- Peščanik - https://pescanik.net -

20. emisija

 
Radio emisija 06.09.2000, govore: Matija Bećković i Biljana Srbljanović.

 
Svetlana Lukić: U sentimentalnoj povesti britanskog carstva Pekić priča: Kada su Britanici hteli da se ratosiljaju svoga kralja Džejmsa, pozvali su Viljema iz Francuske da preuzme presto. Gost je na obali, muzika svira, doboši lupaju, zastave su razvijene ali naroda i plemića koji su ga pozvali nema. Gost se raspituje, dobija ljubazne ali neodređene odgovore i čeka. Čeka punih 14 dana, a njih nema pa nema. Smotreno čekaju na koju će stranu pretegnuti istorijski kantar. Svima su u svesti okrutne represalije posle nedavnih buna. Tek kada se videlo da kraljeva vojska neće napasti, narod i plemići počinju da prilaze zbunjenom pretendentu. Kralj se sve više povlači, a vojska koja se povlači, a da nijednu bitku nije vodila, armija je budućih dezertera. A bivši su dezerteri budući vojnici protivničke armije. Kopilanska Engleska čeka ishod da bi se konačno opredelila. U srcu Engleska se naravno opredelila, i tu za kralja više nema mesta, ali nije spremna da o tome i javne dokaze pruža. Mnogi gradovi pokazuju tom prilikom čudo od umešnosti i mimikrije. Iz savesno vođenog troškovnika Katedrale u Salzberiju vidi se da je ista suma – 14 šilinga – utrošena za slavljeničko zvonjenje prilikom ulaska u grad i kralja i pretendenta.

I Srbija čeka ishod da bi se konačno opredelila. U tom delikatnom trenutku za svakog uplašenog građanina Srbije, akademik Matija Bećković nudi rešenje – Vičite ‘Živeo Slobodan Milošević’ a tajno, kako već na glasanju biva, da niko ne vidi, zaokružite Koštunicu.

Matija Bećković: Ako se bavite politikom, onda ste obavezni da budete optimista, a uz to ako govorite o politici, da govorite jednostavno i jasno. Međutim, niti je naša situacija takva da bi čovek mogao biti optimista, niti je naša politička pozicija tako jasna da bismo se jasno izjašnjavali. To je sve mnogo dublje i nekako sa duplim dnom. Čini mi se da bi onaj kandidat koji ne bi ništa govorio nego samo ćutao i ćutanjem više rekao. Ono što je suština svake demokratije jeste tajno glasanje i javno brojanje. Cela zapadna demokratija počiva na tom izumu. Niko ne zna ko će koga zaokružiti kad za sobom navuče zavesicu. Ono što ljudi govore pre glasanja, u toku glasanja, njih ništa ne obavezuje kada glasaju.

O tome postoji veliki broj anegdota. Jednom je u Srpskoj akademiji nauka bio kandidovan jedan od velikih državnih favorita, pa je onda sekretar Odeljenja predlažući ga kazao da je sramota što on odavno nije član Akademije i da je to najbolji poznavalac našeg ustavnog poretka i našeg državnog uređenja i pitao ostale članove šta misle o njemu. I svi su se složili da je on trebalo odavno tu da bude i da je njegov autoritet nesporan. Onda, kako je običaj u Akademiji da se uvek glasa tajno, bez obzira na to da li su to zvanični ili nezvanični izbori, podeljeni su listići a potom brojani glasovi. Ispostavilo se da za njega nije glasao niko. Ni ovaj koji ga je predložio. Mislio je da će ga valjda glasati bar jedan, pa će onda nadležnima moći da kaže da je to bio on. Ovako je cela ta cinična hipokrizija bila rašivena i obelodanjena.

I u našoj situaciji je u stvari to tajno glasanje i najveća tajna i zaista prilika da ljudi oslobođeni straha glasaju pre svega za onog za koga su intimno opredeljeni. Meni se čini da opozicija ima jednu diskretnu i nenametljivu prezentaciju. Da to nekako odgovara celom opštem raspoloženju. Da je možda Vojislav Koštunica sa tom svojom diskrecijom i sa tom pomalo defanzivnom pozicijom nekako zajednički sadržatelj ne samo tolikih političkih stranaka, koje su se saglasile da on bude njihov kandidat, nego na neki način zajednički sadržatelj jednog širokog raspoloženja u samom narodu. Što je najvažnije, njega se niko ne boji. Što je još važnije, niko ne misli da će on, ako bude izabran, time nešto dobiti. Naprotiv, opšti je utisak, bar koliko ga ja znam, da se on žrtvovao i da, ukoliko pobedi, on lično će biti na gubitku.

Razgovaram sa vama u Valjevu. Ja sam u Valjevu proveo svoje najlepše godine, svoju mladost. Tu sam upoznao Srbiju i zavoleo Srbijance i nekako mi je Valjevo bilo sinonim Srbije i srpske demokratije i srpske tradicije. Ali Valjevo je takođe imalo nešto od te mimikrije, s obzirom na to da je ta okolina Valjeva bogata, pa oni nisu baš morali da naprave toliki reverans pred samim režimom. Da bi Srbija postala Srbijom, da bi stala na svoje temelje i da bi se setila sebe i svojih vrednosti, nije potrebno da se mnogo priseća koje bi to vrednosti bile.

Postoje dve institucije koje srpski narod ima od samoga početka. To su njena dinastija i njena crkva. I sada više nije pitanje da li je neko za monarhiju ili nije, da li se nekome sviđa kralj ili ne sviđa, nego je pitanje na koji način je ukinuta ta institucija koju Srbija ima. Nemoguće je to pitanje ostaviti po strani, smatrati ga rešenim, a raskrstiti sa komunizmom. Jer nije slučajno naša aktuelna vlast proglasila za nacionalni praznik 29. novembar kada je ukinuta monarhija. Čija monarhija? Srpska. A ko je ukinuo? Neko ko nije Srbin. I kako je ukinuo? Tako što je doneo jedan ukaz u kome je Karađorđevića i njegovu porodicu i prvu porodicu i prvo prezime Srbije ispisao iz Srba. Prema tome, to prvo bezakonje bi moralo da bude uklonjeno i revidirano da bi došla na red druga bezakonja, jer bezakonje je tako počelo, prema tome ima neki redosled kako bi se to ispravljalo. A ovde ne treba ništa nego prosto primiti k znanju tu činjenicu. Prestolonasledniku Aleksandru i njegovoj porodici ne bi dali ništa što nije njihovo.

Zanimljivo je da mi kada se god nečim hvalimo što je Srbija i što su Srbi, to je vezano za kraljevinu Srbiju. A sve ono o čemu kukamo vezano je za republiku, pa ipak se ne dosećamo da bi to moralo imati neke veze sa društvenim poretkom i da Srbija nije bila slučajno kraljevina, i da je valjda neko od naših predaka takođe znao i za neki drugi oblik, a zašto su Srbi bili kraljevski narod i zašto su oni imali kraljevinu i dinastiju i to ima neki odgovor. Ubeđen sam da je od Romanova ostalo i pile, da bi ga se Putin setio, tog pileta, i da bi cela Rusija danas bila sadenuta oko tog svog simbola, jer to su simboli pojedinih naroda. A zašto Srbija na ovakvom raspeću i u ovolikom ćorsokaku ne može da se seti da to ima, kada je to jedino što je nesporno i što niko ne bi mogao da joj prigovori da je izmislila i slagala? Već u položaju u kome je danas, svi bi se čudili da to ona uopšte ima i gde je to do sada bilo i zašto je to krila, a s druge strane, republika je uspostavljena tako da ona nikada ne može biti ni legitimna ni zakonita. Ja razumem čak i da je vrate, pa da onda pokušaju da učine neki referendum ili nešto slično, da li je narod za to ili nije. Ali da to smatraju završenim, i da je to završio Josip Broz s jednim ukazom svoga pera i svoje čizme i da to posle propasti celoga komunizma ostane na snazi u Srbiji, to je nešto što govori o celoj patologiji u kojoj se mi nalazimo.

Meni se svidelo to što je kazao Koštunica, da oni nisu ni za referendum da se otcepe ni za izbore za zajedničku državu. Na neki način, kao i neke druge strukture i stranke, i crnogorski režim je isteran na čistinu.

Mislim da se događaju takve stvari da nema nikakvog razloga da se junačimo i da krijemo da nas je strah i da je sasvim prirodno da se svaki pametan čovek boji i ima razloga da se boji, ali jedan od načina da se tog straha oslobodimo je tajno glasanje.

Svetlana Lukić: A sada slušate dramskog pisca Biljanu Srbljanović, kontrolora na izborima u svojoj mesnoj zajednici.

Biljana Srbljanović: Pa nije me ništa ponelo tamo. Ja mislim da ćemo mi da pobedimo i meni je to super, pošto sam prvi put videla atmosferu koja nije, prvo, seljačko mitingaška, i drugo, izašao je neki čovek da govori – hajde da kažem nešto lepo o Koštunici – koji se ponašao isto kao ja kada bih izašla i kada bi mene neko kandidovao za predsednika i ja sad treba da govorim pred 3000-4000 ljudi. Meni bi bilo neviđeno neprijatno, i stala bi mi knedla u grlu. Nije normalno to stanje nego je to neko malo povišeno stanje i u tom smislu i odgovornost, i on je tako čovek govorio. Meni je to bilo super. Zato što nema telala, nema nacionalnog tribuna. Ja sam do sada volela skupove i mitinge kada je ipak i Vuk gost zato što se uvek dobro nasmeješ, izvali nešto, ali mi je u stvari sada muka od toga. I onda imaš jednog čoveka, izašao je i izgovorio svoj govor, verovatno bi razni drugi to mnogo bolje uradili, ne bi čitali, i uopšte bi verovatno i atmosfera bila euforičnija itd. Ovo je bila jedna normalna atmosfera, ljudi sede i aplaudiraju zato što su čuli nešto, on je to razgovetno izgovorio i hajde ćao, idemo kući. Ali ja ne verujem da ćemo mi da pobedimo.

Svetlana Lukić: Misliš?

Biljana Srbljanović: Ma ne mislim uopšte. Ja se bojim da ćemo mi da pobedimo, ali da se to neće objaviti niti će se ikada za to saznati, zato sam se ja prijavila za kontrolora ne bih li znala bar šta je na mojoj mesnoj zajednici. I mislim da to svi treba da urade da bi znali da li smo pobedili ili ne. A mislim da i kada saznamo da smo pobedili, da oni već imaju pripremljene rezultate, kao što ima 1 600 000 potpisa, tako imaju i 700 miliona glasova koliko im treba. A treće, ne mogu da zamislim trenutak u kome se mirno predaje vlast. To uopšte ne mogu da zamislim ni u najluđim snovima i imam mali tračak sumnje da se ipak ljudi nisu do kraja opametili i da ipak program opozicije nije do kraja nešto novo što se njima nudi nego malo prežvakavanje stare iste priče, nikakav radikalan rez se tu nije napravio, pa će onda možda reći – nije još uvek trenutak da promenim mišljenje. Ljudi se bore, menjaju mišljenje onda kada misle da će ova druga strana da pobedi. Bojim se da oni ne nastupaju dovoljno pobednički da ljude ubede – ajd sad ti. Ja ću da glasam baš zato što nisu dovoljno pobednički, pa kada počnu da pobeđuju, onda idem kontra, a mislim da u stvari postoji dobar deo ljudi koji čekaju da pretrče na drugu stranu. Pa sad da li je to taj trenutak, šta ja znam.

To će se znati. Ako smo mi pobedili na izborima, ti isti ljudi će izaći na ulicu, jer će biti nezadovoljni svim drugim. Ja se bojim onoga perioda u kome će vlast da ćuti i da kaže – pa, evo, sada brojimo, pa još brojimo, pa još brojimo, pa to polako, polako pušta jednu po jednu informaciju. Ali to sad neko udri brigu na veselje, pa mi idemo da gostujemo po video bimovima i ide kulturno-umetnički program. Ja prva neću da se vucaram. Hoću nešto konstruktivno. Idem tamo da gledam gde se broje glasovi. Idem da javim kome treba i ja ću da javim šta je u mojoj mesnoj zajednici. I idem kući i čekaću trenutak u kome oni kažu da u mojoj mesnoj zajednici nije bilo tako nego drugačije, e onda ću ja da se pojavim gde god treba da se pojavim. A ovo – ajmo sad svi ruke gore, mislim da je to samo izduvavanje.

Oni više ne znaju šta će. Oni stalno jedno te isto. Ajmo svi na trgove. Izađi na crtu. Sve je kao ša-la-la. Niko nikakav radikalan zaokret. Da dođe i kaže – nema više ovog. Ćao. Nema više ni srpskog pitanja. Koštunica danas priča: država, država, država. Šta je Bosna? Oni grade građansko društvo polako, korak po korak, pod protektoratom. Pa dok doraste, nisu oni još došli dotle. Ali se bar više ne kolju međusobno, više niko neće da ratuje, pa polako, da naučimo šta je nezavisno sudstvo, stići ćemo mi i do države. To je kao ono – demokratija ili nacionalno pitanje. Ili država ili demokratija. Pa sad prvo država. Nije, bre, prvo država. To nikako niko da kaže. Ja ne znam zašto to ne govore. Verovatno se boje da to malo glasača što imaju ne izgube, a ja naprotiv mislim da će ljudima da se strovali kamen sa srca pa da kažu – pa dobro, nije država ključna stvar u svemiru. Je li tako? Ne znam, možda ja stravično grešim. Ali neki nagli zaokret, ja ne vidim zaokret u njihovim nastupanjima.

U krajnjem slučaju, razlike između nominalnog Miloševićevog programa i u ogromnom delu Kostuničinog, nisu prevelike, stvarno. Hajde kompromisi, šta ćeš? Ja kritikujem njega zato što nije čovek kompromisa nego užasno rigidan, konzervativan tip. A ja prva neću da budem osoba kompromisa. Pa onda sam rekla, dobro, hajde da krenem od sebe. Pa sam onda našla da je rekao – Ja dajem reč da će ovo biti zemlja ravnopravnih građana bez obzira koje su nacionalnosti. Da ću se baviti nezavisnim sudstvom, nezavisnim univerzitetom, ljudskim pravima. Pa to mene zanima u politici. Mene stvarno ne zanima šta će biti sa svim Srbima u kojim državama, nego me ovo malo nešto drugo zanima, pa sam sad ja tu nešto našla da pravim korak ka njemu. I on je napravio korak ka meni time što je uopšte dozvolilo da su muslimani nacionalnost. Moram da kažem da me je to prelomilo. Prvi put sam čula kod turbo nacionaliste da je pobrojao među nacijama i muslimane. Kažem, dobro, važi bajo, evo glasam. Ne zbog muslimana nego zbog principa, kao, nešto je uradio.

Drugo, on je sam rekao da je vlast smenjiva, da će raspisati izbore za godinu i po dana. Ja ne mislim da će opcija za koju ću ja da glasam najiskrenije ikada pobediti na izborima. To će uvek biti 1,03%, kod mene, kod moje kuće, ali nema veze, ja hoću da se tih 1,03% čuje i ja mislim da ne može da bude čovek koji će da zabrani to nego naprotiv da će da bude otvoren za uticaje. Sad, da li će to iskreno ili ne da uradi, to me baš briga, kao što pitaju da li mu se žena preziva… baš me živo briga, ko što me živo briga kako se on predstavlja – ja sam Srbin iz srca Srbije. To me tek zabole, stvarno. Ja se izvinjavam. Ali ovo drugo mi je važno.

Da se završi više sa tim zapomaganjem Vukovim i gotovo. Oni su ljudi sebi završni udarac zadali i više sa tom mistifikacijom da se završi. Ja se bojim da se oni u međuvremenu nešto tu ne utale sa njima na lokalnom nivou, međutim, i tu imaš užasnih prebega koliko vidim – evo gradski ministar kulture je u putujućem karavanu za DOS. Ono što mene zanima na lokalnom nivou, a mene de facto zanima ta vrsta politike, znači ko će meni biti upravnik pozorišta, ko će raspoređivati lovu za kulturu, šta će biti sa mojim univerzitetom i sl. Ja vidim te iste ljude koji odmah sad prelaze na drugu stranu, pogotovo od Vuka. I to je ono što meni smeta. Ne znam kako će se sa tim to sad raščišćavati. Ali de facto da se raspadne, da ti ljudi pobegnu odatle, i to je tačno, da se više završi s tim zapomaganjem Vukovim, i gotovo.

Ali ja uopšte ne mogu da zamislim trenutak u kome se ovo završi na pola. Ja se nisam spremila. Uvek se spremam za nešto dobro. Ma neće biti smak sveta ako ne dobijem desetku, ako me dečko ne voli, kao, pripremaš se, odbrambeni mehanizam. Ovde to nemam, spustila sam trole i jurišam. Ja stvarno ne znam šta će da bude ako… ja sam čula ljude od 70 godina, vrlo poznate ljude, koji su rekli – Morali bismo da se selimo. Mislim da je to stvarno vrhunac, kada ti ljudi to kažu. I to je uvek kao otvorena opcija koju odlažeš do zadnje tačke. Mislim da se smeška ta tačka poprilično, da će talas odlaska ljudi biti užasan ukoliko izgubimo. Takođe, ne mogu da pomislim na trenutak u kome opozicija izgubi izbore i to se sve završi mirno, Milošević ostane na vlasti, i zatim to nema nikakvih konsekvenci po apsolutno sve nas. Pa bukvalno na sebe mislim. Ja ne mislim da sam opasna bilo kome i na bilo koji način ali mislim da će do te mere to biti široko da će stići i do mene. Ne bi meni bio razlog da samo meni moja guza ne strada pa kao, šta me briga za ostale, nego kome god da se revanšizam počne dešavati, meni se to ne dopada.

Pričala sam s nekim opozicionim poluprvacima, prvačićima, upravo o revanšizmu. Čime ćete vi da garantujete ljudima u unutrasnjosti pre svega, malim tim SPS apartčicima, da oni neće da stradaju. Mislim da neće biti revanšizma. A onda oni kažu – pa ti stvarno misliš da neće biti. Ja se stvarno nadam da neće. Jer ako neko sutra uzme pa kidnapuje Iviću Dačića, ja ću isto da idem da potpišem za njega, ali on mi je stvarno najodvratniji, ne mogu da smislim nikog odvratnijeg. Ako je nešto uradio – idi na sud, ako nije uradio – ostavi ga na miru, a ne, ti si bio ovo, pa ti ćeš sad otkaz dobiti a ja ću, bajo, sad da dođem pa ću tebi da kažem… Ja se toga isto užasno bojim, a pogotovo mislim da je Milošević sposoban stvarno da nas sve pozatvara.

Meni su mnogo tu mutniji raznorazni, Vojislav Mihalović, ne znam stvarno šta bih o njemu rekla. To je stvarno kao Šećeroski. Nije on uopšte kriv, ja čak mislim da je on neki O.K. tip ovako, da nije lopov, kao što su oni lopovi. Ali on je sam odgovoran za svoju sudbinu, što su ga strpali tamo. Ali je smešno.

Pa opšta bežanija. Ja uopšte ne mogu da razmišljam o toj varijanti. Tu nema ničega konstruktivnog da kažeš – dobro, ali ako se to desi, ipak nije smak sveta. E jeste, smak je sveta, ali bukvalno. To bi bilo stvarno biblijsko pitanje. Ja zato učestvujem na svaki mogući način na koji mogu da učestvujem da ubedim ljude da glasaju, šta možeš drugo da radiš, jer stvarno mislim da je biti ili ne biti. Ja gledam na svom ličnom primeru. Ja sam u štrajku na tom mom fakultetu i sad čekamo, u septembru treba da počne školska godina, i tada treba da se održe ispiti na kojima ja neću učestvovati. Znači, ja ću dobiti otkaz, meni zavisi to od izbora, ne samo zato što će da dođe opozicija na vlast, pa ja sada zbog njih ostajem nego zato što ja neću da radim na fakultetu na kome se batinaju studenti. A ja smatram da se sa Koštunicom i DOS-om neće više batinati studenti, te ja više nemam razloga da štrajkujem. Znači, meni je opet moja lična egzistencija u pitanju. Baš je ono – ja protiv njih. I mislim da ljudi to treba da shvate.

Meni kaže devojka u kozmetičkom salonu – Znaš šta, ja uvek za koga god sam glasala on se okrene na suprotnu stranu. Do sada onaj Šešelj mi je bio super a vidi ga sada šta radi. Ja je onako gledam. Pa sam, kaže, smislila da glasam za Miloševića. Ja kažem – Čekaj sestro, sedi, ‘ajmo polako. Kakav Šešelj. I sada je ona meni obećala ona će da glasa i sad sam ja kao uradila jedan glas. Užasno me je mrzelo i najradije bih rekla – ma duvaj ga, važi – izvinite, ali mislim da sada to svi treba da radimo, da idemo po komšiluku. Mi pitamo kelnere stalno – za koga ćete vi da glasate?. Procene te oni koji si, znaš. Pa i to je nešto, hajde svako po jednog, a onda je to dosta. Užasno. Ja sam shvatila da se moj život iscrpljuje u aktivizmu. Ja uopšte ništa drugo ne radim. Ja idem gde treba da se potpiše. Sad već ostavljaju mi poruku na sekretarici – mi smo vas potpisali. Kao neka seka luda. Ja moram da razmišljam šta ću sa sopstvenim životom kada se ovo završi. Čime ću da se bavim.

Moja mama i ja ćemo na mojoj mesnoj zajednici da zavedemo red. Šta ćeš drugo? I prijavili su se razni ljudi. Ja sam prijavila Forum pisaca i sad se oni kao tu nećkaju pošto kao ne bi, ali hoće svi na kraju. I mislim da tako to treba, mislim da polupoznati to treba da rade, zna te komšiluk, znaju da si čovek častan. Mislim da bi trebalo pisci da se prijave, raznorazni profesori. Neki je tu odnos snaga drugačiji. To su ipak ljudi iz mesne zajednice. Iz susedne zgrade. Nije to kao što policajce dovedu iz Vranja da te šibaju ovde nego su ljudi iz tvoje zgrade, pa malo odnos stvari možda može i da se promeni.

Ja gledam to i onda mi se stvarno smuči. Stvarno ne znam da li je moguće do te mere da je to potpuno kontraproduktivno i da je to kao predizborna kampanja za opoziciju. Zato što oni do te mere lupetaju. Moram da kažem, imaju poteze onako, Gorica Gajević umaršira i ide kod porodice onog jadnog deteta koje su pregazili, vidi se da je to trajalo 13,5 sekundi. Ali ne razumem što se ne pokupi taj St. Protić koji se toliko busa u srpstvo i ne ode u Mitrovicu i obiđe te ljude, ne zato što će oni da glasaju tamo, jer tamo neće biti dozvoljeno glasanje, nego zbog toga što to jesu naši neki građani koji očekuju od njega zaštitu, očekuju od bilo koga ko će da dođe zaštitu, pa to što je rizično, to što će da ga pljuju tamo ili ovo ili ono, pa to je politika, i zato se ti time baviš, i to je tvoja priča, i ne možeš ti meni u Beogradu da sediš i da zagovaraš tu priču i da ne siđeš ni jednom tamo. I to prosto moraju da urade. Ja ne znam što oni to ne rade. Takve me stvari strašno iznerviraju u RTS kampanji koje budu dobre.

Sada sam posebno posvećena Palmi i radikalima. To mi je posebno zadovoljstvo. I moram da priznam da sam veoma zadovoljna trbušnom plesačicom koja izvodi numeru JUL-a. Ja mislim da je ono kažnjivo. Prvo mislim da je ona maloletna, drugo ono je stvarno seksualno iskorišćavanje maloletnice. Razmišljala sam, ako ovo sada gleda Mira Marković, ona će da poludi. Da kaže – kakvu ste mi ovu kurvetinu ovde doveli. Mira Marković je poseban slučaj. Pročitala sam danas u novinama da je rekla da – ona sama sebi zamera što nije oštrija prema svojim oponentima i da bi ona mogla njih da zbriše. A ja ne mislim da se to odnosi samo na zbriše u verbalnom smislu nego stvarno mislim da bi mogla da ih zbriše. To je stvarno direktno otvorena pretnja, sa tim tek treba da se suočimo. Užasno. Ja kad ovo pričam razmišljam da malo stanem. Ja stvarno mislim da je Stambolić u toj varijanti nestao.

Bili smo u Crnoj Gori. Meni je to užasno čudno. Bila sam sa nekom mojom predstavom tamo, dobro ja se ne izjašnjavam nacionalno ali pod pretnjom moga oca, ja moram da kažem da sam ja Crnogorka, terazijska. I sad ja, terazijska Crnogorka, idem tamo i mi uradimo tu predstavu koja je krajnje angažovana, o nekom obrtu ovde i ona bude užasno napadnuta kao antisrpska. I sada oni tamo u tom novom crnogorskom nacionalizmu samo slepo napadaju sve što dolazi odavde. Oni užasno napadaju festival u Budvi, govore da je prosrpski, jer je direktorka Srpkinja, jer tu dolaze Srbi iz Beograda i terazijski Crnogorci i propagiraju veliko srpstvo. Potpuno prećutkujući činjenicu da to nije istina i da ima, evo, i nas u Srbiji kojima glava igra na ramenima zbog toga što smo antisrpski. A i tamo smo, razumeš.

A opet ne mislim da Milo Đukanović i njegova administracija ima ikakve veze s tim seljačkim nacionalizmom nego to samo koristi, pa misli da će se na tom talasu izvući. Ja lično mislim da oni stvarno treba da se odvoje i da žive novi život, zato što ne treba da živi pod Miloševićem više iko, ko god može da se odvoji neka se odvoji. Ali isto tako mislim da je užasna greška ako misle da mogu da se zagrle sa nacionalizmom pa iz toga da izađu kada im se bude svidelo. Nego jednom kada se budu zagrlili sa tim onda će osetiti. Akademija, Crnogorska pravoslavna crkva, onda će malo biti klanica unutar same Crne Gore da se tu malo rasporede stvari.

Meni je sada ovo toliko smešno, ja dolazim iz mešovitog braka, tata iz Nikšića, mama Beograđanka, i šta sad mi da radimo? Hajde ono ranije u nekom ludilu mozga da ti razumeš Hrvati i Srbi, druga crkva, ali ovo je – šta je sada tu drugačije, živo me zanima? Čak je i socio-patologija ista i nama i njima. Ne vidim na čemu ćemo se mi razdvojiti a pogotovo oni tamo, na jednom selu, u jednoj zgradi. I mislim da je to užasno opasno. Da oni ako hoće da prave laičku civilnu državu, nezavisnu, samostalnu, građani Crne Gore, ko god da su oni – super, svaka čast. Ako oni hoće da prave etnički čistu Crnu Goru ne vidim kakva je razlika između njih i Miloševića, ili Hašima Tačija ili Tuđmana. To je sve isto. Što je najgore, svi su to do sada potegli. I to, naravno, onda sa ove strane izvlači najmračnije i ovde. A onda krene kao da su svi Srbi Matija Bećković i kao da su svi Crnogorci Jevrem Brković a nije tako, ali odjednom ti samo vidiš to.

U redu je ta priča, Đukanović je otišao i izvinio se za Terezine gaće, ali to je sve potpuno u redu, nisam ja vukla Terezine gaće nego Nikšićanin. To što se on izvinio, to ne znači da to sada nije bilo. Nisu oni Slovenci i ne znači da nisu učestvovali. Taj isti Milo Đukanović, koji se de facto otrgao Miloševićevoj administraciji. Nisam ga napravila ja, nije on bio ničiji nezavisni kandidat nego je odatle izronio, i te kako je delio neku političku odgovornost. Meni je lepo što oni neće više to da rade, meni samo smeta to kao i svaki nacionalizam koji optužuje – ne, ne, nismo mi, to su oni veliko-Srbi nas ugrožavali. Nije tako. Nije se tada videlo ko je šta. Uvek se znalo ko je bio antiratni, a ko je bio proratni, tada se nije znalo ko je koje nacionalnosti, među tim antiratnima, pošto po prirodi stvari i ne treba da se zna. A i ta manjina je samo glasna. Ja nešto imam utisak da je to ipak manjina tih ljudi koji su… Samo osuđujem crnogorski turbonacionalizam koji ugrožava druge nacije. Kao što osuđujem turbo-Srbe koji kažu – pa, Đukanović dobija zahvaljujući hrvatskim i muslimanskim glasovima. Pa šta onda? Zar su oni manje važni, ne razumem uopšte. I hvala bogu da dobija, što znači da je dovoljno pametan da i manjini odgovara. Lako je odgovarati samo većini. Ne znam uopšte kako da se postavim. Da li je to opet njihova stvar? Pa da kažem njihova je, Dukljanska akademija, imaju pravo na to, imaju pravo da im akademik bude sa dve dramatizacije i završenim fakultetom. I šta uopšte znači Akademija? Ništa ne znači u životu. Ali, opet, s druge strane, ne volim kada ne radimo na zajedničkoj stvari. Nekako, ako se otvarate prema celom svetu, što se ne otvarate i prema nama? Što smo mi sad gubavi? Sad odjednom tebe strpa – ja neću da budem u srbijanskom loncu, ali te strpa nekako, tako da ne znaš sad šta ćeš tu.

Razgovarala sam sa nekim Nemcima novinarima i onda mene pita ta Bavarka iz Minhena, kaže – Da li smatrate da pobedom opozicije srpsko društvo može da ozdravi?. A ja kažem – Vala kad ste vi ozdravili, ne znam što mi ne bismo mogli, ne vidim tačno razloga. Tako da ja mislim da je to neka prirodna pojava, da je ljudska osobina da bude dobar, da se ponaša pristojno, lepo, da ne ubija, da ne krade, da živi od sopstvenog rada, da traži svoje pravo na slobodu i da uživa u sopstvenoj slobodi. I samo kada se reši krizni momenat, odjednom će ljudima da procveta. Neće izbiti prištevi i bubuljice nego će odjednom da procvetaju ljudi i da krene neka energija, i da kažu – pa dobro, ‘ajmo sada malo ljudska prava. ‘Ajmo sad u zaštitu životinja. Ja bih se vrlo rado angažovala, tako da ću ja ipak naći neki aktivizam. Pa to je kao i kod te 96. da su ljudi odjednom postali pristojni. Ovde gde su te svi šutirali u autobusu odjednom ti svi kažu – Dobar dan, izvinite što sam vam odvalio nogu. Znači da ipak ima nešto, ako ništa drugo, sramota ga je da te baš očepi. Tako da mislim da će to ipak da krene malo, znam da zvučim kao budala, težak optimista, ali mislim da je u prirodi čoveka da misli da će odjednom sve to na pozitivno da izađe.

Predstavu Pad smo napravili ovde, to je Bitefova predstava i sada idemo u Austriju i u Italiju sa njom, zovu nas na razna gostovanja. Meni je sada to važnije, više mi se to sviđa, da ja rad odavde malo odnesem tamo, pa to sada rade tamo neki Nemci, i naši glumci, naši reditelji, naše pozorište. Da se vratimo malo na mesto koje nam pripada – našem pozorištu. Ali nemam nešto baš vremena da se bavim time. Idem da brojim glasove. Nadam se da se vidimo za par meseci i da će da bude sve super i da ćemo pričati kako nam je divno.

Svetlana Lukić: Da se sećamo pobedničke noći?

Biljana Srbljanović: Da, da. Ma ja sam 96. na onim protestima našla dečka. Iskoristila sam to. Sada se nadam da ću da pređem u neki novi stadijum. Sve će lepo da bude. Čekam vrlo intimno taj trenutak.

Najviše se ljudi, naših zajedničkih prijatelja, iselilo u onom prvom talasu posle 9. marta 1991, pa smo se svi tada mislili hoću-neću, pa kada nisi tad, nisi nikad. Sada, 10 godina kasnije, znam da sam možda mogla da uhvatim taj talas i da bi već sada užasno na sve ovo zaboravila i gledala objašnjavajući elektronskom poštom šta ovi ovde u Srbiji treba da rade. Ja se stvarno isto ozbiljno razmišljam, ne znam tačno gde bih i šta bih i zašto. To je kao kada čekas autobus. Čekaš 45 minuta, pa uzmeš taksi. Što ga onda nisi uzeo prvi minut. Samo si čekao 45 minuta i dao lovu. Tu treba igrati. Znači, ako čekas 45 minuta čekaj ga, bajo, 2 sata, pošto je sve drugo besmisleno, ti si na gubitku. Ja ga čekam 45 minuta, a ti klinici iz Otpora ili sada uzimaju taksi ili ostaju na stanici.

 
Emisija Peščanik, 06.09.2000.

Peščanik.net, 06.09.2000.