Pre neki dan bivši načelnik UBPOK-a, Boro Banjac, dao je izjavu novinarima RTV B92, kojom je konačno razrešio takozvanu „misteriju transkripta” audio zapisa razgovora između odbeglog „zemunca” Dejana Milenkovića-Bagzija i njegove advokatice Biljane Kajganić.

Sadržinu tog razgovora prvi je objavio Miša Vasić u „Vremenu” još 2004. godine.

Evo šta je tada Vasić napisao:


Saradnici, advokati i stari drugari

„Uprava za borbu protiv organizovanog kriminala (UBPOK) MUP-a Srbije, zahvaljujući tehnici dobijenoj neposredno pred ubistvo Zorana Đinđića, locirala je Dejana Milenkovića Bagzija u Grčkoj negde u aprilu ove godine. Snimali su sve njegove razgovore i stenograme (prepise) uredno zavodili. Posle jedno mesec dana – negde u maju 2004 – presretnut je jedan od mnogih razgovora advokata Biljane Kajganić i njenog branjenika (u odsustvu) Bagzija Milenkovića. U tom razgovoru adv. Kajganić kaže građaninu Bagziju da je postigla dogovor da on bude svedok-saradnik; da je to „sredila sa starim drugarima”; da je „Jočić odmah pristao”, a da je Bulatović (Rade) potvrdio posle konsultacije „gore”. Uslov je da Bagzi na sudu kaže kako je on po nalogu Ljubiše Buhe Čumeta organizovao ubistvo Momira Gavrilovića Gavre i da je Gavru ubio onaj neki Teča (za koga policija nikako da dokaže ništa na tu temu, već godinama). Na to Bagzi kaže: „Kako to da kažem, kad nije istina?”, a adv. Biljana Kajganić odgovara: „Ma, ko te pita šta je istina? Istina je ono što sam se ja dogovorila! Ej, ova dvojica su najmoćniji ljudi u državi, budalo!” Dodaje i da je novi upravnik Centralnog zatvora u toku i da je sve u redu.

Ceo razgovor, uglavnom u tom tonu, snimljen je i prepisan i uredno zaveden u UBPOK-u. Prepis razgovora Boro Banjac, tadašnji načelnik UBPOK-a, sa službenom beleškom šalje premijeru Vojislavu Koštunici, ministru unutrašnjih poslova Draganu Jočiću, ministru pravde Zoranu Stojkoviću, načelniku Javne bezbednosti gen. Miroslavu Miloševiću itd. Sutradan ministar Jočić zove Banjca da ga smeni i da ga upozori da taj razgovor mora ostati tajna, inače… Banjac se na tu temu poverio Sretenu Lukiću; zna se i da je napravio kopije tog razgovora i ostavio ih na više mesta.“

 
Uzbudila se na ovo Koštuničina vlada. A njen tadašnji ministar pravde, Zoran Stojković, podneo je i krivičnu prijavu Trećem opštinskom tužilaštvu protiv novinara Miloša Vasića. Svi su graknuli da takav razgovor nikada nije vođen i da takav transkript ne postoji.

Da bih proverio ovu činjenicu na suđenju ubicama Zorana Đinđića predložio sam saslušanje Bore Banjca. Sudija Nata Mesarević, danas, kako sama kaže „na čelu čitavog ogranka sudske vlasti” i glavni izvođač nedavne reforme pravosuđa, odbila je taj predlog. Da ga je prihvatila, znali bismo još onda ono o čemu sada govori Boro Banjac. Transkript je itekako postojao i njegova je sadržina upravo onakva kakvom ju je opisao M. Vasić.

Još gore, današnja predsednica Kasacionog suda, Nata Mesarević, nezakonito je uskratila zastupnicima oštećenih da izvrše uvid u te transkripte u doba kada su oni bili sastavni deo spisa Kp5-03, drugim rečima sakrila je te transkripte od advokata porodice Đinđić.

Kako je ona to izvela može se videti iz pritužbe koju sam tim povodom podneo Predsedniku tadašnjeg Okružnog suda u Beogradu, još aprila 2007. godine:

 
Predsedniku Okružnog suda u Beogradu
Predmet: Kp 5/03, Opt. Milorad ULEMEK i dr. zbog krivičnog dela iz člana 122 OKZ

Kao zastupnik oštećene RUŽICE ĐINĐIĆ u gornjem predmetu, ovim izjavljujem

P r i t u ž b u

Na rad sudije Posebnog odeljenja toga Suda NATE MESAREVIĆ, koja mi je kao zastupniku oštećene nezakonito, protivno odredbi člana 170. ZKP, stav 1, uskratila uvid u spis Kp 5/03.

O b r a z l o ž e nj e

Početkom marta o. g., preko svoje saradnice, advokata Katarine Kostić, pokušao sam da izvršim uvid u transkripte presretnutih razgovora svedoka saradnika Dejana Milenkovića i advokata Biljane Kajganić. U pisarnici nam je rečeno da po naredbi predsednice Veća za to moramo da podnesemo molbu. To smo i učinili 9. marta o. g. Posle nekoliko dana nam je u pisarnici rečeno da traženi uvid ne možemo da izvršimo i uprkos daljih pokušaja uvid u taj deo spisa nam je i dalje uskraćivan.

Na glavnom pretresu 19. marta pokušao sam da dobijem odgovor na razloge zbog kojih nam se to uskraćuje i pre svega na ključno pitanje da li su ti transkripti deo spisa.

Prema transkriptu audio zapisa glavnog pretresa od 19. marta o. g. (strana 41) taj dijalog je izgledao ovako:

Adv. Srđa Popović: To je kratka jedna stvar. Hteo sam da pitam da li bi mogli da dobijemo objašnjenje iz kojih razloga zastupnicima oštećenih tokom prošle sedmice nije dozvoljen uvid u transkripte ovih presretanih razgovora?

Predsednik Veća: Dozvolite, radićemo na tome. Ja sam rekla vašoj saradnici, pitanje je da li su transkripti, to ću dati objašnjenje sutra, molim vas. Ne mogu vam dozvoliti uvid u nešto u odnosu na neka lica koja nemaju veze sa ovim postupkom, i pitanje. Nije materijal kod mene, znate.

Adv. Srđa Popović: Je li to deo spisa ili nije deo spisa?

Predsednik Veća: Dobićete objašnjenje koliko sutra. Ja sam to planirala danas, ali zbog svojih specijalnih porodičnih obaveza zaista ne mogu to da vam kažem. O tome će Veće doneti odluku i sutra saopštiti nakon saslušanja svedoka. To ste trebali da pitate specijalne tužioce, i jednog i drugog, i uopšte Tužilaštvo, kod njih je taj materijal trebalo da bude, znate. Ja se bavim istragom i tragam gde je to.

Na glavnom pretresu održanom sutradan, predsednica Veća je dala sledeći odgovor na to pitanje (sledi izvod iz transkripta audio zapisa sa pretresa od 20. 03. – str. 41):

„Svima je poznato da su transkripti dela ovih razgovora zajedno sa jednim delom CD poslati na ruke tadašnjem predsedniku Veća – sudiji Marku Kljajeviću, bez zavođenja u sudski upisnik pisarnice, kako to predviđa sudski poslovnik, i bez unošenja ovih materijala u popise predmeta Kp. br. 5/03.“

Iako nisam dobio direktan i jasan odgovor na postavljeno pitanje, ovim odgovorom se sugeriše da transkripti nisu deo spisa jer nisu predati pisarnici i zavedeni u upisnik. Međutim, ovakvo obrazloženje je netačno. Svi mediji u Srbiji su 26. januara 2007. godine preneli informaciju da je dan ranije, 25. januara 2007. godine, Marko Kljajević, citiram, „predao pisarnici Specijalnog suda transkripte i diskete sa snimcima prisluškivanih razgovora svedoka saradnika Dejana Milenkovića – Bagzija i njegove nekadašnje advokatice Biljane Kajganić, saznaje „Blic” u sudu“ (prilog: objava vesti iz lista „Blic“ i sa web sajta B92 od 26. 01. 2007).

Dakle, taj materijal jeste predat pisarnici i jeste, ili je morao biti, uredno zaprimljen i zaveden, u skladu sa odredbama Glave XIII Sudskog poslovnika („Sl. Glasnik RS“, br. 65/2003, 115/2005, 4/2006 – ispr. i 50/2006).

Prema tome, ovaj materijal jeste bio deo spisa.

Odredba iz čl. 170, st. 1 ZKP glasi: „Svakom ko ima opravdani interes može se dozvoliti razmatranje, prepisivanje, kopiranje ili snimanje pojedinih krivičnih spisa.“

Naravno, ovo važi i za one delove spisa na kojima se ne može zasnivati presuda i koji će se eventualno po završetku dokaznog postupka izdvojiti iz spisa.

Predsednica Veća mi je, suprotno citiranoj odredbi, nezakonito uskratila pravo na uvid, razgledanje i razmatranje spisa.

Na osnovu svega gore navedenog, molim da razmotrite podnetu pritužbu i da preduzmete sve raspoložive mere predviđene odredbama iz članova 7-12 Sudskog poslovnika, te da, u skladu sa Vašim ovlašćenjima i obavezama propisanim odredbama iz članova 49 i 52 Zakona o uređenju sudova, kao lice odgovorno za pravilan rad Suda, učinite sve kako bi se ispitale navedene nepravilnosti i nezakonitosti u radu Suda.

Molim da me u zakonskom roku obavestite o preduzetim merama.

 
Beograd, 17. april 2007.

Srđa Popović, adv., s.r.

 
Treba li uopšte naglašavati da sam na ovu pritužbu od Predsednika Okružnog suda dobio odgovor kako je sudija Nata Mesarević u svemu postupila po zakonu.

Peščanik.net, 18.06.2010.

TEMA – ATENTAT


The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)