Radio emisija 05.03.2010, gosti: novinar Dimitrije Boarov, advokat Srđa Popović, sociološkinja Vesna Pešić, Miljenko Dereta iz Građanskih inicijativa, Borka Pavićević iz Centra za kulturnu dekontaminaciju i književnica Dubravka Ugrešić.

Svetlana Lukić: Ovaj noćašnji sneg je čisto iživljavanje, da je potrajao još koji lep dan, mogli smo da postanemo lideri u regionu i po lepom vremenu; ovako, ostaje nam samo prvo mesto u borbi sa organizovanim kriminalom, reformi pravosuđa, a od prošle nedelje postali smo lideri i u poštovanju ljudskih prava. To je negde u svetu ovih dana lupio Vuk Jeremić. Ponosim se, kazao je, zbog toga svojom zemljom. Imam utisak da nisam jedina koja se stidi toga što živi u zemlji koja ima takvu individuu za ministra spoljnih poslova. U Mađarskoj je pre neki dan rekao da, ako nas primoraju da biramo između Kosova i EU, mi ćemo izabrati Kosovo. Malo-malo, pa izmisli neku dilemu i onda se rve sa njom. Ali ova mu je omiljena, Koštunica ga je odmah pohvalio, jer se mali Vuk vratio ludilu u punom kapacitetu, što bi rekao njegov šef Tadić. Neko je jednom rekao da je Dodik Tadićev Karadžić; Jeremić je onda Tadićev Šešelj, a Cvetković njegov lični Milan Milutinović.

Cvetković je otputovao u Brisel da nešto kao pregovara; nije mi jasno zašto se građaninu Mirku Cvetkoviću dozvoljava da se predstavlja kao predsednik vlade Srbije. Suviše dugo smo se šalili na njegov račun, ali odbijanje tog čoveka da makar pokuša da radi svoj posao nas suviše košta. Ne samo što onda moramo da slušamo predsednika dok ekspertskim tonom objašnjava zašto nećemo da prodajemo NIS i kako je ugovorio mostove, gasovode i toplovode, nego odbijanje Cvetkovića da bude premijer i pred nama, a ne samo pred njegovom ženom, stvara institucionalnu prazninu na mestu koje je, po ustavu, najvažnije u ovoj zemlji.

Kao što smo videli, Milan Milutinović je mislio da je dovoljno što svi znaju da je on samo Miloševićev klovn i da ga zbog toga niko pametan neće optužiti za zločine tadašnjeg režima, ali Haški sud je, s razlogom, mislio drugačije i on je bio u zatvoru. Da postoji neki civilni haški sud, i Cvetković bi bio ozbiljan kandidat za pritvaranje, jer ne radi ono što je zadužen da radi. Najnoviji primer je odbijanje vlade čiji je on predsednik da raspravlja o onome što se događa u ministarstvu za ljudska i manjinska prava, tačnije o šikaniranju državnog sekretara Marka Karadžića, koji je svojim radom i ponašanjem ovu državu činio malo manje odvratnom nego što jeste. Kao predsednik vlade, tako se i ministar za ljudska prava Čiplić, koji je šikanirao Karadžića, dugo skrivao ispod nekog kamena. Stapao se sa pozadinom i kada je trebalo raspojasanom Đilasu reći da Rome ne može da čisti bagerom, i kada je bilo potrebno od vladika braniti zakon protiv diskriminacije, izjasniti se o paradi ponosa… Bedni ministar za ljudska prava se u svim tim situacijama krio iza leđa Marka Karadžića; kada su Karadžiću pretili smrću i obili mu stan, Čiplić je ćutao – da bi mu na kraju isključio telefon i stajao sa strane dok ga je neka kučka psovala po ministarstvu. Niko, dakle ni predsednik vlade, ni šef države nemaju potrebu da nam se obrate i kažu šta o ovome misle. Pa zna se šta misle: Cvetković ništa, a Tadić da je mali Karadžić virus u sistemu koji mora biti izbačen. Vlast nam je organizovana po principu mafije i neposlušni član porodice mora biti uklonjen, da autoritet glave porodice i njegovih saradnika ne bi bio ugrožen.

Znam mnogo ljudi kojima je ova priča sa maltretiranjem Marka Karadžića teško pala, bez obzira što znamo gde živimo, jer taj čovek jeste najbolje što je ova vlast imala. Negde sam čitala o Plotinovom divljenju jednom rimskom senatoru koji je rešio da oslobodi svoje robove i razdeli im svoju imovinu. Taj senator, gledano legalistički, bio je veliki grešnik, a stvarno je bio svetac u senatu. Njegovo prisustvo, mogućnost da sedi u senatu bili su veličanstveno znamenje, a to što je za ostale senatore možda bio ludak, samo je bio dokaz da se carstvu sprema kraj.

Naučnici kažu da nas od besmrtnosti deli samo 25 godina. Enormno bogati ljudi će pomoću nanotehnologije i robotičkog inženjeringa evoluirati u izdvojenu vrstu. Možda se tome nada i za to se bori naša vladajuća kasta, za trenutak kada će bogataši postati superiorni električni insekti, a mi ostali se skloniti u lagume, kao u košmarnom SF filmu…

Za sada bauljamo po zemlji. U utorak smo u Subotici održali stotu promociju Peščanika, a sa nama su bili Dimitrije Boarov, Vesna Pešić i Srđa Popović. Uoči same promocije stiglo je saopštenje klerofašističke organizacije Naši, koja je pozvala svoje pristalice patriote da iskažu svoj stav prema izdajnicima koji će govoriti u Subotici. U međuvremenu smo dobili policijsku pratnju, a Naši su se opet oglasili i rekli su da su bili sprečeni da uđu u Suboticu od strane nepoznatih lica i protiv kojih će podneti tužbu. To su naravno gluposti i lupetanja, ali tim povodom samo da vam kažem da je nedavno u Crvenki, na neki način sprečena promocija knjige Ljiljane Bulatović, u stvari biografa ratnog zločinca Radovana Karadžića. Ovom prilikom moram da kažem da saosećam sa koleginicom Ljiljanom Bulatović i smatram da je potpuno u pravu kada kaže da je u pitanju narušavanje slobode govora. Inače, Ljiljana Bulatović je 1992. godine došla u Radio Beograd na drugi program i izbacila nas sve odatle. Mi smo onda organizovali štrajk protiv nje, ali, evo, kažem, moram da se saglasim sa njom da je nelogično to što ona nije mogla da održi svoju promociju. Zašto? Zato što je Ljiljana Bulatović pre dve godine održala istu takvu tribinu na državnom univerzitetu, dakle, na Pravnom fakultetu u Beogradu, a tom prilikom predsednik Tadić je rekao da se ne slaže sa njenim stavovima, ali da je to njeno legalno pravo i da ne treba da se bunimo. Šta se u međuvremenu promenilo? Ništa se nije promenilo, čak nisu u stanju ni da donesu rezoluciju u kojoj će reći da je u Srebrenici bio genocid. Ako, dakle, Parlament ove države nije u stanju da kaže da je to bio genocid zbog čega onda Ljiljana Bulatović ne bi mogla da govori to što govori.

Da se vratim našim gostima koji su bili u Subotici, dakle, u narednih pola sata slušate Dimitrija Boarova, Vesnu Pešić i Srđu Popovića.

Dimitrije Boarov: Postoje brojni razlozi zbog kojih se većina ljudi oseća nesigurnim. Možda bi se mogla upotrebiti neka jača reč – strah, koji lako može da preraste u neku vrstu panike, ali ključni razlozi su ipak u sferi privredne apatije i nesigurnosti, pošto običan čovek ne može verovati gotovo nikome. Ljudi gledaju šta bi bio neki osnovni parametar koji bi na jedan nepristrasan način pokazao temperaturu ekonomske situacije. To je postao taj devizni kurs i onog trenutka kad devizni kurs počne da se ljulja ljudi shvate da nešto nije u redu. Druga stvar koja širi nesigurnost i neizvesnost je to što ljudi ne vide da neko ima plan, jer i u najgorim prilikama ako pred ljude izađete sa određenim planom onda ga neki prihvataju, neki ga ne prihvataju, ali imaju osećaj da znaju na čemu su. Međutim, našoj vladi se kao bumerang vraća činjenica da smo tokom veoma teške prošle godine zasipani nekakvim podacima da je kod nas ipak bolje nego u Hrvatskoj, Mađarskoj, Rumuniji. To je dokazivano blažom stopom pada bruto društvenog proizvoda i time da banke nisu ušle u ozbiljniju krizu likvidnosti. Međutim, to zataškavanje i smanjivanje značaja nepovoljnih vesti sada se vraća kao bumerang, jer su se mnogi ministri zatrčali i u obećanjima da je ova godina ta u kojoj ćemo izaći iz krize. Mnoge okolnosti govore da to neće biti lako i da situacija posle krize nije ista kao ona pre krize, da su se neke bitne stvari promenile i da stari modeli razvoja, privrednog života i potrošnje više ne može da opstane.

Nervozu podupire i činjenica da je misija MMF-a već dva puta bila u Srbiji na reviziji tog famoznog stand by aranžmana sa Srbijom, a da mi posle tih seansi zapravo ne znamo šta se dogodilo. Očigledno je da MMF u velikoj meri gleda kroz prste ovoj vlasti i da pokušava da nam ne odmaže, ali istovremeno su ta saopštenja prilično nemušta i ljudi ne znaju da li smo mi dobili neku podršku, šta je to MMF-u obećano i da li se zapravo bilo šta pomerilo. Četvrta stvar, sitnice, gledano sa društvenog aspekta, su političkoj eliti, kako bi to mladi rekli, oduzele žvaku. Na primer, dva meseca imate žvaku da će država štedeti i onda se pojavi skupoceni apartman ambasadorke u UNESCO i neki Krle iz Bulonjske šume koji nervozno organizuje kontrakampanju oko tog skupog stana u Parizu. Odjedanput cela politička elita i državni aparat gube žvaku o državnoj štednji, ne možeš više da ideš u narod sa tezom da treba štedeti. U petak je u Beču održan sastanak deset vodećih bankara Srbije sa grupom iz MMF-a, Evropske komisije, Evropske banke za obnovu i razvoj i Evropske investicione banke. Tamo je bankama, uglavnom stranim, odobreno da smanje tzv. izloženost u Srbiji za između 10 i 20%. To prati izjava guvernera da se nada da će te banke povećati kreditnu aktivnost. To je takođe vest koja je neverovatno značajna za privredni život Srbije i neverovatno nepovoljna, jer šta to znači – to nije kazna Srbiji, ne znači da te banke nemaju novaca, nego znači da te banke ne vide da u Srbiji postoji mogućnost ostvarenja profita. Kad na glas izađete kao zemlja gde ne vredi ulagati i gde nema profita onda teško možete očekivati ozbiljniji priliv stranih investicija. Još jedna stvar je veoma opasna za Srbiju, a to je što su sve karte stavljene na jako malo mesta. Propagandna mašinerija koja prati ekonomsku politiku je probudila nade mnogih ljudi u Srbiji da će Fiat biti taj koji će spasiti bar centralnu Srbiju ili Srbiju u celini. To još nije sigurno, a pre svega je opasno staviti sve karte na jedan projekat koji postaje sve skuplji, jer se i taj italijanski investitor još uvek lomi, i on je u izvesnoj krizi. Investitor verovatno postavlja sve teže uslove, a još nije apsolutno sigurno da će on u sve to ući. Međutim, ja i dalje, strahujem da se taj veliki posao u koji se polažu tolike nade u poslednji čas ne izjalovi.

Šokirao sam se kad sam saznao da 70% zarade banaka u Srbiji potiče od poslovanja sa državom. To su te repo operacije, prodaja državnih obveznica. Banke se igraju sa državom i na taj način socijalizuju profit, da se paradoksalno izrazim. Uprkos tome, banke će verovatno smanjiti kreditnu aktivnost ili pooštriti uslove, koji inače već nisu povoljni. Kad iz krize izađete sa jednom ruiniranom firmom, pa se sučelite sa vrlo strogim kriterijumima kojim će banka procenjivati vašu kreditnu sposobnost, onda ne možete da se kvalifikujete za kredit. Pazite, ja ću sad samo rafalno – stalno govorimo da smo bolje prošli od okolnih zemalja. Delimično jesmo, ali te zemlje su u boljoj kondiciji, njihove privrede su bolje, Hrvati su dvostruko bogatiji. I oni imaju krupne probleme, ali imaju neki plan, neku nadu, oni čekaju turističku sezonu, čekaju ovo ili ono. Šta mi čekamo? Mi nismo sigurni šta čekamo, prošlu godinu smo završili sa svega 2,9% pada bruto društvenog proizvoda po cenama iz 2002. godine. Međutim, ekonomisti su izračunali, ako se gleda po cenama iz 2007. onda je taj pad 4%, a to je već značajan pad. Industrijska proizvodnja je prošle godine pala za 13%, promet na malo realno je pao za 11%, budžetski prihodi su smanjeni za 10%, a budžetski izdaci su za 3% manji. Zarade su prošle godine realno porasle za 1%, što je suprotno logici svih ovih prethodnih cifara. Inflacija je tu negde između 6 i 7%, izvoz je opao 20%, uvoz blizu 30%. U takvoj situaciji veoma je opasno širiti optimizam, a kad ne možete da širite optimizam onda treba da izađete s nekim planom. Privredna elita i politička elita mora hitno da ozbiljnije proceni posledice svetske krize. Pazite, i u Americi su optimisti utihnuli, i u Evropi su optimisti utihnuli, nešto se ipak ozbiljno dogodilo tokom te svetske krize i privreda neće moći da se zauka na stari način, ili bar neće moći tako brzo, a to ima veoma ozbiljne posledice na Srbiju. Srbija ovakva kakva je, nesigurna, siromašna i bez plana još manje će imati šanse da očekuje nekakav nagli priliv spoljnog kapitala, a preraspodela kapitala u samoj Srbiji neće nas odvesti do zelene grane.

Vesna Pešić: Realnost nam izmiče, mi više ne znamo šta je realno. Kao da ta politička klasa na vlasti stalno izvodi nekakve pozorišne predstave koje se pred nama odigravaju. Moj je utisak da je njihova realnost nešto potpuno drugo. Njihova realnost je kako će da podele nekakav plen, kako da podele one svoje reone, kako da se opreme za sledeće izbore i probiju 5%. Oni se opremaju sami sa sobom, a realnošću kojoj mi građani pripadamo se jednostavno ne bave. Pokazaću vam kako to meni izgleda i zašto smatram da se tu izvode neki perfomansi i nekakve predstave. Evo, recimo, jedan performans – neki put vidite kao da ta naša elita hoće da premosti vreme. Pa, kad umre patrijarh, kao da hoće da izguraju od četvrtka do subote, svaki dan se samo piše o patrijarhu. Oni to rastežu da vreme prođe i sve se odigrava sad pod tim jednim znakom i gledaju da što duže u tome izdrže. Sada nam se izvodi performans oko tog Šarića. Mi ništa o tome nismo znali, ne znam ni da li su oni uopšte išta o tome znali, ali vidimo da kao po nekoj obavezi mora da se pune novine i da se kaže – evo, mi se borimo protiv organizovanog kriminala. Posle toga taj performans ide dalje, i onda recimo, u poslednjem Vremenu predsednik onim svojim čuvenim sportskim duhom kaže – evo, već smo lideri u regionu u pogledu borbe protiv organizovanog kriminala. Kaže – malo nam Hrvatska tu nešto beži, malo je odmakla u borbi protiv korupcije, ali dobar je taj rivalitet, korisno je to. A i ovi drugi u regionu koji se nedovoljno bore protiv organizovanog kriminala, kao na primer Crna Gora, stići će nas, i oni će tu da uznapreduju.

U tim pozorišnim predstavama i performansima se u stvari prikriva realnost, a istovremeno se tokom izvođenja tih predstava dolazi do jednog čudnog fenomena samodenunciranja. Da bi se izvela ta predstava ti sada nesvesno donosiš delove realnosti da bi ta predstava izgledala realno. Onda izađe državni sekretar Slobodan Homen i kaže ovako – vidite, kad nekog stranca hoću da odvedem u kafić da popijemo kaficu, ispostavi se da 70% kafića drže narkodileri koji su kafiće otvorili pranjem para. Ja se odmah zapitam, pa da li je moguće da je toliko, ni manje ni više, 70% kafića od narkodilera. Pa, čekaj, šta si, bre, ti Homen, radio do juče? Ti kafići tu postoje već godinama, a ti nisi ništa uradio. Naravno, ja mislim da je to preterivanje i to preterivanje nam govori o tome koliko je to u stvari jedna predstava i koliko to treba da nas potrese. Istovremeno o sebi govoriš najružnije stvari – da ti je svaki drugi kafić plaćen od nekog narkodilera i pokušavaš da tu predstavu završiš do kraja. Kad je reč o Šariću, čujem da je u Vojvodini najviše zemlje kupio, ne znam da li je neko ovde čuo za tu kupovinu zemlje. Znači, strašno mnogo stvari se događalo – kako to niko nije primetio, pa ta vlast nije od juče. Pa, kako niko nije primetio šta ti Šarići rade? Znači, pojma nismo imali šta oni rade, sad se to, u poslednje vreme, dogodilo, ali da smo šampioni – šampioni smo, da smo prvi u regionu – prvi smo, i predstava će još izvesno vreme da traje i onda će zavesa da se spusti. Posle toga počeće da se odigrava nekakva nova predstava. Kad bi bilo kog političara sad pomenula, evo, recimo Velja Ilić, Toma Nikolić, Koštunica, Boris Tadić, bilo ko, uvek imamo osećaj da ih jako dobro znamo. Za nas nema nikakvih tajni šta rade i šta su radili, ali nam je nepoznato šta se u samom društvu dešava. S vremena na vreme vidimo neki strašno propali svet koji je užasno siromašan, koji ide i blokira nekakve pruge, koji traži da se spoji nekakav staž, koji godinama nisu primali nikakve plate i gde vidimo da vlast reaguje kao požarna komanda. Šalje neke autobuse da nešto pomogne, da ugasi taj požar i ućutka nezadovoljne. Ne znamo ništa o tom svetu, kako to društvo i taj narod uopšte više živi ovde, kakva je njegova perspektiva. Čini mi se da se naše društvo podelilo na neke koji sebe smatraju da su moderni i ti neki otpatci, neki koji su ostali, zaostaci nečega koji ne mogu nigde da se udenu i s kojima ne znamo šta da radimo. Sem dramatičnih, imamo veoma malo informacija o društvu, kako žive porodice, kako sastavljaju kraj sa krajem, jednostavno o tome veoma malo znamo.

Ako imate plan i ako hoćete ozbiljno da rešavate probleme, onda je normalno da imate sukobe. U modernom društvu nije ništa neobično da se sukobljavate. Kad hoćete da ostvarite određene ciljeve uvek se negde pruža nekakav otpor, sa nekim ljudima morate ući u sukob da biste nešto ostvarili. To je situacija koja je potpuno normalna, međutim, naša politička elita, koja izvodi ove performanse i koja je veoma daleko od stvarnosti, stalno pokušava da te sukobe zamagli. Ukoliko nemamo normalne i zdrave sukobe, nema nikakvog raščišćavanja, već samo još veće proizvodnje haosa. Pogledajte recimo, ovaj sukob koji se dogodio u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u vezi sa Artemijem. Umesto da kažu da je reč o političkom sukobu, jer se Artemije bavi politikom, i to nije prvi put, on je recimo nekada bio i član Srpskog pokreta obnove, možda nije bio baš upisan, ali je podržavao tu stranku i pojavljivao se sa tom strankom. Znači, umesto da se to raščisti, šta su oni uradili – oni su praktično proglasili njih za lopove i decentrirali sukob, i umesto da reše to pitanje, oni su upotrebili ono opšte mesto – uvek neko negde nešto krade. Pa, sigurno, gde god razgrneš neko nešto krade, neko nešto uzima, pa, onda hapse kuma od brata Simeona zbog nekakve pronevere. Znači, umesto da se izoštri taj sukob i da se kaže o čemu je tu u stvari reč, oni proglase da su tu popovi bili lopovi i da su pokradene nekakve pare. Takvo ponašanje stvara jednu strahovitu depresiju, svaki put kad se nešto pokuša razgrnuti uvek se priča da je neko nešto pokrao. Da li je moguće da nema nijedno mesto koje ćemo da razgrnemo, a da se nije pokazalo da je to ustvari neki obični lopovluk? Tu ima i lopovluka, ali i prikrivanja oko čega je tu u stvari sukob. Ovo bežanje od stvarnosti, taj performans koji neprekidno gledamo, ne može da dovede do nekog plana, niti može da dovede do nečeg čvršćeg što bi nam dalo nekakvu nadu. Ne možemo da kažemo – u redu, ako nam je sada i teško, imamo neki plan, pokušaćemo da preko tog plana i nekih ozbiljnih stvari koje smo zamislili, a oko kojih smo svi obavešteni, da se pripremimo i da učestvujemo u poboljšanju sadašnje situacije. Ne, mi smo iz toga potpuno isključeni. Čak i kad je reč o tim platanima, građani koji žive u toj ulici gde su sasekli oko 400 stabala, jednostavno nikad nisu ni čuli ni videli kako će da izgleda ta rekonstrukcija, niti ih je ikad iko konsultovao. Neko je taj plan tamo negde napravio, ali građani o tom planu jednostavno ne znaju ništa. Mislim da stalno moramo da tu stvarnost na neki način vraćamo i da je dočaravamo, umesto što igramo neke delove uloga u jednoj predstavi.

Srđa Popović: 15. septembra, kada je saslušan taj mali Ivan Savić kod istražnog sudije, on se požalio i detaljno opisao da je od njega iznuđivan iskaz i da je od njega traženo da potpiše da poseduje neke bombe i da su se anarhisti spremali da izvrše atentat na grčkog konzula. Iskaz mu je iznuđivan tako što je davljen kaišem i palicom. Istražni sudija je morao da pozove tog čoveka koji ga je saslušavao, tog na koga ukazuje okrivljeni, jer je zapamtio njegov službeni broj i ime, a to se nije dogodilo. Tužilac je, takođe, po službenoj dužnosti morao da pokrene neki predkrivični postupak, da sasluša ljude koji su s njim bili u kontaktu, da ih eventualno suoči, da proveri to priznanje koje je taj dečko potpisao. On je potpisao da ima te bombe. Pa gde su te bombe? Onda je trebalo da se izvrši pretres, trebalo je da se ta stvar rasplete, a ništa se nije dogodilo. Odjedanput, 23. februara, Ombudsman otkriva da je to tačno, da se on stvarno požalio na to. Ne znam da li ovi tzv. anarhisti uopšte imaju neku stvarnu ideologiju ili je to samo protest nekih mladih ljudi koji su primetili da žive u nepravednom društvu. Zašto je bilo potrebno da se njima montira politički proces? U to nema sumnje, to je montirani politički proces. Iza montiranog političkog procesa uvek stoji neki politički interes. Ja sam u čudu i ne mogu da shvatim kakav bi bio taj politički interes, a na kraju moram da pomislim da je to deo te fantomske borbe za Kosovo. Pošto je u pitanju prijateljska pravoslavna Grčka, koja nije priznala Kosovo, mi ćemo biti jako osetljivi kad neko baci flašu sa benzinom na njihovu zgradu i iskonstruisaćemo iz jednog prekršaja veliku i senzacionalnu optužnicu za međunarodni terorizam. Zašto je to meni neshvatljivo? Sama Grčka država nije htela da se pridruži gonjenju u tom postupku. Oni su se pojavili kao tobožnji oštećeni i rekli – mi ne smatramo da smo oštećeni i nećemo da učestvujemo u tom postupku i ne tražimo od vas da kaznite te ljude. Majka jednoga od optuženih je pisala Grčkoj ambasadi i predložila da se nekako izvini Grčkoj državi, a oni su na to odgovorili – dajte, smirite se, mi vam želimo sve najbolje, vašem sinu želimo lepu budućnost, šteta je 18 evra. Teško mi je da shvatim kakav je politički motiv da se montira taj proces, ne razumem.

Dimitrije Boarov: Vesna je spomnjala taj slučaj da je godinu dana trajala neka vrsta javne debate o statutu Vojvodine, ali sve ću vam reći ako kažem da je statut Vojvodine podzakonski akt. Kako to da se o jednom podzakonskom aktu godinu dana vodi rasprava u političkom životu Srbije? Mislim da se tih godinu dana zapravo raspravljalo o Srbiji, a ne o Vojvodini. I nažalost po Srbiju, Vojvodini je, što kažu ono k’o od bede, pušten taj statut, koji inače u suštini ima samo političko značenje, institucionalno je prazan, nema tu ništa. Imaš pravo da organizuješ stručne ispite za rukovaoce cevima za gas. Ostaje tih famoznih sedam posto i tu je isto cirkus, jer sa obe strane stola, između republičke i vojvođanske vlasti, sede predstavnici iste partije, u suštini iste koalicije. I sada, vi imate situaciju, na primer, taj Koridor 10 koji treba tu da se gradi, taj put je proglašen za državni put, znači da će on biti vlasništvo Srbije, ali je predviđeno da Vojvodina učestvuje sa četiri milijarde u njegovoj gradnji, s tim da ne bude vlasnik, a da se tih četiri milijarde računa u onih sedam posto. Tu se, po mom mišljenju, vodi jedna lakrdija, nemam ništa protiv da se kaže Vojvodini – u interesu Srbije izgradite put Beograd-Subotica, nećemo uzimati taj deo budžetskih sredstava za neke druge potrebe, izgradite ga vi, ali onda onaj ko plati, taj treba da naplaćuje drumarinu, jer drumarina sadrži održavanje i servisiranje kredita. A sad, on kaže – ti ćeš graditi, to će se tebi računati kao da je tvoje, ali zapravo nije, jer drum je naš. Eto, to je ta priča između republike i Vojvodine. U političkom smislu, ja se ovde ne usuđujem da špekulišem. Čini mi se da u samoj centrali DS-a one snage koje su bile prinuđene da odobre taj statut su to odobrile sa mnogo mrzovolje i spremne su da se osvete onima koji su pobedili u toj, nagalašavam, unutarstranačkoj raspravi. Srpskoj javnosti nije dovoljno jasno pokazano do koje mere je Vojvodina propala. Nedovoljno je poznat podatak da Vojvodina ima sporiji razvoj BDP-a od centralne Srbije, zahvaljujući Beogradu. Nisam siguran da je Vojvodina veliki dobitnik tranzicije, jer su Vojvodinu uglavnom privatizovali ljudi iz istog kluba kao i ostali deo Srbije. Vesna je spomenula slučaj Šarića, a ja sam pre četiri-pet godina pisao o jednoj banditskoj privatizaciji vinarije kod Erdevika. Tri puta sam u Vremenu pisao kako je taj Jerković, koji se sad spominje kao fasadni vlasnik i koji je zapravo bio agent kapitala kojim je rukovodila ta Šarićeva grupa, na banditski način uzeo neku vinariju kod Erdevika, a niko drugi o tome nije pisao u štampi. Onda sam pitao jednog kolegu iz druge redakcije – kako vama to nije zanimljivo, a on mi kaže – proučili smo, ali taj vinograd je na granici s Hrvatskom i tu je dobro da vlasnik bude patriota. Posle smo i mi prestali da pišemo, što kažu – zasviraj i za pojas zadeni. Posle sam video da je Jerković pokupovao i autotransportna preduzeća i ovo i ono. Ispod mog stana je čak bio jedan kafić sa simptomatičnim nazivom Korzika, pa je to sad fendovano, vlasnik je izgleda izgubio prijatelje u Agenciji za privatizaciju i kod banaka, i sad se žali kako su ga banke izdale.

Srđa Popović: Slažem se sa Vesnom, ovde se formirala jedna politička klasa kojoj pripadaju sve partije, koje se eventualno pogađaju samo oko plena. Partije imaju čak i tu klasnu svest i shvataju da zastupaju pre svega interese svoje klase, ali i interese jedne nove srednje klase koja se stvorila od sprege krupnoga kapitala i politike. U partije uračunavam i crkvu, jer crkva se ne bavi našim dušama, moralom i milosrđem, ona se bavi politikom. Kada vlast ima bilo kakav problem da neku ideju proturi zato što nije dovoljno kredibilna, ona za to upotrebljava crkvu. Tu je napravljena interesna zajednica, klasna zajednica te partijske elite, koja se nalazi u jednoj mega koaliciji, i onda dobijate da tu nikakve opozicije nema. Onda dolazi do paradoksa o kojem je Vesna pričala, da se s vremena na vreme sama vlast pojavi kao opozicija i sad kaže – pa kako ti Šarići? Pa kako? Pa to ste vi napravili. Onda Nata Mesarević izađe i u vezi sa reizborom sudija kaže – pa tu ima sudijica koje igraju na stolovima, tu ima prostitucije. Pa čekajte, ona je bila predsednik Vrhovnog suda, na moćnom položaju, koja je mogla davno da razreši te sudije. Ne, oni u datom trenutku, kad vide da neki problem postane suviše nezgodan i prisutan u javnosti, oni izađu kao neka opozicija sami sebi. Imate ovaj slučaj sa kritikom privatizacije, kad je izašlo na videlo da neki ljudi ne primaju plate zato što su prodati raznim protuvama, koje su na taj način prale novac. Ja mogu da se setim toga iz 2001, 2002 i 2003. godine kada su svi izlazili, i Dinkić, i Đelić, i Vlahović, i govorili – nas ne zanima poreklo tog novca – a u stvari su pozivali na pranje novca, nad kojim se danas svi iščuđavaju. Ta mega koalicija političke klase je zarobila celu državu. Kada Boarov kaže da oni nemaju nikakav plan za privredu, ja moram da primetim da njih privreda uopšte ne zanima, njih mi ne zanimamo. Oni su sami sebi dovoljni, zanima ih jedino da neko ne odseče neki prst i da se neko ne polije benzinom, zanima ih da ne bude socijalnih nemira, zanima ih samo da se glajšaltuje cela politička i socijalna scena. Ovde jeste stvorena i jedna nova srednja klasa, koja je u službi krupnog kapitala i države, koja je, u stvari, posluga vlasti. U taj establišment bih mogao da uračunam i većinu medija – i oni služe samo tome da zastupaju interese te klase. Profesor Todor Kuljić je nedavno u Danasu pisao o bedi srpske sociologije – da o krupnim pitanjima, o suštinskoj transformaciji društva, koja ima i svoj politički kišobran, sociologija nema šta da kaže, da oni ispituju minorne, trivijalne teme, da se niko ne usuđuje da vidi od čega i od koga se danas sastoji ovo društvo.

Nikad nisam bio ni marksista ni levičar, ali moram nešto da primetim, a to je da ovde nemamo jednu normalnu kritiku kapitalizma, koji smo usvojili kao nešto što se podrazumeva samo po sebi i što je neka naša neumitna budućnost, a pri tom dojučerašnji marksisti ne umeju da vam kažu kad ih pitate – čekaj, je l’ to u redu, možda je kapitalizam jedini mogući danas način proizvodnje? Da li je kritika kapitalizma koja je govorila o prisvajanju viška vrednosti, o eksploataciji čoveka od strane drugog čoveka, o alijenaciji, neljudskim odnosima, nedostatku solidarnosti u kapitalističkom društvu, opštoj kompeticiji – čovek je čoveku vuk, je l’ ta kritika bila na mestu? O tome ne možete da progovorite, a da vas ne nazovu komunjarom. Kapitalizam jeste jedan nečovečni privredni sistem. Jedanput mi je jedan ekonomista to i kazao – znaš šta, nema kapitalizma bez pendreka. Nema normalnog, ni kapitalističkog društva koje nema svoju levicu. Ja možda neću biti deo te levice, ali mislim da je ta levica ovome društvu apsolutno neophodna. Strašno je što je sa nestankom hladnoratovskog sveta i globalnom propašću komunističke ideologije uništen i onaj metar kojim je mogao da se meri kapitalizam. Devedesetih, kada je propadao Sovjetski savez, ja sam bio u Americi. Čini mi se da je i tamo nastala jedna nelagoda, da je nestao taj ideološki protivnik prema kome smo se merili. Ovo što živimo, to je to, i ničemu drugom nemojte da se nadate, to je sada to, to je pobedilo i ničeg drugog nema. Takva situacija je obeshrabrila levicu širom sveta. Mislim da je svetska ekonomska kriza delimično posledica toga što ta ideologija više nije mogla da dobije nikakvu korekciju, to je otišlo u jednu iracionalnu krajnost, koja je onda dovela do tih strašnih disbalansa i do ovoga što sad postoji. Drugim rečima, mislim da ljudi ne mogu da žive bez utopije, ne možete tako da živite, to je životinjski život. Tu je uništena jedna utopija jer je u praksi propala, ali bez utopije se ne može živeti.

Svetlana Lukić: Kao da postoji disproporcija između toga da mi vidimo da nam je sve gore, da se stvari raspadaju, a s druge strane glasovi dolaze spolja govore da se krećemo u dobrom pravcu.

Vesna Pešić: Jeste, dobijamo određene komplimente i ja mislim da oni nisu nerealni, zato što nas svet sada poredi sa onom rupom u kojoj smo bili. Mi tek sada stižemo na oko 60 posto prihoda koje smo imali ’89. godine. Znači, sve smo slupali za te godine, i to smo slupali tako što smo vodili ratove, tu su se počinili veliki zločini, ogromne smo skandale pravili i bili smo veliki problem. I sada kad dođe De Mikelis, koji nas se seća iz tog vremena, kaže – pa ja ne mogu da verujem kako je Srbija božanstvena. Pa vidi ovaj SPS od Miloševića, pa ovo je prava socijalistička partija. Pa ovo je stvarno nečuveno! Pa sve mirnim sredstvima i diplomatskim sredstvima! Pa hoćete u Evropu?

Komplimentiranje dolazi otuda što smo ranije bili prosto strašni. Kao loš đak koji ima sve jedinice, odjedanput dobije trojke i svi počnu da ga hvale. Iako oni kažu Srbi više ne prave probleme, ipak dodaju da su tu još uvek Kosovo i Bosna, još uvek je to sve nestabilno. Mi dakle i dalje ostajemo nestabilan teren bez plana, sa otvorenim granicama. Svi su skockali državu i svi znaju gde je ta država. Da li su Crnogorci mafijaška, kako mi njima kažemo, da li su ovi ovakvi ili onakvi, to nema veze – oni su skockali nekakvu državu. Jedino ko je bolesnik na Balkanu koji ne zna svoje granice, to je Srbija. Da bismo uopšte mogli da gradimo dalje, moramo da kažemo – pa gde je konačno ta Srbija? Taj glavni problem je ostao nerešen, a ja ne vidim da postoji nekakva žurba da se taj problem reši. Meni se neki put čini da ova vlast i živi od toga, od tih raznih paranacionalističkih fiks ideja, iako je to ipak nekako prošlo, ali se oni još uvek zadržavaju na tome, tako da će večno da rešavaju pitanja srpskog nacionalnog interesa. Gde god vidite taj dupleks nacionalno i državno, odmah znajte da stvari nisu u redu. Znači, jedno je srpsko pitanje, a jedno je državno pitanje. Pa čoveče božji, daj spoji ta dva pitanja u jedno.

Srđa Popović: Postoje pravni teoretičari koji će nam reći da koncept pravde važi samo unutar jednog društva, jer je tome društvu samorazumljiv. Koncept pravde koji postoji, na primer, u zapadnoj Evropi, po njihovom mišljenju ne može se uopšte primeniti na nas, jer mi ni po čemu nismo društvo koje na njih liči. Postoje ti postmodernisti koji će nam reći – pa ne možemo mi naše kriterijume primenjivati na te zulue, na te Srbe, na te divlje narode, koji su oduvek tako živeli, koji možda imaju neki svoj koncept pravde koji mi ne razumemo, gde je klanje OK, s vremena na vreme se desi, pa se zaboravi, pa onda opet. Dakle, tu se odustaje čak da nam se sudi, uvek malo hoće da nam se popusti – pa ne, nije to za vas, nemojte da se poredite s nama, mi vas ni ne poredimo sa sobom. Bio sam u Americi kad se pričalo o tome da li treba Amerika da interveniše u doba opsade Sarajeva, i onda se pojavio jedan njihov vrlo slavan kolumnista humorističkog tipa, neki Bejker, koji je objasnio Amerikancima zašto oni ne trebaju uopšte u to da se mešaju. On im je kazao – kad se ovde pojavio jugo, ja sam ga kupio svojoj ćerci. To je olupina jedna, pa to su ljudi koji nemaju ni auto da naprave. Šta mi imamo zajedničko s njima? Dakle, to jeste specijalni popust, ali i specijalno nipodaštavanje koje smo mi verovatno zaslužili.

Dimitrije Boarov: Stranci gledaju podatke. Kada, recimo, pogledaju nivo zaduženosti Srbije – spoljni dug je 68 posto prema BDP-u, Nemački dug je 76 posto BDP-a, Britanski 80 posto itd. Onda, kad pogledate budžetski deficit, MMF je rekao četiri posto, Španski je osam posto, da ne govorim o Grčkom itd. Ali, u jednoj Španiji ili Nemačkoj nikom ne pada na pamet da postavi pitanje – hoće li Penzioni fond deliti penzije? U Srbiji je apsolutno legitimno postaviti to pitanje – da li će Penzioni fond Srbije kroz deset godina deliti penzije? Tu je taj fenomen, kad gledaš cifre Srbija ne stoji tako loše, mi smo od sedam mastrihtskih kriterijuma za evro ispunili pet. Problem Srbije je beda koja je ponovo iskočila. Pravljene su neke fabričice po Srbiji, te ovde ćemo drvo testerisati, tamo ćemo praviti nameštaj, šta ja znam. Nije stvorena jedna privredna mašina koja uliva kredibilitet, prema tome, cifre ne daju garanciju ni za šta.

Svetlana Lukić: Prošla nedelja za civilno društvo u Srbiji bila je u znaku izgubljene bitke za imenovanje Gorana Miletića za poverenika za ravnopravnost, a ove nedelje državni sekretar Ministarstva za ljudska i manjinska prava Marko Karadžić najverovatnije je izgubio svoj posao. U obe bitke, na strani države ratovao je čuveni ministar za ljudska i manjinska prava Svetozar Čiplić. On je odigrao sve one prljave poslove koje mu je država namenila u ovom obračunu sa civilnim društvom. Pre otprilike godinu dana Sarkozi je pokušao da uvede neku vrstu vođenja dosijea za osobe iz političkog i sindikalnog života. Dakle, dosijea za sve one koji bi mogli da predstavljaju kao opasnost za francusko društvo, pa bi se tamo beležilo recimo njihovo poreklo, religiozna pripadnost, seksualna opredeljenost, bolesti itd. 700 nevladinih organizacija se diglo na noge, osnovali su udruženje i borili se za ukidanje pojedinih odluka vlade. Ono što je za ovu našu priču važno jeste da se u vladi Nikole Sarkozija upravo ministarka za ljudska prava odmah ogradila od svog premijera i dala podršku nevladinim organizacijama. Takav gest ovde nećemo skoro doživeti. Svetozar Čiplić bio je na strani ove naše neprijateljske države, a na strani civilnog sektora u ovoj bitki učestvovao je i naš današnji sagovornik Miljenko Dereta iz Građanskih inicijativa. Prvo ćemo ga kratko čuti kako prošle nedelje brani zahtev više od 200 nevladinih organizacija da Goran Miletić bude poverenik za ravnopravnost, a onda i intervju koji smo s njim napravili juče.

Miljenko Dereta: Ako se oni boje toga ko će biti poverenik za zaštitu ravnopravnosti, onda je to vrlo ozbiljna poruka i očigledna nespremnost ove države da na suštinski način pristupi celom kontekstu ljudskih prava i manjina. Druga stvar koja mene posebno brine jeste nesposobnost da se proceni ono što se zove kontrola štete. Politička šteta od ovakvog procesa je očigledno veća od političke koristi koju su mogli da ostvare. Našalio sam se i rekao da je za sve kriv Marko Karadžić, zato što je svojim savesnim radom u jednoj državnoj instituciji pokazao kako državne institucije treba i mogu da funkcionišu. On je svojim primerom pokazao da se i u strukturama države može raditi odgovorno, posvećeno, biti na mestu događaja, reagovati, uticati. Na žalost, vreme je pokazalo, da sam bio u pravu jer je tom čoveku, na radnom mestu, ukinut telefon, on je maltretiran, sada je on opasan. Na taj način pokazuje nam se slabost sistema. Ako jedan čovek, svojim posvećenim radom i svojim uverenjima može da uzdrma sistem, to govori koliko je taj sistem slab.

Marko Karadžić je izašao iz pravila službe, nije poštovao procedure, pisao je otvorena pisma svom nadređenom i to vam govori da u tom ministarstvu nije bilo pravog dijaloga. Ne sumnjam da je pokušavao da o tome razgovara, ali je očigledno bilo odbijanja od strane onih kojima se obraćao. Kada pogledam to saopštenje ministarstva, sa potpisima 7 potsekretara i savetnika, prosto vidim tu scenu u kojoj se taj komitet sastao, verovatno svi sa jednakim kravatama i jednako obučeni, što bliže onome kako se ministar obukao, da osude tako nešto i oni će u formalnom smislu možda biti i u pravu. Ali mislim da bi trebalo opet da sednu i da procene štetu od dokazivanja da su u pravu. Da li je bolje da dokažu da su u pravu ili je bolje da sednu i da pokušaju da razgovaraju o tome kako se rad tog ministarstva može poboljšati? U tom ministarstvu ima vrednih i posvećenih ljudi, koji hoće i žele i rade mnogo toga da promene situaciju po pitanju ljudskih prava i po pitanju prava manjina u Srbiji, tamo ima onih koji žele da na jedan produktivan način rade svoj posao. Kao što je gospodin Karadžić bio prisutan pri iseljavanju Roma, oko gej parade, oko ubistva Brisa Tatona i tako dalje, postoje ljudi koji takođe žele da budu prisutni i da vode takve procese.

Postoji prećutni dogovor poslušnika i podanika o tome da će se sve iscrpeti, samo da se još malo ostane na vlasti i pri nekim sredstvima, da nema principa, profesionalnosti, vrednosti, rada, a da ima mnogo praznih reči. S druge strane postoje, sada već generacije ljudi, koji drugačije misle i drugačije vide svoju i odgovornost države prema budućnosti ove zemlje. U tom sukobu vidi se slabost i strah ovog sistema. Sistem ne dozvoljava da bilo ko iznutra sagleda do koje mere je on jedna krhka konstrukcija i zapravo jedna improvizacija. Iz tog straha onda predstavnici vlasti pokušavaju da spreče da bilo ko u to uđe i sve što nije podložno partijskoj kontroli i disciplini, mora biti onemogućeno. Otud ta čudna sudbina kandidata za poverenika za zaštitu ravnopravnosti Gorana Miletića. Sećam se kada je prvi put bio predložen Saša Janković za ombudsmana, tada se protiv njega podigao veliki broj organizacija, a Saša Janković, sadašnji ombudsman je povukao svoju kandidaturu i rekao, ja svoj posao ne mogu da radim bez saradnje sa nevladinim sektorom. Prema tome, povlačim kandidaturu. Ako su oni protiv mene, zašto bih ja prihvatio posao koji ne mogu dobro da uradim. To je promenilo i odnos civilnog društva prema njemu i on danas, u saradnji sa civilnim društvom, zaista radi veoma dobro i veoma važan posao. Sada imate situaciju da 220 ključnih organizacija koje se bave pitanjima ravnopravnosti i poštovanja ljudskih prava, podržava jednog kandidata i garantuju njegov uspešan rad. Nešto za šta država treba da se bori, to dobija na tanjiru i ona takav tanjir odbija. Zato što nije sama kuvala to jelo, koje je na tanjir stavila i sada ne sme da pokaže da je slabija od 220 nevladinih organizacija. Koje su mogućnosti? Mogućnosti su da se pronađe drugi kandidat iz civilnog društva ili da se pronađe šta to treba da dovede do podele među organizacijama što je politički vrlo zgodno – podeli pa vladaj – i ja prosto čekam da vidim da li će to biti sledeći taktički potez ove druge strane. Postoji, naravno, mogućnost da oni imaju kandidata iz partijskih struktura koji bi bio tokom celog mandata bojkotovan od strane civilnog društva. Mislim da bi to bio opravdan bojkot, zato što bi tako nešto bila odluka doneta protiv volje onih čiji je interes u pitanju. Civilnom društvu su potrebne jake institucije koje će sprovoditi vrednosti za koje bi trebalo da se zajedno bore i institucije države i civilno društvo, kada je u pitanju su ljudska prava i ravnopravnost. Valjda oko toga nema nekih nesporazuma. Tako da su oni sami sebe doveli u jedan ćorsokak. Velika je stvar da su organizacije civilnog društva maksimalno poštovale proceduru. Znači, one nisu poslale pismo u Skupštinu pa bile proglašene za neovlašćenog predlagača, nego su u okviru sistema pronašle nekoga, ko je u okviru zakona i pravila njihov predlog prosledio kao svoj Skupštini i mislim da su to važne stvari, da se uvode te neke procedure koje i jedna i druga strana mora da poštuje. U ovom trenutku tu proceduru poštuju samo organizacije civilnog društva, ali na žalost ne i država, a država koja ne poštuje sopstvene procedure i pravila je gora od one koja uopšte nema pravila i procedure.

Svetlana Lukić: Ministar Čiplić je rekao da će Demokratska stranka naći dobrog kandidata i ono što je meni bilo zanimljivo, odmah je rekao – ovaj vaš ne dolazi u obzir.

Miljenko Dereta: Izvinite, ali šta je u svemu tome novo i zašto vas to iznenađuje? To je model koji smo videli već hiljadu puta – ljudi koji su možda bili nezavisni, iz nekih interesa počinju da govore jezikom partije. Nije to jedini primer. Molim vas, mi smo imali ministre od kojih su neki govorili mene obrazovanje ne interesuje, ja se bavim ozbiljnijim stvarima. Meni je jako zanimljivo sve to što se događa sa vladom, zato što sada imate veliki broj ministarstava koja ćute. U javnosti svega tri ili četiri ministra nešto govore. Ostali ćute. Ministar Čiplić je o svemu ovome ćutao, a onda je iznenada dao izjavu da će ove godine sigurno biti Parade ponosa, kada ga niko za to nije pitao, on je prosto osetio potrebu da kaže – ove godine država vam garantuje da ćete moći da prošetate ulicom.

Potpuno je pobedio taj marketinški pristup, nema goreg i boljeg primera za to od toga što se događa sa skupštinom. Oni su sada doveli gardiste, uveli himnu i zastavu i misle da će to nešto da promeni u tome šta se u skupštini događa i da će to povratiti njen ugled. To je znak apsolutne nemoći i pokušaj da se lepim pakovanjem zapravo proda kvarna roba kojoj je istekao rok trajanja. Hajde da to upakujemo u nove forme, hajde malo zastave, malo gardisti, crveni tepih, pa onda ulazak svih odgovornih lica u raznim kostimima, koji nam govore o nivou koji vlada u skupštini. Ono što je opet ohrabrujuće, jeste da imate veliki broj poslanika i onih koji rade u skupštini koji su to uspeli da izbegnu i koji su javno rekli da su pokušali da zaobiđu tu proceduru, ne bi li spasili deo svog obraza. Ne žele da učestvuju u toj šaradi. Kada imate probleme, a pokušavate da ih rešite tako što ćete ih pakovati u neke lepe kutije, onda ih naravno, nećete rešiti. Imaju ogroman problem sa Karadžićem, govorim o Marku, ne o onom drugom, imaju ogroman problem sa tim institucijama koje su uprkos svim njihovim naporima počele da pokazuju elemente nezavisnosti i profesionalizma. Sve je uslovno neodgovorno, počev od oklevanja države da se zaista uhvati u koštac sa problemom obrazovanja. Vrlo je lepo što je ministarstvo poručilo i napravilo istraživanje, ali su rezultati tako porazni, da zahtevaju zvono na uzbunu. Ako ova zemlja uopšte razmišlja o budućnosti, ona mora danas, trebala je juče, da preduzme jednu temeljnu i upornu i radikalnu reformu obrazovanja. Mi im određujemo sudbinu. Mi ih pozicioniramo u Evropskoj uniji kao fizičku radnu snagu, kao polukvalifikovane ljude. Tu sam užasno ljut na medije. Deca su nam, kaže, ovakva, sram ih bilo, a mi im eto sve pružamo. Ne pružamo im ništa. A što da uče, izvinite molim vas? Ko je dobio posao na osnovu kvalifikacije? Da li će poverenik za ravnopravnost dobiti posao zato što je kvalifikovan ili zato što je član partije? Da li je ministar poslao poruku, znači deco, bavite se ljudskim pravima, to će vam jednog dana obezbediti da budete poverenik ili im je rekao, deco učlanite se u Demokratsku stranku, pa ćemo vam mi obezbediti da jednog dana budete poverenik. To su poruke koje stižu svaki dan sa svih strana. Danas sam slučajno čuo gradonačelnika Zaječara koji je onako usput, sa dosta gorčine, rekao kako su svi prolazili kroz potopljeni Zaječar, jureći u Negotin jer su tamo lokalni izbori. Pa ne možete, ako ste odgovorni političar da prođete pored poplavljenog Zaječara. Morate da stanete tamo. Izgubite te izbore u Negotinu, dobite bitku protiv poplave u Zaječaru. To je odgovorna politika. Dakle, kod nas su sve stvari naglavačke. Imate one lutkice koje se, kako god da postavite, vrate na svoje noge. Kod nas, kako god da postavite lutkice, one se vrate naglavačke, bez obzira što to prkosi svim drugim fizičkim zakonima, mi smo takvi.

Predsednik Tadić ima obavezu da promoviše određene principe, ali nema obavezu da se bavi konkretnim slučajevima. Bojim se, da u želji da se pokaže kao uključen u svakodnevni život – ono, da oseća tu vibraciju – on često govori o konkretnim slučajevima, kada i gde za to mesto nije. Kada ne znate gde su mesta na kojima se odlučuje, onda se naravno odlučuje na najvišem mestu. Kada neko, kao Marko Karadžić, preuzme nešto na sebe, ja očekujem da će i predsednik Republike nešto o tome da kaže. Jer ako ne bude rekao šta to znači, pitaće se i njegov ministar, pitaće se i drugi ministri u vladi, ko tu iza koga stoji. Iza koga je stao Predsednik? On ne treba da stoji ni iza koga, on treba da stoji iznad svih. Kada kažem iznad svih, mislim da treba da ima vrlo jasne kriterijume i da kaže izvinite, sloboda je građana, sloboda je čak i javnog službenika da zastupa određene stvari i obaveza je ministarstva da mu obezbedi uslove za rad. Ne možete nekome uskratiti telefon, zato što se ne slažete šta on i kako radi. To je nedopustivo, to je ponižavanje koje je demonstracija moći, nekulture i to je poziv na prihvatanje autoritarne vlasti, bez ikakvog prava na dijalog.

Svetlana Lukić: Od kada su je početkom devedesetih proglasili za vješticu, književnica Dubravka Ugrešić živi na zapadu. Da se utešimo, videćemo kako izgleda pakao osvojenog javnog prostora u Amsterdamu i Njujorku. Svoj esej o tome kako izgleda svet u kome građani misle da su pobedili, čita Dubravka Ugrešić.

Dubravka Ugrešić: Moje uho šovinist, moje oko mizantrop. Ide prema meni kao vojnik u punoj ratnoj spremi. Odlučno korača po zamišljenoj ravnoj crti, na leđima ruksak, uši zapušene I-Podom. Sa sunčanim naočalama na nosu odbija svaku mogućnost nagodbe pogledima. Vlastito tijelo koristi kao nevidljivu ralicu, čisti prostor ispred sebe kao snijeg. I ja se pokorno sklanjam u stranu. Ljudi u javnom prostoru sve češće postavljaju svoja tijela kao ralice. Ja sam ta koja se uvijek sklanja u stranu.

Dok čekam u redu u samousluzi u moje uho zabada se poput iznenadne boli glasno napjevavanje mujezina. Okrećem se i vidim mladu ženicu u dugoj jeans-suknji. Na nogama japanke ukrašene svjelucavim plastičnim ukrasima, na glavi hijab. Ženica vadi iz torbice mobilni telefon i nešto petlja po njemu. Možda je mobilni upozorava da je vrijeme za molitvu, pomišljam pomireno. I moje uho se smiruje. A onda ga ponovo potresa zvuk: mlada Kineskinja u redu kriješti nešto na kineskome na mobilni telefon. Glasove mladih Kineskinja i glasove mladih Marokanaca povezuje ista prodornost, mislim. A onda sa stidom brišem misao. Kunem se, nisam ja u pitanju, nego moje uho. Formiralo se u sredini gdje visoki C nikada nije bio na cijeni. Moje je uho šovinist!

Na ulicama primjećujem da biciklisti sve češće pjevaju. Okreću pedale i puštaju glas. To s pjevanjem je nova stvar, egzibicioniranje opuštenosti, javno osvajanje personalne slobode u javnom prostoru. Moje je uho nervozno, neadaptirano i diskriminativno. Moje je uho ogavni control freak.

Dok u cafeu s pogledom na jezero čekam na kavu moj pogled zapinje o mladi par za susjednim stolom. Mlada žena duge plave kose opušteno je stavila gole tabane na stol, točno pored zdjelice s juhom. Mladi muškarac nježno masira ženine nožne prste jednom rukom, a drugom dovršava juhu. Žena razdragano hihoće i pokušava nožnim prstima prevrnuti njegovu zdjelicu. Pogled na ženine gole tabane na stolu ispunjava me laganom mučninom. Moje je oko mizantrop. Scenu za stolom preko puta ne mogu isključiti s nevidljivim mjenjačem kanala – što u mislima priželjkujem – i zato ustajem i poraženo odlazim.

Liftovi koji vode na platforme metro-stanica – a njih uglavnom koriste majke s djecom u kolicima, starije osobe i biciklisti s biciklima – uvijek su zapišani i zapljuvani. Muškarci koriste liftove kao javne zahode i pljuvaonice. I dok se penjem s ulice na platformu prekrivam nos rukama ili šalom. Smrad je nesnosan. Moj nos je kriv, moj nos je prokleti elitist.

Čim se dokopaju sjedišta u tramvaju, mlade žene sve češće vade svoje toaletne torbice i obavljaju dnevno šminkanje. Sve je tu: olovka za izvlačenje crte iznad oka, mascara za trepavice, rašpica i lak za nokte, pinceta za čupanje dlaka. Zašto mlade žene biraju baš tramvaje za šminkanje? Ako to već moraju obavljati u javnom prostoru, zašto ne odaberu javni zahod ili klupu u parku?!

Stojim na ulici i neki biciklist baca kutiju od pice prema nepostojećoj kanti za smeće. Kutija od pice promašuje moju glavu za nekih desetak centimetara. Hej! – vičem, ali mogućnosti pregovaranja nema. Tip na biciklu brzo nestaje iz moga vidnoga polja.

U mome susjedstvu je božji hram. Hram je očito pretijesan, pa vjernici za lijepog vremena izađu napolje i kleče s glavom okrenutom prema istoku, a stražnjicama prema zapadu. U vrijeme kada vjernici mole ne može se proći putem koji je predviđen za sve prolaznike, i vjernike i bezvjernike. Pored božjeg hrama koči se prometni znak. Na znaku je prekriženi pas. Moj prijatelj ima psa. Samozvani vjerski policajci upozorili su ga već nekoliko puta da je psima prolazak pored hrama božjeg zabranjen. Oko hrama je, usput rečeno, veoma prljavo, jer djeca koja posjećuju hram ostavljaju za sobom smeće, limenke od bezalkoholnih pića, omote od dječjih grickalica. Ali bogu, očito, ne smeta smeće, smetaju mu – psi.

U tramvajima i metroima sjedišta zauzimaju većinom adolescenti, dječaci. Starije osobe pokorno stoje. Javni prostor je polje za egzorciranje pritajenog sadomazohizma. Jači istjeruju svoja prava, slabiji šute.

Pred mojom samoposlugom već mjesecima stoji antipatični tridesetogodišnjak s gitarom i drnda. Tip je totalno bez sluha, gitaru, očito, ne zna svirati, on naprosto drnda. Drndanjem upozorava na svoju prisutnost i traži od prolaznika da ubace novčić u njegov šešir.

Neki stanari u stambenim zgradama zabavljaju se bacanjem hrane s prozora na ulicu. Tako hrane ptice. Ptice, uglavnom galebovi i golubovi, u letu ispuštaju izmet na prozorska stakla. Ono što ne pojedu ptice dovršavaju štakori. Štakori noću slobodno lunjaju javnim prostorom. Borci za prava životinja likuju.

Ulazim u taksi. Taksist je musliman koji vozeći taksi obavlja svoju molitvu. Drži u ruci malenu vjersku knjižicu i mantra svoje. Povremeno prekida molitvu kada treba zakočiti ili obratiti pažnju na semafor. Jednolično mantranje para moje bezvjerničko uho, ali pristojno podnosim situaciju u kojoj sam se obrela. Na izlasku iz taksija dajem taksistu krupnu novčanicu, jer nemam sitno.

– Koliko ćeš mi dati napojnice? – pita.

Zamjećujem kako se boja njegova glasa naglo promijenila. Ono pokorno vjersko meketanje maločas bilo je upućeno bogu, a ovaj prijeteći ton meni. Novčanica je već u njegovoj ruci, nema mogućnosti za pregovaranje, mogao bi pritisnuti gas i uzeti sav novac. Zato pristajem na veliku napojnicu da bih izvukla ostatak.

Javni prostor, koji podrazumijeva pisana i prešutna pravila ponašanja, danas služi za egzibicioniranje osobne slobode. Starinska pravila bon-tona više ne vrijede, table s natpisima zabranjeno pljuvanje po podu, koje su zbog svog apsurdnog sadržaja nasmijavale prisutne, odavno su iščezle. U rezultatu danas mnogi pljuju po podu, markiraju prostor svojom pljuvačkom, svojom mokraćom, svojim tijelima, svojim glasovima. Nitko više ne želi ostati nezamjećen. Svatko se bori za svoja osobna prava, malo tko poštuje tuđa.

Zamjećujem da sve manje izlazim van. Na vrata sam postavila tri brave. Na prozore navlačim zavjese, moj stan se polako pretvara u gerilsko gnijezdo. Zamjećujem i to da ne ljubim više bližnjega svoga. Ljubiti bližnjega svoga zahtijeva nadljudski napor. To je ljubav bez reciprociteta, a ja sam samo običan i slab primjerak ljudske vrste. Bog je, uostalom, zadužen za taj resor, razmišljam, on je stvorio čovjeka na vlastitu sliku i priliku, neka ga on i voli.

Nedavno me neki blogger optužio da se u svojim esejima služim tehnikom pretjerivanja. Moje pretjerivanje, ako se o tome uopće radi, samo je drugi oblik zabrinutosti za budućnost. Posve je moguće da će se za samo desetak godina ovaj zapis čitati kao nerazumljiva sličica iz urbane svakidašnjice. Budući čitaoci neće znati što znače riječi javni prostor, niti će im biti jasno što je pisac želio reći. Priznajem, u ovom trenutku to ne znam ni ja. Nisam prorok niti svetac, kao Michael.

Michael je uvaženi američki sveučilišni profesor, šezdesetogodišnjak, koji svakoga dana pješačeći od kuće do fakulteta skuplja prazne boce i limenke. Sve to donosi na fakultet i odlaže u svome kabinetu. Kada se vraća kući, nosi sa sobom skupljeno, i usput pokupi još ponešto. Toliko koliko je u stanju ponijeti. Prazne boce razdvaja u hrpe, staklene boce, plastične boce, limenke. Sve to uredno posloženo ostavlja na svome trijemu. Noću, kada svi zaspu, ljudske sjenke švrljaju oko Michaelova trijema. To su mladi Portorikanci. Oni odnose smeće koje Michael ostavlja za njih na trijemu i prodaju ga da bi zaradili koji novčić.

Svetlana Lukić: Slušate Borku Pavićević iz Centra za kulturnu dekontaminaciju.

Borka Pavićević: Kada krenem da sumiram ili da nešto kažem, osećam se kao čovek pred invalidom koja bi ga eventualno ismevao. Kad bi sada ovde preko puta izbio požar, ja bih verovatno trčala da to gasim, jer nisam sigurna da li će to da stigne i do mene i da li će to neko drugi da uradi, osećaš se strašno go i sam. Između toga odričeš sve, odnosno podvrgavaš i kritici i ironiji i ismevanju, imaš potrebu da uradiš nešto konkretno da ne bude sve ovako užasno, kao što jeste. Stalno si u toj poziciji, kao znaš ono, kada slušaš ljude koji govore, a naši su prijatelji diljem sveta, koji ti kažu, čekaj, dosta bre te prošlosti, mislim, hajde zidajte tu budućnost, hajde okrenite se tome, a onda istovremeno posle kaže, ali gde je taj Ratko Mladić? Ima Kosovska bitka, pa onda nema ništa do juče. Kako da ti kažem, to je taj bezumni, u stvari gubitak identiteta. To je jedan međuprostor u kome je ovo što se zbivalo tokom rata, ja i sada, odričući genocid u Srebrenici, zapravo ne mogu da vidim prethodni istorijski tok, da ti uspostavim neku ordinatu kao biće, u odnosu na svoje roditelje, u odnosu na svoju prošlost. Evo sada da ti kažem, dve slike. Jedna je skupština, u kojoj se počinje sa sve tim fanfarama, pa crveni tepih, pa uniforme, ti vidiš da se pravi jedan ritual koji podseća, moram da priznam, na Tuđmanovu gardu i na onaj početak formiranja tog identiteta tim kostimima. Onda razmišljam kako je od onog koncerta Koštunice i Cece pred skupštinom, došlo do grand parade u skupštini, a onda čuješ da tamo nije bio dovoljan broj poslanika i ti vidiš da ti ljudi hoće da naprave nešto od toga što zapravo ne postoji. Recimo kreni od te slike, pa do one slike koju sam videla u jučerašnjoj Politici, to su fotografije iz kuća ovog uhapšenog dilera. Kad pogledaš šta je u stvari u tim kućama, zajedno sa tim kopijama slika, okruglim krevetima i svim tim, ti u stvari vidiš u šta se izopačio spoj rata i tranzicije. Ovi u skupštini zajedno sa pesmom i himnom, i to je zaista groteska, odnosno rituali koji nastaju na stvarnim mitovima. Rituali su posledica. Ne možeš da praviš ritual, a da on bude uznosan za građane ukoliko ne postoji sadržaj tog rituala, odnosno vidiš prazninu sadržaja. Sada je to sve prazno pred ovom himerom, jer nigde po gradu ne piše 1848. ili ne piše taj isti Sretenski Ustav koji je proslavljen onom neviđenom priredbom u Narodnom pozorištu u kojoj su pucali iz nekog oružja. Hoću da kažem, ružnoća mnogih zahvata u stvari proističe iz lažnosti i porekla novca koji ih pravi.

Mnogo toga što je ostalo kao tekovina po svetu, stvoreno je na kolonijalizmu, na uništenju drugih, na pljački. Užasno je neprijatno jer mi smo u nedostojnoj poziciji govora o toj proneveri dobara. Osećaš se kao idiot koji sada treba da govori o tome šta je ko zdipio ili na koji način je išao taj kontinuitet rata i tranzicije u oboljavanju i spuštanju svih tih skakavaca na tu nesretnu zemlju, koja se isisava, isisava, isisava, isisava kao i naša ljudska matrica. Dakle, mi govorimo o nečemu o nečemu što se inače ne radi, i samim tim, taj razgovor je uvek između kritike, ironije i stida uz istovremenu neobjašnjivost kako to nastaje, koja stvara dalju mistifikaciju kod građana i gradi to nepoverenje. Mislim da se sad pojavi vlada sa nekom genijalnom idejom, ljudi bi rekli, a to je onaj tamo dogovorio sa onim, a onaj je to uradio zato što je njegov sinovac, a ovaj je to, a ti ne razumeš ništa. Ti veruješ u tu budalaštinu, a u stvari ne znaš šta je iza toga. To je neki krvavi suicidni Nušić, koji je onda kod građanstva nihilizam.

Ne znam da li ti primećuješ da mi svi izgovaramo Tadić, Đilas, Cvetković, Petrović. Mi dakle ne govorimo o stvarima, o programima, o ideologijama, nego se stalno ta stvar nekako vodi na nekom personalnom nivou i to je isto užasno neprijatno jer je ta umreženost interesa tolika, a ti, kao građanin, ne vidiš svrhu toga i u tome i jeste apsurd. Da sada neko pozove i da kaže, slušajte ljudi, mi moramo svega da se odričemo, ne znam šta, bolnica mora da se napravi. Ovo mora da se uradi, a da nema ovog prethodnog zagađivanja, ti bi onda rekao, dobro, hajde. Ljudi su u strahu zato što im se to čini iracionalnim, što oni od početka nemaju informacije o bilo čemu i sada imamo platane, ali nemamo generalni plan i odsustvo od metroa i sve šta treba. Ti zapravo sudiš o nečemu što je toponim na kome se to ukršta, a ustvari, to je završetak jedne dugogodišnje priče pristajanja na rešenja koje ne može niko da zaustavi jer su snage izmešane. U nizu postupaka ne vidim javni interes i svrhu toga delovanja koje je postalo samo za sebe neko delovanje i odvojilo se od toga šta ti, ja ili bilo ko sada ko ide ulicom, zapravo misli o vlastitom i onda je sve moguće, a i sve je nemoguće. Zato su ljudi izbezumljeni, zato neće da preduzimaju ništa, jer se oni zapravo plaše da će onaj tamo da javi onome, a da je ovaj iz ove partije, tako da dobiješ to što neki ljudi danas nazivaju društvenom anomijom. Sinoć sam slušala gradonačelnika. Je li poplava ili nije, je li Srebrenica genocid ili nije, je li ima Kosova ili nema Kosova. Jer smo počeli da živimo na internetu, a gde smo u stvarnom životu. Kako da kažem, mi smo reteritorijalizirani na mnogo načina. Danas me neko zove i pita me, kakvo ja ime predlažem za novi most. Pa on će se imenovati. Genocid u Srebrenici se imenovao kada se desio, dobio je ime, baš kao što smo ti i ja dobile ime i prezime kada smo se rodile. Ne možemo dobiti ime i prezime naknadno. To je ono što ljude čini, čini mi se, nestabilnim, preplašenim, ugroženim, zajedno sa tim famoznim terminom koji je zaista realan, a to je preživljavanje. Kao što su naše žrtve realne, ali ne može niko da ih vidi od ovoga što stalno tražimo da kada oni nama oproste, onda ćemo mi njima i mi na taj način zakivamo dalje taj koloplet onoga što bi zapravo hteli da bude istorijska istina. Ne znam da li primećuješ, sada se vodi ovaj poslednji rat, rat za istorijsko nasleđe. Sada se borimo oko toga ko će biti u pravu sa svojom interpretacijom onoga što se zbilo.

Znaš ono kad Vinstona Smita u 1984. saslušava O’Brajan pa pita, jesu li 2 i 2 – 4? A on kaže, ne 2 i 2 mogu biti 5. Tako ti je taj dogovor međupartijski oko jezičkog termina genocida. On ne može da kaže genocid, pa onda kaže, strašan zločin. Teški zločin. Ti vidiš kako se množe ovi epiteti pred vratima na kojima stoji samo jedan termin koji je moguć. Sada se pravi dogovor da su činjenice ono što se ti i ja dogovorimo da one jesu, a ne ono što zapravo jesu. To je istovremeno i razlog nedostatka proizvodnje. To je istovremeno nedostatak kreacije. U svakom poslu operišeš nekim konkretnim stvarima koje te vode stvarnosti i životu. Oduzimanje te mogućnosti, stvara taj nečinjenični svet. Naravno da nas fakta privode istini i nesuočenje sa matematikom je takođe deo tog procesa jer je u pitanju nešto oko čega se ti i ja ne možemo dogovarati, šta si dalje rekla?

Svetlana Lukić: On pominje ocenu guranje prsta u oko tamo gde se čini da to nije neophodno.

Borka Pavićević: Da, tako je. Sve ono što je radio Marko Karadžić, što se da videti u javnim nastupima na televiziji, u saopštenjima koja je pisao o pozivu i sućuti Brisu Tatonu, ono što je radio oko gej parade, kako on formuliše stvari, dakle, to je čovek koji radi svoj posao, ali ne radi samo svoj posao u smislu odrađivanja, nego se on zaista tim poslom bavi. Za njegovu okolinu to je sigurno velika provokacija. I onda je pitanje, ko je ta okolina? I da li je to zaista ministarstvo za ljudska prava ili je to ono što bi mogli, kao kod Orvela, nazvati miniljub. Pa si imao i ministil, to jest, ministarstvo istine, koje je zapravo kvalifikovano da neprekidno proizvodi laži. E sada, evo vam primer toga, to je izjava predsednice poslaničkog kluba Demokratske stranke, koja je rekla, e pa to nama tako ne odgovara. Ti sada misliš – odakle ta rečenica, kako je moguće da ona bude izgovorena i koji je stepen samosvesti u vršenju parlamentarne vlasti, da ti smatraš da ti to možeš da kažeš. Ali to su kumulacije svega prethodnog, ti ustvari imaš sve veću i veću kumulaciju javnih i društvenih pitanja koja su poput onog lonca što ključa, poklopac stoji, ono što je u njemu na sve strane pršti.

Pročitala sam saopštenja i slušala šta govori Čiplić. On prvo kaže da su oni održali sastanak kolegijuma koji je doneo odluku, pa onda imaš primedbu zašto se to ne kaže prvo njima, nego se to kaže javno, pa Svetlana, tako je radila partijska ćelija pre mnogo, mnogo godina. Pa mi smo to smatrali strašnim, to da u inostranstvu ne možeš da kažeš ono što kažeš u zemlji ili u zemlji ono što kažeš u inostranstvu, sačuvaj me mili Bože, kao da to nije jedno. Sa druge strane, ne možeš ti to govoriti javnosti jer je to greh zato što si ti javan čovek i otvaraš javni prostor i govoriš o javnim problemima i učestvuješ u tome i ne završavaš samo segment svoga posla, to jest, Marko Karadžić bi tamo trebalo da čita zakone i da završava svoj posao. Ali zamisli da je čovek možda humanista. Zamisli da čovek hoće da te poslove sagleda u celini, da vidi kako stoji reforma sudstva, zajedno sa pitanjem gejova, zajedno sa pitanjem Gorana Miletića? Ako ti to pogledaš u celini i ako počinješ da izvlačiš neke zaključke i vidiš kako taj mehanizam radi, onda taj mehanizam denunciraš kao mehanizam opresije, e pa u tome je tvoj greh. Dakle, Marko Karadžić ne radi svoj posao. Kad čuješ da oni rade svoj posao, pa onda tender za tramvaje je jedno pitanje, pitanje parkinga je drugo, restauracija bulevara je treće. Pa je li znaš ti nešto o tome? Ne znamo ništa o svemu tome, e sada se to sve otkrilo. Šta? Platan je mrtav. Ili čovek je mrtav. Ili anarhisti su bili 5 meseci u zatvoru. Trebalo je jako mnogo nama da to izvučemo na svetlost dana, da se o tome govori, jer šta je oko toga? Strah je oko toga. Strah je da li će se narušiti medijsko vlastodržačka ravnoteža i da li su sada ti anarhisti nešto oko čega treba da se postigne javni koncenzus, da je to neka grupa ljudi koja se zaista bavi međunarodnim terorizmom. Ali ja ću ti reći nešto. U CZKD-u je toga dana kada je bilo suđenje održan skup podrške anarhistima kada se, po mom mišljenju, desio jedan istorijski trenutak. Ovde je došlo 300 ljudi iz čitave Jugoslavije. To nisu nikakva fina, gradska, takozvana urbana deca. Ljudi su došli o svom trošku, ne znam ni kako. Iz Ljubljane, Zagreba, Skoplja, Bosne, Grčke i ti su ljudi govorili, ali jednim novim jezikom. Kolega iz Ljubljane je govorio o tome da se sada javlja jedna skupnost i solidarnost koju smo izgubili devedesetih. Meni je pala na pamet ta rečenica citirana kod Hane Arent – kada se vi osetite kao žrtve, onda ćete se identifikovati sa žrtvama i onda nastaje solidarnost. Taj skup je za mene bilo neverovatan skup solidarnosti. E sada, koliko to osećaju ljudi koji su u vlasti. Ako ne osećaju koliko slojeva to društvo ima, ako ne osećaju šta misle oni poplavljeni ljudi, onda ispada da građani nabjolje reprezentuju zemlju. Pravo da ti kažem, na kraju krajeva i ne znam, možda ta deklaracija o Srebrenici uopšte ne treba da se donese. Jer mi smo se godinama izjašnjavali oko toga i izjasnili. Parlament, ako hoće, hoće, ako neće – oni ni ne treba to da žvaću više. Kada bi to prihvatili, oni bi se legitimizirali, a oni ustvari i ne treba da se legitimiziraju, nego lepo neka sede sa ovom gardom tamo. Kako da ti kažem, ovo napolju je jače, uzburkanije od onoga unutra, pa ako neće da vide to, onda ne moraju da vide. Oko smrti nema dogovora. Oko nekih nekih stvari dogovora. Ljudi se mogu konstruktivno dogovarati samo ukoliko uvaže da postoje stvari oko kojih nema dogovora.

Svetlana Lukić: Juče sam se zapanjila na Terazijama kada sam videla 20 policajaca i pitala se koga oni to obezbeđuju. Ispalo je da obezbeđuju raspravu o Štrpcima i kakva to scena, kakva je ovo zemlja kada policija mora da štiti porodice žrtava ljudi koji su oteti i ubijeni Štrpcima.

Borka Pavićević: Pravo da ti kažem, vrlo često mislim da se policija i šalje kao deklaracija. Ta priča – neka policija radi svoj posao – pa ti si taj posao u međuvremenu napravio. Alo ljudi, malo dostojanstva u tim stvarima. To su ta stalna pozivanja, neka policija štiti sve, pa šta će policija da štiti nekoga od stigme koju su mu namestili oni ljudi čiji je ta policija deo. Niti si ikada izrazito rekao – Ratko Mladić je odgovoran za to, on je čovek ratni zločinac – ne, nego ti stalno tu operišeš, jeste heroj, nije heroj, učiš ljude da je on heroj, kroz javne skupove, odbore, televizije u kojima se stalno dovodi jedan sa ove strane, jedan sa one strane, pa ja sada 755. put da ponovim istu stvar, a onaj preko puta, Radoš Ljušić recimo, će da ponovi tu stvar, a onda shvatiš da su oni svi nešto u međuvremenu krali. Pa kako sada izgleda ta sveta reč Kosovo u ustima takvih ljudi, koji se tuku ispred manastira? Šta je, bre, to? To je onda jedenje tog Kosova ispočetka. Pa je li to bilo zbog građevinskog preduzeća ili je bilo zbog tendera ili je bilo stvarno zbog nesreće Srba na Kosovu. Daj budi na nivou nesreće tih Srba, pa se nemoj tući. Ako su neki od ovih opažaja tačni, onda je to ono što truje dušu naroda. Hoće li više taj patriotizam i taj identitet izaći na tender pa se takmičimo i ti i ja, majke ti, da ga kupimo. Hajde neka se da ta duša na tender. Najbolje da formiramo neku agenciju koja će, zapravo, dati biće naroda na tender. Pa da vidimo koliko onda ono košta.

Namestiš semafore koji snimaju vozače, kao što je u Evropskoj uniji, a ustvari hoćeš da pogineš od tih rupa, ima 150 tih rupčaga dok stigneš do bilo kog mesta. To je jedan od pokazatelja na koji način se shvata doneseni zakon. Kad doneseš nešto što ne odgovara stvarnosti, ili ne može da se primeni zato što ne postoji realitet na koji se to primenjuje, onda praviš jednu formulu koja će biti dovedena u pitanje i zato ti zakoni malo traju, a onda posle niko ne obraća pažnju na njih, zato što oni nisu proistekli iz realnih odnosa. Slušaš onog sudiju na tribini o generalu Trifunoviću, koji je imao 30 godina kada je oslobodio Trifunovića, i pitaš se zašto njega neko nije pozvao da bude sudija. Ali ako hoćeš Čiplića, onda si ti onemogućio ovoga čoveka koji je imao 30 godina kada je jednom vojnom, državnom sistemu, rekao ne. Pa je takvih verovatno bilo petoro ili desetoro, pa bi se onda ta reforma napravila tako što bi pogledao to, pa bi rekao, čekajte, dajte ove ljude koji su stajali uspravno. Oni su u svojoj praksi, u svojoj stvarnosti dokazali svoj legitimitet, dajte da njih pozovemo da budu sudije. Onda bi reforma sudstva imala smisla. Ne može drugačije. Pa onda čuješ koliko divljih naselja postoji u Zaječaru. Ko je sazidao to? Hoću da znam ko su ti ljudi i oni za to treba da odgovaraju. Ko je to napravio na klizištu? Koja vlast je bila tamo? Zovite tog predsednika opštine. Dosta bre čoveče. Moramo znati kako je do toga došlo jer ćemo se ovako svi postepeno podaviti. To je voda koja ti se stvorila u plućima. To je voda od tuberkuloze koju nismo izbacili, na koju dodajemo nove otrove. To je ono sa gutanjem Đinđićeve žabe i to je ta voda koja se mora punktirati, izbaciti. Kako će ljudi krenuti u malu privredu, u inicijative, u neke svoje ambicije, kako će oni preživeti, kako će zaraditi sa tom vodom koja ih stalno čini takvima da kažu – e slušaj, ništa ne vredi. Ja kao pojedinac tu ne mogu ništa. Šta sada ja da idem da legnem na taj bulevar, kada drugi neće. To je taj problem da se povede neka inicijativa, da se izađe iz tog statusa quo – ma šta mi vredi, ma šta ti vredi, ma šta se nerviraš, ma nemoj da se nerviraš. To je ono što društvo blokira od iskoraka i kreativnog nalaženja rešenja unutar naše i međunarodne krize. To rešenje mora da ima svoje alatljike, mora da ima svoju potporu, a ono mora da ima poziv i priziv i osećanje, da ti radiš nešto zbog javnog dobra, zbog javnog prostora, zbog samorealizacije, zbog realizacije grupe ljudi, zbog realizacije tvoje zemlje. To je taj not u koje je stalo društvo između nemanja države i imanja partija. Jer to ne vodi rešenju, a rešenje je potrebno i upravo zbog toga da bi oni ostali na vlasti. I ne razumem kako to ne razumeju. Zašto ti anarhisti? Zašto Marko Karadžić? Umesto da ti to podržiš, da pokažeš jedan primer čoveka koji nešto hoće da uradi, pa će onda onaj student da kaže, e pa i ja bih da nešto uradim, umesto što će tom pričom svako odustati i reći, e pa vidiš, ovaj nešto probo, bio budala, pa se slupo, e to je problem. Ne može rob, ne može kmet, ne može podanik da nosi privrednu reformu kao izlazak iz naše i međunarodne krize. Za to su potrebni ljudi koji imaju ambicije i mašte i ti ih moraš podržati. Ako se u toj deklaraciji napiše i kaže – genocid – možda će taj prestup izazvati vatromet kod drugih, ali nemoj se cenjkati i čekati da onaj drugi napravi, pa ćeš onda ti, jer onda to više nije hrabrost. Onda to više nije to i onda nemoj to da radiš. Ne treba. Hvala lepo.

Svetlana Lukić: U današnjoj emisiji govorili su Dimitrije Boarov, Vesna Pešić, Srđa Popović, Miljenko Dereta, Borka Pavićević i Dubravka Ugrešić. Ovu emisiju su, kao i sve ove u prethodnih deset godina, pripremale Svetlana Vuković i Svetlana Lukić. Čujemo se i vidimo 12. marta.

Emisija Peščanik, 05.03.2010.

Peščanik.net, 05.03.2010.