Nesporazum iz 1968.
Žak Rupnik


Jedan od poslednjih intervjua Rudija Dučkea

Rudi Dučke je bio vodeći lik nemačke levice krajem šezdesetih i vođa čuvenog studentskog pokreta (SDS). Bio je žrtva napada u aprilu 1968, a podlegao je njegovim posledicama u decembru 1979. Povodom desete godišnjice događaja od maja ’68 u Francuskoj, zatražio sam 1978. u Frankfurtu od njega intervju za BBC. Njegov odgovor me je iznenadio: „Nemam mnogo toga da kažem o maju ’68 u Francuskoj: u prvom redu zato što sam tada bio u bolnici, ali iznad svega zato što, gledano unazad, veliki događaj iz ’68 u Evropi nije bio Pariz, nego Prag. Ali u to vreme nismo bili u stanju da to uvidimo.“

Dučke je čak bio u Čehoslovačkoj na početku Praškog proleća. Bio je tamo povodom „razgovora gluvih“ između čeških studenata i predstavnika zapadnonemačkih studenata. Retorika potonjih je previše ličila na retoriku tvrdolinijaškog režima u Pragu, sa svim tim prezirom prema „buržoaskoj demokratiji“ i „imperijalizmu“, koji je mogao biti samo američki. Sledi jedan od poslednjih intervjua sa Rudijem Dučekom; zaglavljen je u karakterističnom jeziku nemačke levice tog doba i tu i tamo zahteva pažljivo čitanje između redova. I pored toga, tekst ilustruje nesporazum na liniji Istok-Zapad iz te 1968.

Žak Rupnik: Kako objašnjavate nesposobnost radikalne levice na Zapadu da shvati značaj Praškog proleća?

Rudi Dučke: Objašnjenje je istorijsko. Od revolucije iz 1917. većina pripadnika radničkog pokreta živela je na mitu o tome da je Oktobarska revolucija bila proleterska revolucija. Trajnost tog mita imala je jednu posledicu: odsustvo bilo kakve kritičke analize onoga što se dešavalo u SSSR-u. Sovjetski Savez je 1945. doprineo porazu fašizma i obnovi Evrope. Drugim rečima, sovjetski uticaj je značio s jedne strane kraj svake demokratije, kraj onoga što je postalo poznato kao dobici iz buržoaske revolucije. Tokom perioda hladnog rata levica je ponovo težila ka identifikaciji socijalizma sa Sovjetskim Savezom, a u Saveznoj Republici sa DDR-om. U tom kontekstu se pojavio studentski pokret iz šezdesetih. Sećam se da je u jezgru SDS-a većina o tome mislila kao o pitanju Istočne Evrope. Niko nije čak ni raspravljao o tome. Smatrano je sekundarnim, tako da ga nismo ni pominjali. Sećam se da po mom povratku iz Praga niko u SDS-u nije razumeo šta sam pokušavao da kažem o tamošnjim događajima. Za njih je to bio problem i proces povezan sa liberalizmom, a ne sa socijalizmom.

Žak Rupnik: Teza o opasnosti od „restauracije kapitalizma“?

Rudi Dučke: Manje-više. Ali, nije bilo ni trunke razumevanja situacije i toga kakvi su istinski ulozi u toj zemlji. Ovo je glavni razlog za to što levica u Zapadnoj Evropi nije rezumela dinamiku društvene i političke emancipacije Istočne Evrope. Zbog toga je postalo nemoguće komunicirati i sarađivati. Svelo se više ne lični, nego na politički odnos: rođen sam u DDR-u, pa sam bio u kontaktu sa Petrom Uhlom i još nekima.

Žak Rupnik: Na koji način su pokreti iz proleća 1968. u Parizu i Pragu važni za vas? Osim tog nesporazuma, je li bilo nekakvih zajedničkih imenitelja?

Rudi Dučke: U to vreme sam mislio da prisustvujemo pojavi nove dimenzije klasne borbe u Srednjoj Evropi, sa istovremenim porastom pritiska u Zapadnoj i Istočnoj Evropi. Čehoslovačka je predstavljala suštinski korak napred u perspektivi političke promene u Istočnoj Evropi. O događajima iz maja-juna u Parizu slušao sam iz bolničkog kreveta. Za mene je bilo jasno da će poraz vremenski ograničiti mogućnost saradnje između Istoka i Zapada. Poraz u Parizu i u Zapadnoj Nemačkoj takođe je omogućio komunističkim partijama da se vrate na političku scenu. Moskva im je bila rekla da čekaju, i iznad svega, da ne učestvuju u borbi, zato što bi to na Istoku imalo posledice koje bi se teško mogle kontrolisati. Nakon poraza u Parizu moje jedino pitanje je bilo: hoće li Rusi intervenisati u Čehoslovačkoj? O tome smo već bili raspravljali tokom moje posete Pragu. Bio sam uveren da je tako nešto nezamislivo. Ali, moji češki prijatelji studenti su mi rekli: „Jesi li baš siguran da je 1956. već deo prošlosti?“ Zaista sam mislio da tako nešto ne može da se ponovi. Loše sam procenio situaciju. Ali u junu je moja sigurnost počela da bledi. A onda je došao taj užasni šok, šok za sve one koji su iskreno verovali u svoja socijalistička ubeđenja.

Žak Rupnik: Zar ne mislite da „nesporazum“ na liniji Istok-Zapad iz 1968. nije samo rezultat konteksta i različitog ritma razvoja, već iznad svega činjenice da nisu imali iste ciljeve? Imali su malo toga zajedničkog u ideološkom smislu: Česi su želeli da humanizuju marksizam, a u Francuskoj su se vraćali revolucionarnoj čistoti marksističke doktrine.

Rudi Dučke: Apsolutno. Sećam se da su mi češki studenti, kada su došli u Berlin da me obiđu u bolnici, rekli: „Tako je teško razgovarati sa Nemcima…“ I bili su u pravu. Ali, sreli su se ponovo na kongresu Omladinskog pokreta u Sofiji i uspeli su da stvore neke nove veze; ljudi iz SDS-a su shvatili da su Česi spremni da rade sa njima na kidanju uzdi koje su im nametnuli sofijski zvaničnici i komunističke organizacije. To je bio mali korak ka zbližavanju.

Žak Rupnik: Jedinstvo u porazu, ali ne tokom početne faze pokreta?

Rudi Dučke: To je potpuno tačno. To iskustvo nije bilo konačno. A ipak, uveren sam da će u narednim godinama zapadnonemačka levica morati da shvati (kao što već počinje) da je promena statusa quo u Saveznoj Republici i Zapadnoj Evropi nezamisliva ako se ne poveže sa političkom i društvenom emancipacijom Istočne Evrope. Promena u izolaciji je nemoguća. Ako to shvatite, znači da ste doživeli predivnu promenu u svesti.

Jacques Rupnik, „The misunderstanding of 1968.“, Eurozine, 16. 5. 2008.

Original in French
First published in L’Autre Europe no. 20 (1989) (French version), The European Journal of International Affairs no. 6 (1989) (English version)
© Jacques Rupnik
© Eurozine

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 14.06.2008.

1968: Godina dva proleća
Žak Rupnik

Kada se nakon 40 godina nezaboravni trenuci praškog i pariskog proleća – ne zaboravivši Berlin i Varšavu – prepričavaju na okruglim stolovima, u raspravama i publikacijama, pojavljuje se zapanjujući kontrast između Istoka i Zapada, da se poslužimo terminologijom iz tih vremena. U Parizu, na skupovima u slavu „psihodrame“ iz maja 1968. (Stenli Hofman), samočestitanje jedne generacije teži da se pomeša sa željom naredne da traži pravo na nasleđe tih majskih dana. Svi oni još više žude za tim nasleđem otkako ga je omalovažio novi francuski predsednik, koga je Danijel Kon-Bendit ironično opisao kao neduhovitog šezdesetosmaša – Sarkozi je, kažu, iz tih opojnih majskih dana zapamtio samo proslavljenu parolu „Uživati bez prepreka“ (Jouir sans entrave).[1] U Pragu su, međutim, ljudi manje skloni da se prisećaju nečega što je bilo bolan poraz. Iako se mora priznati da je Aleksandar Dubček bio inspirativan lik, on je isto tako bio i simbol uništenih nada i predaje koja je najavila dvadeset godina „normalizacije“.

Kako god bilo, nakon što je godinama bila u senci i istisnuta iz kolektivnog sećanja, rasprava o 1968. ponovo se rasplamsala u Pragu kada su Literarni Noviny ove godine objavile dva ključna teksta napisana odmah nakon što su Čehoslovačku okupirale „prijateljske zemlje“. Jedan je napisao Milan Kundera, a drugi Vaclav Havel[2] U suštini, prvi kaže da, uprkos tome što je doživelo poraz, Praško proleće zadržava svoj univerzalni značaj kao prvi pokušaj da se pronađe put između istočnog i zapadnog modela, put pomirenja između socijalizma i demokratije. Havel je odgovorio da veliki uspesi koje je ostvarilo Praško proleće (ukidanje cenzure, ponovno uspostavljanje individualnih i kolektivnih sloboda) nisu bili ništa drugo do obnavljanje nečega što je u Čehoslovačkoj postojalo trideset godina ranije i što je i dalje ključno u većini demokratskih zemalja. Viđena na taj način 1989. je bila anti-1968: ne reforma socijalizma, već najveće moguće približavanje Zapadu idući njegovim stopama. Dvadeset godina nakon Plišane revolucije, a u kontekstu ekonomske globalizacije i prevremene krize u zastupanju demokratije, pitanja o demokratiji, tržištu i „trećem putu“ koja je postavilo Praško proleće iz 1968. ponovo mogu da se dožive kao krajnje relevantna.

Iz ove perspektive, Praško proleće izlazi iz okvira istorije komunističkog sistema u Istočnoj Evropi i dobija panevropsku dimenziju. Ova dimenzija se ponekad dovodila u vezu sa pobunama mladih ljudi koje su sporadično izbijale u čitavom svetu te 1968. Praško proleće je zajedno sa majem ’68. viđeno kao izraz pobuna koje su, uprkos različitim političkim kontekstima, dovele u pitanje status quo nametnut zbog Hladnog rata i označile početak potrage za alternativnom vrstom društva.

Ove paralele su većim delom bile rezultat istovremenosti „događaja“ iz 1968. Činjenica da su njihove pogonske sile bili intelektualci i generacija studenata koja se, od Praga do Pariza (ali i u Berlinu, Varšavi i na Berkliju) oblačila na isti način, slušala istu muziku i gajila isto nepoverenje prema institucijama vlasti, proizlazi iz „sukoba generacija“ u vremenu „globalne agitacije“ i „nekoherentnog osećanja bratstva“, da upotrebimo izraze Pola Bermana.[3] Berman je u ovim obeležjima video korene kasnijeg slaganja između disidenata iz Istočne Evrope i antitotalitarističke levice na Zapadu.

Druga paralela leži u ideji o jedinstvu u porazu. Utopije šezdesetosmaša, iako različite, ipak su za cilj imale osporavanje unutrašnjeg i međunarodnog poretka koji je bio nasleđe Drugog svetskog rata. Otuda ona ideološka skretanja koja su bila dobronamerna koliko i udaljena od realnosti (Prag i „revolucija radničkih saveta“)[4] i koja, u stvari, predstavljaju reakciju na „ponovno uspostavljanje poretka“ (Milan Šimecka)[5] i podelu Evrope.

Međutim, istrovremeno ne mora da znači i slično. Da bi se videlo da je tako, potrebno je samo pomenuti jednu ili dve tačke kontrasta između dva proleća, a koje izlaze iz okvira 1989. U svojoj knjizi o tome kako je francuska levica videla Praško proleće Pjer Gremion je izučavao ovo pitanje u svetlu ideološkog diskursa i referentnih tačaka.[6] Mogli bismo dalje da proučavamo ovu središnju temu, naglašavajući ideološke razlike i beležeći zapanjujući kontrast između kasnijih karijera francuskih šezdesetodmaša i njihovih čeških savremenika. Oko tri decenije su francuski šezdesetosmaši bili na vrhuncu uticaja u kulturnom i medijskom establišmentu. Češki su, s druge strane, bili deo one žrtvovane generacije koja je ponovo otkrila slobodu tek 1989. Tek u petoj deceniji života dobili su priliku da obnove kontakt sa svojom prekinutom istorijom, što je životno doba u kojem više nije lako prilagoditi se lično i profesionalno novoj generaciji i njenim ambicijama, njenoj spremnosti da menja i, iznad svega, njenom preziru prema zabludama Praškog proleća.

Prva razlika je političke iliti „ideološke“ prirode. Za one koji su težili izvlačenju iz dvadesetogodišnje socijalističke oskudice, nije bilo ničeg pogrdnog u „potrošačkom društvu“ koje je pariski pokret tako žudeo da ospori. Slično tome, za one koji su želeli ponovno uspostavljanje građanskih prava i osnovnih sloboda na izražavanje i okupljanje kao preduslova za uspostavljanje političkog poretka, nije bilo ničega lošeg u takozvanim „buržoaskim slobodama“ i izborima koji su bili „zamka“ i koje je, kako je predlagano, trebalo da ukine i prevaziđe neposredna demokratija. Francuska levica je odbacila tržište i kapitalizam kad je u Pragu Ota Šik predlagao „treći put“ između istočnog državnog socijalizma i zapadnog kapitalizma. Pokušaj prevazilaženja ove ideološke i ekonomske podele bio je samo još jedan pokušaj da se prevaziđe podela Evrope. „Povratak u Evropu“, slogan Plišane revolucije iz 1989. već je bio prisutan u češkim težnjama iz 1968. Filozof Ivan Svitak, jedno od entants terribles Praškog proleća, ovako je to sročio: „Kao odgovor na pitanja ’Odakle smo došli? Sa kim?’ i ’Kuda idemo?’, možemo da damo jezgrovit odgovor koji glasi ’Iz Azije, sasvim sami i u Evropu.’“[7] U ušima francuske levice, međutim, reči „Evropa“ i „Zapad“ imale su prizvuk kolonijalizma ili „zajedničkog tržišta“. Njihova međunarodna perspektiva odlučno je bila usmerena ka Trećem svetu, sa referentnim tačkama koje su se prostirale od Vijetnama (Ho Ši Min) do Kube (Če Gevara) preko kineske Kulturne revolucije (Mao).

Pogonska sila Praškog proleća bila je želja za slobodom, dok je u Parizu oslobođenje ustupilo mesto mitu o revoluciji. Milan Kundera je ispravno naglasio ovaj aspekt:

Pariski maj ’68. bio je eksplozija revolucionarnog lirizma. Praško proleće je bilo eksplozija postrevolucionarnog skepticizma. Zato su pariski studenti posmatrali Prag pomalo nepoverljivo (ili, bolje rečeno, ravnodušno), dok su se praški studenti samo smešili iluzijama Parižana, smatrajući ih (ispravno ili pogrešno) diskreditovanim, komičnim ili opasnim. […] Maj ’68. bio je radikalna pobuna dok je prema eksploziji Praškog proleća vodilo ono što je, za mnoge predugo, bilo narodna pobuna umerenih […] Na radikalizam kao takav bili su alergični zato što je u podsvesti mnogih Čeha on bio povezan sa njihovim najgorim uspomenama.[8]

Revolucionarni lirizam i rečnik maja ’68. podsetili su Kunderu na dolazak socijalističkog režima 1948. i na sudbinu pesnika Jaromila, junaka njegovog romana Život je drugde. Češki revolucionari iz 1968. su, s druge strane, bili bliži ironiji i skepticizmu glavnog lika Šale, još jednog Kunderinog romana, koji je izašao u Pragu 1968. Otuda razlika između duha mladalačke pobune u Prizu i zrelosti odrasle revolucije u Pragu. Kundera dodaje:

Pariz je u maju ’68. osporio osnovu onoga što se zvalo evropskom kulturom i njenim tradicionalnim vrednostima. Praško proleće je bilo strastvena odbrana evropske kulturne tradicije u najširem i najtolerantijem smislu reči (odbrana hrišćanstva koliko i moderne umetnosti – i jedno i drugo su bili odbacili oni na vlasti). Svi smo se borili za pravo da se održi ta tradicija koju je ugrožavao antizapadnjački mesijanizam ruskog totalitarizma. [9]

Zastarelost političkog diskursa korišćenog u Parizu nije olakšala komunikaciju između dva glavna grada. I pored toga u oba slučaja se pozivalo na oblik socijalizma koji je predstavljao raskid sa sovjetskim modelom. Marksistički „govor“ zapadnjačke levice previše je podsećao na govor vlastodržaca u Istočnoj Evropi. Primer takvog govora smo imali tokom posete nemačkog studentskog vođe Rudija Dučkea Pragu u aprilu 1968, u okviru dijaloga između marksista i hrišćana koji je organizovao filozof Milan Mahovec. Mladi istoričar Milan Hauner napisao je sledeće svedočanstvo:

Dučke ima politički i ekonomski rečnik koji je pažljivo promišljen i usavršen. Zasipa publiku beskrajnim nizom termina kao što su: proizvodnja, reprodukcija, manipulacija, represija, transformacija, opstrukcija, cirkulacija, integracija, kontrarevolucija… koje onda sistemačno i odlučno razrađuje. [10]

Dakle, koji su bili razlozi neuspeha s kojim se vođa berlinskog pokreta suočio kada je došao kod čeških studenata?

Nema sumnje da je Rudi kao govornik bez premca: njegov govor je jasno i racionalno isplaniran, ali upravo je ta racionalnost, uzdignuta do utopijskog statusa, proizvela mučan odgovor. U njegovom savršeno organizovanom govoru nije bilo mesta za bilo kakvu šalu ili ljudsku slabost. Upravo zbog te kritičke racionalnosti mogli biste spontano da zaključite da je demagog, zilot i, štaviše, Nemac – ukratko, previše poznat lik. Ali to bi bilo nepravdeno, zato što je on neverovatno iskren.[11]

Deset godina kasnije, to jest godinu i po pre smrti, Rudi Dučke se vratio na temu slepila zapadnjačke levice pred češkim preporodom i uverenja da je jedini „imperijalizam“ koji postoji morao da bude američki: „Nemam mnogo toga da kažem o maju ’68 u Francuskoj: u prvom redu zato što sam tada bio u bolnici, ali iznad svega zato što, gledano unazad, veliki događaj iz ’68 u Evropi nije bio Pariz, nego Prag. Ali u to vreme nismo bili u stanju da to uvidimo.” [12]

Dok je na Zapadu „Nova levica” želela da obnovi marksizam tako što će iz njega izbaciti primese staljinizma, Česi su činili sve što su mogli da ga što je moguće više razvodne. „Socijalizam sa ljudskim likom” je bio u stanju da uskladi glavne intelektualne trendove šezdesetih, od psihoanalize do strukturalizma, od progresivnog hrišćanstva do novog romana, od “naučne i tehnološke revolucije” i “teorije konvergencije” Radovana Rihte[13] do redefinisanja toga šta znači biti Evropljanin.

Majski pokret u Parizu želeo je da stavi kulturu i univerzitete u službu jednog političkog projekta. U Čehoslovačkoj, međutim, šezdesetih se odvijala borba za proces oslobađanja (mada privremenog) kulture iz stega postojećih političkih struktura i bila je uvod u metež iz 1968. Distanciranje kulture od vladajuće ideologije imalo je uticaj koji je, u stvari, bio veoma politički. Politička kriza u režimu nije počela sa izborom Dubčeka na čelo parije 5. januara 1968, već sa govorima o raskidu koje su na Kongresu pisaca u junu 1967. održali Ludvik Vaculik, Milan Kundera, ili Antonjin Lim. Novine koje su postale simbol maja ’68. bile su Action, dok su simbol Praškog proleća bile Literarni noviny, časopis Saveza pisaca, koje su prodavane u četvrt miliona primeraka u zemlji od 15 miliona stanovnika. Šezedesete će uvek biti viđene kao zlatno doba češke kulture, bilo da govorimo o književnosti (Jozef Škvorecki, Ludvik Vaculik, Milan Kundera, Ivan Klima) ili o pozorištu (Vaclav Havel, Pavel Kohout, Otomar Krejča), ne zaboravljajući ni Novi talas u češkom filmu (Miloš Forman, Ivan Paser, Vera Hitilova, Jan Nemec, Jirži Mencl).[14]

Ovo omogućuje još jednu paralelu ili kontrast sa onime što je bilo de rigueur u to vreme u Francuskoj. Neverovatno bogatstvo ove kulturne aktivnosti iskoristilo je izuzetne okolnosti – ili je njima bilo olakšano – u kojima se kreativnost oslobodila stega cenzure, a da nije uskočila u stege tržišta. To bogatstvo je u neverovatnom kontrastu sa relativnom kulturnom sterilnošću (i u Pragu i u Parizu) dve decenije nakon 1989. Kulturno nasleđe povezano sa 1968. doživelo je različite sudbine nakon propasti dva proleća. U Pragu ga je sistematično uništavao režim „normalizacije”, a njegovi glavni predstavnici su progonjeni, zabranjivani ili primorani da odu u izgnanstvo. U Francuskoj, a i šire na Zapadu, s druge strane, ovo nasleđe je uveliko izašlo iz okvira propasti radikalne utopije iz maja’68. Politička ekologija, feminizam, multikulturalizam, osporavanje tradicionalnog modela porodice ili antiautoritarni pristup srednjoškolskom obrazovanju, sve su to bili indikatori trajnog uticaja ovog nasleđa na generaciju koja će, napokon, preuzeti glavne kulturne i medijske institucije ove zemlje. Češki aktivisti iz ’68, s druge strane, jesu izgubljena generacija. Kada se odigrala promena dvadeset godina kasnije, pokušali su da iskoriste drugu priliku s malim izgledima za uspeh. Njihove francuske kolege doprinele su preobražaju političke propasti maja ’68. u kulturnu pobedu u kojoj su etikete „bobo” (boem-buržuj) i „liblib” (liberal-liberten) skraćenice za promene u generaciji koja je bila uobražena zbog „hegemonije” (u gramšijevskom smislu) koju je uspela da nametne francuskim kulturnim i političkim elitama.

Ako zanemarimo nesporazume, razlika između dva proleća leži u različitim nasleđima pokreta iz 1968. Prvi i glavni ishod Praškog proleća bio je propast reforme unutar komunističkog režima, koja je na Istoku za sva vremena diskreditovala Dubčekov „revizionistički” pristup. U isto vreme će Praško proleće nadahnuti evrokomunizam na Zapadu (vagon u koji je Komunistička partija Francuske prilično kasno pokušala da uskoči kada je želela da povrati kredibilitet pristupivši „Zajedničkom programu”, oglednom kamenu za levičarske partije tokom šezdesetih).

Ono što preostaje od propasti 1968. u Pragu jeste „klinička smrt marksizma u Evropi“ (Kolakovski) i Gorbačovljeva perestroika koja se odigrala 20 godina prekasno. A preostaje i ono drugo proleće 1968, ono koje se sastoji od obnove građanskog društva i „pronađenog građanstva“ o kojem je govorio Vaclav Havel.[15] Ivan Svitak je sažeo „drugi“ dnevni red 1968. na ovaj način: “Od totalitarne diktature prema otvorenom društvu, likvidacija monopola na vlast, efektivna kontrola štampe i javnog mnjenja nad elitom na vlasti. Od birokratskog rukovodstva u društvu i kulturi u vidu „koljača koji se drže zvanične linije“ (izraz koji je koristio Č. Rajt Mils) prema primeni suštinskih ljudskih prava.”[16] To je nasleđe koje izlazi iz okvira zvaničnog marksizma i koje će tek deceniju kasnije biti otkriveno među disidentima.

Stavljajući ljudska prava, građansko društvo i evropsku kulturu u središte svog delovanja, srednjoevropski (a naročito češki) disident je imao ne baš zanemarljiv uticaj na antitotalitarnu levicu u Farncuskoj u novom političkom i intelektualnom kontekstu nakon 1968. Gledano unazad, potonja je shvatila da je maj ’68. imao jedan antikomunistički element u smislu da se levičarski pokret suprotstavio strategiji francuske Komunističke partije, koja je iznad svega ostala verna moskovskoj brizi za opstanak „poretka”, to jest za opstanak podeljene Evrope. Kada su se postšezdesetosmaški „novi filozofi“ zapitali o poreklu totalitarnih režima iz XX veka, zatim o poreklu Gulaga i „varvarizma sa ljudskim likom“ (Bernar-Anri Levi), otkrili su pretke sovjetskog boljševizma u nemačkim „master-misliocima“ (A. Gliksman) i u Prosvetiteljstvu, otkrivajući usput neke od briga čeških disidenata, uključujući Jana Patočku i Vaclava Havela. Osamedesetih su neki drugi, poput Alena Finkelkrauta i Danijel Salnav (u Le messager européen), razmišljali o otkriću Srednje Evrope kao „ukradenog“ dela Zapada (Kundera) i o potrebi da se Evropa nanovo promišlja kao kultura i civilizacija, a ne samo kao „zajedničko tržište“. Stoga su antitotalitarizam, ljudska prava, otkriće građanskog društva i evropska ideja pomogli bivšim šezdesetosmašima i u Parizu i u Pragu da dođu do potonjih otkrića. Paradoksalno, ta otkrića nisu preživela slom komunističkog bloka i proširenje Evropske unije. Tako je bilo upravo zato što to i jeste bilo proširenje EU, a ne ponovno ujedinjenje Evrope.

Jacques Rupnik, „1968: The year of two springs“, Eurozine, 16. 5. 2008.

Original in French
Translation by Mike Routledge
First published in Transit 35 (2008)
Contributed by Transit
© Jacques Rupnik/Transit
© Eurozine

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 14.06.2008.

———–    

  1. Jouir osim uživati znači i doživeti orgazam, prim. prev.
  2. Milan Kundera, „Cesky udel“ (Češka sudbina), Vaclav Havel, „Cesky udel?“ u Literarni noviny, (52/1) 27. 12 2007. Od objavljivanja ovih tekstova iz 1968, ovaj nedeljnik je objavio više od deset raznih priloga na ovu temu. U uvodniku se Jakub Patočka, urednik, pita da li će češka debata dostići tačku na kojoj se nalazila pre četrdeset godina.
  3. Paul Berman, „Les Révoltes de 1968. Une fratérnité incohérente“, u F. Fejtö i J. Rupnik (dir.) Le printemps tchécoslovaque 1968, Brisel, Complexe, 1999, str. 267, cf takođe knjigu Pola Bermana posvećenu intelektualnom i političkom nasleđu 1968: A Tale of Two Utopias: The political Journey of the Generation of 1968, Njujork, Norton, 1996.
  4.  Cf uvodno poglavlje J.-P. Faye u Prague. La Révolution des conseils ouvriers, Pariz, Seghers/Laffont, 1977, str. 8–56. Zbirka dokumenata koje je sakupio V.-C. Fisera sadrži značajne putokaze za razumevanje dinamike Češkog proleća, čiji je najradikalniji izraz bio pokret radničkih saveta nakon sovjetske invazije.
  5.  Milan Simecka, Le Rétablissement de l’ordre, Pariz, La Découverte, 1979.
  6. Pierre Grémion, Pariz/Prag, La Gauche face au renouveau et à la régression tchécoslovaques, 1968–1978, Pariz, Julliard, 1985.
  7.  U Student (Prag), 10. april 1968.
  8. Milan Kundera, „Preface to the French Edition of Jozef’s Skvorecky’s novel Mirakl“, Pariz, Gallimard, 1978, str. 4. Postoji i prevod na engleski u The Achievement of Jozef Skvorecky, izdao Sam Solecki, University of Toronto Press, 1987, str. 25–35.
  9. Ibid.
  10. Milan Hauner u Student (Prag), 24. april 1968.
  11. Ibid.
  12. Intervju dat  Ž. Rupniku u maju 1978, objavljen u L’Autre Europe br. 20 (1989), str. 115–117.
  13.  Cf. Radovan Rihta, Civilizacija na raskršću, Beograd, 1972.
  14. Antonin Liehm, Closely Watched Films, the Czechoslovak Experience, White Plains, N.Y, International Arts and Sciences Press, 1974.
  15. Vaclav Havel, „La citoyenneté retoruvée“, uvod za F. Fejtö i J. Rupnik (dir), Le Printemps tchécoslovaque 1968, op. cit, str. 11–13.
  16. Student, 10. april 1968.