Vidovdan je jedan od onih praznika koji su za Srpsku pravoslavnu crkvu prilika da narodu saopšti svoje viđenje aktuelnih političkih prilika, da, kako su govorili naši stari, ukaže na probleme koji stoje na putu razvoja i da smernice za dalju akciju. Ove godine crkva je požurila da iziđe sa jednom vidovdanskom političkom porukom već početkom juna, skoro mesec dana pre samog praznika koji se slavi 28. juna. Poruka se pojavila u formi knjige pod naslovom Sveti knez Lazar i kosovski zavet, čiji su izdavači Mitropolija crnogorsko-primorska iz Cetinja i kompanija Večernje novosti. Početak impresuma ove knjige sročen je u toržestvenom, arhaičnom stilu – knjiga ova pojavi se leta Gospodnjeg 2007. na Vidovdan, s blagoslovom patrijarha srpskog Pavla, trudom i ljubavlju njegovog visokog preosveštenstva, arhiepiskopa cetinjskog i mitropolita crnogorsko-primorskog gospodina Amfilohija.

Ovim starostavnim stilom crkva se služi da sebe prikaže kao instituciju koja čuva svoj tradicionalni lik prkoseći svim promenama, jezičkim ili drugim, ali retorika tradicionalista je jedno, a praksa njihove borbe za tradiciju je nešto drugo. Tako i ovde, s jedne strane starinsko – leta Gospodnjeg, a s druge strane jedna komercijalna novotarija, takozvano kiosk izdanje. Knjiga sadrži odlomke poslednjih godina često preštampavanih zapisa, povelja, pesama i beseda o knezu Lazaru i drugim kosovskim junacima, a ono zbog čega je sve to još jednom sabrano i objavljeno, politička poruka Srpske pravoslavne crkve za Vidovdan 2007, nalazi se na početku knjige u dve uvodne reči. Ispod prve je faksimil potpisa patrijarha Pavla sa onim prepoznatljivim krstićem.

Glavni stav u toj uvodnoj reči svodi se na to da Srpska pravoslavna crkva ima legitimno pravo i dužnost da se stara i o političkom, a ne samo o verskom životu Srba. To je izvučeno u naslov ove uvodne reči: Opredeljenjem na carstvo nebesko ne odričemo se staranja za svoje istorijsko postojanje. Dakle, iako se ovde politički život i državni poslovi eufemistički nazivaju istorijskim postojanjem, nema sumnje da Srpska pravoslavna crkva za Vidovdan 2007. izlazi u javnost sa zahtevom da se revidira, kako crkva tvrdi, pogrešno shvatanje da duhovna vlast nema šta da traži u politici, odnosno da se preispita ustavno razgraničenje crkve i države.

Nije ovo prvi put da crkva izlazi sa jednim ovakvim zahtevom i znamo da to ne radi uzalud. Političke vlasti u Srbiji već nekoliko godina postepeno popuštaju pod pritiskom crkve, tako da joj daju sve veće komade vlasti s glupom nadom da će zadovoljiti njen sve bolji apetit. Novo je ovde, bar za mene, što vidim da je crkva radi širenja svog političkog uticaja spremna da revidira i na nov način protumači, da apdejtuje i neke od svojih temeljnih, rekao bi čovek nepromenljivih i tradicijom osveštanih mitova, pa tako i neke ključne momente kosovskog mita. Očekivalo bi se da će crkva, koja nastoji da postane glavni politički faktor u Srbiji, pre svega raditi na tome da dovede u pitanje koncept laičke države, države odvojene od crkve. Ona to i radi, međutim, čitalac knjige Sveti knez Lazar i kosovski zavet stiče utisak da je za vrh Srpske pravoslavne crkve od osporavanja ideje laičke države važnije i preče da ospori i dovede u pitanje kosovski mit, tačnije da odbaci jednu od njegovih glavnih poruka, onu koja kaže da se mora birati između dve vlasti, između dva carstva, onog na nebu i ovog na zemlji.

Naime, u prvom uvodnom slovu za ovu knjigu, koje je potpisao patrijarh Pavle, stavlja nam se do znanja da famozno opredeljenje kneza Lazara za nebesko carstvo koje je njemu bilo ponuđeno u paketu sa odricanjem od zemaljskog carstva ipak ne treba doslovno tumačiti, da se toga ne treba držati, kako bi jedan rekao – kao pijan plota. Umesto toga sada nam se nudi jedan iznijansiran, takoreći dijalektički pristup Lazarevom opredeljenju, pa se kaže, citiram – da se opredeljenjem za neprolazno carstvo nebesko ne otkazujemo od prolaznog života na zemlji, da verom u besmrtnu dušu ne odričemo staranje za istorijsko biće. Drugim rečima, Lazarevo opredeljenje ne sme da spreči crkvu da caruje i na onom i na ovom svetu, i gore i dole, a ponekad, kad to prilike zahtevaju, više dole nego gore. To tobože zahtevaju današnje prilike u Srbiji. Zašto? Šta je dovelo do toga da mučenica crkva danas mora da se lati političkih i državnih poslova i uopšte da preuzme na svoja pleća glavni teret brige o srpskom narodu?

Odgovor na to pitanje nalazi se u drugom uvodnom slovu za knjigu Sveti knez Lazar i kosovski zavet, čiji je autor mitropolit Amfilohije. Po njegovom kazivanju već decenijama srpski političari rade protiv interesa svog naroda, prodaju srpske zemlje i svetinje. Nijesu političari naši sačuvali Kosovo, upozorava mitropolit, političari su ga izdali, prodali su ga, 40, 50 godina su ga prodavali i uspjeli su da dovedu Kosovo u položaj u koji je dospjelo. I dan danas nažalost izdaju i prodaju to Kosovo za jeftine pare, i ne samo Kosovo nego i sve druge zemlje sa srpskim hramovima i svetinjama. I kao što se moglo očekivati, mitropolit Amfilohije će pred nas izvesti zlosrećnog Vuka Brankovića koji ni kriv ni dužan mora još jednom da zamakne za Goleš planinu, to jest da po ko zna koji put odigra ulogu kosovskog izdajnika. Ali kao što je patrijarh u svom uvodu za ovu knjigu dao novo tumačenje Lazarevog opredeljenja, tako je ovde i famozna Brankovićeva izdaja predstavljena na nov način, dobila je nov smisao.

U nas se, reći će mitropolit Amfilohije, zacario duh Vuka Brankovića, radije se priklanjamo silama ovoga svijeta i silnicima, radije se priklanjamo svojim uživanjima i više se borimo za svoju vlast, za svoja imanja, uplašeni od sila ovoga svijeta, nego li za svetinje one za koje se vrijedi žrtvovati. A Brankovićev lik je ažuriran, predstavljen kao preteča, rodonačelnik današnjih srpskih političara. Bio je, kaže mitropolit za Vuka Brankovića, onovremeni realan političar, kako bismo mi to danas rekli našim jezikom – političar koji se dovijao. Dakle, ovaj rimejk starog kosovskog mita o vjeri i nevjeri, odnosno o izdaji prikazuje se tako široko da se u nju pretvara svaki pokušaj da se za neki problem nađe realno i razumno rešenje.

Da li Srbija danas ima nekih drugih političara koji bi od Amfilohija i crkve zaslužili bolju ocenu, nekih koji se ne dovijaju, koji se ne bi ponašali razumno, teško je reći. U svakom slučaju, takvi se ovde ne pominju, pa se nameće zaključak da su za ovog mitropolita svi političari kao takvi jedan isti soj, soj dovitljivih, realnih, pragmatičnih ljudi, da su svi oni Brankovići, svi nevjera već po prirodi svog posla, a to je posao u državi odvojenoj od crkve. Shodno tome, među današnjim političarima laicima i ne može biti nijedan narodni vođa baš na svom mestu, to jest nedovitljiv, nerazuman, nerealan, crkvi i Bogu drag. Nekako se nameće zaključak da je sazreo trenutak da takvog vođu sama pravoslavna crkva potraži u svojim redovima. I pretpostavimo da se te nezahvalne dužnosti mora primiti sam mitropolit Amfilohije i da ga sinod kandiduje, a skupština postavi za premijera Srbije. Nema sumnje da bi program njegove vlade polazio od jasno određenih nacionalnih interesa Srbije kao interesa koji su u suprotnosti sa realnošću i razumom. Takođe verujem da bi za sve ministarske resore Amfilohije lako našao visoko kvalifikovane kandidate.

Tako bi najverovatnije ministar unutrašnjih poslova postao vladika Irinej, ministar za Kosovo i Metohiju episkop Artemije, ministar za kapitalne investicije vladika Filaret, ministar za omladinu i sport vladika Pahomije. Na čelu nekih ministarstava i državnih agencija mogli bi se naći neki istaknuti vernici iz sveta umetnosti i nauke, pa bi se verovatno na položaju ministarke prosvete opet našla profesorka Ljiljana Čolić, a u fotelju ministra turizma mogao bi da sedne filmski reditelj Emir Kusturica. Za ostale resore, kao što su kultura, zdravstvo, pravda i drugi mandatar bi sigurno lako našao odgovarajuća rešenja, jer Srbija ne oskudeva u vlastoljubivim, nerazumnim, nerealnim i crkvi bliskim ljudima. Verujem da bi mitropolit Amfilohije u svojstvu mandatara srpske vlade jedan resor ipak zadržao za sebe, resor ministarstva odbrane. On je već stekao takoreći istorijske zasluge u poslovima iz tog resora.

Ovde, u njegovom uvodnom slovu za knjigu Sveti knez Lazar i kosovski zavet ima jedno mesto koje čitaocu pomaže da lakše zamisli kojim putem bi ovaj hipotetični srpski premijer i ministar odbrane poveo svoj narod i svoju vojsku: Starim i novim stradanjima i starim i novim žrtvama koji su svjedoci da mi ako i jesmo grešan narod ipak smo Božiji narod, da hodamo za njim kao ovce na zaklanje i da kao jaganjci nosimo svoj časni krst. Ovce na zaklanje? Neko će verovatno reći – a, to je samo metafora, ne treba to tako doslovno, bukvalno shvatiti. U redu, samo da znate, do tog mudrog zaključka ovce su odavno došle.

Peščanik.net, 29.06.2007.

Autor čita ovaj esej u radio emisiji Peščanik

Preuzmite knjigu Ivana Čolovića Vesti iz kulture

KOSOVO
VIDOVDAN

The following two tabs change content below.
Ivan Čolović, rođen 1938. u Beogradu, na Filološkom fakultetu diplomirao opštu književnost (1961), magistrirao (1972) romanistiku, na Filozofskom fakultetu doktorirao etnologiju (1983). Radio kao urednik u nekoliko izdavačkih preduzeća, u penziju otišao 2000. kao naučni savetnik Etnografskog instituta SANU. Predavač i gostujući profesor na univerzitetima u Francuskoj, Španiji, Nemačkoj, Italiji, Engleskoj, Sloveniji, Švajcarskoj i Poljskoj. Preveo desetak knjiga sa francuskog, najviše dela Rolana Barta i Žorža Bataja. Objavio 17 knjiga studija i eseja. Dobitnik je sledećih nagrada i priznanja: Herderova nagrada (2000), Orden viteza Legije časti (2001), nagrada Konstantin Obradović (2006), povelja Prijatelj lista Danas (2009), zvanje počasnog doktora Varšavskog univerziteta (2010), nagrada Vitez poziva (2010) i medalja Konstantin Jireček (2012). Biblioteku XX vek osnovao je 1971, a od 1988. je i njen izdavač. (Istorijat Biblioteke prikazan je u knjigama Dubravke Stojanović Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011) i Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983), Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000), Vreme znakova (1988), Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990), Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009), Pucanje od zdravlja (1994), Jedno s drugim (1995), Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002), Kad kažem novine / When I say newspaper (1999, 2004), Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007), Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001), Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011), Vesti iz kulture (2008), Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012), Zid je mrtav, živeli zidovi (ur, 2009), Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011), Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014), Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu. Ogledi o političkoj antropologiji, 4 (2020), Na putu u srpski svet. Ogledi o političkoj antropologiji, 5 (2023). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983); Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000); Vreme znakova (1988); Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990); Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009); Pucanje od zdravlja (1994); Jedno s drugim (1995); Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002); Kad kažem novine / When I say Newspaper (1999, 2004); Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007); Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001); Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011); Vesti iz kulture (2008); Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012); Zid je mrtav, živeli zidovi (ur.) (2009); Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011); Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014); Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu (2020).

Latest posts by Ivan Čolović (see all)