mandat na šest godina, čime je premijeru Putinu obezbeđeno, na osnovu tekućeg stanja demokratije i ljudskih prava, da se ponovo vlada do 2026. Da li je, u tom smislu, izostanak vrednosnih sudova na dogovore Sarkozija i Medvedeva, na samitu EU-Rusija, ukazao na manju važnost Rusije, od Amerike? Ili su domeni ljudskih sloboda i vladavine prava, smelosti i nade, zasad trenutno politički korektni isključivo u demokratiji, poput američke ili evropskih, i potisnuti u hipokriziji koja se ponekad poistovećuje s pragmatizmom u međunarodnim odnosiima?

 
Danas, 18.11.2008.

Peščanik.net, 18.11.2008.