Iako g. Prokopijević, izgleda, jako voli da pominje berzu u svojim člancima, bio sam se zarekao da mu se neću mešati u posao. U pisanje članaka, naravno, jer o berzi očigledno vrlo malo zna. Uostalom, sve je to već viđeno, mislim na njegov članak  – uobičajeno nekritičko veličanje propale laissez-faire ideologije, ali ovoga puta dopunjeno obračunom “tačku po tačku” sa ekonomskim programom “levičara” Baraka Obame, novog predsednika Sjedinjenih Američkih Država. Nešto poput bloga Stipe Šuvara pet dana posle pada Berlinskog zida, otprilike.

Za mene je, međjutim, bilo posebno interesantno da je g. Prokopijević svoj članak započeo nekako nakalemljenim citatom iz bloga g. Slaviše Tasića sa sajta “Tržišno rešenje”, gde g. Tasić primećuje kako je indeks američkih akcija Dow Jones Industrials posle izbora Baraka Obame ostvario rekordni pad za postizborni dan, nadmašivši raniji rekord postignut na dan izbora Franklina D. Ruzvelta, kasnije ćemo saznati, najstrašnijeg levičarskog zlotvora kojeg je svet ikada video. Očigledno da je to bio pokušaj male promocije.

Poznat kao badavadžija i ljubitelj trash-a, naravno nisam odoleo tom zovu. Dakle, navodno libertarijanski (a zapravo konzervativno-desničarsko-fašistički), laissez-faire-istički blog, pršti od Fridmana, Hajeka i Fon Mizea, udara se po “levičarskim progresivistima”, rastura naravno predsednika Obamu, a ne zaboravlja bogami ni Ruzvelta, koji je svo to levičarsko “njudilovsko” (ružna reč!) ludilo i izmislio.

Prisutan je pored ostalih i pomenuti g. Slaviša Tasić. Voli i on i Fon Mizea, i Hajeka i Regana, ali definitivno prednjači osoba pod imenom Ivan Janković. Da ne biste lutali po “Tržišnim rešenjima” evo malog pregleda šta g. Janković piše o predsedniku Obami. Prvo ironično:

“Evo, ostalo je još desetak sati do skoro sigurnog izbora Mesije za predsednika Amerike.”

A zatim sve oštrije:

“Naravno, nije ni prvi ni poslednji put da javnost bude zaluđena obećanjima demagoških političara.”

“Ali, u Obaminom slučaju mi smo suočeni sa jednom vrstom kolektivnog ludila koje se ogleda u potpuno iracionalnom i zombijevskom žmurenju pred očiglednim činjenicama.”

A činjenice su da je Predsednik Obama:

“…čovek sa mutnim i nedovojno razjašnjemim ličnim i političkim prijateljstvima sa teroristima i kriminalcima…”

“…moralno kontroverzan lik sa mutnom i sumnjivom prošlošću…”

“…osvaja ne samo simpatije ljudi, nego i bespogovorno sledbeništvo i aklamaciju intelektualaca i medija, kao i suspenziju svih normalnih, uobičajenih standarda rasuđivanja i vrednovanja u politici.”

Posle svega ovoga g. Janković se pita:

“Šta je izazvalo ovoliku poplavu ludila i iracionalnosti”?

Naravno, nijednog trenutka nismo posumnjali u prave razloge, samo smo čekali kada će najzad da isplivaju:

“Svakako, jedna od važnih okolnosti je “rasna karta.”

jer:

“Veliki broj belaca ima, ili im je nametnuta (bold i underline BP), krivica za prošle patnje crnaca i mnogi oklevaju da kritikuju Obamu plašeći se, s razlogom, da će od njegovih sledbenika odmah biti optuženi za rasizam.”

“Sam Obama se očajnički trudio da održi fikciju o svojim protivnicima kao rasistima.”

Pošto je apsolvirao “rasnu kartu”, g. Janković odlučuje da pored crnaca raskrinka i sve ostale levičare, pa i levicu u celini. Izlaganje o harizmi predsednika Obame zavređuje citat u celini:

“Obamin tip “harizme” je potpuno prilagođen ukusima post-moderne dekadentne publike, i to možda dodatno objašnjava zašto su i neki pristojni ljudi neotporni na virus Obamamanije: Obama nije ruzveltovski, čerčilovski, frankovski “strongman”, maskulini populista koji lupa šakom o sto, viče, naređuje, preti, ustaje hrabro protiv neprijatelja (da, preti i on, samo ne povišenim tonom). Obamina harizma je post-maskulina; sa dečačkim, androginim ćosavim licem, mršavom tamnoputom figurom i finim manirima Ivy League profesora, on substantivira jednu vrstu “ženske” harizme. Obama leči rane, podele, miri, pomaže siromašnima. On je neka vrsta šamana. Naravno, ako pogledate istorijat njegovih glasanja u Senatu i njegove proklamovane politike, vama je jasno da je reč o vrlo starom, neizmenjenom njudilovskom, maskulinom, levičaru eksponatu stare, neizmenjene populističke “politike gomile”, ali androgina opsena tihog, empatičnog šamana, koji razume ljude, želi da im pomogne i izleči ih, zaklanja pogled u tu realnost.”

I posle svega, šta je drugo g. Jankoviću ostalo osim da se upita:

“…na kakvom je to moralnom, intelektualnom i političkom dnu Amerika kad jedan ovakav lik može da dobije predsedničke izbore?”

Dobro. Čovek očigledno ne voli predsednika Obamu. Teške reči. Doduše ima i puno običnih budalaština i očigledne neobjektivnosti, malo rasizma, no emocije su emocije, a poznato je da smo mi emotivan narod čiji pripadnici neki put i preteraju kad su protiv nečega a naročito nekoga.

Ali da vidimo koga to g. Janković voli. Videćete da to mnogo više govori o njegovim stavovima i pravim ubeđenjima. Kao prvo, tu je gđa Sara Pejlin, kako kaže jedan moj prijatelj “američki Velja Ilić”, poražena kandidatkinja za potpredsednicu SAD. G. Janković, odgovarajući jednom od blogera, piše:

“Ne znam za razlog vaše antipatije prema Sari Pejlin. Mislim da je ona trenutno najveća nada republikanske stranke. Slažem se da je Mekejn razočarao, i to ne samo podržavanjem bailouta. Ali, u ovom trenutku verujem da je Pejlinova najpopularnija osoba u toj stranci i da jedina ima potencijala da se nametne kao neka vrsta novog Regana. Ne znam zašto je smatrate fundamentalistom? Ona odražava dosta verno gledišta najšire republikanske baze. Može vam se ne dopadati, ali je besmisleno to proglašavati za nekakav fundamentalizam. Meni je ona najsvetlija pojava na američkoj političkoj sceni od Ronalda Regana.”

Gđa Pejlin, međjutim nije jedini republikanski guverner koga g. Janković podržava. Tu je i Bobby Jindal, guverner Luizijane. Već pogađate da je Guverner Jindal jedan uzoran desničar i neviđeni fašista: protivnik je abortusa bez izuzetka, protivnik je “embryonic stem cell research”, glasao je da Patriot Act postane permanentan (to je onaj zakon po kome mogu da vas uhapse i da nikada nikome ne kažu da su vas uhapsili – da, i to postoji!), podržao je da se ustavom zabrani paljenje američke zastave, ima “rating A ” kod Gun Owners of America, zalaže se da se uvede kastracija kao krivična sankcija i, šlag na torti – pristalica je uvođenja kreacionizma u školske programe, iako je čak i dr Koštunica, doduše nevoljko i prećutno, priznao da smo najverovatnije, i na svoju sramotu, ipak postali od tog prokletog majmuna.

Ali da se vratimo ipak na Franklina Delana Ruzvelta s početka teksta i g. Prokopijevića, promotera ovih pisanija. Izbor Ruzvelta je zaista bio praćen padom DJIA upravo onako kako kaže g. Tasić koji, naravno, ne pominje da je ta prva godina prvog FDR mandata ipak završila skokom berze od 54% . Verovatno već pogađate: to je bila najbolja godina DJIA u njegovoj istoriji, pod bilo kojim predsednikom (druga na listi je druga godina Eisenhower-ovog prvog mandata: +52,6%).  Inače, ceo prvi mandat FDR je bio praćen jakim skokom berze: u drugoj  -1,4%, trećoj +47,7% (treća najbolja predsednička godina u istoriji) i četvrtoj +33,9%. Svako ko je ikada makar i ovlaš pogledao istorijski grafikon DJIA zna da je dolazak FDR na vlast označio početak najvećeg bull marketa ikada, a ne bi bilo preterano reći – možda najvećeg ekonomskog progresa u istoriji čovečanstva.

Takođe verovatno već pogađate, jer niste ni vi naivni, da je g. Prokopijević baš sve pobrkao. Suprotno onome u šta g. Prokopijević uporno hoće da nas ubedi, demokrate i mrski levičari statistički su mnogo bolji za berzu od republikanaca. To ide do te mere da se svaki krah berze za koji ste ikada čuli desio upravo za vreme njihove vladavine, uključujući i ovo poslednje postignuće.

Gospodin Prokopijević je reč istorijski iz Obamine pobede stavio pod navodnike. Tužno je kad nekoga nimalo ne inspiriše činjenica da je u nekada robovlasničkoj Americi, posle ogromnih napora za postizanje ravnopravnosti u društvu, jedan crnac postao predsednik, pa makar mu žena bila i marksista, kako tvrdi g. Janković. Potpuno je, na kraju krajeva, svejedno da li je on demokrata ili republikanac, marksista ili liberal, a pogotovo je svejedno šta namerava da uradi ili ne uradi sa zdravstvenom zaštitom. Njegova pobeda jednostavno predstavlja nadu da je jednakost među ljudima ipak moguća.

Još bih želeo da se osvrnem i na ideju koja provejava iz “primedbi” (da se i ja malo poslužim navodnicima) g. Prokopijevića na program predsednika Obame, na ideju o “zloj državi” koju na sve načine treba ograničiti kako bi Nevidljiva Ruka Tržišta, nepogrešivo, kako to samo ona zna i može, ostvarila balans i harmoniju u društvu. Da je malo više vremena proveo u posmatranju i proučavanju slobodnog tržišta, g. Prokopijević bi vrlo lako uočio da njime ponajmanje upravlja mitska Ruka. To je mesto gde caruju emocije i nagoni, prostije rečeno, mesto gde caruje gomila. Samim tim njime vlada zakon gomile, a zakon gomile nikada i nigde nije doneo ravnotežu. Klasični model ponude i tražnje je apstrakcija koja ne postoji u realnom svetu. Ako ostavite ljude da slobodno trguju, bilo čime – lalama, zlatom, akcijama ili credit default swap-ovima, pre ili kasnije napraviće mehur koji će se posle rasprsnuti i za sobom ostaviti pustoš. Država, tj. pravila, su akt naše svesti o samima sebi – ratio. Posmatrati državu kao zlo a priori jednako je zalaganju za kolektivni povratak na drvo.

Isto tako, ako ostavite ljude da slobodno trguju, bilo čime, sav kapital će pre ili kasnije dospeti u ruke jedne izrazite manjine, dok će ogromna većina učesnika u procesu ostati bez ičega. Tome upravo prisustvujemo poslednjih dana i meseci, kada u pojedinim sesijama njujorške berze zauvek nestaje i po trilion dolara za jedan jedini dan. Zato agresivno denunciranje svake redistribucije društvenih dobara i nabijanje svakog oblika društvene solidarnosti na stub srama predstavlja jedno zbilja esktremno zastranjivanje, na kome nikada ne može biti zasnovana nijedna zajednica. Jer Nevidljiva Ruka je definitivno nekome majka a nekome maćeha, i vodi do teških poremećaja koji iz osnova podrivaju društvo.

Na kraju, možda je malo pretenciozno da se baš mi toliko brinemo za sudbinu kapitalizma i slobodne inicijative u Americi. Tamo svi vole novac, svi imaju neki “biznis plan”, i sigurno je vrlo naivno potcenjivati američki preduzetnički duh. A Obami sasvim sigurno nije ni na kraj pameti da “ukida kapitalizam” u Americi. Tvrditi tako nešto je naprosto komično. Kao i u vreme Ruzvelta, američkom kapitalizmu je potrebno da se obnovi i pregrupiše, potrebno mu je da američko društvo ponovo pronađe svoju koheziju i samosvest. Da ne kazem solidarnost.

Peščanik.net, 12.11.2008.

Srodni linkovi: Miroslav Prokopijević – Obamino shvatanje ekonomije (I) i (II)