Kao što gotovo svi u Crnoj Gori znaju, ujedinjeni neofašisti Srbije nedavno su uspjeli da spriječe održavanje nečega što je trebalo da se zove Parada ponosa. Kao što gotovo svi u Crnoj Gori takođe znaju, nesuđena parada je bila pokušaj onih koji vole osobe istog pola da prođu centrom Beograda i skrenu pažnju na svoje postojanje.
Prvi takav pokušaj, daleke 2001., završio se krvavo: huligani i ultradesničari, vazda na braniku porodičnih vrijednosti, tradicionalno podržani od Srpske pravoslavne crkve (oličene u svešteniku Žarku Gavriloviću, koji je tom prilikom uskliknuo: “ustanimo protiv tog zla satanskog!”), krenuli su bejzbolkama i pesnicama na prisutne, koji su iz nekog razloga mislili da će moći da prođu centrom grada, a da ne rizikuju goli život. Policija je takođe dobila batine. Ove godine, država se nije čak ni pretvarala da joj je stalo do sopstvenog ustavnog poretka. Bilo je važnije ne zamjeriti se neofašistima, i usput pokazati pederima gdje im je mjesto. A gdje je mjesto Crne Gore u svemu tome?
Najavljena je parada i u Crnoj Gori bila povod za razuzdane navijačke strasti. Vođa navijača, najaktivniji na tribinama, Crnogorac sa najizraženijim interesovanjem za jednu gej povorku, bio je niko drugi do uvaženi mitropolit Amfilohije. Njegov navijački manifest, napisan stilom koji odaje žal što se rani srednji vijek tako rano završio, po svom pohotnom zazivanju krvi i smrti daleko nadmašuje autorova ranija ostvarenja. To djelo, mazohistima dostupno u integralnoj verziji na sajtu Svetigore, toliko je prožeto poluotvorenim pozivima na linč (“drvo koje ploda ne rađa siječe se i u oganj baca”, nestašno dobacuje vladika-drvosječa), da je autor morao da ga začini objašnjenjem kako crkva na nasilje, zamislite, ne poziva. Za svaki slučaj, ako se javni tužilac dosjeti svog posla… I ma kako Amfilohijeva retorika bila inspirativna, kako paravojskama na hrvatskim i bosanskim ratištima, tako i novim naraštajima branilaca srpstva, na ćelavo ošišanim i sa bejzbolkama u rukama, problem, vjerujte, nije u njemu. Problem je što se povodom jedne gej parade u Crnoj Gori najjače oglasio jedan monah.
Možda se sa moje daleke obale nije vidjelo dobro. Znam da postoji barem jedna crnogorska organizacija koja se bori protiv diskriminacije homoseksualaca (Juventas), bar jedan internet portal za gejeve i lezbejke, i mnogi pojedinci koje nepravedno izostavljam, a koji su jednako, ali tiho ogorčeni što niko nije uspio da nadglasa mudrog, u ljubavno-seksualnu tematiku upućenog, te iznad svega zloj krvi nesklonog vladiku. Ta ćutnja, skopčana sa činjenicom da o nekakvoj gej paradi u Crnoj Gori još uvijek nema ni govora, te sjećanjem da je TV-gostovanje jednog homoseksualca prije nekoliko godina zamalo okončano linčom od strane crnogorskih huligana, upućuje na stvarne dimenzije seksualne diskriminacije u rodnoj mi grudi. Osim mnogo pominjanih moralno-bioloških razloga zbog kojih je takvo stanje neodrživo i loše, postoje još dva, politička, koji se uglavnom previđaju.
Kao prvo, iako saosjećam sa vladikom i onima koji u stavu mirno čitaju njegova saopštenja, moram da primijetim kako je 21. vijek došao i u mitropoliju crnogorsko-primorsku. Crna Gora je sekularna država, koja je u svoje temelje ugradila sve principe savremene zapadne demokratije; ko ne vjeruje, neka pročita vrlo kratak, poučan i jednostavno napisan dokument, pod nazivom Ustav Crne Gore. Osim toga, na vlasti su partije lijevog centra, koje bi, bar teoretski, morale da se zalažu za progresivne društvene vrijednosti (time, na primjer, što bi napokon usvojile Zakon o diskriminaciji i uvele seksualno obrazovanje u škole). Kao drugo, malo je reći da su prosječni stanovnik i stanovnica Crne Gore nezadovoljni: oni su ogorčeni zbog korupcije, bijesni zbog nepotizma, iscrpljeni niskim standardom i nezaposlenošću, i u opravdanom strahu za budućnost svoje djece.
Oni su takođe u prosjeku heteroseksualci, patrijarhalno vaspitani, i barem umjereno homofobni. Njima se, međutim, homofobija najmanje isplati. Izgleda šašavo, ali svi ti dobri i pošteni, hrišćani i muslimani, svi porodični ljudi kojima se brk bar malo nasmiješi kad god neki tamo peder dobije po nosu, hitno treba da se udruže, podnesu prijavu za masovno okupljanje, organizuju redarsku službu protiv huligana i pozovu svoje komšije i rođake, gejeve i lezbejke, da u masovnoj i raskošnoj povorci kakvu Balkan još nije vidio, prođu centrom svakog crnogorskog grada. Kako to, pitate se?
Pa jednostavno: Crna Gora ima premijera, po kom se građani njegove zemlje dijele na one koji su se u tranziciji snašli, i na gomilu zavidnika i nezadovoljnika koji nisu; Crna Gora ima Vrhovni sud, koji nedavnom presudom protiv Andreja Nikolaidisa i Monitora de facto uvodi obavezu držanja začepljene gubice pred svakim moćnikom, ulizicom i nezanimljivim državnim umjetnikom; Crna Gora ima glavni grad, čiji gradonačelnik izbacuje hendikepirane osobe s posla i prebija novinare po ulici; Crna Gora je sedma najkorumpiranija zemlja u Evropi (iza Belorusije, Rusije, Ukrajine, Moldavije, BiH i Srbije), što je svakako neće učiniti ni srećnijom ni bogatijom. Sve ovo se dešava jer se jedan dobar Ustav, kakav je crnogorski, tretira tek kao skup neobavezujućih preporuka, a građanin, koji je u njegovom centru, kao fiktivni junak loše napisane sapunice. Dakle, svi oni nezadovoljni i dobri ljudi, koji nemaju ništa protiv pedera, pod uslovom da ih nigdje i nikad ne viđaju, treba da shvate kako države koju priželjkuju ne može biti bez jednakih prava za sve njene građane, uključujući pravo držanja za ruke i ljubljenja na ulici s kim se hoće. Nekorumpirano i bogato društvo – uređeno, dakle, i demokratsko – iziskuje učesnike, a ne posmatrače, kao i odgovor na prosto pitanje: Holandija ili Saudijska Arabija?
Zato, dragi Crnogorci i Crnogorke, požurite s prijavljivanjem tog skupa, jer borba za gej prava je borba i za vašu stvar: za povratak onog zapostavljenog građanina iz Ustava na vlast, a kroz pravo da nesmetano volite koga hoćete. To pravo će zgodno doći, i to već sjutra – ako ne vama, onda nekome od vaše familije. I ako vam u ovom kontekstu pojam sjutra previše teško pada, pomislite na daleku budućnost, na dan u kom ćete, stari i nemoćni, pokušati da uđete u autobus i odete do bolnice ili parka.
Ako Crna Gora dotad postane onakva država kakvu kažete da priželjkujete, neko će se naći na toj stanici, ko će vam pomoći da kupite kartu. Autobus će se tada spustiti dovoljno nisko da u njega možete da uđete. Putnici će vam potom ustupiti mjesto ili ga napraviti za vaša kolica. I premda ćete pamtiti bolje dane, niko vam, tako ranjivim, kratkovidim, i sa čitavim nizom posebnih potreba, neće ugroziti dostojanstvo. Eh, ko bi rekao da ćete toga dana imati da zahvalite sebi samima, jer ste, nekada davno, omogućili nekim djevojkama da se bez straha poljube na ulici, i nekim mladićima da golih guzica prođu centrom grada?
Vijesti, 10.10.2009.
Peščanik.net, 10.10.2009.
ČIJA JE CRNA GORALGBTQIA+
