U susret 11. maju

U tekstu “Pacov na trbuhu” (Peščanik.net,10.04.08.) bilo je reči o mogućim posledicama eventualne pobede radikala na izborima. U Politici od 22. aprila (str. 1 i 7) Branko Milanović dolazi do sličnih zaključaka, doduše iz druge, ekonomske perspektive. Da bi radikalska vlada “pridobila” strane investitore, piše Milanović, morala bi, zbog loše reputacije, “da im se ‘dodvorava’ mnogo više nego što bi druga vlada, koju investitori vide kao ‘naklonjeniju’ biznisu, to radila”. Da, međutim, radikali neće da se ‘dodvoraju’ nagoveštavaju i njihove najave da će “subvencionisati” strane investicije što, po Milanoviću, domaće investitore dovodi u podređen položaj, a što, pak, znači da bi građani plaćali “danak” zbog loše reputacije svoje vlade. Posle toga sledi haos. Kada se subvencije istanje, pacov kreće u kidanje mišića na trbuhu i prodire u utrobu.

U tekstu „Pacov na trbuhu“ ponuđena je sledeća slika: radikali + Koštunica + Dačić ponašaće se, u slučaju da oforme vladu posle 11. maja, kao pacov na trbuhu svoga naroda. Ispod metalnog poklopca koji će, lagano, da se zagreva pod pritiskom izvan zemlje i pod pritiskom iznutra, pacov će da izludi od vrućine i krenuće u jedinom mogućem pravcu – u trbuh. Naravno, to ne mora da bude tako, postoje načini da se poklopac podigne, ali da li iko iole pribran može da poveruje da bi rečena ekipa bila u stanju bilo šta drugo da punudi osim kretanja na dole, u utrobu? Šta, međutim, znači slika “prodiranja u trbuh”? U ovom slučaju ono što radikali i SPS najbolje umeju da rade, naime razaranje društvenog tkiva, a u čemu bi imali i više nego stručnu pomoć Koštunice i njegove ekipe. Miloševićeva tehnika vladanja dobrim se delom zasnivala na razaranju društva kao one ravni jedne zajednice koja je neka vrsta balasta državnoj vlasti.

Milošević je kidao društvene veze, da bi, potom, pravio frankenštajnovske šavove na pokidanim mestima. U tom pogledu posebno su se bili istakli radikali kreativnim doprinosima zakonima o informisanju i univerzitetu. Važna uporišta društva, civilnog društva, upravo su javnost i univerzitet, pa je miloševićevsko-radikalski um skopčao da ta uporišta mora da slomi. Bilo je to jezivo doba.

U međuvremenu se i “legalista” dosetio kako se to radi, pa je uložio priličan napor da opstruira sudstvo, da policiju očisti od nepodobnih (uz veselo potpaljivanje džamija), da diskretno kontroliše medije računajući tu i neprocenjivo dragocene tabloide tipa “Kurur”, dok njegova ministarstva prosvete imaju upravo katastrofalan učinak (moglo je, verovatno, da bude i gore samo da se Koštuničina prva ministarka prosvete nije malo onako religijski zanela). A kako je histerizacija kosovskog problema pokazala, uopšte se, Koštunica, ne libi da organizuje i instrumentalizuje bande koje će, na polzu nacionalnog interesa, malo da razaraju Grad i tako draškaju primitivne porive. Drugim rečima, ekipa koja bi mogla da oformi vladu posle 11. maja ima upravo dragoceno iskustvo u tehnikama razaranja društva, zarad komotnijeg vladanja.

Za razliku od zlatnog doba Miloševićeve vladavine, ovoj ekipi manevarski prostor znatno je sužen. Milošević je, naime, krckao najpre spoljašnje neprijatelje, mrcvario Bosnu, igrao se Kosovom, a kada je istrošio spoljašnje neprijatelje, počeo je da ubija i po kući (onako domaćinski), dok je sada polje za slične poduhvate znatno manje, što će reći da bi se odmah moglo preći na čišćenje svoje kuće i okućnice. Utoliko će patriotska pažnja i budnost biti usmerene na unutra. Možda lov na veštice i ne bi krenuo odmah, ali kako se poklopac bude zagrevao veštice će nužno morati da budu izvađene iz ormara. Šta je lakše zamisliti od velikog inkvizitorskog veća u sastavu doktor Samardžić, magistar Ilić i vekave Nikolić, recimo (premda bi veoma malo iznenađenje bilo da se umesto rečenih likova pojave i nacionu odani “nezavisni” intelektualni radnici u službi patriotsko-patrijarhalnih vrednosti), kako lomi izdajničku gamad koja ne pristaje na histerizaciju kosovskog problema?

Ovde nije reč o pukom nagađanju šta bi moglo biti ako bude. Jedini kondicional je: ako patriote pobede na izborima. Ostalo su čista logika i iskustvo. Dakle prvi žešći napad moralo bi da istrpi društvo. Nesumnjivo je da bi se okušali neki od proverenih recepata kidanja društvenog tkiva, pre svega osvajanje medijskog prostora, ali bi, izvesno je, bili uvedeni i neki osvežavajući, blago zanemareni, premda stalno prisutni elementi. Klerikalizacija društva jedan je od njih. Iako je Milošević instrumentalizovao crkvu – premda se ona nije nešto bunila, naprotiv – iako je crkva u Miloševićevo doba dobila značajan prostor i značajnu ulogu, tek sa ubistvom Đinđića crkva, ili barem njeno tvrdo krilo, dobija istinski uzlet. (Uvek se treba prisetiti jednog od vrhunaca besramnosti kada pop seiri nad odrom ubijenog Đinđića.)

Sa histerizacijom javnog prostora, crkva bi dobila još značajniju ulogu upravo kroz državne tokove. Naime, ako se moderna država, između ostalog, određuje i svojom odvojenošću od crkve, odnosno nenametanjem vrhunskog kolektivnog dobra koje građani imaju slediti (negativno određenje slobode), onda je nesumnjivo da bi rečena ekipa pokušala da homogenizuje nacion upravo trpanjem u isti, religijom omeđen tor. Kao kriterijum nacionalnog jedinstva, odnosno nacionalne podobnosti, uzimao bi se ne samo pravilan odnos prema Kosovu, nego i pravilan odnos prema veri pravoslavnoj. I ovde je reč o logici: ako smo svedeni na sebe, odnosno na patriotsko-patrijarhalnu ekipu koja, uzgred, nema puno prostora za kretanje, onda se s neumoljivom logikom otvara perspektiva u kojoj crkva treba da preuzme neke od funkcija nefunkcionalnog društva. Ako su zanemareni kultura, školstvo, nauka, zdrav razum, ako se vrednosti epohe prosvetiteljstva, na kojima Evropska unija i dalje počiva, drže đavoljom rabotom, onda, naprosto, ne postoji druga mogućnost za patriotski nazor na svet, ne postoji druga crna rupa u koju bismo mogli da upadnemo, osim crkvene.

I na ovom mestu još jednom bi se dobila potvrda o opasnosti neimanja jasnog ideološkog profila radikala: preovlađujući republikanski program SRS ne bi vredeo pišljiva boba pred uzbudljivim izazovom klerikalizacije. Zamislimo samo tu divotu za uši i dušu da se, malo-malo, sa neke od (koliko hiljada?) crkava zaori ona čuvena posmrtna zvonjava što ju je, u znak protesta, ne tako davno pop iz ekipe pustio na narod turijski zainteresovan za kobasice više no za njegovo shvatanje sveta, života i smrti.

S obzirom na, nadati se, snažne otpore koje bi takvi pokušaji izazvali, ionako nesavitljivo društveno tkivo steklo bi dobre šanse da popuca. Politička opozicija bi, ipak, čak i da patriotsko-patrijarhalni blok pobedi, bila snažna, što bi, uz društvenu mobilizaciju, dalo neku šansu društvu. Ali sve to bilo bi isuviše mučno, sve bi to bilo upravo katastrofalno gubljenje vremena, smisla, zdravog razuma (onog barem koji je preostao), zatiranje nade da bi na ovom prokletom kamenu moglo da rađa išta osim nesreće i gluposti.

 
Peščanik.net, 01.05.2008.

Nastavci: