Srpska televizija je prikazala video na kojem su pripadnici paravojne jedinice Škorpioni simili ubistvo šestorice bosanskih Muslimana iz Srebrenice. Dan nakon toga sam posjetila premijera Vojislava Koštunicu u njegovoj kancelariji. Posjeta je bila dio mog planiranog putovanja po bivšoj Jugoslaviji, nakon koje je trebalo da pripremim izvještaj za Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija o saradnji sa Sudom.
Koštunica me je dočekao, kao i obično, iscrpljen i nepočešljan, kao da želi da pokaze da su svi problemi Srbije na njegovoj grbači. Započeo je razgovor ističući napredak koji je Srbija napravila u saradnji sa Sudom i tvrdio da je njegova strategija «dobrovoljnih predaja» dala rezultate, kao i da cijeni podršku koju sam mu pružila.
Rekao da radi na «slučaju Mladić», da je svjestan značaja tog problema i da će hapšenje Mladića biti olakšanje za sve. Nakon ove retoričke parade pominje video Škorpiona:
«Šokirani smo onim što smo vidjeli na televiziji i odmah smo pokrenuli hapšenje članova Škorpiona».
Ubistva civila je ocijenio brutalnim i sramnim. Tvrdio je da je Vlada odlučna da pronađe i kazni izvršioce. Govorio je bez emocija. Nije pomenuo nikoga ko bi mogao biti kriv po komandnom lancu odgovornosti, kao da je hapšenje članova Škorpiona dovoljno da umiri svijet.
Koštuničin monolog je prekinuo šef tajne službe Srbije Rade Bulatović. Upao je u kancelariju u farmerkama i majici. Izvinio se i objasnio da su radili cijelu noć da bi identifikovali i uhapsili odgovorne članove Škorpiona, koji su živjeli u Beogradu i drugim gradovima u Srbiji.
Nakon što je televizija prikazala video snimak, jedan od tih ljudi je bio toliko siguran da mu se ništa neće desiti i da ga niko neće hapsiti za ono što je uradio da je otišao u policijsku stanicu i tražio da ga zaštite, navodno od muslimana i aktivista organizacija za zaštitu ljudskih prava.
Hapšenje Milana Lukića
Dana 8. avgusta 2005. godine smo se radovali još jednom hapšenju. Milan Lukić, jedan od najpoznatijih ubica iz bosanskog rata, čovjek čiji je dosije nosio kodirani naslov Đavo, našao se u pritvoru. Argentinske vlasti su ga otkrile prisluškujući njegov mobilni telefon i slijedeći suprugu i kćerku koje su krenule iz Bosne da se sretnu s njim.
Milan Lukić, rođak generala Sretena Lukića, bio je komandant paravojnih policija u Višegradu. Svjedoci su tvrdili da je učestvovao i u genocidu u Srebrenici.
Susrela sam se s mnogim Lukićevim žrtvama. Jedna od njih je bila žena koja mi je ispričala kako je Milan Lukić provalio u njenu kuću, silovao je pred djecom, zatim je odvukao u kuhinju, natjerao da sama izabere oštar nož i pred njenim očima joj zaklao djecu.
Ježim se dok je slušam i prisjećam se kako je taj isti Sreten Lukić, nakon što je transportovan u Hag, stajao u mojoj kancelariji, u odijelu i kravati, kao nekakav poslovan čovjek, i kako se bunio tvrdeći da je sve greška koju će dokazati.
Ustala sam dajući mu do znanja da je razgovor završen, a on se nagnuo da mi poljubi ruku.
Samoubistvo Milana Babića
Sredoje Lukić, rođak i saučesnik Milana Lukića, uhapšen je 16. septembra na aerodromu u Beogradu, po dolasku iz Rusije.
Dvije sedmice kasnije uhapšen je Dragan Zelenović, u Rusiji, greškom jednog lokalnog policajca.
Zelenović je optužen na 15 godina zatvora zbog torture i silovanja muslimanskih žena, među kojima je bila i jedna petnaestogodišnja djevojčica.
U martu 2006. godine nastaju problemi, što je vlastima u Beogradu bio još jedan povod da izbjegnu ili uspore saradnju sa Sudom.
U nedjelju, 5. marta, Milan Babić, bivši predsjednik samoproglašene Republike Srpske Krajine, objesio se u svojoj ćeliji u zatvoru Ševeningen.
On je bio jedan od krivaca koji je pokušao da učini nešto pošteno. Ignorisao je prijetnje, njemu i porodici, ukoliko se preda i priznao je krivicu za zločine protiv čovječnosti.
Uglavnom zahvaljujući upornosti njemačkog sudije Hildegard Uertz- Retzlaff, koja je vodila istragu o povezanosti Miloševića sa zločinima počinjenim za vrijeme rata u Hrvatskoj, Babić je izjavio da se duboko kaje. Čak je tražio «od braće Hrvata da oproste braći Srbima».
Babićevo svjedočenje je bilo žestok udarac Miloševićevim tvrdnjama da je za rat bivšoj Jugoslaviji odgovoran svijet.
Babić je pred Sudskim vijećem potvrdio da takozvana Republika Srpska Krajina ne bi mogla ni pod kojim uslovima opstati bez pomoći Beograda. Osuđen je na 13 godina zatvora. U Ševeningenu je bio zatvoren privremeno. Žalio se da mu drugi zatvorenici prijete, tražio je da ga premjeste u drugi dio zatvora, daleko od zemljaka Srba, Hrvata i Muslimana.
Njegova supruga i djeca nisu mogli da se vrate u Beograd, jer je on svjedočio protiv Miloševića i projekta velike Srbije. Tražio je da se njegovoj djeci dozvoli da se upišu na fakultet u Holandiji.
Babićevi branioci su mi se obratili tražeći da pomognem u rješavanju problema koje je imala Babićeva porodica. S tim u vezi sam razgovarala sa raznim osobama, međutim, nismo pronašli rješenje, sve dok sam Babić nije odabrao tragičan kraj.
Smrt Miloševića
Na dan kada je umro Milošević, bila sam daleko od Haga. Njegova smrt je iz mnogih razloga u meni izazvala ljutnju.
Mjesecima smo se žalili da Milošević ne uzima propisane lijekove. Nismo znali da je istovremeno, na svoju ruku, uzimao tablete koje su poništavale učinak lijekova koje mu je doktor prepisao.
Tražio je od Sudskog vijeća da ga pusti na uslovnu slobodu da bi se liječio u Rusiji. Taj zahtjev je zapravo bio očajnički pokušaj izbjegavanja kazne i krivnje. Htio je da svoju bolest predstavi ozbiljnijom nego što jeste da bi mogao da se pridruži ženi i sinu, za kojima su srpske vlasti raspisale potjernicu, a koji su bili u Rusiji.
Da je ostao duže u životu, Slobodan Milošević ne bi ništa dobio, mogao je samo da izgubi. Smrću je izbjegao ono što zaslužuje.
Stotinama hiljada svojih žrtava je uskratio pravdu koju su očekivale. Slobodan Milošević je otišao u grob znajući da je Sudsko vijeće pripremilo i dokumentovalo njegovu optužnicu za genocid.
Smrt Slobodana Miloševića je bila početak kolapsa političke podrške na koju se Sud oslanjao pri izvršavanju svoje misije.
Milošević je postao optuženik – simbol, Hermann Goering Haškog suda. Postao je simbol poput japanskog premijera Hideki Tojo kojem je suđeno pred sudom u Tokiju.
Mnogi političari, novinari, propagandisti i diplomate identifikovali su rad Suda s procesom Slobodanu Miloševiću, sasvim ignorišući ostale slučajeve.
Proces protiv vođa bosanskih Hrvata je u suštini predstavljao proces protiv Franje Tuđmana. Sadržavao je najjasniju istorijsku dokumentaciju koja pokazuje kako odluke jednog političkog kruga, prihvaćene u zatvorenoj sobi, proizvode ratne zločine na terenu.
Ili suđenje Ramušu Haradinaju, koje je izazvalo interes javnosti zbog činjenice da je Haradinaj uspio da bude apsolviran od strane diplomata i međunarodnih administratora.
Bilo nam je jasno da će Kancelarija tužioca od tog trenutka morati da udvostruči svoje napore da bi ubijedila Evropsku uniju da nastavi sa pritiskom na Srbiju.
Pritisak EU je bila posljednja poluga kojom smo mogli uticati na Koštunicu, beogradske vlasti, crnogorske političare i vođstvo bosanskih Srba da uhapse preostalih šest haških bjegunca.
Težila sam da onemogućim svako eventualno popuštanje EU prema pitanju hapšenja optuženika. Moguće da je moj stav bio suviše krut.
Neuspjeh u hvatanju Radovana Karadžića, zajednička odgovornost Srbije i Republike Srpske, NATO i nova vojna misija u BiH, EUFOR – sve to zajedno počinje da liči na farsu i pogoršava situaciju.
U proljeće 2006. godine dobivamo poruku od crnogorskih vlasti da su presrele poruku Karadžićeve nećakinje jednom čovjeku u Švajcarskoj – tražila je određene lijekove, koji su, izgleda, bili potrebni Karadžiću.
Crnogorci su pratili čovjeka koji je iz Švajcarske dostavio lijekove u Crnu Goru i predao ih jednom vozaču autobusa. Vozač je zatim otišao u Beograd. Crnogorci su nam javili da ga ne mogu slijediti u Srbiju, jer je to bio drugi pravni entitet. Vozač je od trenutka ulaska u Srbiju bio pod kontrolom srpskih vlasti.
Kancelarija Tužioca je obavijestila Beograd, međutim ubrzo zatim smo dobili poruku da su vozaču izgubili trag.
Milorad Dodik
U Banja Luci sam razgovarala sa Miloradom Dodikom, premijerom Republike Srpske. Podsjetila sam ga na sva prazna obećanja koja mi je davao prethodnih godina. Dodik je svaljivao svu krivicu na Srbiju, tvrdio je da je prekinuo financijsku pomoć porodicama haških bjegunaca, nakon čega je uslijedila serija novih obećanja.
Za 11 godina, otkako je priznata Dejtonskim sporazumom, Republika Srpska nije uhapsila nijednog haškog optuženika.
Obavijestila sam Dodika i njegovog ministra unutrašnjih poslova da je novi savjetnik ministra unutrašnjih poslova za saradnju sa Sudom, jedan od osumnjičenih za ratne zločine, kao i da znamo da je rođak jednog od četiri glavna optuženika.
Ministar, koji je prisustvovao razgovoru, tvrdio je, naravno, da je ta informacija za njega novost. Nikoga nije zbunila činjenica da jedan haški optuženik i savjetnik u Vladi Republike Srpske imaju isto prezime – Župljanin.
Opet Koštunica
Kasno poslijepodne, 20. marta 2006. godine, ponovo se susrećem s Vojislavom Koštunicom, u sjedištu Vlade u centru Beograda. Koštunica, koji je obično krut i tvrdoglav, počeo je razgovor neuobičajeno dinamično.
Rekao je da je razgovarao sa Ollijem Rehnom i da zna da ćemo se sresti u Briselu. Ponovio je da je hapšenje Ratka Mladića u interesu Srbije, priznao da se general nalazi u Srbiji i da ga je srpska policija slijedila sve do februara, ali da su mu onda izgubili trag. Onda mu se, međutim, omaklo:
„Ukoliko se blokiraju pregovori s Evropskom unijom, biće mnogo teže uhapsiti Mladića“. Obećao je da će Mladić biti uhapšen i stavljen u kućni pritvor do kraja aprila.
Zamolio me je da Olliju Rehnu dam pozitivnu ili bar ohrabrujuću ocjenu saradnje Srbije sa Sudom:
„Uspjeh Srbije će biti i uspjeh Tribunala“, rekao je.
Olliju Rehnu je obećao da će dati ostavku ako Mladić ne bude uhapšen.
Čekali smo i ubrzo shvatili da su nova Koštuničina obećanja prazna. U martu se šef Istražiteljske kancelarije Suda, Patrick Lopez-Terres, vratio iz Beograda s ocjenom da je situacija obeshrabrujuća:
„Srbi i dalje nastoje da ubijede Mladića da se preda. Jasno je da se nadaju da će odgađanjem martovskog roka zaraditi još nekoliko dodatnih mjeseci“.
Prošao je i april, Koštunica nije uradio ništa, a nije dao ni ostavku.
Rehn je obavijestio predsjednika Evropske unije da Beograd nije ispunio svoje obaveze: „Ova stvar se tiče kredibiliteta Evropske unije“, ocijenio je Rehn. Odmah nakon toga je otkazao razgovore sa Beogradom zakazane za početak maja.
Polovinom juna, u Hag je došao šef srpske tajne službe (Bezbednosno-informativne agencije, BIA) Rade Bulatović.
Tvrdio je da je naš izvještaj Evropskoj uniji bio neprecizan, maliciozan i politizovan. Usudio se da nam kaže da nije bilo problema da se uhapsi Ratko Mladić i da se Beograd nije ograničio samo na to da ubjeđuje Mladića da se dobrovoljno preda.
Nakon Bulatovićeve posjete, Beograd pokušava ponovo da dobije na vremenu. Predstavili su nekakav „Akcioni plan“ za hvatanje Mladića. Bili smo prinuđeni da protestujemo, jer u prvim verzijama „plana“ nisu predvidjeli da ga uhapse.
Prilikom objave „Akcionog plana“, Vojislav Koštunica je tvrdio kako je nemoguće zamisliti da Evropska unija bez Srbije može doprinijeti miru i stabilnosti na Balkanu. Moguće da je tako nešto teško zamisliti, ali samo Koštunici.
SAD mijenja politiku prema Srbiji
Status quo, nikakve novosti, nijedno hapšenje, niti jedan znak saradnje od strane Beograda, a s druge strane odlučno odbijanje EU da nastavi razgovore o stabilizaciji i pridruživanju – takvo je stanje stvari do polovine 2006. godine.
U jesen smo dobili vijesti da Amerika počinje da mijenja svoju politiku prema Srbiji. Čuli smo da je američki Savjet za nacionalnu bezbijednost odlučio da podrži odluku o ulasku Srbije u Partnerstvo za mir, bez preduslova.
Računali su da bi to odvratilo približavanje Srbije Rusiji i olakšalo hvatanje Mladića i Karadžića. U novembru smo dobili informaciju da je, za vrijeme leta iz Vašingtona za Rigu, predsjednik George Bush odlučio da promijeni američki stav prema Srbiji.
Uprkos otporu Holandije i jednog broja drugih zemalja članica, NATO je na samitu u Rigi odlučio da otvori vrata Srbiji. Nikako nisam bila zadovoljna tom odlukom. Objavila sam da ni NATO ni SAD nisu unaprijed konsultovali Sud u vezi ocjene saradnje Srbije sa Hagom.
Takođe sam izjavila da je takva odluka zapravo nagrada za srpsko odbijanje saradnje. Bushova administracija je praktično odlučila da u NATO primi iste one vojnike koji su štitili Mladića, haškog bjegunca, optuženog za sistematsko ubijanje 7.500 muslimanskih zatvorenika; o drugim optužbama da ne govorim.
Nekoliko sedmica kasnije, prilikom posjete Vašingtonu, zamjenik glavnog tužioca David Tolbert i moj politički savjetnikJean-Daniel Ruch pitali su jednog člana Savjeta za nacionalnu bezbjednost zašto su SAD odlučile da napuste jedinu polugu pritiska na Srbe.
„Imamo je još“, tvrdio je. „Možemo uticati na evropske saveznike da zadrže svoj stav i odlučnost da istraju na preduslovu saradnje Srbije sa Hagom. Promijenili smo našu političku liniju da bismo poboljšali izborne perspektive Borisa Tadića“, tvrdio je naš sagovornik.
Mi mu odgovorili da mislimo da je takva odluka bila pogrešna i da će nova politička linija SAD protivnicima Borisa Tadića zapravo ići na ruku – Koštunici i ostatku srpske desnice, koji su oduvijek insistirali na tome da se ne radi ništa i da se čeka da popusti odlučnost međunarodne zajednice.
Činjenice su nam davale za pravo. Politički pobjednik izbora u Srbiji, nakon promjene američke politike, je bio Koštunica, a ne Tadić. Naravno, Koštunica je bio zadovoljan i izjavio da je dobro biti član Partnerstva za mir, da će to ojačati odnose Srbije sa Zapadom i da to može pomoći Srbiji da ponovo preuzme kontrolu nad Kosovom.
EU odustaje od preduslova
Nakon promjene američke politike prema Srbiji, vrlo brzo su uslijedili zahtjevi unutar EU da se omekšaju i njihovi preduslovi Beogradu.
Istog dana kada je Bush, u toku leta prema Rigi, odlučio da promjeni američki stav prema Srbiji – 28. novembra – u Hag je doputovao politici direktor britanskog Ministarstva vanjskih poslova John Sawers.
„SAD su odlučile da prime Srbiju u Partnerstvo za mir. Sada će za Veliku Britaniju biti jako teško da sama insistira na svojoj poziciji“, rekao je Sawers.
Upozorio nas je da možemo očekivati pritisak Italije, Španije, Mađarske, Austrije i Grčke – Grčka je najodlučnije podržavala ulazak Srbije u EU – da se počne sa razgovorima o stabilizaciji i pridruživanju sa Beogradom.
„Moramo se boriti na inteligentan način“, rekao je Sawers, a zatim je signalizirao da bi Velika Britanija mogla da „baci spužvu“:
„Ono što želimo je da privolimo Srbe na jedan ciklus saradnje. Ukoliko dođe do političkog angažmana i pozitivnih signala, nezavisno od predaje Mladića Hagu, možemo pozvati Ollija Rehna da nastavi pregovore sa Srbijom“.
Ovo je bila ključna rečenica, koju Sawers izgovara čak i bez spominjanja Kosova.
U Srbiji su se 21. januara 2007. ponovo održavali izbori. Desnica je odnijela čistu pobjedu. Mjesta u parlamentu su podijeljena između radikala i Koštuničine partije.
Međunarodna zajednica se opet odlučila da u Koštunici vidi umjerenog, a ne radikalnog nacionalistu.
Kratko nakon toga, Britanci su opet posjetili Hag. Ministar za odnose sa Evropskom unijom Geoffrey Hoon je došao da razgovara sa mnom 29. januara.
Ovoga puta sam otvoreno rekla: „Srbi nastavljaju da ubjeđuju Mladića da se sam preda. Mogli su ga uhapsiti sto puta da su htjeli. Plašim se da će odluka EU da nastavi pregovore sa Srbijom biti negativna poruka Beogradu“.
„Gdje je Mladić“, pitao je Hoon.
„Vjerovatno u jednom stanu u Beogradu. Šefovi obje tajne službe znaju tačno gdje se nalazi, ali Koštunica im nije dao zeleno svjetlo da ga uhapse. Predsjednik Boris Tadić bi dozvolio hapšenje, ali kao predsjednik nema tu moć“, odgovorila sam.
„U njihovom je interesu da sarađuju. Neću činiti nikakve dalje ustupke, inače nećemo nigdje stići“, rekao je Hoon.
„A Kosovo?“, pitala sam ga, imajući u vidu mogućnost da se „slučaj Mladić“ riješi u zamjenu za srpsko pristajanje na nezavisnost Kosova.
„Nema potrebe za takvom razmjenom“, tvrdio je Hoon.
Zatim me je pitao za Radovana Karadžića. Obavijestila sam ga da imamo informacije da je u Srbiji, ali da često prelazi granicu i krije se Republici Srpskoj, te da ima pomoć i podršku Srpske pravoslavne crkve.
„Karadžić zavisi od prodaje droge“, rekla sam mu i dodala da tražimo od srpskih preduzetnika, koji su umorni da mu plaćaju „danak“, da s nama sarađuju.
Nagrada za nesaradnju
Odlučila sam da se suočim sa predstavnicima zemalja koje su podržavale bezuslovni prijem Srbije u EU. Prva stanica mi je bila Madrid.
Nekoliko sedmica ranije sam dala intervju jednom španskom listu, gdje sam izjavila da sam razočarana spremnošću Španije da pomogne bezuslovno obnavljanje pregovora sa Srbijom.
Ministar inostranih poslova Španije Miguel Angel Moratinos je bio crven od bijesa. Dizao je glas i gestikulisao, kako to rade Latini. Rekao mi je da Španija i druge zemlje žele da nastave pregovore sa Srbijom, ali ne bez preduslova, uvjeravao me je.
„Ali hvatanje Mladića ne može biti preduslov“, dodao je i ponovio svoje obećanje: „Učinićemo sve što je moguće da privolimo Srbiju na saradnju. Želimo efikasnu saradnju. Ako razgovori budu uspješni, a Mladić još na slobodi, na kraju nećemo potpisati“.
Nakon toga sam otišla u Rim na razgovore sa italijanskim ministrom inostranih poslovaD’Alemom, koji je takođe podržavao bezuslovno nastavljanje pregovora sa Srbijom.
„Ali Vi znate da se svi, izuzev Belgije i Holandije, slažu da treba nastaviti pregovore sa Beogradom, ukoliko je to način da se postigne napredak. To, međutim, ne znači da napuštamo Sud. Mi želimo rezultate. Prekid pregovora je bio greška. Sve je povezano. Kosovo je povezano. Moramo zajednički napraviti izvještaj o saradnji, jer ako Srbi ocijene da je tužilac izolovan, prestaće da sarađuju u potpunosti. Niko u Evropi ne misli da Srbi ne treba da sarađuju. Moramo napraviti klimu međusobnog povjerenja. Moguće da griješim, ali čini mi se da imam dobre namjere“, rekao je D’Alema.
Nije mi bilo jasno kako vlasti u Beogradu mogu manje da sarađuju.
„Status Kosova nema veze s Tribunalom“, odgovorila sam.
„Bojim se da nećemo nikada uhvatiti Karadžića i Mladića.
Sud treba da se zatvori 2010. godine. Srbi samo gledaju da dobiju na vremenu. Dobili su na poklon Partnerstvo za mir, a vi im sada dajete još jedan poklon“.
„Ako se plašite da odugovlače u nadi se će se Sud zatvoriti, spremni smo da produžimo mandat Suda i poslije 2010“, rekao mi je D’Alema.
U tom trenutku sam shvatila da je uzaludno da dalje insistiram. Samo Savjet bezbjednosti UN-a može da odluči o mandatu Haškog suda. Italija nije članica Savjeta bezbjednosti i bilo je sigurno da ne bi finansirala produžetak rada Suda niti za jedan dan.
Svjedok masakra
Sudski proces za genocid u Srebrenici trajao je već dva mjeseca, kada su, u jesen 2006. godine, Sjedinjene Američke Države odlučile da napuste politiku uslovljavanja saradnje Srbije sa Sudom u zamjenu za prijem u Partnerstvo za mir. Istovremeno, mnoge evropske zemlje su pronalazile razloge i načine da izbjegnu postavljanje preduslova Srbiji za nastavak pregovora o stabilizaciji i pridruživanju.
Zadnje sedmice februara 2007. godine Tužilaštvo je imalo pred sobom još šest mjeseci da predstavi optužnicu protiv Vujadina Popovića i drugih optuženih, uz odsustvo glavnog optuženog Ratka Mladića i njegovog pomoćnika za bezbjednost, generala Zdravka Tolimira.
Zahvaljujući dvojici ključnih svjedoka smo došli do još jedne potvrde o važnosti nastavka procesa, zahtjeva za hapšenje i izručenje Sudu preostalih haških bjegunaca, bez obzira što je podrška zapadnih sila Sudu opadala.
Samo nekoliko metara od moje kancelarije, jedan svjedok optužbe, čovjek čije su se ime i identitet držali u tajnosti zbog mogućnosti od odmazde, sjedio je na klupi rezervisanoj za svjedoke, iza platna koje ga štitilo od pogleda publike u glavnoj sali.
Svjedok je bio vozač kombija kojim je pripadnicima Vojske bosanskih Srba, u vrijeme masakra u Srebrenici, dovozio hranu i piće.
U ključnom dijelu svjedočenja je rekao da je prisustvovao ubijanju mladića i odraslih Muslimana. Transportovani su na jednu poljanu i tu ubijani. Njiva je već bila pokrivena leševima kada je svjedok prisustvovao tom događaju, jednom od onih događaja koji mijenjaju život:
„Među tijelima, koja više nisu ličila na ljude, već na nabacano, iskomadano meso, pojavilo se jedno ljudsko biće. Bio je to jedan dječak od pet-šest godina… Nevjerovatno… To je bilo za nevjerovati… To ljudsko biće je izašlo iz te gomile leševa i krenulo prema stazi, gdje su bili vojnici sa automatskim puškama i ,radili svoj posao‘. Dječak je hodao prema njima. Svi ti vojnici i policajci, svi ti ljudi beskrupulozni ljudi, odjednom su spustili puške i svi do jednog ostali kao paralizovani. To je bilo samo jedno dijete… jedan lijep dječačić, nevin… sav umrljan i pokriven ostacima ubijenih ljudi…
Jedan oficir, potporučnik ili poručnik, najarogantnija osoba koju sam ikada sreo, obratio se vojnicima i rekao: ,Šta čekate? Završite s njim‘. Međutim, ti ljudi, kojima nije bio nikakav problem da ubijaju po cijeli dan, su mu rekli: ,Gospodine, imate pištolj, zašto ga vi ne dovršite? Mi to ne možemo učiniti‘. Oficir je zatim rekao: ,Uzmite to dijete, stavite ga na kamion i odvedite dole. Kasnije ga dovezite ovamo sa sljedećom grupom, tako ćemo završiti s njim‘.
Ja sam bio potpuno paralizovan. Nisam pripadao grupi, bio sam zadužen samo za logistiku. Nisam imao ništa s tim što se tu dešavalo. Oni su ubijali ljude, a moj posao je bio da im donosim hranu i piće.
Onda su uzeli dijete… Ne oni koji su ,dovršavali‘ one što su bili streljani, već su drugi uzeli dijete za ruku… Dječak je dozivao: „Babo!“… Tako mi zovemo oca. Dijete je bilo u šoku. Doveli su ga do kamiona. Shvatio je da je već bio na kamionu i počeo je da se trese i grči, vikao je: ,Ne, ne, neću…!‘.
Nisam mogao izdržati, morao sam da reagujem: ,Slušajte‘, rekao sam, ,ja ću upaliti svjetlo na mom kombiju i pustiću muziku, tako ću ga malo zavarati i odvratiti mu pažnju od onoga što se dešava‘. Upalio sam radio jer sam htio da se dječak malo povrati. Bio je sasvim izgubljen, nije znao šta se dešava. Rekao sam: ,Odvešću ga ja tamo gdje mi vi kažete‘.
Popeo sam se u kombi i upalio svjetla. To je malo pomoglo, jer je okolo bio potpuni mrak. Rekao sam dječaku: ,Dođi ovamo, dođi kod mene. Vidi, upalio sam svjetlo, pustio muziku…‘ Uzeo me je za ruku i pošao sa mnom. Ne bih nikome poželio da mu se desi nešto tako. Držali su me za jakog čovjeka, ali to me je dotuklo. Ne daj Bože da se ikome tako nešto desi. Stisak ruke, stisak njegove male ruke… Bio sam iznenađen snagom kojom me je to malo dijete držalo.
Onda sam se popeo u kombi. Ostavio sam ga samog samo jedan sekund, morao sam da upalim motor. Poslije smo se vratili nazad. Vratili smo se sa sljedećom grupom nesrećnika koji su onda ubijeni. Znate šta je to značilo…“
Samo četiri dan kasnije, 26. februara 2007. godine, preko interne televizije Suda sam u svojoj kancelariji ponovo gledala slike sa suđenja koje je bilo u toku.
Jedan mladić je svjedočio iza zatvorenih vrata. To je bio mladić koji je kao dijete od sedam godina izašao iz gomile leševa, pokriven ljudskim ostacima, dječak koji se tada uputio prema ubicama koji su likvidirali njegovoga babu.
Dok sam sjedila u kancelariji slušajući svjedočenje tog mladića, mogla sam čuti kolektivni uzdah olakšanja i zlurado smijanje koje je dolazilo iz pravca srpske direkcije Suda.
Međunarodni sud pravde
Tog istoga jutra, u svečanoj sali Palate mira, samo kilometar dalje od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, sudije Međunarodnog suda pravde, najmoćnijeg pravnog organa Ujedinjenih naroda, donijele su odluku u postupku koji je pokrenula Republika BiH protiv Srbije zbog učešća u genocidu između 1992. i 1995. godine.
Slobodan Milošević je između ostalog naoružavao, finansirao i podsticao bosanske Srbe da pokrenu kampanju etničkog čišćenja, koja je odnijela stotine hiljada života i protjerala stotine hiljada ljudi iz svojih kuća.
Međunarodni sud pravde je objavio da su njegove sudije sa 13 glasova za i dva protiv oslobodile Srbiju optužbe za genocid, uključujući i genocid u Srebrenici.
Većina sudija je tvrdila da „Srbija nije počinila genocid preko svojih organa odnosno odgovornih osoba“.
U obrazloženju presude, predsjednik Suda, engleski sudija Rosalyn Higgins je napisala:
„Zločini i genocid u Srebrenici se ne mogu pripisati državnim organima Srbije. Ova presuda je obavezujuća i definitivna“.
Bila sam šokirana. Shvatila sam da istina nije ničemu služila.
Od proljeća 2003. godine Tužilaštvo je dobilo stotine tajnih dokumenata, između ostalog i zapisnike sa sjednica, održanih u toku rata, srpskih vojnih i političkih vođa, koji su jasno potvrđivali ulogu Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini.
Srbija je uspjela da dobije dozvolu Suda da proglasi tajnim neke dijelove tih dokumenata, pa čak i da ih učini tajnim za sudije Međunarodnog suda pravde.
Sudije su mogle donijeti drugačiju presudu samo da su insistirale da im se dopusti uvid u kompletnu dokumentaciju Vrhovnog savjeta odbrane Srbije. Sud, međutim, nije naredio da im se predaju necenzurisani dokumenti, kako je tražio pravni tim BiH.
U obrazloženju, Međunarodni sud pravde je istakao da „postoji previše dokaza na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju“.
U presudi je Sud priznao da sudije nisu vidjele cenzurisane dijelove dokumenata.
Dio sudija Međunarodnog suda pravde je imao drugačije mišljenje i kritikovali su tu odluku.
Jordanski sudac Awn Shawkat al-Khasawneh je napisao da je „odluka Suda da ne reaguje žalosna“ i dodao: „Sasvim je razumno misliti da su cenzurisani dijelovi dokumenata mogli rasvijetliti centralna pitanja“.
Alžirski sudija Ahmed Mahiou je napisao da su sudije bile podstaknute različitim razlozima, među kojima nijedan, međutim, nije dovoljno ubjedljiv da se cenzurisani dokumenti ne traže.
Među tim razlozima je bila i bojazan da bi se, tražeći te dokumente, mogao ostaviti utisak da se Sud miješa u suverenitet jedne zemlje, odnosno da će biti osramoćen ukoliko Srbija odbije da preda ta dokumenta. To bi bilo smiješno da nije bilo tragično.
Zapisnici sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane i drugi dokumenti su bili nedvosmislena potvrda da je kontrola i dirigovanje ratnom mašinerijom u BiH bila u rukama Srbije.
Oni pojašnjavaju detalje na koji način je Beograd „hranio“ vojnu moć bosanskih Srba, iako su, formalno, BiH i Srbija od 1992. godine bile dvije države.
Bosanski Srbi i Srbija su bili odvojeni, ali su u stvari djelovali zajedno. Ti dokumenti su jasno potvrđivali ulogu Srbije i njene tajne policije u genocidu u Srebrenici i u pripremama masakra.
Mogla bih, zbog ovoga što govorim, biti optužena za klevetu, ali to pitanje je isuviše važno da bi ostalo neobjašnjeno.
U drugom djelu presude, vezanom za masakr u Srebrenici, Međunarodni sud pravde je presudio da je „Srbija nije učinila ništa da spriječi genocid“.
Evropa ne haje za principe
Moj pravni tim se sastao isto poslijepodne s ciljem da utvrdi da li bismo nešto iz odluke Međunarodnog suda pravde mogli iskoristiti za veći diplomatski pritisak na Srbiju da uhapsi i preda Mladića i Karadžića.
Presuda nam je davala moguće argumente za razgovore sa zemljama članicama Evropske unije:
– Da li zaista želite da primate u svoje članstvo državu koja je prekršila konvenciju o genocidu?
– Šta će biti sa vašim principima i vrijednostima?
– Šta ćemo sa onim „Nikad više“?
U februaru 2007. godine sam poslala pismo njemačkom kancelaru Angeli Merkel, u kojem sam, između ostalog, napisala:
„Kao što su pokazala prethodna iskustva, samo stalni pritisak i nedvosmislene poruke Evropske unije da će prisiliti Srbiju na saradnju. Radi prava i autoriteta zakona je od najveće važnosti da EU zadrži svoju poziciju i da nastavi sa politikom uslovljavanja nastavka pregovora o stabilizaciji i pridruživanju saradnjom Srbije sa Sudom, odnosno hapšenjem i izručenjem Ratka Mladića“.
Nakon sedam dana, Merkel mi je poslala ljubazan odgovor.
Hapšenje Tolimira
Broj haških bjegunaca na dan 31. maja se smanjio sa šest na pet – vlasti Republike Srpske su konačno izvele prvo hapšenje.
Istina, prije toga, šef srpske tajne službe (BIA), Rade Bulatović, i njegovi operativci, otkrili su gdje se krije nekadašnji zamjenik Ratka Mladića, Zdravko Tolmir.
On je bio jedini oficir vojske bosanskih Srba koji se mogao suprotstaviti Mladiću. Izgleda da nije bio korumpiran, živio je skromno, kao monah. Mladić mu je slijepo vjerovao. Tolimir je bio glavni organizator mreže koja je štitila Mladića.
Srbi mi nikada nisu dali tačne podatke o hapšenju Zdravka Tolimira, jer su željeli da ostave utisak da Srbija nema ništa sa njegovim hapšenjem.
Bilo nam je poznato da je Koštunica – suprotno svojim izjavama i zvaničnim obećanjima – bio i ostao protivnik hapšenja i isporuke osoba optuženih za ratne zločine.
Znali smo da Tolimir ima zdravstvene probleme i da je srpska BIA pratila njegove ljekare i suprugu.
Jedan specijalni tim BIA-e je uhapsio i zadržao Tolimira, jer je odbio da se spontano preda Sudu. Izgleda da je Rade Bulatović kontaktirao policiju Republike Srpske i obavijestio ih da će Mladić ili osoba njemu bliska preći granicu između Srbije i Bosne i Hercegovine.
U međuvremenu su srpski policajci vjerovatno odvezli Tolimira preko Drine, prirodne granice između dvije države, i tu ga ostavili. Policija Republike Srpske ga je pronašla kako sam hoda uz cestu, blizu sela Sopotnik.
Nakon transporta u Banjaluku, Zdravko Tolimir je odbio da odgovori na pitanje gdje su ga lokalne vlasti predale pripadnicima međunarodnih snaga. Slijedeći utvrđenu proceduru, NATO ga je prebacio u Hag. Tolimir se nije protivio. Naprotiv, rekli su mi da je s komandantima, koji su bili u njegovoj pratnji, diskutovao o filozofiji života, o metodama mentalne samokontrole i tako dalje.
Poslije su mi vlasti bosanskih Srba rekle da Tolimir nikada ne bi samovoljno pristao da učestvuje u sličnoj inscenaciji, samo zato da bi Koštunica mogao da izjavi kako se nijedan haški bjegunac ne nalazi na teritoriji Srbije.
Šaleći se, jedan funkcioner bosanskohercegovačke policije mi je rekao kako srpske vlasti doživljavaju Republiku Srpsku kao mesto gdje mogu mirne duše odložiti „svoj nuklearni otpad“.
Hapšenje Zdravka Tolimira je bilo iznenađenje za članove Suda. Za nas je to bio dobrodošao podsticaj, ohrabrenje i – činilo nam – najava skorog hapšenje Mladića.
Zdravko Tolimir je za vrijeme prvih saslušanja pred Sudskim vijećem bio vrlo nervozan. Ignorisao je naredbe sudije da ne ustaje kada ga prozivaju, skinuo je slušalice i na taj način odbio da sluša simultani prevod osam tačaka optužbe po kojima je optužen za genocid i druge zločine vezane za masakr u Srebrenici.
Odbio je da izjavi da li se osjeća krivim ili nevinim. Tražio je da Sud istraži njegovo „nelegalno hapšenje i otmicu od strane grupe kriminalaca“. Sigurna sam da je osjećao, odnosno da je znao da su ga izdali njegovi zemljaci.
Ne razumijem zašto ga Rade Bulatović nije duže zadržao u pritvoru i ispitao ga o Mladićevom skrovištu.
Koštunica ne poznaje Mladića
Mjesecima sam planirala duže putovanje u Beograd, koje bi se poklapalo sa imenovanjem članova nove srpske Vlade. Namjeravala sam da razgovaram sa što više zvaničnika s ciljem da pritisnem srpsku Vladu da izvrši svoje obaveze i uhapsi preostale haške bjegunce.
Prvi susret je bio sa Vojislavom Koštunicom. Bez obzira na prijatnu retoriku, razgovor s njim uopšte nije bio ugodan. Uvjeravao me je da je saradnja sa Sudom ušla u novu fazu:
„Ova posljednja faza će biti mnogo jednostavnija“, rekao je i tvrdio da su koordinatori saradnje sa Sudom, Rasim Lajić i Vladimir Vukčević, izveli odličnu operaciju hapšenja Zdravka Tolimira. „Sve smo obavili u saradnji sa policijom Republike Srpske“, hvalio se.
Pitala sam ga kako to da nije izdao nikakvo zvanično saopštenje povodom hapšenja Tolimira, kako to da nije iskoristio tu priliku da ukaže srpskom narodu na značaj hapšenja optuženih za ratne zločine.
„To nije bilo neophodno“, odgovorio je. „Važno je da smo to obavili“.
Onda se upustio u kritiku Suda, čak je izrazio i podršku Vojislavu Šešelju, srpskom ultranacionalisti, tvrdeći da su svjedoci na Šešeljevom suđenju bili manipulisani. Ova tvrdnja je bila smiješna i niko je nije uzimao za ozbiljno, izuzev, izgleda, sudije Jean-Claude Antonettija.
Njegovi monolozi na suđenju su primorali drugu dvojicu sudija da se od njega javno distanciraju.
Koštunica je priznao da će za Srbiju biti teže uhapsiti Mladića nego što je za Hrvatsku bilo uhapsiti Antu Gotovinu, jer:
„Mi Mladića ne poznajemo. Nikada ga nismo vidjeli. On je iz Bosne. Ne znamo gdje se krije“, objasnio je.
“Mladić je već bio ovdje u Srbiji i Beogradu i vlasti su to savršeno znale“, rekla sam mu. „Možemo li biti sigurni da postoji politička volju da ga uhapsite?”, pitala sam ga.
„Da“, odgovorio je Koštunica.
Nekoliko sati kasnije smo saznali pravu istinu o hapšenju Zdravka Tolimira. Pokazalo se da glavni tužilac Srbije Vladimir Vukčević i šef Kancelarije Srbije za odnose sa Sudom Rasim Ljajić nisu imali pojma o toj akciji.
Vukčević je čak tvrdio da je razmišljao o tome da podnese ostavku u znak protesta, jer nije bio obaviješten o odluci da se Tolimir uhapsi:
„Svi smo bili na sastanku. Rade Bulatović nam je pričao izmišljotine“, rekao je Vukčević. Pitao se zašto Tolimir nije uhapšen u Srbiji da bi se pokazala spremnost na saradnju sa Sudom, ali je na kraju rezignirano priznao: „Nije važno koje je mačka boje, važno je da hvata miševe“.
Na početku razgovora sa predsjednikom Borisom Tadićem sam mu rekla da ću poslati pozitivan izvještaj Ujedinjenim nacijama i Evropskoj uniji o saradnji Srbije sa Sudom, da je Olli Rehn o tome već obaviješten i da mi je potvrdio da će Srbija dobiti značajnu financijsku pomoć od EU. Rekla sam mu da je Rade Bulatović pokazao rezultate u hvatanju bjegunaca i da želimo da nastavi u istom pravcu.
Tadić, međutim, nije imao povjerenja u Bulatovića i rekao je – i to bez uvijanja – da će gledati da ga se otarasi u novoj vladi. Rekao je da za to ima mnogo dobrih razloga, što sam mu vjerovala.
„Da baš Vi tražite da Bulatović ostane?“, rekao je i pitao me da možda i ja nisam uskočila u Koštuničin tim.
Nisam imala mnogo povjerenja u Bulatovića i to sam više puta jasno rekla svima, pa i samom Bulatoviću. Ali njegov tim je bio zaslužan za hapšenje Tolimira.
Čak su nam dostavili i Mladićev lični dosije, izuzev čuvenog dokumenta o ocjeni njegovoga rada u godini kada je izvršen masakr u Srebrenici 1995. godine.
„Slijedeće hapšenje je Mladić“, rekla sam. „Sada je na tajnim službama da to urade i moramo im pomoći koliko možemo“.
Hapšenje Vlastimira Đorđevića
Jedna od ljubavnica Vlastimira Đorđevića je zaustavljena na granici zbog manjeg incidenta. Za vrijeme ispitivanja je otkrila gdje se Đorđević krije. Nije se skrivao u Rusiji, kako smo vjerovali, već u jednom turističkom mjestu na crnogorskom primorju.
Đorđević se bio vratio iz Rusije još 2003. godine, prije nego što mu je istekao pasoš. U Beogradu je nabavio lažna dokumenta na provokativno ime – Novica Karadžić.
Putovao je između Crne Gore i Beograda više puta, a jednom je čak odsjeo u hotelu „Moskva“ u samom centru grada.
Nešto iza ponoći, 17. juna, u Crnu Goru je sletio avion sa srpskim specijalcima i istražiteljima Suda. Potraga se koncentrisala na jedna stan u Budvi. Međutim, tu Đorđević nije nađen. Uhapšen je na drugoj adresi, u stanu izvjesnog Stojkovića iz Beograda.
Imala sam nekoliko neugodnih pitanja za crnogorske vlasti, koje sam posjetila nekoliko nedelja kasnije. „Đorđević je živio pod lažnim imenom Karadžić“, rekla sam predsjedniku Filipu Vujanoviću, „što zvuči kao šamar. Kako to da je mogao nesmetano da živi u Crnog Gori?“
Vujanović i drugi su mi objasnili da niko nikada nije ozbiljno tragao za Đorđevićem, jer se vjerovalo da se krije u Rusiji.
Na desetoj godišnjici genocida u Srebrenici nisam bila. Prisustvovala sam, međutim, jedanaestoj – 11. jula 2006.
Ceremoniji sam prisustvovala praktično sama sa muslimanskim vjerskim liderima.
„Majke Srebrenice“ su javno izjavile da ne žele da prisustvujem ceremoniji, jer Mladić još nije uhapšen.
U sali za VIP mi je prišao reis Mustafa Cerić. Uzeo me je za ruku i srdačno me je pozdravio, iako je znao šta su „Majke Srebrenice“ izjavile. „Drago mi je da Vas vidim“, rekao mi je Cerić.
Reis Cerić je uvijek bio veoma kooperativan, nezavisno od vjetrova koji su duvali u bosanskohercegovačkom javnom mnijenju BiH. Uvijek je govorio da se mora insistirati na odgovornosti vođa.
Tada mi se nasmiješio i rekao: „Rasim Delić je nevin“. To je bio jedan od optuženih bivših komandanata bosanske vojske. Odgovorila sam mu da nije nevin. Držao me je za ruku i nakon što smo izmijenili još nekoliko ljubaznih fraza i ponovio: „Delić je nevin“. „Ne nije“, tvrdila sam. Situacija je bila gotovo tragikomična, međutim srdačnost i dobrodošlica koju mi je ukazao reis Cerić mi je u tom trenutku bila jako važna, jer ju je pokazivao pred svima.
Dok brojim zadnje dane osmogodišnjeg rada u Haškom sudu, izvan domašaja pravde su još uvijek posljednje četiri osobe optužene za ratne zločine – Mladić, Karadžić, Župljanin i Hadžić. Decembar se primicao, a osjećanje neuspjeha je bilo sve jače.
U ljeto 2007. godine smo dobili ohrabrujuće informacije o skorom hapšenju Ratka Mladića. Karadžić je bio nestao, vjerovatno negdje u planinama svog rodnog kraja.
Pri pretesu njegove porodične kuće na Palama, pronađeno je 20.000 eura, vjerovatno dio novca za autorska prava za Karadžićeve knjige.
Javljeno nam je da se krije u Manastiru Mileševo, nedaleko od Priboja, gdje je bio nadležan vladika Filaret.
Župljanin je iza sebe ostavio mnogo tragova. Obaviješteni smo da je viđen u Herceg Novom. Njegovi sin i žena su bili pod prismotrom. Vršio se pritisak i na njegovu svastiku, kao i na jednu od osam ljubavnica, koja je bila trudna, s ciljem da ga ubijede da se preda. Kasnije smo čuli da je možda u Moskvi.
Činilo mi se da pravda nije pobijedila, odnosno da su moji napori bili uzaludni. Činilo mi se čujem potmuli smijeh Srbije – nakon svih laži svojih vođa, uz sve posljedice koje su iza sebe ostavile jedinice koje su djelovale u njeno ime, pored toliko hiljada nevinih ubijenih u Srebrenici, ta i takva Srbija može biti primljena u Evropsku uniju.
Taj potmuli smijeh se odbijao od dimnu zavjesu, koja se pružala od Brisela do Londona, preko Pariza do Rima, Vašingtona i Njujorka. Bili su ubijeđeni da smo zaboravili šta se desilo.
Mjesecima nakon parlamentarnih izbora, u posljednjoj sedmici maja 2007. godine, srpski političari konačno uspijevaju da sastave vladu. Istovremeno, Tužilaštvo šalje u Beograd dva istražitelja, stručnjaka za ljudska prava – Stephanie Frease i Vlatku Mihelić – da nadgledaju inicijative nove srpske Vlade u pronalaženju i hapšenju posljednjih bjegunaca. Situacija počinje da se razvija.
Epilog
Čula sam uvažene pravne stručnjake kako kažu da je neophodno da u jednoj zemlji uništenoj ratom prvo zavlada mir, pa da je tek onda moguće da se uspostavi pravda; da međunarodno pravo ne može da zavlada dok lete metci, dok teku kolone izbjeglica… Čula sam diplomate kako tvrde da mir ima prednost pred pravdom, da nijedan mirovni sporazum ne može biti formulisan prije nego što lideri, barem jedne strane, ne dobiju uvjerenja da neće biti optuženi.
S tim tvrdnjama se nisam slagala. Po mom mišljenju, institucije međunarodnog prava mogu započeti svoj rad i postizati pozitivne rezultate i prije nego što se uspostavi mir. Savjet bezbijednosti Ujedinjenih nacija je formirao Sud za ratne zločine u Jugoslaviji u vrijeme dok su u Bosni i Hercegovini zločini još uvijek bili činjeni.
Sigurna sam da je snažnija afirmacija Suda i čvršća podrška u njegovim prvim godinama rada mogla da zaustavi nasilje nad civilima. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, kako proizilazi iz zapisnika sa sjednica kojima je predsjedavao, često je ponavljao da se pomoć Hrvatske bosanskim Hrvatima i učešće Hrvatske vojske u BiH mora tajiti. Dijelom jer se bojao da će Hrvatska zbog toga biti stavljena pod ekonomske sankcije kao Srbija i Crna Gora, a dijelom jer nije želio da lično odgovara za počinjene ratne zločine.
U jesen 1993. godine komandant jednoga logora, bosaski Hrvat, napisao je u svoj dnevnik da se boji da nehumani uslovi u kojima drže zarobljenike, mogu biti povod da se on i drugi krivično gone pred Sudom.
Ratko Mladić je u junu 1995. godine, jedan mjesec prije genocida u Srebrenici, povjerio funkcionerima Ujedinjenih nacija svoju bojazan da će možda biti optužen za ratne zločine. Na taj način je priznavao Haški sud kao prijetnju, ali očigledno da ta prijetnja nije bila dovoljno snažna.
Godine 1999. Milošević je shvatao rizik kojem se izlagao šaljući vojsku i policiju da istjeraju Albance sa Kosova. To je bio razlog zašto je tražio od policije da iskopa ubijene Albance, da ih utovari na kamione-hladnjače i ponovo sahrani u zajedničkim grobnicama u vojnim bazama u okolini Beograda.
Ko zna koliko bi još ljudi poginulo od NATO bombi da sudija Louise Arbour nije jasno upozorila lidere Alijanse da rizikuju da budu odgovorni pred Sudom u Hagu, jer nisu preduzeli odgovarajuće mjere da zaštite civile i da preciznije identifikuju vojne ciljeve.
Ne, pravda ne smije čekati da se uspostavi mir.
Insistiranje na podršci i saradnji sa Međunarodnim sudom može ugroziti neki program rekonstrukcije, neke naredne izbore, diskusiju o novom ustavu ili neku ključnu odluku domaće ili međunarodne politike. Međutim, napori za pomirenje ne mogu donijeti istinski mir ukoliko od samog početka nije uključena važna komponenta – suđenje za ratne zločine, na svim stranama. Potrebno je okončati politiku nekažnjavanja i svima objasniti da niko nije iznad zakona.
Graditi mir bez pravde, u stvari je put za budući rat. Ne treba dozvoliti političarima i diplomatama da pregovaraju o mirovnim ugovorima po cijenu da na svojim položajima ostanu političke i vojne vođe koji će i dalje trovati odnose u društvu. Upravo to se zamalo desilo u slučaju Miloševića u vrijeme NATO bombardovanja 1999. godine, malo je falilo da se desi u slučaju podrške Ujedinjenih nacija na Kosovu, a desilo se u Ruandi.
Kako vrijeme prolazi i kako oružje postaje sve modernije i jeftinije, nekažnjavanje zločina može uvjeriti ljude da pobjedjuju krvnici, a to onda može dovesti do toga da gorka i živa sjećanja na nepravdu zaraze cijela društva, kulturne i vjerske grupe i na taj način ugroze blagostanje svakog pojedinca.
Nijedan trenutak nije nepovoljan da se krene s prikupljanjem podataka, činjenica, dokaza, pronalaženjem svjedoka, hapšenjem krivaca i podizanjem optužnica protiv zločinaca na svim stranama, u svakom konfliktu.
Od svoga osnivanja pa do mog odlaska, Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji optužio je 171 osobu, na svim stranama, koje su u devedesetim godinama krvlju natopile zemlju bivše Jugoslavije. Od početka svog mandata pa do polovine avgusta 2007. godine sam otpisala 72 optužbe za ratne zločine, a 91 optuženik je uhapšen i stavljen u zatvor.
U slučaju Milošević, sudije su utvrdile da postoji dovoljno dokaza na osnovu kojih je Sudsko vijeće moglo, van svake razumne sumnje, utvrditi da je optuženi, bivši predsjednik Srbije, učestvovao u genocidu.
Najveći dio vojnih i političkih vođa Republike Srpske je uhapšen, među njima i osobe optužene za opsadu Sarajeva i genocid u Srebrenici.
General Radisav Krstić proglašen krivim za podsticanje i organizovanje genocida u Srebrenici.
Momčilo Krajišnik, nekadašnji predsjednik Parlamenta Republike Srpske, oslobođen je krivice za genocid, ali je proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i osuđen je na 27 godina zatvora.
Biljana Plavšić, član najužeg političkog rukovodstva Republike Srpske u vrijeme rata, priznala je krivicu.
Momir Nikolić, kapetan pješadijske brigade Vojske Republike Srpske u Bratuncu i pomoćnik komadanta za bezbjednost i obavještajne poslove, priznao je krivicu za zločine protiv čovječnosti, progon civila i svoju ulogu u genocidu u Srebrenici. Osuđen je na 27 godina zatvora.
Njegovo priznanje krivice je imalo je dublji značaj, koji je shvatio jedan od preživjelih genocida u Srebrenici i novinar koji je nekoliko godina pratio rad Suda, Emir Suljagić, i iznio ga u svom članku u New York Timesu. Napisao je da Nikolićevo priznanje zapravo znači rušenje zida odbijanja i poricanja koji su bosanski Srbi izgradili oko Srebrenice.
Prije nego što je Nikolić priznao krivicu, napisao je Suljagić, najveći dio Srba u Republici Srpskoj je tvrdio da zločini u Srebrenici nikad nisu počinjeni, da su se Muslimani ubijali međusobno, da su poginuli u svari bili vojnici. Čak je i Vlada Republike Srpske napravila zvanični izvještaj u kojem je tvrdila da je ubijeno «samo» 2.000 Muslimana. od kojih su 1.800 bili vojnici.
«Do momenta kada je Nikolić priznao», pise Suljagić, «nikada nisam čuo nijednog bosanskog Srbina da priznaje da se masakr desio. Njegovo priznanje mi je donijelo olakšanje koje nisam osjetio od dana pada Srebrenice 1995. godine. Njegovo priznanje mi je donijelo potvrdu koju sam tražio za posljednjih osam godina. To priznanje je sve drugo osim traženje izvinjenja, međutim, ipak neki početak. Mi, bosanski Muslimani, ne moramo više dokazivati da smo bili žrtve. Ne moramo više dokazivati da su naši prijatelji, rođaci, očevi i braća, koji su ubijeni, bili nevini».
Bolest je onemogućila Sudu da procesuira bivšeg hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, njegovog ministra odbrane Gojka Šuška, generala Bebetko i druge hrvatske vojne i političke vođe, kao i vođu bosanskih Hrvata Matu Bobana.
Sud je, međutim, podigao optužnicu protiv generala Ante Gotovine i procesuirao mnoge vojne i policijske komandante bosanskih Hrvata. Dario Kordić i Tihomir Blaškić, prije nego što su oslobođeni odlukom Apelacionog suda, koji je ignorisao ključne činjenice, bili su optuženi i osuđeni za masakr civila u Ahmićima.
Sud je procesuirao šest glavnih vođa bosanskih Hrvata optuženih da su učestvovali u zločinačkom poduhvatu, koji je smislio Franjo Tuđman, sa ciljem da podijele BiH i formiraju teritoriju koju su namjeravali pripojiti novonastaloj Republici Hrtvatskoj.
Tih šest osoba je optuženo za masovno etničko čišćenje na područjima Mostara, Stoca i drugim selima i gradovima, brutalno tretiranje zatvorenika u koncentracionim logorima i druge radnje preduzete s namjerom da se iskorijeni muslimansko stanovništvo sa područja koja je Tuđman namjeravao pripojiti Hrvatskoj.
Na žalost i na njenu sramotu, međunarodna štampa tom slučaju nikada nije pridala pažnju koju je zasluživao. Na kraju, Ivica Rajić je priznao krivicu za masakr muslimanskih civila u Stupnom Dolu.
Sud je procesuirao i jedan broj muslimanskih i kosovskih komandanata. Sefer Halilović, šef Generalštaba Armije BiH, okrivljen je za ubistva u selu Grabovica i 29 civila u selu Uzdol.
Enver Hadžihasanović je optužen i proglašen krivim jer nije preduzeo odgovarajuće mjere da spriječi nehumani tretman zarobljenika, ubistva i odsijecanje glave jednom Srbinu, Draganu Popoviću, koju su počinili strani mudžahedini, u noći 19. oktobra 1993. godine.
Sud je procesuirao i oslobodio optužbe komandanta kosovskih Albanaca Fatmira Limaja.
Rezultati ovih suđenja nisu zadovoljili moja očekivanja. U vrijeme kada sam napuštala Sud, suđenje Ramušu Hardinaju je još uvijek trajao, kao i Rasimu Deliću, nekadašnjem komandantu Armije BiH, optuženom po komandnoj odgovornosti za zločine koje su počinili strani mudžahedini.
Haški sud je prikupio milione činjenica i dokaznog materijala, na hiljade dokumenata. Taj material će – ukoliko istoričari i novinari budu radili pošteno svoj posao – otežati budućim demagozima u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini, Makedoniji i na Kosovu da podstiču međuetničku mržnju.
Zahvaljujući Sudu, nijedan od naroda na području bivše Jugoslavije ne može da tvrdi da je bio samo žrtva. Nijedan od naroda ne može da tvrdi da su njene vođe nevine.
Teško je zamisliti da bi bez Suda u Hagu, srpski narod ikada vido snimak zločina Škorpiona i da bi imao mogućnost da shvati pojedinosti masakra u Srebrenici i njegove počinioce.
Teško je zamisliti da bi Hrvati, bez Suda, ikada bili u prilici da čitaju zapisnike sa sjednica kojima je predsjedavao njihov bivši predsjednik Franjo Tuđman, na kojima je, zajedno sa vojnim i političkim vrhom Hrvatske, odlučivao o diobi BiH i protjerivanju civila.
Srpske vođe treba da smognu snage i dostave Sudu kompletne zapisnike sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane da bi Srbi, svuda u svijetu, mogli da vide i da se uvjere, jednom zauvijek, na koji način su Milošević, srpske vlasti u Beogradu i vođe bosanskih Srba učestvovali u ratu u Bosni i Hercegovini, i da na osnovu toga svako lično ocijeni kolika je krivica osoba koje su počinile genocid u Srebrenici, u ime srpskog naroda.
Kraj
Radio Free Europe/Radio
Liberty © 2008 RFE/RL, Inc.
izbor i prevod sa italijanskog: Azra Nuhefendić
prvo izdanje knjige: La Caccia: Io e i criminali di guerra, Editore Milano, 2008.
izdanje na engleskom: Madamprosecutor: Confrontations with Humanity’s Worst Criminals and the Culture of Impunity A Memoir By Carla Del Ponte With Chuck Sudetic Other Press, New York, 2008.
Peščanik.net, 17.08.2008.
Nastavci:
SREBRENICA