Radio emisija 12.03.2004, govore: Vesna Pešić, Ivan Milenković i Srđa Popović.

Svetlana Lukić: Dobar dan. Nadam se da će danas malo vas slušati ovu emisiju, da ćete biti tamo gde nam je danas i mesto. Okupićemo se, izgleda, privatno, da se podsetimo šta se njemu i šta se nama dogodilo prošlog 12. marta. Naša vlada, tačnije naš novi predsednik vlade ne smatra da se prošle godine na ovaj dan za Srbiju desilo nešto toliko značajno da bi naša država organizovala podsećanje na ubistvo prvog demokratski izabranog premijera u poslednjih  skoro 100 godina u Srbiji. Dobro, onda ćemo sami danas. Danas ćemo mi glumiti državu Srbiju, mi ćemo se umesto Srbije, naše otadžbine, sećati jednog njenog građanina – Zorana Đinđića.

I Vojislav Koštunica će doći do zgrade vlade da položi venac na mesto gde je Đinđić pao. Izgleda da dalje sa nama neće ići. Ići će Vesna Pešić, naš ambasador u Meksiku.

Vesna Pešić: Povod je bio što me je zvala Demokratska stranka, Fondacija doktor Zoran Đinđić da učestvujem povodom godišnjice njegovog ubistva . Govoriću u Centru Sava, a pre toga ću, to ne moram, ići na groblje zajedno sa kolonom. Velika mi je čast da u tome mogu  da učestvujem. Eto to je povod, prva godišnjica smrti Zorana Đinđića.

Naravno da imam utisak dok je Zoran bio živ, da su njegove kolege političari prema njemu osećali neku vrstu zavisti jer je on bio zaista vanrednih sposobnosti. Ono što je verovatno najviše izbezumljivalo njegove protivnike bilo je to što Zoran nikada nikoga nije napadao, on uopšte nije učestvovao u tom načinu komunikacije, on nikome nije zavideo, on nije maštao u čiju će fotelju da sedne i mislim da je to određene ljude posebno iritiralo. On nije bio zlopamtilo.

Zoran je uvek, ako je govorio, govorio o nekom problemu, analizirao ga  i pokušavao da ga reši, nije se bavio napadanjem ljudi. Mislim da je to jedan od razloga za iritaciju ljudi, posebno. Oni njega mrze, on njih ne mrzi. Prosto se ne bavi se time jer misli da je mržnja glupa, da je to gubljenje vremena da nekog mrziš. Ako je i procenjivao da je neko prepreka za ostvarivanje njegovih političkih planova, on ga je  pobeđivao.

Kad se pogleda malo bolje, Zoran  nije raspolagao vlašću koliko mu se pripisivalo jer – da je imao toliku vlast – ne bi bio ubijen. Nego očigledno da je nije imao i da je to bilo pluralizovano u različitim rukama a da je samo jedan delić vlasti  on je  držao u svojim rukama, a najveći deo su, praktično, držale neke druge službe, Državna bezbednost, kriminal, znači te neke veze su praktično držale vlast a ne on.

Ovo što vi govorite o suđenjima sada. To je vezano za jednu ideologiju koja je ovde još uvek veoma jaka. Možda moram da kažem i da je dominantna. A to je, kad je reč o svim tim institucijama, kad se govori o sudu, o advokaturi, o pravosuđu. To je kao ono kad sam ja vodila mirovne demonstracije, pa dođu stranci i kažu mi – kako to, iza mene je nekih 100 ljudi. Gde su meni ti milioni.

Ja kažem – znate šta, da su tu iza mene milioni, tog rata i svega toga ne bi ni bilo. Ne bi se moglo desiti. Nego baš zato što je to jedna mala grupa, ja onda u ime te grupe, imam pravo, da kažemo da samo protiv određenih stvari.

Nije nezavisno sudstvo samo to da pretpostavimo da niko neće da okrene telefon sudiji i da kaže – ‘ajde molim te radi ti ovako-onako. Ili ćeš ti nekom u policiji da okreneš telefon. Ako si ti uveren u komunističku ideju i smatraš da je ta svrha ispred zakona i iznad zakona i ti si ubeđeni komunista, tebe niko ne treba da zove kad je određeno suđenje i da ti kaže šta ćeš ti da radiš na tom suđenju, nego ti onda radiš iz ubeđenja, donosiš presudu, recimo, za verbalni delikt zato što si ti komunista i imaš to ubeđenje.

Meni se čini da pitanje funkcionisanja tih institucija i sudstvam to što mi gledamo i što nas no što nas jako iritira nije to da neko zove telefonom, nego zato što ti ljudi i dalje misle da postoji nekakvo srpstvo jeste za koje su se neki ljudi borili, a da je Đinđić to izdao, oteravši neke ljude u Hag. Oni ljudi su ideološki na drugoj strani. Oni umišljaju da postoji neko fiktivno srpstvo nekog idealnog srpskog seljaka koji misli da sve što je gradsko, novo, sve što je belosvetsko, kako oni kažu, da je to je protiv nas, protiv našeg identiteta. Tako da je to jedna implicitna krivica preko iskrenog verovanja većine u jednu takvu vrstu ideologije koja ovde praktično nikad nije poražena.

Tako da su ti ljudi prirodno na onoj drugoj strani. Mislim da mi nismo prevazišli tu ideologiju, nismo prevazišli te vrednosne sisteme, koji su, nažalost, za ovih 15 godina promenjeni nagore. Ja sam pogledala i poslednja istraživanja Dragana Pantića i došla sam zaista do neverovatnog zaključka da je ta orjentacija koju on meri već 30 godina, to se zove vrednosna orjentacija modernistička i tradicionalistička, i tu se vidi da ono prvo istraživanje, kad smo mi zajedno radili 70-tih godina, da su od onda tradicionalisti povećani za 30% od pre 30 godina u Srbiji.

Znači mi smo imali jedan jak retrogradni proces. Znači jedna takva kvazi tradicionalistička ideologija ovde vlada i emocije, koje neke stranke pogađaju… Već i ta razbarušenost – mi ćemo njima majku, ljudi psuju, upotrebljavaju te reči, to je još uvek dominantno. I to se uopšte ne kažnjava u javnom životu, zato što se to smatra normalnim.

To razbarušeno srpstvo, koje mrzi sve oko sebe, koje misli da nam svi pripremaju nekakve zavere, ta ideologija još uvek vredi i zato sada imamo fenomen da su u stvari spontano i te institucije … znači nije sudija nezavisan zato što ga ne zovu telefonom, nisu ni u komunizmu zvali telefonom, nego su bili ubeđeni komunista, tako su oni sada prihvatili jednu ideologiju identiteta mentaliteta koji još uvek vlada i spontano onda na taj način one koji su žrtve, koji su ubijeni, šalju nam poruku da su sami sebe ubili.

Meni se činilo da smo krenuli napred. Ja sam govorila da mi se dopada vlada Zorana Đinđića i mislim da je ona, najvećim delom, i bila dobro sastavljena. Imala je neke šupljine, ali to je bila posledica konglomerata stranaka koje su činile DOS. Ipak, to je bilo čak dobro i uspešno, jer je postojala nekakva uzajmna kontrola.

Sad vidim da se vraća jednopartijski sistem, da se čak i resori popunjavaju iz jedne stranke. Znači nema kontrole kada je već koalicija, nego se postavljaju potpredsednici stranaka u policiji. Znači, svuda se ide po tom stranačkom sistemu putem monopola na državne institucije i to zaista zabrinjava.

Sad je to već mnogo jasnije nego što se govorilo o tome da je DOS neki Centralni komitet gde je sedela neka đumla od osamnaestoro ljudi a sada to izgleda za mene mnogo opasnije, pošto to sad ulazi u ruke … Ne znam kako će to uopšte da bude kontrolisano i šta je uopšte koncepcija te vlade.

Prvo, to je zabrinjavajuće što mi nemamo zamisao šta ta vlada hoće, dok je ona prethodna i Zoranova vlada i Zoran neprekidno objašnjavao šta hoće, i videlo se da je on napravio nekakav plan da on ima nekakvu viziju i ja sam bila mirna jer sam mislila da je to pravac i da to sad treba da se radi. E sad, koliko to uspešno rade ali taj pravac je dobar i mene nije brinulo.

Sad mene brine taj pravac. Kuda uopšte sad ide Srbija? Ne može da se pomene reč “reforma”. Vidi se da ne može da se izgovori preko usta. Kada smo govorili reforme, tranzicija, mi smo znali tačno kakav je to pravac i mnoge zemlje koje sada ulaze u Evropsku unuju su prošle taj period i išle su u određenom pravcu.

Međutim sad se više ne pominje taj pravac. Tu Evropa figurira kao figura ali figurira više kao figura nego što se to može videti iz tog ekspozea. Pa čak i iz nekih konkretnih stvari, recimo, kad se govori o ekonomiji, prosto je zbunjujuće zaista da se govori o smanjenju poreza, pa ćemo od viskija i od nakita da živimo i da će tako da se puni budžet od luksuzne robe, što smo mi slušali još davno i prosto nema nikakve sveže ideje. Čudi me da je moglo da se izađe sa takvim ekonomskim programom u jednoj vladi gde su nam pretili da tu postoje eksperti koji će to da napišu.

Zašto to nije napisano bolje? Ja i ne znam kuda Srbija sad ide, pravo da vam kažem. Ono što se vidi jeste da mi idemo unazad. Sad koliko mi treba da budemo pesimisti na tu temu? Ne verujem da to može da bude trajnog karaktera. Ja bih se možda složila sa onim što je rekao Mijač na vašem radiju, da  je ovo prolazna faza, da neće moći da opstane jer to nije nešto istorijsko, to je aistorijsko. Znači naša istorija treba da bude nešto drugo i ja verujem da to neće dugo da traje, tako da sam ja optimistična.

Ali sam malo možda zbunjena zato što mi se čini da nije nedovoljno jasan taj odnos između Demokratske stranke i ovih drugih stranaka koje su ušle u vladu i koje tu vladu prave. Prosto se primećuje sa njihove strane, tih koji su ušli u vladu, jedna veoma otvorena strategija na koju, čini mi se, da iz Demokratske stranke na to nema dovoljno jasnog odgovora.

Kao da se refrenski ponavlja – vrata Vlade nisu zatvorena za Demokratsku stranku, pa se onda odmah iza toga te neke portparolke iz tog G17 u drugoj rečenici kažu – zato što su se pročistili.

Znači ti stalno marginalizuješ jednu stranku, ponavljanjem te rečenice neprekidno da su tebi vrata otvorena. Kako su, izvini, meni vrata otvorena? Ti si ušao u vladu sa socijalistima, ti si prevario te građane, ti si praktično napravio restauraciju. Napravio si jednu čudnu vladu, koja, ako dođe do isporučivanja u Hag, očigledno tog trenutka mora da se sruši. A ako ne bude sarađivala sa Hagom, onda smo mi otišli u Tandariju. Znači ako to Srbija ne bude radila, ona će ponovo biti zatvorena i njen će položaj biti katastrofa.

Znači, ili će vlada odmah da padne, ili će nastati katastrofa. I ti si prihvatio to, i ono što smo imali sumnju, to su stvarno neki foteljaši. A ti foteljaši su sada našli formu da jedina stranka u kojoj je, ja smatram, ostala neka linija odbrane, zajedno naravno i sa  Građanskim savezom i sa Mićunovom strankom, znači mi koji smo učestvovali na listi Demokratske stranke i u kojoj je, ja osećam, koncentracija te zaista moderne vizije i moderne Srbije, to treba da se potpuno marginalizuje i da se svaki put kaže da je tu na delu nekakvo pročišćavanje, ne znam koga i čega. To je neko sito i rešeto koje se tu vrši i to se neprekidno ponavlja a opet iz Demokratske stranke, po mom mišljenju, nema dovoljno jasnog odgovora na jednu takvu opasnu marginalizaciju koju neprekidno primenjuju.

Da ne kažem da se takođe ponavljaju – narod je glasao protiv vas, a niko nije otvoreno kazao da praktično oni koji su tražili izbore, a potom javno obznanili svoju pobedu – mislim na DSS i G17 plus – da su oni, u stvari, izgubili izbore. Niko neće da izgovori tu prostu rečenicu. DSS je računao na 80-85 mandata, na milion glasova, a G17 na 50 ili više mandata.

Znači, oni nisu računali ni na socijaliste ni na Vuka Draškovića, oni su mislili da će glatko pobediti i zato su išli na rušenje vlade. Oni su tražili raspisivanje izbora, i – šta su na kraju uradili? Oni su pandrknulli i oni su izgubili su izbore. Onda mi nismo znali šta ćemo,  jer su oni izgubili izbore. Dužnost DSS-a je bila da drži ekstremno krilo, a šta se desilo? Ekstremno krilo je dobilo izbore. DSS ne može da uđe u logičnu koaliciju sa radikalima zato što su oni u toj koaliciji mali, oni su tu potrčko.

Znači, morali su od patrljaka da prave aladu, da onda prave jednaku distancu prema prethodnom režimu i prema demokratima. Naravno, ulaskom Socijalističke partije u vladu pravi se sve veći otklon od Demokratske stranke i njena marginalizacija.

Demokratska stranka je, prema mom političkom ukusu, nedovoljno odlučna. DS mora  imati mnogo određenije stanovište u vezi sa svojom pozicijom. Stranke nisu neke privatne stvari. Znači tu mora da se vodi jedna vrlo principijelna borba. Ti si na tom putu, ti radiš to i to – mi ovde povlačimo liniju, znači mi nismo usamljeni, mi smo linija odbrane od onoga što ti radiš.

Ne prozivaš ti mene, nikakva vrata ti meni ne otvaraš, nego znaš šta, ja ću tebi tako vrata da zalupim i slušaj, ja radim  na tome da dođem na vlast i da se borim protiv tebe zato što ti ovu zemlju vodiš unazad. Čini mi se da to nije dovoljno jasno rečeno, da se to ne ističe dovoljno jasno i to me zabrinjava.

Tu nije reč o veštačkom sukobu gde se ja s nekim svađam. Ja bih bila mnogo određenija. I to mi malo nedostaje. Nekako, Demokratska stranka na svojoj skupštini nije napravila jasan pravac kretanja šta će ona da radi, kao da se još uvek premišlja. To je vidljivo.

Svetlana Lukić: Imamo neku grižu savesti i nas dve, kao i mnogi naši građani a to je da ako smo kritikovali a kritikovali smo ono što se radilo u prethodne tri godine, da ubuduće moramo da vodimo računa u ime čega to radimo. U stvari, šta nas čeka iza. Nismo videli u ime čega kritikujemo i učestvujemo u obaranju vlade, uslovno rečeno.

Vesna Pešić: Dobro. Slažem se ja s tim što vi kažete. To se vidi i kad se čitaju intervjui Zorana Đinđića. Novinari su bili prema njemu veoma neprijatni, znači ne govorim samo o političkim protivnicima, nego to je šire nego što je poltika u ovom stranačkom smislu.

Tako da ja sada, posle godinu dana, imam utisak da je njega likvidirala ta šira sredina, a ne samo ta nekava organizacija koju sud istražuje, ko je taj koji je napravio tu zaveru i rekao … Taj Zvezdan koji je okinuo. Ali kao da je ta šira jedna atmosfera njega ubila i da je ona nekako seirila, i da je ona bila mnogo protiv pravca kojim je Đinđić vodio. I postojao je jedan animozitet, koji ne vezujem neposredno za stranke i neke političke protivnike.

Ja mislim da sam ja imala nekako dobar osećaj. Znači, mi treba da procenjujemo i da dovodimo u pitanje taj pravac a sigurno da je taj rastur naš toliko dubinski i da mi ne možemo da očekujemo da će tu odmah da procveta standard i da ćemo svi odmah da živimo ne znam kako bolje, nego naprotiv ja ću da se žrtvujem ako je pravac dobar, ja ću da se žrtvujem jedno vreme, trpeću da mi je plata manja, ali dobro, da znam da ideš tim putem, pa ću zato da se žrtvujem. Ali ako si krenuo unazad, onda znači da ti ne radiš da meni bude bolje. Onda ću ja drukčije da se postavim. E, to je meni bilo preterano u kritici Zorana Đinđića dok je bio živ i kad je bio na vlasti. To je bila jedna kritika koja nije bila tačna.

Isto kada je reč i o ovoj vladi, mada je ona prešla jednu crtu. To je ta podrška koju je tražila od socijalista. Znači ona malo prelazi tu crtu. Ona čak i ne govori da će da radi ono što ja lično smatram da je dobar pravac za Srbiju ali treba biti uvek oprezan i kritikovati ovako kao što mi sada radimo konkretno. Znači ne generalno, nego da vidimo. Možda će u praksi ti pritisci koji će tu da se jave, možda će to na neki način da bude i dobro da se pokaže da više nije ona vlast, da je došao neko drugi na vlast i da vidimo šta je to nužno što ta vlast mora da uradi. U tom smislu ja bih čak i rekla – dobro je što smo promenili vlast, odnosno što su došli neki drugi da vidimo da li će oni moći da vode Srbiju ka nekakvom i standardu života i nekakvo budućnosti.

Ukoliko izjavljuju da neće da prihvate svoje međunarodne obaveze, ukoliko neće ovo, neće ono, da vidimo to. Pa kad jedanput to građani iskuse, kroz to ćemo onda da učimo i da vidimo da ne treba ovde svaki dobar pravac da bude prosto prokazan.

Sad ćemo da vidimo na delu koji je to stvarno pravac i da onda posle toga bude i ta politička borba nešto objektivnija i da se tu onda građani ne rukovode samo nekakvom emocijom; tri dinara hleb, ne znam, naše će trupe sutra biti na Kosovu i držati celo Kosovo i da mu pogađa nekakvu emociju.

E sad ćemo da vidimo kad to prođe, eto u tom smislu ja mislim da stalno treba da gledamo – da li se drži taj pravac koji smo mi očekivali smenom režima i kako ćemo mi dalje da idemo. Ili će neko ozbiljno da vuče unazad gde ćemo mi krajnje da se zabrinemo. Ali, ovo je još uvek rasprava na nivou principa a kroz koji mesec ona će biti mnogo konkretnija.

Svetlana Lukić: Bila je ovo gospođa Vesna Pešić, a sada slušate Ivana Milenkovića, novinara Trećeg programa Radio Beograda i saradnika časopisa “Nova srpska politička misao”.

Ivan Milenković: Gotovo da sam srećan, u jednoj ravni, što ovaj tekst nije objavljen jer sam ga napisao dva dana posle njegove smrti, gde sam priznao da sam plakao. Ona tri dana posle njegovog ubistva bila su najmučnija tri dana koja ja pamtim. I onda sam napisao taj tekst koji, na svu sreću, nije objavljen. U tekstu priznajem da sam se “razbio” od plakanja.

Kaže: “O Đinđiću se može kazati mnogo toga, ali ne i da je bio kukavica, glup i čovek bez duha. Taj duh i ta pamet nisu se mogli i nisu smeli prevideti, čak i kada smo ga grdili i kada smo bili ljuti na njega i kada nas je nervirao nedovoljno promišljenim improvizacijama i opasnim potezima. Voleo sam da čujem Zorana Đinđića, voleo sam da čujem pamet kako radi ‘ Ako već morate da progutate gomilu žaba, počnite od najveće’. Voleo sam njegove otvorene ali ne i cinične izazove na koje čak ni najlucidniji kritičari nisu odgovarali. U međuvremenu zauzet potragom za suštinom stvari koja se, kao što nam je poznato, krije vazda negde u dubini iza onoga što se kaže ili radi. A on im je, što kaže Vesna Pešić, pravio malu decu …” Onda posle ima nekih patetičnih delova koje bih ipak da preskočim …. Mislim mogu vama da čitam posle.

Svetlana Lukić: Nastavljamo emisiju Peščanik a nastavlja da govori i Ivan Milenković.

Ivan Milenković: Čini mi se ako gledamo nešto razvijenije demokratije, ta dubina čišćenja nije zapravo nešto tako neobično. Evo, pozvaću se na poslednja postavljenja u Francuskoj, kada je Širak postavio Rafarena za predsednika vlade, to je zaista dubinsko čišćenje od svih Žospenovih ostataka. On je zatrt. Naravno, svaka analogija sa Zapadom kod nas pada, zato što su kod nas mnogo zloćudnije stvari u pitanju. Ja se plašim da je zatiranje tragova prethodne vlade pomalo na tragu Koštuničinog ličnog obračuna sa Đinđićevom vladom, u stvari, i sa Živkovićevom vladom.

Koštunica pokazuje priličnu dozu neuračunljivosti, ako tako smem da kažem. Mislim da je ipak bolje što je uspeo da sastavi vladu, nego da smo morali na nove izbore. Ali, on je morao da zna da će ova vlada ovakva kakva je a ja mislim da je ipak bolje što je uspeo da sastavi vladu, nego da smo došli do novih izbora, ali dakle on je naprosto morao da zna da će sa svih strana biti dočekana na nož i pre nego što oni, dakle ministri i on, uđu u tu zgradu.

Uprkos tome, on tim postavljenjima samo dodaje ulje na vatru. On je za ministra pravde postavio Stojkovića, za koga ja mislim, uzgred budi rečeno, da neće da napravi mnogo veću štetu nego što je to pravio Batić, ali ipak, to je kao da nam gura prst u oko. On je postavi za ministra pravde nekog malog miša koji se u to vreme iživljavao, a za ministra policije postavlja Jočića… dobro, on je obijao kioske… A da ne govorimo o postavljenju Bulatovića za šefa BIA. Ja, naravno, ne mogu da budem ni za nokat pametniji od Miše Vasića, koji o tome zna mnogo, ali ako ja kao savršeni amater u tim stvarima ipak mogu da zaključim da je to idiotski potez, šta je onda to trebalo Koštunici koji je, valjda, profesionalac u svemu tome.

Ja za to nemam objašnjenje. Naprosto, čini mi se da čovek nema talenta za bavljenje politikom. To je kraj priče. Mnogo bi mi lakše bilo kada bih video da je on veoma zlonameran, da on ima velike planove. On nema nikakve planove. To je najgore. Dakle to što je Koštunica, svemu uprkos, a naročito uprkos sebi, ipak uspeo da sastavi ovu vladu, mislim da je to zapravo dobar potez. Sa pozicija političke racionalnosti, da se ja pitam, kao što se ne pitam, ja bih mu čak i dao tih 90 dana, pa da vidimo šta sve ta vlada ne može da uradi. Ali, neka im tih 90 dana. Međutim, postoji mali problem, jedna zadrška. Svako ko ima pamćenje duže od pacova… Gledao sam u nekoj emisiji da pacovi pamte 10 sekundi, dakle svako ko pamti duže od 10 sekundi, ne može, po prirodi stvari, da ne oseti duboku odvratnost što tu vladu naprosto, podržavaju socijalisti.

Dakle ljudi koji su toliko dugo uništavali, vedro uništavali moju zemlju, sada se ponovo pitaju za nešto. Ja nisam živ kad god palim televizor – plašim se iskočiće mi Vučelić odnekud, nema gde ga nema. Taj čovek me prosvetlio kad je rekao da je u odnosu na DOS-ovu vladavinu Goli otok bio banja. Pre neki dan u Utisku nedelje, Vučelić je izvoleo izjaviti sledeću stvar, povela se priča o pročišćenju i on je izjavio da su po njegovom mišljenju – a politički izbori su to upravo, pročišćenje. I tu je kraj priče. E sad, mi možemo građanu Vučeliću da pljunemo pod prozor zato što on ima potpuno ista prava kao i svi mi koji nismo bili visoki funkcioneri nikakve zločinačke organizacije i, u tom smislu, on ima sva prava koja imaju i bilo koji drugi, ali ako ja poštujem njegova prava, ja ne moram da poštujem njegov cinizam jer – reći da se priča o pročišćenju završava sa izborima – to je cinizam i ja to ne moram da trpim. Ostaviću čak po strani i to što je Vučelić diskvalifikovan da govori o izborima, jer je on pripadao organizaciji koja je najdublje prezirala te izbore.

Čitava ta priča o tome da je Đinđić bio sposoban čovek ali da nije bio državnik, počela je, čini mi se, kada su počeli da porede njega i Koštunicu s početka DOS-ove vlasti. Ja priznajem da meni ni dan-danas nije baš jasno šta to znači biti državnik i ne biti državnik a biti sposoban političar. Sposobnost za veću igru od lokalnog trange-frange Đinđić je imao, a ako to nije dokaz da on jeste bio čovek državničkog formata, onda ja stvarno ne znam šta je, niti znam ko jeste državničkog formata bio i jeste ako ne on.

Za razliku od njega, ko ovde ima bilo kakvu stratešku moć mišljenja? Gledali smo Koštuničin ekspoze. Nažalost, Tadić mu s pravom prebacuje da je to bilo mlako i bez strateških momenata.

Čak i pre Koštunice Maršićanin je na to pitanje šta ćemo da radimo sa svetom, rekao – pa svet će morati da se privikne na realnost. Čini mi se da je tako nešto rekao ali to je zapravo rečenica koju smo od socijalista slušali 13 godina i to je ono što je stvorilo ovaj jako mučan utisak, barem kad sam ja u pitanju.

Ali mislim da u izvesnom smislu, ta međunarodna zajednica brine više o nama nego što mi brinemo o sebi. Imam utisak da oni nama neće dozvoliti da propadnemo, pa i da hoćemo svim silama to da uradimo, svesno ili nesvesno.

Svetlana Lukić: Ali, to je tako tužno. Stalno se uzdamo  u  nekog drugog, stalno nas moljakaju, pa vuku za uši. Nemamo  samosvest… ‘Ajde, uradi nešto za sebe, ‘ajde, nemoj da truliš, ‘ajde … Ne znam. To je zako ponižavajuće.

Ivan Milenković: E pa da, eto gde nam fali Đinđić. Ova priča o našem ponosu zapravo je priča jednog podanika koji nema ništa drugo osim te priče i koji ništa drugo ne radi osim što priča kako on nije podanik. Zapravo nije nikakav subjekt zato što ništa ne radi, zato što je malodušan, zato što nema inicijativu, zato što je sve grozno. E pa Đinđić je pokušavao da nas probudi iz tog dogmatskog dremeža, ali u tome očigledno nije uspeo, ili bi možda uspeo, ali su ga ubili. Streljali su ga.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Ivan Milenković, a sada slušate advokata, gospodina Srđu Popovića.

Srđa Popović: Kada čovek pomisli da je Vojislav Koštunica imao za svoga savetnika Aleksandra Tijanića, čoveka koji shvata politiku kao borbu bikova, kao ko će koga… Čitao sam nedavno njegov tekst u kojem se on obraća Vladimiru Popoviću, tom takozvanom Bebi, i kaže mu: “Ja sam pobedio, sad se radi o tvojoj glavi.” Pa kakvo je to shvatanje politike uopšte? Kad pomislim da je Koštunica trpeo, odnosno, birao Tijanića za svog saradnika, za koga se zna kakva ima shvatanja, onda me ovo već malo manje čudi. To što Koštunica ima jedan uspavani temperament, uopšte ne znači da je on benigan političar.

Svetlana Lukić: Ponekad mi se čini da je on kojim slučajem bio na mestu Slobodana Miloševića, ili  da  Milošević  nije “potrošio” pravo na rat, da bi nas Koštunica uveo u tu situaciju.

Srđa Popović: Pa vi znate da on nikada nije priznao Dejtonski sporazum. Pošto je izabran za predsednika, on je u dva-tri maha govorio o Republici Srpskoj kao o zapadnom plućnom krilu Srbije, govorio je o Drini koja teče sredinom Srbije, stalno davao na znanje, kao uostalom i Toma Nikolić, tu su oni uostalom potpuno podudarni da, što kaže Matija Bećković, “još ćemo se ćerati”, to nije još ništa gotovo, da treba čekati neke povoljnije uslove da se završi ono što je Milošević započeo.

I ako pogledate kakve je primedbe Koštunica ikad imao prema Miloševiću, to je da je Milošević komunjara. Dakle ja ne vidim da se on uopšte razlikuje od Miloševića. I čini mi se da i dan-danas on meni izgleda prosto samo kao jedan Milošević koji je priznao poraz. Koštunica, ne odustajući ni od jednog cilja, pravdajući i dalje sve što je obeležilo srpsku politiku 90-tih, pokušava da to pomiri sa novim međunarodnim položajem Jugoslavije.

Svetlana Lukić: Koliko je on opasan političar sada za nas u ovde?

Srđa Popović: On ima nedostatak energije, ima nedostatak akcije bilo kakve, on sebe više shvata kao čoveka koji će da vrati Srbiju njenim tradicionalnim vrednostima i koji će naročito da poništi nasleđe komunizma. Međutim, ja mislim da on ništa neće raditi. On će prosto pričati. On  sebe, ipak, prvenstveno vidi kao ideologa.

E sada, jako je opasno kakve ljude on skuplja oko sebe koji neće samo pričati, i to je opasno. To se već videlo i promašenom crkvenom anatemom povodom onog nevinog događaja, kada su ljudi na post jeli kobasice, pa čak i po nedavnim istupanjima njegovog savetnika Tijanića, da se ti ljudi osećaju jako ohrabrenim time što imaju njega na čelu države.

Svetlana Lukić: Šta bi bio zajednički imenitelj njegovih saradnika?

Srđa Popović:On bira ljude koji će se revanširati Demokratskoj stranci. Ja mislim da je to kriterijum koji odlučuje. I uprkos tome što Labus priča da neće biti revašizma, već se sada vidi da se o Demokratskoj stranci se u DSS-u govori onako kako se nikad nije o Miloševiću govorilo. Sad se vidi, u stvari, da je DS najveći ideološki protivnik Koštuničin i to prvenstveno, ja mislim, u dve oblasti: jedno je ona oblast kulture u najširem smislu te reči, a drugo su međunarodno odnosi, jer ono čega su se nacionalisti oduvek plašili najviše, ne samo ovde nego svuda, to je te integracija u Evropu. Oni, o tome pričaju, jer o tome mora danas svako da priča, pa čak i Toma Nikolić priča o tome.

Ali njima odatle preti najveća opasnost jer oni bi prostio u nekoj Evropskoj uniji izgledali kao neke aveti. I oni to znaju i zato to žele da spreče. Prema tome, tu postoji jedan konsenzus da se u tu Evropu i ne ide, mada se to otoreno ne sme da kaže. Ne sme da se kaže, pre svega, što se još uvek ipak računa na te donacije. Ali ni Koštunica ni njegova vlada, ni DSS, ni Toma Nikolić, ni crkva, ni srpski kapital ne žele u Evropu.

A što se tiče dvosmerne saradnji sa Hagom, ja uopšte ne znam šta bi to trebalo da znači. Možda da mi njima izručujemo ratne zločince, a oni nama Klintona. Ili kako to? Ja to jedino tako mogu da zamislim.

Svetlana Lukić: Da se trampimo?

Srđa Popović: Da se trampimo. Mi da sudimo Solani, a oni nek sude Mladiću. Valjda tako nekako. To je totalna besmislica, ne znači apsolutno ništa i jedna je od tih njegovih teško pronađenih formula da se ne kaže ono što on, u stvari, misli.

On ne želi nikakvu saradnju sa Haškim tribunalom, to je jasno, on i ne smatra da su činjeni ikakvi zločini, on je napravio tu Komisiju za istinu, koja nikad ništa nije uradila, a nije ni pokušala ništa da uradi. Njegove sve izjave o Haškom tribunalu, ne treba da ih ponavljam ja sada … ta deveta čuvena rupa i što mu se stomak prevrće i sve to, nije nikad objašnjeno. Je l’ on misli da se u ratu nije učestvovalo? Je l’ on misli da JNA nije činila zločine? Je l’ on misli da srpska policija nije činila zločine? Je l’ on misli da na drugoj strani postoji išta što može da se uporedi, recimo, s jednom Srebrenicom ili s jednom Ovčarom? Ne postoji.

On se, u stvari, o tome nikad nije izjasnio i nikad niste čuli od Koštunice je li ta srpska strana činila neke zločine ili nije činila, i ako ih je činila, u čemu je problem da se oni izruče Hagu, sem što se njemu prevrće stomak, je l’? Ali ne vidimo šta on misli o tome.

On oseća, to je moje mišljenje, da je on u svakodnevnoj političkoj operativi potpuni diletant i da uopšte ne bi znao šta treba da radi, on zna šta treba da govori ali on nema pojma šta treba da radi i zato su mu potrebni oko njega ti aktivisti koji će da pretaču te njegove generalne ideje u svakodnevnu akciju, jer je on lično, pre svega, anahron čovek. On je totalno anahron.

Vi možete da vidite iz njegove knjige, ako ste čitali knjigu koju su pisali on i Čavoški, čime je on opsednut. On je opsednut porazom Demokratske strane,, pre svega, ali i uopšte višepartijskog sistema i o tome kako su komunisti izigrali celu tu ideju kroz Narodni front i da ne pričam celu tu priču.

Ja mislim da on nege sebe identifikuje sa Milanom Grolom i on želi da dobije bitke koje je Grol izgubio 1945. godine ali je Grol bitke izgubio u drugom svetu, u jednom drugom vremenu, u jednom drugom okruženju i vratiti Srbiju na ’45. ili na ’41. godinu, što u stvari Koštunica želi da uradi, jer on misli da je to ta tačka na kojoj smo mi izgubili put, je nešto što je neshvatljiva fantazija koje se on, izgleda, vrlo dosledno i uporno drži.

I vi možete da vidite iz jezika kojim se on služi da je to jedan anahrojni jezik, da on želi  sunđerom da izbriše šezdeset godina istorije, ne samo naše nego i evropske istorije, i da vrati sat na 1941.godinu. to je prosto do te mere nestvarno. On ne liči na ljude koji se kreću ulicom, on liči na neki hologram i mislim da ljudi to osećaju. Ta njegova sumorna projekcija, ta njegova uspavanost, i ta njegova neodređenost, i  nedorečenost večna, mislim da je u trenutku kada treba da nadoknađujemo vreme koje smo izgubili, fatalna za ovu zemlju. Mi ako izgubimo još tri, četiri godine, mi ćemo ostati stvarno u poređenju i sa istočnoevropskim zemljama, u jednom zaostatku koji može da nas prati decenijama. On ništa od toga uopšte ne vidi. Jer on misli da bi ovde trebala da bude ’41. i nikakav mu to nije problem.

To ja dovodim u vezu i sa onim zahtevom da se Srbi, vraćaju duhovnosti. Duhovnost znači šta se dešava u onom matrerijalnom svetu nas u stvari ne zanima. O tome je vrlo lepo pisala Isidora Sekulić u eseju “Nevolje malih naroda”, gde je opisivala kako su mali narodi, a naročito srpski, često bahati i agresivni, a kada njihova agresivnost bude frustrirana, onda dolaze – to su njene reči, koje su mi se dopale, tako sam ih i zapamtio – “one gorke suze posle”. Prvo pretimo svima, prvo mlatimo svakog koga stignemo, pa kad se pojavi neko jači, mi se odjedanput setimo duhovnosti, ništa nas ne zanima, naše je carstvo nebesko, mi smo nacija okrenuta duhu. I to u trenutku kada bi se zahtevala natčovečanska energija da se iz ove crne rupe izvadimo, oni nam kažu – ne, sedećemo ovde, baš nam je dobro i ovako ćemo duhovno da se zamišljavamo. U stvari, to je superioran stav u odnosu na plitku tu materijalističku kulturu koju nam nude sa Zapada.

Svetlana Lukić: Kao karikaturni oblik toga može se shvatiti izjava ministra policije Jočića,  koji je na pitanje da li je u mladosti obijao kioske, rekao: “Vi me pitate za kioske, a gori vam Hilandar.”

Srđa Popović: Dabome, duhovnost je važna, tako je. Mi se bakćemo glupostima što smo postavili lopova za ministra policije, a u stvari, gori Hilandar. Sada se zauzima jedna ptičja perspektiva, iz koje se to glega sa jedne takve visine, tako da, u stvari, sve to i nije važno. Mića Danilović kaže: “Možda je čak i dobro što smo ovako nastradali”, kao nešto ćemo i naučiti, a ne vidim da išta učimo, vidim samo da zadovoljno ponavljamo da smo žrtve i da smo uvek bili u pravu. To je to što se dešava, mislim, u oblasti kulture, toga će da bude, tog popovskog zapomaganja, umesto da se krene da se nešto uradi.

Je mislim da kod nas, i to je zastrašujuće, sve stalno počinje od nule. Svako ko zameni neki režim, smatra da sve što je bilo pre njega nije valjalo ništa, sad će on da postavi prave koordinate u kojima treba da živimo. To je rađeno 1945. godine, to je rađeno u doba komunizma…

Ja mislim da je jedan od razloga zbog čega se Jugoslavija raspala i bio taj što komunistički režim nije mogao da shvati da je jugoslovenska ideja starija od komunističke Jugoslavije, tako da, kada je pukao taj režim, pukla je i Jugoslavija. Jer se slavio 29. novembar a nije mogao da se slavi 10. decembar. To sada rade i oni koji skidaju Đinđića sa sajta vlade. Svaka generacija ovde  počinje od nule.

Svetlana Lukić: Zgodno je kad nemate arhive, kad nemate papire, kad ne utvrđujemo činjenice, onda vas činjenice ne obavezuju, možete da radite šta god vam padne na pamet, da izmišljate istoriju, da radite šta god hohete, što mi svesrdno radimo.

Srđa Popović: Tako je. U atmosferi u kojoj se ništa ne pamti, svako oseća da može, takoreći, sebe da stvara ni iz čega svakog dana, a niko to ne proverava iz tog istog razloga, jer ovde ono što je prošlo – nema veze. Vi možete da čujete i od običnih ljudi, kada pomenete nešto što se događalo kod Miloševića – neću na to ni da mislim, pa to je sad gotovo, to je prošlo – neshvatajući da vaša prošlost određuje vašu sadašnjost, i ne možete misliti o svojoj sadašnjosti ako ništa ne znate o svojoj prošlosti.

Ne znate ni odakle ste pošli, ni kuda idete, pa naravno nikuda nećete stići. Ja razgovaram sa nekim prijateljima koji su bili pravi komunisti i pitam ih – pa dobro, živeli smo pedeset godina u jednom režimu u kom je vladao marksistički pogled na svet, i onda odjedanput više niko nije komunista i više niko nije marksista. Nemam ništa protiv toga, ali da ne bismo izgledali kao ludaci, objasni mi kako si iz tačke A došao u tačku Budući? Šta si to shvatio, šta je to bilo pogrešno, kad si to shvatio? Kako smo stigli od onoga do ovoga?

Mi smo nekako svi teleportovani, bez sećanja ikakvog o svojm prethodnom životu. I svi počinjemo, kao da smo rođeni 2000. godine, kao da imamo četiri godine. Mi imamo četiri godine, jer sve iskustvo koje smo stekli pre toga, niti služi nečemu, niti je stvarno asimilovano. I ja mislim da je to ono za šta, na drugom planu, ljudi kažu da narodi ovde stvaraju više istorije nego što mogu da konzumiraju. Mi ne stvaramo istoriju, mi stvaramo događaj koji ne znači nikome ništa. Nego juče smo stvarali onaj događaj, danas stvaramo ove događaje. Nikakvog kontinuiteta nema, smisla nikakvog nema i naučili nismo ništa.

Ljudi se jesu namučili i stvarno bi želeli da poveruju da je nešto konačno gotovo i da počinje nešto novo, zato i ne vole kad im kažeš – čekaj, čekaj, ništa nije gotovo, jer vi ne možete da živite dalje dok ne razumete šta ste živeli. To prosto nije moguće.

Ja zasto ponekad mislim o ovome što je nas sada snašlo, da zbog toga što živimo sa tom amnezijom, da mi zato i ne ličimo na društvo, nego na nešto što ja zovem “zajednica tela”. Mi smo samo ljudi koji žive na ovom prostoru, nas ne definiše ništa drugo.

Godine 2004, mi smo na obalama Save, Drine i Dunava i to smo mi, i više ništa o Srbiji ne bismo umeli ni da kažemo. Mislim da je teško suočiti se s onim kroz šta smo prošli i teško je stvarno to pokušati razumeti. I tu ne mislim na moralnu katarzu. Ona bi možda bila posledica. Morali bismo da pokušamo da makar intelektualno razumemo događaje, da razumemo ko je počeo rat, da razumemo šta se htelo u tom ratu, da razumemo šta smo mi radili u tom ratu i da razumemo zašto smo bili u njemu poraženi.

Mi o tome nećemo ništa da čujemo. Ako nećemo ništa da čujemo, mi imamo četiri godine i tako ćemo živeti, kao tela. Ono što se ovde dogodilo bilo je tako strašno i mi ne možemo više misliti da smo ono što smo bili pre toga. Nismo, mi smo nešto drugo, a ne znamo šta, jer nećemo da mislimo o tome što se dogodilo. Ako vi počinjete svakog jutra da živite ispočetka kao da ste se sada rodili, onda naravno i ne znate ko ste, jer vi ste ono kroz šta ste prošli, ono što vam je bio život, to ste vi.  E, sad vi to nećete da znate, vi to nećete da razumete, vi onda nemate nikakav identitet i onda ga glumite i to je ono što nacionalisti pokušavaju da nam predlože – doduše, ne znamo ko smo, ali ‘ajde da glumimo neku našu predstavu o Srbima.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Srđa Popović. Otišla sam kod njega da ga zamolim da rezimira dve godine Miloševićevog suđenja. Čuli ste gde smo završili. Mišljenje gospodina Popovića o Miloševićevom suđenju čućete u nekoj od narednih emisija.

Srđa Popović: Đinđić je imao slabe šanse od početka. Od 5. oktobra njegove šanse bile su slabe. Ja mislim da je on pragmatično, jer on jeste bio pragmatičan, pristao da zapuši nos i da prihvati pomoć ljudi iz Miloševićevog okruženja, da se svi zajedno otarase Miloševića, jer je Milošević i njih počeo da ugrožava, jer je stvarno i toj policiji i toj vojsci i tim ratnim profiterima pretila je opasnost da će na kraju da se digne “kuka i motika”, što kažu, i da ih sve počisti.

Svako je našao svoj interes. Opozicija da izvrši taj takozvani beskrvni prevrat, a Miloševićevo okruženje da njega žrtvuje, da spase sebe. Moram da se vratim na primopredaju vlasti, jer mislim da je u njoj simbolično sadržano sve. Pominje se kako Koštunica nikad nije ispričao šta se dogodilo u tom prvom susretu sa Miloševićem. To je tačno ali, kao u onom eksperimentu, vi možete naknadno, iz posledica, da zaključite šta se u kutiji dogodilo.

Po meni, Pavković je doveo Koštunicu kod Miloševića, Milošević je kazao da će Koštunica biti predsednik, Koštunica je kazao da Milošević neće biti hapšen, da neće biti izručivan u Hag, a Pavković je obojici  kazao – ja to garantujem, a mogu da garantujem jer iza mene stoji vojska. To je bila suština 5. oktobra i Đinđić je bio deo celog tog dila.

Međutim, pragmatičan ili, kako ga zove druga strana, veroloman, on je odlučio da pokuša da izigra taj dogovor na delu, u životu. Ostavio je Koštunici Pavkovića, on se dočepao drugih poluga vlasti i počeo polako, uz pomoć međunarodne zajednice, da menja sliku Srbije.

Zato je ubijen. Ubijen je jer ih je on prevario. Oni sigurno smatraju, Zvezdan Jovanović i oni koji su ga instruirali, da je Đinđić njih prevario i da je jedini način bio da se on eliminiše. I, naravno, da su Crvene beretke bile idealan instrument koji će to učiniti, pogotovo zato što je njima svima Hag lebdeo nad glavom, a svi su ih plašili Hagom i dokazivali im – mi smo protiv Haga, to Đinđić hoće da vas strpa tamo. Prema tome, Đinđić je vodio jednu vrlo neizvesnu bitku i on nijednog trenutka, mislim da se to zaboravilo posle njegove sahrane, nije imao podršku u glasačkom telu, on je uvek bio najnepopularniji od svih političara koji su na sceni.

On je jedinu pravu podršku imao od međunarodne zajednice, to jest od para koje su, ili u vidu donacije ili u drugim vidovima, stizale u zemlju. Svi su znali da se od toga, u stvari, živi i zbog toga su ga trpeli. Tako da ono što se dogodilo 12. marta, u stvari, nije tako čudno, čudnije je bilo što se on tako dugo i tako vešto održavao, a mislim da ih je naročito uplašio kada je uspeo da izmanevriše Koštunicu i da ga postavi na sporedni kolosek, što je sigurno bio izvor velike frustracije, koji se sad ispoljava u agresivnosti i u ovoj osvetoljubivosti koju pokazuje nova vlada.

Zoran Đinđić: Reći da opozicija u Srbiji nije u stanju da smeni Miloševića, to je tačno ali sterilno. To se dokazuje već deset godina. Biti pametan posle deset godina, nije neka velika mudrost. Postavlja se pitanje da li je uopšte u jednoj nedemokratskoj, diktatorskoj zemlji moguće da opozicione partije promene vlast. Nije moguće, jer to inače ne bi bila diktatura.

Svetlana Lukić: Pa dobro, gospodine Đinđiću, ja vas razumem ali ne možete vi u času kad pozivate ljude da izađu na ulicu, kada govorite o diktatorskom režimu koji podrazumeva da je u stanju da zgazi tenkovima, možda nekoga i ubije, vi zahtevate od ljudi i pozivate da izađu na ulice i založe svoj život, a onda kažete – nemojte mnogo nas da gledate. Što bi rekla gospoda iz SPO – izađite sami na ulice.

Zoran Đinđić:Ne, ne, ali bih vratio temu na početak, ne treba podgrevati sujetu opozicionih lidera time što će im se pridavati takva važnost. Neće opozicioni lideri ….

Svetlana Lukić: Mi nismo srećni zbog toga što ste vi važni, to je prosto činjenica. Izdiferencirane su neke stvari. Postoje, to se makar desilo poslednjih meseci. To je tačno, vi imate ogromnu odgovornost i da li mislite vi, ne govorim o vama, nego o ljudima s kojim razgovarate, da li imaju svest o tome kakav je ulog? A dobro znate da ulog nikada nije bio veći.

Zoran Đinđić: Mogu da vam kažem da je moj život u tom ulogu lošije procenjen i rizičniji nego od većine ljudi u Srbiji.

Svetlana Lukić: Vi imate privilegije zbog toga, je l’ tako?

Zoran Đinđić: Pa dobro, imam privilegije, u smislu poznat sam, pitaju me ljudi, ali s druge strane …

Svetlana Lukić: Vi možete biti predsednik, a mi ćemo …

Zoran Đinđić: Ili pokojnik.

Teofil Pančić: To je ono osećanje neopozivosti, nepopravljivosti. Desilo se nešto što se ne može popraviti. Kada bi sutra Srbijom potekli med i mleko i kada bi ovo postala apsolutno najbolja zemlja za život na svetu i dalje se ne bi mogla popraviti činjenica da je život tog čoveka izgubljen na tako strašan i tako idiotski način.

To je prvi sloj onoga zašto mi plačemo. Drugi sloj je taj što čovek plačući nad drugim, uvek plače i nad samim sobom. Mislim da je sahrana, morbidno zvuči, ali da je sahrana malo ohrabrila ljude. Prosto, ljudi su se prebrojali i drugačije su se osećali. Ali, prva dva-tri dana ljudi su mislili –bože, vratio se Sloba iz Haga i ubio Zorana Đinđića. Da li ćemo mi da se vratimo u onaj košmar, da li će da se vrati sve ono što smo nekako mogli da trpimo godinama, ali kad se to jednom završi, mi to više ne bismo mogli da trpimo ni pet sekundi.

Zoran Đinđić: Ako mi ne verujemo da sutra možemo da smenimo Miloševića, kako ćemo ubediti ljude koji u samom početku nisu sigurni u sebe. Znači kad ja kažem sad, 10. jula kažem – do kraja godine Milošević će pasti – onda je sebe uverim da je to tačno to, jer ja ne mogu da pređem 50 hiljada kilometara ako sumnjam u to i ne mogu da izađem pred kordon ako sumnjam u to.

Znači, po mom mišljenju, apsolutno svakoga dana ja verujem da Milošević može da padne sutra i apsolutno svakoga dana ja verujem da Milošević može da padne sutra i da treba da padne, inače ja ne mogu da radim posao koji radim. Ako neko kaže – ali, iz toga je proistekla neka nesreća, ja pitam – koja? Šta je izgubljeno time što sam ja rekao da će Milošević da padne do kraja godine? Ko je stradao zbog toga? Koja dobit je prokockana zbog toga? To su gluposti.

Znači mi kao opozicija se delimično pretvorila u analitičke službe koje svoju legitimaciju vide u tome da prognoziraju ono najpesimističkije rešenje i onda su srećni zbog toga što se to desi. Ako me pitate, kao analitičara, šta će se desiti, ja ću pogoditi u detalj šta će se desiti, ali ja neću da budem analitičar, sam političar i ja projektujem svoje želje, moje je da verujem u to i da uradim maksimum da se to desi. I ako se na kraju to ne desi, moje osnovno pitanje je da li sam ja učinio sve da se to desi ili drugi nisu učinili sve. I ako kažem – ja sam učinio sve, ma ne interesuje me. Ja sam učinio sve. Moja savest je mirana.

Tako radim od 1993. godine, otkako sam prelomio da ću biti profesionalni političar. I ako bih trebao da pišem kao do tada, pogledajte moje tekstove iz ’87-’88. godine, koji su objavljeni u knjizi “Jugoslavija kao nedovršena država”. Tada sam rekao da će se Jugoslavija raspasti, ona je nedovršena, ona je sveća koja gori sa dva kraja, jedan kraj je Slovenija, drugi kraj je Kosovo. Na primeru Kosova i Jugoslavije će da pukne Jugoslavija.

Posle pet godina, to se počelo dešavati, ali ja sam od 1993. godine prestao da pišem analitičke tekstove i više nisam naučni radnik. U politici ima previše naučnih radnika koji svojom principijelnošću smatraju to što pogode da će u Srbiji stvari da idu loše. Ja bih voleo da oni ubede sebe da će stvari da idu nabolje, pa će stvari da idu bolje, jer većina stvari u politici zavisi od volje.

Kada bi većina ljudi u Srbiji poželela da stvari idu nabolje, stvari bi išle nabolje, ali ako većinu uverite da će stvari da se kreću loše, onda se stvari i kreću loše. Ja se po tome razlikujem od drugih, moj princip je – okolnosti ne možeš da biraš, ali stav prema tome možeš da biraš. Izaberi pozitivan, aktivan stav i reci ljudima da će da bude to što ti veruješ i verovatnoća da će da bude to što ti veruješ mnogo je veća nego ako im kažeš ono što misliš da je tačno, a tačno je reći – ako ne uradimo ništa, propašćemo.

Mnogi su to kod mene pobrkali sa dnevnim pragmatizmom, oportunizmom, neprincipijelnošću. Nema tu nikakve neprincipijelnosti, ja to radim svesno. Ja u svom životu, ličnom i profesionalnom, i poslovnom, uvek pristupam na isti način i u svom životu imam uspeh. Od svojih studentskih dana pa do danas ja sam ostvario sve ciljeve koje sam sebi postavio, a oni su na samom početku svima izgledali neverovatno svima.

Ja sam rekao – hoću da diplomiran na Filozofskom u Beogradu za tri godine, uključujući i diplomski ispit. Bio sam i uhapšen u međuvremenu, imao razne komplikacije u te tri godine, ali to sam uradio. Onda sam rekao – hoću da doktoriram na nemačkom jeziku nemačku filozofiju za dve godine. Došao sam u Nemačku, oni su rekli – to niko nije uradio, ne možeš ni ti, to ne može. Ja sam pitao da li ima nekih prepreka u zakonu. Oni su rekli – nema u zakonu, ali to nije moguće. Ja sam rekao – U redu. Videćemo da li je moguće. Ja sam to uradio.

Sanda Kosanović: Dajte da vidimo da li možete da uradite nešto jako i dobro za Srbiju? Da vidimo šta će sada da radi Demokratska stranka.

Zoran Đinđić: Ono što zavisi od mene, ja ću da uradim, ali postoji stvari u kojima postoji mnogo aktera. Na sceni u Srbiji akter je opozicija, akter je Milošević, akter je međunarodna zajednica. Ako bismo mi, kao opozicija, uspeli da imamo čvrst stav šta hoćemo, onda je to osnova da menjamo i stav drugih aktera, ali ako mi ne možemo, kao opozicija, da imamo jedinstvenu volju i da kažemo – možemo to da uradimo, onda dodavanje drugih aktera samo još komplikuje situaciju, jer onda oni imaju isto tako neku svoju volju i onda je to košmar koji danas imamo.

Stojan Cerović: On je imao jednu dragocenu osobinu, pogotovo za zemlju u kojoj smo mi, gde su svi u nekoj poludepresiji, u očajanju. Mi imamo doživljaj da smo epohalno propali i da tu neće biti nikakvog izvlačenja za našeg života, da će to decenijama da traje.

On je zračio energijom i voljom da se sve to može. Njegova poruka svima oko njega bila je – ‘ajde, pokrenimo se, može još mnogo toga da se uradi. Imali smo utisak da se sve oko njega nekako raste, da se svi pomeraju nekako ipak, ne onom brzinom kojom se on kreće, ali se nešto stvarno događalo.

On je umeo da inspiriše ljude oko sebe i to je bilo apsolutno dragoceno. Izgledalo je da to ne košta ništa, da mi možemo jeftino da budemo kritični, da puštamo da nas Đinđić vuče nekud, kud mi u stvari želimo da idemo, ali nećemo da sarađujemo zato što smo inertni, zato što smo takvi, ‘ajde da se pravimo da nam se tu ništa ne sviđa a u suštini puštamo njega da radi ono što mora i treba da se uradi i što treba da se uredi.

Mislim da je njegova slaba popularnost u velikoj meri poticala od toga što su ljudi verovali da je on toliko nadmoćan i da će i onako da vlada ovom zemljom još dugo, da i onako to nema ko bolje da radu, i ‘ajde onda da idemo, da mu to ne bi udarilo u glavu, ‘ajde mi malo da budemo mi kritični.

I onda, u trenutku njegove smrti, kad su ljudi razumeli da njega stvarno više nema, rejting mrtvog Đinđića je naglo skočio, dakle ne samo zbog takve smrti, nego i zbog samog gubitka, osećanja straha i praznine – kako ćemo sada. I odjednom su ljudi shvatili da je Đinđić, ono što su u stvari sve vreme i osećali, jer sad više nema nikakvog smisla da imamo neke primedbe,jertakvog još jednog kao Đinđić stvarno nema. Mislim da je taj nedostatak nenadokandiv.

Zoran Đinđić: U Srbiji postoji jedan paradoks – imamo kritičnu masu za promene, a nemamo kritičnu atmosferu. Ne postoji povod, ne postoji nešto što bi tu kritičnu masu nezadovoljnih povezalo tako da oni osete solidarnost između sebe, da osete da im je jedinstvena sudbina. Mi ne treba da pridobijemo nikog ko je za Miloševića. Taj koji je za Miloševića, neka bude za Miloševića, ali oni koji su protiv Miloševića, moraju da prepoznaju sebe i da shvate koliko ih ima.

Mislim da bi bio neverovatan efekat ako bismo rekli – u četvrtak, toga i toka dana će cela Srbija ostati kod kuće kao dokaz da ne želimo Miloševića. I ako bi cela Srbija ostala kod kuće, i ako bi ulice bile prazne, i ako niko ne bi otišao na svoj posao, to bi bila takva injekcija nade za sve ljude i to bi bila ogromna pobeda. Kao kada bismo rekli – cela Srbija će sledećeg dana da izađe na ulicu.

To bi značilo da smo kao narod postali organizovani, da nam je volja i vizija zajednička, da nismo fragmenti jedne tragedije u kojoj jedan neodgovoran čovek, možda poremećenih merila, zapravo kao neživom prirodom rukovodi jednim narodom od 10 miliona, šalje ih levo, desno, na tenkovima, na traktorima, kao pešake na šahovskoj ploči.

Ako bi odjednom te figure oživele i počele da se ponašaju kao subjekti svoje sudbine, to bi ohrabrilo sve ljude u Srbiji. To nije lako, zato što smo već deset godina predmet manipulacije, već deset godina ljudi se odriču svoje slobode pod raznim izgovorima: svetske zavere, vlasti kao elementarne nepogode, straha od toga da ne bude još gore. Znači razloga ima dosta ali posledica je to da mi već deset godina kao narod ne upravljamo svojom sudbinom, nego neko drugi to čini.

Jedna šačica ljudi upravlja našom sudbinom. Ima mnogo pametnih u Srbiji, ja to znam jer poznajem mnogo pametnih ljudi, ali ne vidim baš toliko akcija koliko ima pameti. Pošto sam ja praktičan čovek, ja više volim akciju nego pametne analize, zbog toga što nama u Srbiji ne nedostaje pameti ali nam nedostaju rezultati pameti, to jest nedostaju nam akcije. Ja bih voleo sada da svi krenemo u akciju i da budemo svesni toga da ćemo lako naći neko pametno rešenje ako se desi ono što i budala vidi, a to je da Milošević mora da ide.

Nebojša Romčević: Njegova smrt je tačka na jednu epohu. Žalosno je što je njegova smrt stavila tačku na krvava dela drugih ljudi, na Miloševića, na monstrume koje je on skupljao oko sebe.

Meni je, naravno, kao i većini ljudi, žao što je Milošević nadživeo Đinđića. To je velika istorijska nepravda, ali ga je možda i nadživeo da bi duže patio. To bi meni bila satisfakcija, nekakvo poravnanje, ali činjenica je da su Legija i kompanija ratni heroji, mislim da to govori kakav je to rat bio, šta smo mi kao narod tražili tamo?

Zoran Đinđić: Tačno je da sam na jednom času imao raspravu o tome da li je opravdano da posle Drugog svetskog rata ljudi koji su se istakli u narodnooslobodilačkoj borbi postanu direktori, ministri i sve drugo i da nisu toliko bile važne kvalifikacije, nego upravo te zasluge. Većina mojih kolega, jer smo mi bili oficirska deca i branili smo malo i svoje položaje, rekla je – šta hoće ti stručnjaci, oni su sedeli u toplom dok su naši očevi tamo po šumama rizikovali svoje živote i pobedili, naravno da će naši očevi da budu i ministri i bankari, a neće valjda oni koji su čekali na gotovo, ko im je kriv. I onda ja više nisam mogao da izdržim i rekao sam – i guske su spasile Rim, pa nisu postale senatori.

Teofil Pančić:Kada sam ugledao Miloševića na ekranu, ne snimak nego uživo, zaista sam osetio da ima nečeg duboko pogrešnog, i duboko užasnog u tome da je Zorana Đinđića mrtav a da ta kreatura sedi tamo i vrpolji se na onoj stolici. To je bilo toliko uvredljivo da sam se osećao bedno gledajući tu scenu. Činilo mi se sve ove godine otkad je Sloba u Hagu, da je neka pravda, da je neki račun ispostavljen njemu. Sad više ne znam da li je njemu ispostavljen neki račun, sad mislim da, kako god okreneš, on veoma, veoma jeftino prolazi.

Zoran Đinđić: Ja sam, u psihološkom smislu, tokom rata prelomio s tim, jer sam imao vrlo konkretne naznake, informacije o tim listama i o mehanizmima i o pojedincima koji u tome učestvuju, čak i neke dokaze da se to dešava. Tako da danas, kao i većina, to posmatram kao normalnu stvar i to je loše, jer nikad nije normalna stvar da nekog ubiju na ulici ili u kafani, ali ja i kod sebe primećujem izvesno otuđenje, da smrt posmatram kao deo našeg svakodnevnog života, kao da smo junaci nekog petparačkog filma u kojem svaki dan neko mora da pogine da ne bi bilo dosadno. Otprilike pitanje je ko je sledeći? Mi moramo da probijemo to vrzino kolo, taj začarani krug i da shvatimo da takve stvari uništavaju celo društvo.

parafraziraću jednu slavnu Kenedijevu rečenicu: “Ne pitaj šta tvoja zemlja može da uradi za tebe, nego pitaj šta ti možeš da uradiš za svoju zemlju”. Ja bih to malo obrnuo i rekao bih – ne pitaj šta tvoja zemlja može da uradi za tebe, pitaj šta ti sam možeš da uradiš za sebe. Tvoja zemlja će ti pomoći, ali najpre ti sam sebi pomozi.

TV Pink: Premijer Srbije, dr Zoran Đinđić, sahranjen je u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu.

Kovčeg sa premijerom nosili su njegovi saradnici i prijatelji: Boris Tadić, Čedomir Jovanović, Zoran Živković, Zoran Janjušević, Vladimir Popović, Dragoljub Marković i Miodrag Kostić.

Bozidar Đelić: On je bio car, on je bio laf. A na jednom drugačijem novou jasno je da je doktor Zoran Đinđić velikan. Neka mu je večna slava.

Svetlana Vuković (čita): Nenad Prokić, nedeljnik NIN: Već dugo sam se pitao šta je to što je potrebno da bi Srbija konačno zavolela Zorana Đinđića. Sada znam. Bilo je potrebno, posle svega, da joj ponudi na dlanu i svoje raskomadano srce. I to vam je dao, dragi Srbi, iako se takav gest toliko protivio njegovom biću. Njegova prepametna glava je i to morala da ukalkuliše zbog vaše srećnije budućnosti, znajući da je to nešto što nećete moći da prenebregnete, pa sad vi prenebregnite ako hoćete, smete i možete. ‘Ajde, opet glasajte za kilave, korumpirane i retardirane. Proglasite opet krezube kokošare i palikuće patriotama ili proglasite patriotom i njegovog ubicu koji se verovatno godinama vežbao na sarajevskoj deci. Kada ispečeš zanat na tako sićušnoj meti, šta je pogoditi srce odraslog čoveka sa stotinak metara?”

Zoran Đinđić: Pošto mi baš nismo neki profesionalci, mi često i na svoju štetu radimo stvari, umesto da je u svom dvorištu malo vežbao vožnju, on je vežbao na autoputu, mislim da bi bilo pretetrano sad smatrati pokušajem ugrožavanja moje bezbednosti. Meni su rekli, kad smo igrali onu utakmicu, kad sam ja povredio nogu, da to nije bila baš žandarmerija, nego da su to bile specijalne antiterorističke jedinice. I sad bi možda tumačenje bilo da je i to bio neki napad na moj fizički integritet, međutim naravno da nije.

Vojislav Koštunica: Kriminal se ne može deliti na dobar i loš, naš i njihov, moramo shvatiti da je on uvek razoran po društveno tkivo i da je prirodni neprijatelj svih demokratskih institucija. Naravno da se nadam da će svi počinioci biti privedeni pravdi, a posebno se nadam da će svi, i vlast i opozicija, staviti prst na čelo i povući jasnu crtu između onoga što jeste i što nije zakonito. Tu nema mesta za kompromise i za nagodbe.

Zoran Đinđić: Ja nisam bio sasvim u toku, čitao sam novine na zadnjem sedištu kada sam video da se nešto događa i čuo sam konverzaciju mog vozača i pratioca, koji komentarisali su čudno ponašanje vozača jednog kamiona koji je prelazio iz jedne trake u drugu, a kada sam podigao pogled, na pola metra ispred automobila, pri našem kočenju i njegovom ulasku na naš pravac, video sam kamion sa kojim se zamalo nismo sudarili  i koji smo jedva obišli, to je bilo sve.

Nisam iz toga mogao da izvedem zaključak, koji se na kraju u obrisima pojavljuje, ali ako bi bili pronađeni dokazi da je to zaista bio pokušaj atentata, onda to zaista govori o jednoj potpuno zamračenoj svesti tih ljudi koji te metode koriste, misleći da se u ovoj zemlji ništa nije promenilo. Ne postoji amnestija od kršenja zakona. I ako neko misli da će zaustaviti sprovođenje zakona time što će mene ukloniti, onda se grdno vara, jer nisam ja sistem. Sistem će funkcionisati i dalje i niko neće dobiti amnestiju za svoje zločine tako što će da ukloni jednog ili dva funkcionera države. Mislim da je to vrlo naivno uverenje i, ako neko ima to uverenje, ja sam zaista iznenađen koliko ljudi mogu da budu naivni.

Iz ankete: Ja sam mislila da se to njemu nikad neće desiti zato što je delovalo da je u sprezi sa mafijom i da ga oni štite, eto zato. Dvoumim se da li je hteo to da raščisti ili je tražio prevelik deo, ne znam. Suština je da nikad nećemo saznati istinu, kako obično biva.

Iz ankete: Ljudi koji su uvek sumnjali u njega, posle njegove smrti kažu – šta ćemo bez njega. I naravno, posle njegove smrti sad svi su ožalošćeni bogzna kako. I sad su svi tužni. Mislim ako saslušaju ono što je pričao dok je bio živ, videće da može da se ide dalje. Uvek neko mora da padne za slobodu.

Nebojša Romčević:Đinđić je bio filozof a ne čovek koji se bavi bezbednošću, niti je bio kvalifikovan da proceni šta je za njega bezbedno. Posle onoga što je rekla Karla del Ponte da joj je Đinđić rekao da će ga ubiti… to je meni fascinantno, da se on pomirio sa tim da neće preživeti. I sad se ljutim na njega što nije stigao da o tome vodi računa. Evo, ljutim se.

Stojan Cerović:Ja mislim da Đinđić posthumno stoji najbolje. On je prosto je poginuo za svoje uverenje. On je svojom smrću otvorio vrata više nego ikad toj političkoj opciji.

E sad, naravno, gubitak je ogroman. Tačno je da bi on lično bio najbolji realizator te politike, ali on nije imao taj legitimitet dok je bio živ. Mislim, nije to bila njegova stvarna žrtva, nije on odlučio da to uradi, ali tako je ispalo, i ljudi su reagovali tako kao da je Zoran Đinđić stvarno stavio svoju glavu u torbu i rekao – evo, ja dajem glavu za ovu stvaru, ima li neko ko je isto tako spreman za istu žrtvu, nema niko, onda dobro.

To je jedna malo mitska reakcija, iracionalna, skoro mitološka, iz starijeg nivoa kolektivne svesti, kad ljudi prepoznaju da je to sad stvarno nekakva velika žrtva koja mora da se nešto prizna.

Morate da kažete – čekajte, ako je on poginuo za tu stvar, pa to mora da ima veću težinu, tu mora da ima nečega mnogo većeg nego kod onih koji samo pričaju. On je stvarno reprezentovao ovu zemlju mnogo bolje nego što zemlja zaslužuje da bude reprezentovana, on je pred svetom izgledao sto puta bolje nego iko ko dolazi odavde. I bio je briljantan u mnogo čemu. Nema nikave sumnje.

Svetlana Lukić: U stvari, trebalo je da se desi neko čudo u Srbiji da liberalno-demokratske snage dobiju veliku šansu. To čudo je njegovo ubistvo.

Stojan Cerović: Tako je. Tačno se to dogodilo. Tako je. To jeste skoro kao iz neke narodne pesme, kao pred početak bune na dahije, kad treba da se dogodi veliki prevrat pa se čeka nekakav znak s neba.

Zoran Đinđić: Moj cilj je da cene ono što radim. Moj cilj nije da me vole, voli me moja porodica, moja deca, i ja njih, i to mi je dovoljno, malobrojni prijatelji, sve malobrojniji. Moj cilj je da ljudi uvažavaju moj rad. Ako ne uvažavaju moj rad, onda on nema smisla.

Rezultati zavise od mnogih okolnosti, između ostalog i od mene. Ja mogu da kažem da ja radim kao nikad u životu. Ja dve godine nisam imao nijednu subotu, nijednu nedelju, sa decom nisam otišao na godišnji odmor i jedva me vidi moja porodica. Možda bih mogao još i malo više da radim, sigurno bih mogao, ali mislim da moji saradnici imaju problem sa tim. I to je ono što je moja dužnost.

E sada, od miliona drugih ljudi koji treba za sebe da urade nešto, zavisi da li ćemo svi zajedno uspeti. Ja sam rekao – ja sam, narode, spreman da sa vama, za vas radim, ali ne mogu da radim umesto vas. Ja bih, ali ne mogu jer naprosto jedan sistem može da se menja samo ako milioni ljudi u tome učestvuju, da malo svoje dvorište pospreme, da malo stvari u svojoj porodici oplemene, na radnom mestu, da malo svoja znanja provetre, pročiste i kad se to skupi na milion mesta, onda je to jedna malo bolja zemlja, pa sve bolja, pa sve bolja…

Iz ankete: Sve dok Vojin Dimitrijević, čini mi se, nije rekao: “Srpski Kenedi je otišao”, ja sam mislio da je to još jedan Zoranov trik da zavara protivnike. Ne znam, nekoliko dana mi je bilo potrebno da se pomirim sa tim.

Ja sam malo znao Zorana Đinđića i nemam lični odnos prema njemu, ali smatrao sam da je dragocen čovek za Srbiju i osećao sam se ošamućeno i uplašeno.

Kažem, on jer on je predstavljao za mene nadu za Srbiju i za moju decu i za sve one mlade ljude koji ga možda nisu ni voleli, ali on je radio za njih. Kad su tog čoveka sklonili, jedan deo mene nestao je s njim. Nećete verovati, ja sam ga noćas sanjao, sanjao sam ga ispred bolnice, tešio me je što je jedan član moje porodice umro.

Zoran Đinđić: Ja sam tu da kažem istinu. Istina je da imamo toliko para koliko imamo, pare nećemo da štampamo, pritiscima ne podležemo.

Iz ankete: Ovo je zadnja šetnja s njim. Ne verujem da će biti ovakvih šetnji više. Trebalo je da neko izgubi život da bi mnogi ljudi, nadam se samo .. da bi neki ljudi nešto shvatili.

Iz ankete: Bio je lepši svet s njim, mislim sa njegovim delom, bićemo bolji deo sveta.

Iz ankete: Sad kada se vraćamo sa sahrane razmišljam i vidim da su svi utonuli u svoje misli i razmišljaju verovatno kao i ja, šta će biti sada bez Zorana. Mnogi su shvatili sada šta nam je on značio i tek ćemo mi to osetiti.

Sa mitinga: Večeras je sa nama predsednik Demokratske stranke, dr Zoran Đinđić.

Zoran Đinđić: Reče ovaj momak da je razmišljao da i on ode nekuda u svet. Pre nekoliko dana sam pročitao statističke podatke da 65% ljudi u Srbiji do 35 godina starosti volelo bi da nastavi život u nekoj drugoj zemlji a ne u Srbiji. Dakle, od tri mlada čoveka, dvojica ne vide svoju budućnost u Srbiji. To su stotine hiljada mladih ljudi.

Zar nije jednostavnije da tog jednog pošaljemo, zar treba stotine hiljada da idu zbog tog jednog. Vi mladi ljudi koji razmišljate o tome da odete, izračunajte šta je jednostavnije, dođite ovamo, njega da oteramo, i svi mi ovde da živimo, da ovo bude naše inostranstvo.

Zahvaljujući vama, Nišu, Kraljevu, Kragujevcu, Novom Sadu, Užicu, Valjevu, danas cela Srbija razmišlja i govori o promenama. Neka padaju ćuskije sa neba, ima da se skupljamo i šetamo, neka skupljaju kordone iz celoga sveta, ne mogu nam ništa. Hvala vam što ste bili večeras ovde. Vidimo se sutra, vidimo se svakoga dana, pobedićemo! Dole Milošević!

Emisija Peščanik, 12.03.2004.

Peščanik.net, 12.03.2004.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU