Kažu da se Nil Armstrong dugo i veoma sistematično spremao šta će, prilikom stupanja na površinu Meseca, reći a da mu poruka ne bude preterano patetična, još manje pretenciozna. “Mali korak za mene, veliki za čovečanstvo” je, tako, ušao u istoriju nekako prirodno, kao sastavni deo tog pionirskog čina, kao nešto što nije bilo smišljeno da zaseni samo “osvajanje” Meseca.

Taj problem, međutim, srpski “osvajači sveta” ovih dana nisu imali. Tadićeva i Jeremićeva ne baš diskretna uveravanja kako je izglasavanje rezolucije u GS UN da Međunarodni sud pravde u Hagu (savetodavno) proceni legalnost “jednostrano proglašene” kosovske nazvisnosti “veličanstven trijumf Srbije, ali i čovečanstva”, plod su manjka skromnosti (Srbija spasava svet) i spremnosti da se realno dimenzioniraju dometi jednog diplomatskog poteza, kao i uobičajenog manira srpskih političara da sebi, preko njih i Srbiji, onakvoj kakvu oni zamišljaju, pripisuju natprirodne moći. Tako je “uspeh” u Njujorku, bez imalo ustezanja i rezervi, domaćoj javnosti prezentiran kao trijumfalni povratak Srbije na međunarodnu scenu, među nesvrstane pogotovo, koje smo, inače, usput, posle kraha SFRJ tako neprilično ismejavali. Zatim sledi poruka kako je sve to, u stvari, konačni raskid sa “srpskom tradicijom” “pobednika u ratovima, gubitnika u miru”, pa sve do najbesmislenijeg i najpristrasnijeg tumačenja kako posle ove “pobede” čovečanstvo (zapravo, haški sud) nema drugog izbora osim da prihvati “činjenicu” da je Srbija bila uverljivija, dakle, pobedila. Što, opet, sugeriše da je nezamislivo da haške sudije, urgentno ili sporovozno, drugačije “presude” sem da su Albanci “nelegalno proglasili nezavisnost”.

Ako je, što se Beograda tiče, stvar već završena, njegova “preporuka” kosovskim “secesionistima” je da se blagovremeno, dok je srpska strana još pri dobroj volji, pripreme za nove statusne pregovore. Sud nema tu šta mnogo da mudruje, pravo i pravda su na strani Srbije, potrebno je samo da i “preostalo čovečanstvo” (SAD, EU, susedi) shvati da se, pravno gledano, preigralo kad se aminovalo kosovsko otcepljenje dajući prednost “iskonstruisanim” političkim motivima za vojnu intervenciju 1999. godine. Njemu će se, naravno, progledati kroz prste, pružiće mu se prilika da se popravi, shvati svoje zablude, odnosno predomisli i povuče priznanja. Drugim rečima, da prigrli Koštuničinu borbu neprestanu da srpsko shvatanje legalizma postane univerzalni svetski proces. A dok se taj istorijski čin ne desi, kao u onoj marsovskoj reklami za pivo – čekamo. Usput, uklonićemo kod kuće ili oko kuće sve što može poremetiti samouverenost državnog, nacionalnog i političkog vrha da smo “na pragu konačnog rešenja.” Pa makar to značilo i bacanje anateme na prve komšije (Crnu Goru i Makedoniju), koje su nam “zabile nož u leđa” priznanjem Kosova, dok smo mi još ispijali pobednički šampanjac posle Njujorka. Zapravo, eksplozija miloševićevske retorike mržnje, netrpeljivosti, a i mere državne retorzije prema Skoplju i Podgorici, pomogli su da shvatimo veličinu i beskrupuloznost nepromenjene ideološke i nacionalističke matrice od Kulina Bana (Miloševića) do današnjih dana (Koštunice i Tadića).

Najnovija (kosovska) formula reprezenata državne politike Srbije “Budimo realni – učinimo nemoguće”, u stvari, nije ništa drugo do još jedno opštenacionalno zamajavanje i bacanje prašine u oči narodu da se ne bi bavio prizemnijim problemima, promašenim koncesijama, sumnjivim privatizacijama, kontroverznim poklonima ruskoj “blagonaklonosti”, monopolima neprikosnovenih i politički zaštićenih tajkuna, enormnim povećanjima cena gasa, fiksne telefonije, komunalija i hrane. I sve to da bi isplanirani budžetski manjak “socijalno odgovorna” vlada pokrila parama socijalno ojađenih podanika. Ne mora se biti mnogo pametan da bi se prepoznala sjajno uvežbana tehnologija proizvodnje zabluda i iluzija, u kojoj je Kosovo alibi i pokriće za sve zakulisne radnje i promašaje vladajućih garnitura. Ako su “zablude” nesvesna, čak razumljiva reakcija dela domaće javnosti na modele političkog i medijskog “pročišćavanja” mozgova, sejanje iluzija je još poodavno ustoličeno kao najpogodniji i najefikasniji obrazac kako narod ubediti da – kad politička elita tako odluči – i nemoguće bude realno i dostižno. Ta tehnologija je nepogrešiva: najpre “konsenzusom” političkih partija uspostaviš određeni cilj, zatim ga podupreš snažnom političkom i medijskom kampanjom sa ambicijom da i najnevernije podanike ubediš da je cilj ostvarljiv, a na kraju, na talasu tako iskonstruisane, ali nacionalno podobne iluzije, kao što je uveravanje da je Kosovo moguće zadržati, gradi se i vodi državna politika, preduzimaju mere, uteruje optimizam u kosti, sve sa jalovom nadom da bi avantura možda i mogla da prođe nekažnjeno, bez dugoročnih i kratkoročnih reperkusija i osećanja kolektivne depresije i rezignacije, razornog dejstva na stanje svesti u društvu.

Kratko podsećanje: Milošević je posle 8. sednice bio uveren da je nacionalizam u njegovoj interpretaciji najpogodnije sredstvo za očuvanje vlasti, “događanje naroda” i “mitinzi istine” idealni za mobilisanje i homogenizaciju čitavih slojeva stanovništva za “odbranu nacionalnog dostojanstva”. Sve se to ubrzo pretvorilo u surovi i sirovi obračun najpre sa političkim protivnicima u samoj Srbiji, a potom i platformu za razbijanje zajedničke države. Kosovo je i tada bilo povod i sredstvo, zapravo, vešto osmišljena iluzija da se silom može sve. Srbija je lakše nego što se tada mislilo, podlegla toj euforiji (i iluziji), postala je njen talac i žrtva. Rezultat: raspad zemlje, ratovi, izolacija, sankcije, ekonomska i socijalna beda, bombardovanje i na kraju gubitak i nacionalnog ponosa i teritorije. No, i takav epilog nije bio dovoljno “podsticajan” da se shvati da vojni poraz, Kumanovski sporazum i ubrzano izbacivanje srpske države sa Kosova nisu, kako nas je tada uveravao Milošević, plodovi “velike pobede nad NATO paktom”, već surova realnost vojne kapitulacije. Posle Kosova otišao je i Milošević, ali se iluzija da se nije desilo to što se zaista desilo, sa manjim ili većim intenzitetom, održavala u životu neprekidno sve do današnjih dana.

Preuzimajući (od Miloševića) ulogu mesijanskog spasitelja nacije, države i Kosova, Vojislav Koštunica je, u svojoj autentičnoj nacionalističkoj opsesivnosti, reaktivirao kosovske mitove i pomalo uspavane nacionalne strasti posle 5.oktobra ponovo uskovitlao do neslućenih razmera. Obnovljena je guslarska retorika, objavljen (ovog puta, zasad, samo verbalni i ideološki) rat sa Zapadom, Kosovo je opet postalo tema na kojoj će sudbina Srbije biti na novim teškim iskušenjima, bar kada je reč o zaustavljenim evroatlantskim integracijama, opstrukciji saradnje sa Haškim tribunalom i odbijanju da se suoči sa ratnom i nacionalističkom prošlošću.

Što je Koštunica obnovio, nastavio je Tadić, uveravajući nas, kao i njegov prethodnik, da Kosovo nema alternativu, da je pravo jače od politike, procedura važnija od suštine da je Milošević poveo rat na Kosovu, pokrenuo talas masovnog proterivanja albanskog stanovništva, počinio mnoge teške ratne zločine. I u njegovoj “demokratskoj” interpretaciji Kosovo je “pitanje nad pitanjima”, nešto čega se “ne možemo nikada odreći”, makar to značilo kraj snova o priključivanju porodici evropskih naroda i država. Tako je davno započeta piramida iluzija dobila konačni izgled ignorisanjem realnosti i forsiranjem “utešne” priče da nam tek predstoji bitka za očuvanje Kosova. A zapravo, na sceni je još jedna velika manipulacija, u kojoj je sve isplanirano unapred i do tančina: i da će sud apsolutno sigurno dati za pravo Srbiji (zato se valjda i prećutkuje potencijalno drugačiji ishod iz Haga), dakle, Miloševiću, Koštunici i Tadiću i da će sve zemlje koje su već priznale Kosovo naterati da se predomisle, iskomplikovati poziciju Kosova i njegovog stanovništva do tačke kada će Albanci dići ruke od svega i moliti Beograd da ih ponovo uzme pod svoje. Uspostaviti ambijent dugotrajne i hronične balkanske nestabilnosti, konfuzije i kontinuiranih rizika od još oštrijih konfrontacija, okolnosti koje će i Srbiju i Kosovo, i srpski i albanski narod, na duži rok učiniti nesrećnim. Mostovi su odavno porušeni i kao da više nema nikoga da ih obnovi.

Peščanik.net, 16.10.2008.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)