Ima još medija koje cijenim, ali samo njih par volim

 
Prošlo je, dakle, 15 i pol godina od septembra ratne 1992. godine, kada su ” Dani ” u magazinskom formatu krenuli na neizvjestan put poštenog svjedocenja o BiH-strmoglavima, ratnim i poratnim bh-politickim vratolomijama. Oni su u medjuvremenu – da budem posve otvoren i plastican – dostigli i prestigli vrhunce beogradskog NIN-a (od nekoc, prije nego što je potonuo u što je potonuo) i zagrebackog ” Danasa ” uoci posljednjeg rata (koji se ugasio). Magazin DANI je, dakako, trebao izici skoro 750 puta da je sve bilo normalno, ali nije. ” Dani ” su bili, medjutim, cijelo vrijeme normalni, jer su normalnim citateljima pokušavali osigurati pravo na istinu i dostojanstvo.

Stoti broj DANA se – uslijed ratnih i poratnih nenormalnosti – pojavio tek 1999. godine, pa je konacno potom postalo normalno da se ” Dani ” redovito pojavljuju svakog petka. Pomenimo, prvi uredjivacki kolegij su cinili: Senad Pecanin, Miljenko Jergovic, Semezdin Mehmedinovic i Ivan Lovrenovic, koji su okupili oko lista puno normalnoga i umnoga svijeta, a sa strane i takve  kao što su: Bogdan Bogdanovic, Mirko Kovac, Viktor Ivancic, Filip David, Aleksandar Hemon, Ivo Žanic… U listu stasavaju Ozren Kebo, Vildana Selimbegovic (današnja glavna urednica), mladi multitalent Karim Zaimovic (ubijen par dana uoci kraja rata ” cetnickom granatom s brda ” , recice Sarajlije, za koje je to puka istina), Nerzuk Curak (sada profesor na FPN-u i ugledan autor), u ” Dane ” dolaze i Ahmed Buric ” Bure ” (otišao u medjuvremenu u ” Oslobodjenje ” ) i Esad Hecimovic (zgadilo mu se u nekim nacionalnim iskljucivim tiskovinama), koji piše sjajne knjige i tekstove u Danima o vehabijama i krvavom mudzahedinskom tragu u BiH. Od stotog broja Mile Stojic je urednik kulture, a zaštitni znak ” Dana ” postaju i autori kolumni poput Ivana Lovrenovica i Semezdina Sema Mehmedinovica, kao i vanjski koumnisti Zlatko Dizdarevic ( u medjuvremenu BiH diplomata), Marko Vešovic, Aleksandar Hemon, Miljenko Jergovic (posljednja trojica su još uvijek kolumnisti ” Dana ” ), potom u list ulazi i Emir Suljagic, bio najbolji izvještac iz Den Haaga (iscezao u medjuveremnu), povremeno za ” Dane ” pišu i ljudi poput Danisa Tanovica, Dubravka Lovrenovica…

Završimo nabrajanja, time samo uvecavamo nepravdu prema nepomenutima, tako je nešto širi spisak okoncao i Senad Pecanin, direktor lista, u uvodniku jubilarnog 500. broja, prije nešto više od goodinu dana. Bilo bi dobro pomenuti makar sve mrtve suradnike, ali i to je nemoguce, ” danak u smrti ” je veliki, nema više Karima (ali, ima makar fondacija s njegovim imenom), nema povremenih suradnika Alije Isakovica i Benjamina Filipovica, nema niti don Branka Sbutege, koji je u ” Danima ” ostavio antologijski esej o sramu zbog promjene imena Foce u Srbinje.

Ima još listova koje cijenim, ali ” Dane ” volim, napisao je u cestitci za jubilarni broj urednik ” Ferala ” iz Splita Viktor Ivancic. Zlorabim priliku da dodam da i moja malenkost ” Dane ” voli iz istih razloga iz kojih volim i Feral i Pešcanik, naime što ih uredjuju i pišu ljudi koji znaju šta su istina i poštenje, šta je ideja prosvjetiteljstva, pa stranice ovih listova i portala odišu tim duhom, što citatelji i slušatelji srecom sve masovnije prepoznaju.

Uzgred receno, u Njemackoj, iz koje pišem, sinonimi takvog novinarstva su, izmedju ostalih, dva hamburška tjednika – ” Die Zeit ” i ” Der Spiegel ” ( ” Ogledalo ” ), oboji su nedavno proslavili 60. obljetnice, zato ih i pominjemo. Ali, ima još jedan razlog, kojeg su, vjerojatno, vec uocili oni koji iz tjedna u tjedan prate i ” Dane ” i ” Der Spiegel ” , slicnosti medju njima po ideji prosvjetiteljistva i po praksi ” istražiteljskog novinarstva ” su ogromne. I ” Spiegel ” i ” Dane ” krasi, povrh svega, pošten odnos prema istini, pa time i prema citatelju.

Sve drugo ih razdvaja. Razlike u infrastrukturi izmedju njemackog tjednika i ” Dana ” su, naime, taman onolike koliko je razlika izmedju Njemacke i BiH u privrednoj snazi i politickoj kulturi. U ” Danima ” , koje – kako rekoh – volim i za koje napišem, tu i tamo, po neki tekst, radi samo šacica ljudi, a u ” Spiegelu ” je samo u ” printanom izdanju ” uposleno 270 vrsnih novinara, a cijeli ” printani pogon ” broji 900 ljudi. U ” Danima ” su svi od reda antifašisti, nikoga ne štede, ali su najoštriji prema bosanskim i bošnjackim glupostima, nije im trebala denacifikacija, dok su u ” Spiegelu ” mogli 1947. godine poceti raditi samo oni koji su prošli denacifikaciju.

Uzgred, da je takvog neceg bilo u cijeloj BiH, i u regiji, makar u novinstvu i politici danas ne bismo bili tamo gdje jesmo. I zbog toga ” Dani ” izlaze i poslije 562 broja u okruženju politicke i kulturološke prahistorije, a ” Spiegel ” u okruženju politicke moderne.

” Naši Dani ” , kako se medju starijima ” Dani ” još uvijek klicu, su uistinu prakticna demonstracija ideje prosvjetiteljstva u našim (ne)prilikama. Žalosno je što se to nedovoljno znade i ne uvažava, kako u zemlji tako i u regiji.

Pa, ipak, u ” drugoj Srbiji ” svakim danom i sve više Dani zauzimaju mjesto koje im pripada. Uostalom, mnogo je finog svijeta iz Srbije predstavljeno na stranicama Dana, uostalom i Pešcanik, pogotovu od kada za njih iz broja u broj sve bolje piše izvanredna beogradska novinarka Tamara Nikcevic. Nedavno je objavila, izmedju ostalih, i interview s Vesnom Pešic, koji je objavljen, u medjuvremenu i na portalu Pešcanika, a u novom broju (broj 562) je njen intrigantni interview s uglednim beogradskim odvjetnikom Rajkom Danilovicem o aktualnim koštunjavo-tijanicevskim ” atentatima ” nad mrtvim Zoranom.

Moji mi beogradski prijatelji, inace, tvrde da se ” Dani ” u Srbiji uvažavaju više nego ijedan drugi nedjeljnik sa prostora bivše Jugoslavije.

 
Peščanik.net, 23.03.2008.