Srbija u ratu sa realnošću

Kosovo je Srbija?

Od kad je 17/02/08. Kosovo napokon povuklo dugoočekivan potez i proglasilo nezavisnost, Srbija je zapala u krajnju fazu svog ionako problematičnog odnosa sa stvarnošću. Žilava i očito neuništiva kultura denial-a koja ovde već godinama cveta na plodnom đubrivu, što ga za nas neprestano stvaraju svi ti naši katastrofalni političari i njima odani mediji, te koju spremno i s morbidnim zanosom prihvata poražavajuća većina građana i birača, napokon je dosegla svoj vrhunac. Teško je poverovati da je uopšte moguće ovoliko zalutati. Svako ko se ikada zapitao kako čitav jedan narod može da zapadne u tako pogubne zablude i da potom uporno, decenijama pluta u njima trpeći bolne posledice, već duže ima jedinstvenu priliku da, na eklatantnom slučaju Srbije, uživo prati sve faze tog dugog i bolnog procesa.

Daću vam jednostavan, lako razumljiv primer: Kosovo se otcepilo od Srbije i teško da će ikada više biti njen sastavni deo. To je neoboriva činjenica, svidela se ona nekom ili ne. Devedeset posto tamošnjeg stanovništva albanske je nacionalnosti i, bez obzira na to što znamo da su kosovski Albanci razjedinjeni po raznoraznim pitanjima koja se tiču njihove budućnosti, oko jedne stvari postoji, čini se, sveopšti konsenzus: niko od njih ne želi da živi u bilo kakvoj državnoj zajednici sa Srbijom. Nemoguće je ne poštovati tako jasnu i nedvosmisleno iskazanu volju nadmoćne većine. Da se toliki broj građana Kvebeka, recimo, na nekom budućem referendumu, konačno izjasni za nezavisnost od Kanade, siguran sam da ne bi bilo načina da taj region iko, ikada više, zadrži u postojećem odnosu s njom. I Kanada bi, verujem, pronašla načina da tu volju razume i prihvati.

Ovde to, na žalost, nije tako. U očajničkom pokušaju da se osamostaljenje Kosova spreči, i to sad, kad je već isuviše kasno za bilo kakve ispravke, poseže se za raznoraznim sredstvima i „argumentima“ od kojih je najčešći i najglasniji to neprestano patetično intoniranje emotivne, praktično mistične veze i značaja koju ta regija ima za Srbiju kao „kolevka“ njene istorije i kulture. I što su šanse za komunikativnost tog argumenta manje, mračna odlučnost da se na svojoj stranputici istraje sve je snažnija. Živimo u čudnim, nejasnim vremenima, a sav njihov apsurdni naboj sažet je u rečenici koju je pre izvesnog vremena izgovorio jedan naš istaknuti političar i koja očito predstavlja prerogativ srpskog „plana“ za bližu a bogami, izgleda, i za dalju budućnost: „Nije vreme za Srbiju da bude racionalna“, rekao je taj i ostao živ.

Ovde se otpor zdravom razumu nameće kao elementarna dužnost i stvar čistog patriotizma. Činjenična stvarnost kod nas ne prolazi dobro u poslednje vreme i, ukoliko ste joj skloni, lako bi vam se moglo dogoditi da vas proglase za izdajnika.

Umesto da se bave nečim pametnim i svrsishodnim, naši političari, praktično bez obzira na partijsko opredeljenje, danas još jedino umeju da ispaljuju patriotske i nacionalističke krilatice, da se tragikomično dure na međunarodnoj sceni, delimično osnaženi podrškom Rusije koja je za Srbiju i danas, kao i oduvek, zainteresovana samo indirektno, da glume nekakav faktor svetske politike, šepure se po Briselu i Njujorku, nesmotreno povlače ambasadore iz svih zemalja koje su priznale kosovsku nezavisnost, te nerazumno prekidaju ili ozbiljno dovode u pitanje tek nedavno uspostavljene diplomatske, ekonomske i kulturne odnose i putem medija indukuju agresivan, mukli, gubitnički bes u ionako duboko frustrirano i traumatizovano srpsko društvo.

Šta to nije u redu s tim ljudima, zaista?

Da li su glupi, zli ili naprosto neodgovorni?

Ili i jedno i drugo i treće?

Ne znam. Ali, da su odlučni, u to nema baš nikakve sumnje. Srbija, dakle, ne popušta. Ponosno je donela najneobičniju odluku u svojoj inače neobičnoj novijoj istoriji: odbaciće realnost! Neće je prihvatiti. Ni sad, ni ikada više. Dođavola s njom! Ma šta ko da tvrdio – KOSOVO JE SRBIJA! I tačka!!!

Kosovo nije Srbija?

„Mirne i dostojanstvene“ demonstracije protiv nezavisnosti Kosova održane su u Beogradu 21. februara, pod nazivom – pogađate? – KOSOVO JE SRBIJA. I dok se preko dana kukalo i lelekalo u kolektivnom masovnom spektaklu države, crkve i pripadajućih im građana, dok su s govornice mnogi naši političari i javne ličnosti mahali rukama, pretili ili se gubili u patetičnom zanosu, da bi potom svi zajedno krenuli na masovnu molitvu u hipertrofiranom zdanju Hrama Svetog Save, čim je palo veče, na beogradskim ulicama otpočelo je neshvatljivo divljanje čiji su glavni akteri bili naši poražavajuće mladi sugrađani. Baš mirno i dostojanstveno, nema šta! Svaka čast!

Dojučerašnja deca a današnji huligani, koje je savremeno srpsko društvo uspešno odgajilo sasvim u skladu sa svojim „vrednostima“, lomili su i uništavali sve pred sobom. Golobradi tinejdžeri palili su ambasade. McDonalds restorane uništavali su upravo oni koji ih najradije posećuju. A onda su se bacili na radnje s patikama, iz razloga koji s „odbranom“ Kosova nisu mogli da imaju baš nikakve veze. A mi, koji smo se te noći zadržali kod kuće, imali smo tužnu priliku da na većini svetskih televizija posmatramo sopstvenu budućnost u akciji.

Ali, nije to ništa čudno, zapravo. Sve se to neizostavno događa kad god i gde god dođe do tako ogromnog poremećaja percepcije i rezonovanja, a ta provalija ovde kod nas otvara se i raste nezaustavljivo još od Miloševićevih dana.

Ono što je poražavajuće jeste činjenica da je gotovo punih deset godina prošlo od te mračne ere. Sve te godine Srbija je ipak mogla i morala bolje da iskoristi. Postojala je sjajna prilika da se kroz jasno odustajanje od kontinuiteta Miloševićeve politike ta nova, postmiloševićevska Srbija oporavi od šoka koji joj je on priredio, oslobodi se njegovog nasleđa i snađe u novonastalim okolnostima, osmotri i prihvati realnost te pronađe konstruktivan, razuman pristup kosovskom kao i svim drugim problemima koji terete savremeno srpsko društvo. Ona to, međutim, nije učinila.

Nije to, budimo sasvim iskreni, nikad ozbiljno ni pokušala, a srpskim političarima, zaslepljenim svojom nacionalističkom, politički probitačnom kuknjavom za izgubljenom „kolevkom naše istorije i naše kulture“, za „srcem Srbije“, uhvaćenim u zamku sopstvene zatvorene igre, potpuno nesposobnim da prihvate realnost i nose se s njom, još je samo preostalo da do izbezumljenja ponavljaju tu svoju slabašnu litaniju: KOSOVO JE SRBIJA!

Isto za njima, nedeljama već, ponavlja i ogroman broj naših javnih ličnosti a onda i milioni hipnotisanih, dugogodišnjom izolacijom već potpuno izbezumljenih građana. Upravo je ta kratka poruka sažetak donkihotovske borbe protiv činjenične stvarnosti koju Srbija odvažno vodi. Ona se nalazi na transparentima, bedževima i majicama, ona se skandira na protestima i nosi u srcu. Do sad se nije pojavio niko čiji bi bedž, transparent ili majica obznanili neemotivno priznavanje realnosti.

Na kojima bi, dakle, bila ispisana jedna notorna istina: KOSOVO NIJE SRBIJA!

I jasno je ko dan zašto nije: ko bi se na tako nešto uopšte usudio?

Razjarena gomila bi ga garantovano linčovala.

Kosovo nije Srbija!

Kosovo je, dakle, svakako bilo ali više nije i u budućnosti evidentno neće biti srpsko, ali Srbija je bila, ostala i biće očigledno još dugo – Zemlja s druge strane ogledala. Da je Srbija trenutno usamljena, sluđena i potpuno neshvaćena, u to nema baš nikakve sumnje. Tužno je, nepodnošljivo je biti u ovako bednim odnosima s kompletnim bližim i daljim okruženjem. Nije u redu biti ovako sam. Ako ste, na primer, u svađi sa svim ukućanima ili komšijama, logično bi bilo da se zapitate šta to nije u redu s vama i zašto vam odnosi s drugima ne polaze od ruke?

Međutim, Srbi to, većinom, ne vide tako. Samopreispitivanje im nikad nije bilo jača strana. Oni su istinski povređeni i ljuti, osećaju se prevareno i izdano od strane međunarodne zajednice, o bliskim susedima da i ne govorimo, smatraju da se nad njima vrši ogromno, nepravedno nasilje, ne uviđaju za šta su to oni, dođavola, krivi pa da moraju baš toliko da ispaštaju i plaćaju. Smatraju da im je Kosovo oduzeto, da je Kosovo njihovo, i da to pravo nikada niko ne sme da ugrozi. A Kosovo NIJE Srbija. I neće to ni biti. Svidelo se to nekom ili ne.

Kosovo je nova nezavisna republika na tlu bivše Jugoslavije. Ime joj je Republika Kosovo (orig. Republik Kosova) i priznala ju je većina svetskih zemalja.

Isto bi trebalo da učinimo i mi.

I to ne zato što bismo se tako povinovali odluci svemoćne međunarodne zajednice, neosetljive na srpske istorijske boli, već zato što bismo time priznali neumitnu, nepromenljivu volju većinskog, albanskog stanovništva te zemlje i ujedno pokazali da smo u dosluhu s realnošću. Imamo puno pravo da nam se ta volja ne dopada, ali uputno bi bilo navikavati se na novo stanje stvari, a pre je svakako bolje nego kasnije.

U svemu tome političari neizostavno igraju najveću ulogu i nose najdublju odgovornost. Oni su dužni da se, u ime svih nas, prvi suoče sa stvarnošću i potraže najbolja rešenja. Bilo bi zaista sjajno kad bi se Srbija, za promenu, posvetila jednoj daleko savremenijoj i svrsishodnijoj politici koja uzima u obzir ono što je realno moguće, donosi odgovorne odluke, bavi se rešavanjem a ne gomilanjem problema i, ukratko, čini naše živote boljima.

Kad bi, konačno, stupila s one strane ogledala.

Nije to baš ni toliko nemoguće, bez obzira na sav ovdašnji poslovični mračni istorijski fatalizam večitog gubitnika i indukovanu paranoju i bedu duha našeg prosečnog građanina sklonog svim vrstama lokalnih mizerabilizama, te večno lake žrtve uvek brutalne ideološke propagande. Možda bismo samo morali da resetujemo opšteprihvaćeni, atavistički način mišljenja i potrudimo se da sve ovo što nam se događa uvidimo kao istorijsku neminovnost, ma koliko bolnu, te da konačno otpočnemo neophodan proces opamećivanja i odgovornog suočavanja s realnošću? Možda bismo morali da prihvatimo činjenicu da je očito kucnuo čas u kom Srbija mora da nauči da živi bez svoje »kolevke«?

Da je došlo vreme da Srbija – odraste.

Neue Zürcher Zeitung 06.04.2008.

Peščanik.net, 06.04.2008.

KOSOVO