Priznavanje Kosova
Koga, kome i kako tužiti?
Lakše je obnašati rodoljublje nego zagrejati stolicu

 
U toku skupštinske rasprave povodom savetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde (MSP) o Deklaraciji o proglašenju nezavisnosti Kosova, a i u široj diskusiji u kojoj su učestvovali i naučni radnici, Vladi Srbije se između ostalog zamera što je preko Generalne skupštine UN zatražila to mišljenje, čiji sadržaj većina učesnika smatra nepovoljnim po Srbiju. Umesto toga, Vlada je, kaže se, trebalo da tuži sve države koje su posle usvajanja te deklaracije priznale Kosovo kao državu.

Zanimljivo je da se u široj i užoj diskusiji skoro nikada ne pominju pitanja koja bi pravnike trebalo najviše da interesuju.

Prvo od njih je, naravno, kome bi se tužbe Srbije uputile? Odmah pada na pamet taj isti Međunarodni sud pravde, koji je po mnogim kritičarima usvojio pogrešno mišljenje, pa čak i pao pod uticaj nekih velikih sila, i čija je većina sudija nesposobna, nečasna i zaplašena. Isplati li se njemu ponovo obraćati kada se sve to zna? Međutim, ovo pitanje nije pravno nego političko, psihološko i moralno i podrazumeva „eksperte“ koji bi unapred mogli da pogode raspoloženje većine sudija MSP. Zato ga treba ostaviti po strani.

Drugo pitanje je praktično i pravno. Naime, MSP je međunarodni sud, koji postupa samo u sporovima između država. Za razliku od unutrašnjih, domaćih sudova, recimo nekog suda u Srbiji, ovom sudu se ne može obratiti svako lice koje želi da se izbori za pravdu u svojoj stvari a da ne ispuni neke dopunske uslove. Nadležnost MSP je fakultativna,što znači da nijedna država ne može biti tužena samo na osnovu Povelje UN i Statuta MSP ili samo zato što postoji, već ona na to mora posebno i izričito da pristane.

Razni su načini davanja tog posebnog pristanka. Države u sporu su mogle da se nekim međunarodnim ugovorom unapred obavežu da će, ako dođe do spora oko njegove primene, izaći pred MSP. Primer za to su tužbe između država sukcesora SFRJ povodom genocida: nadležnost Suda postoji za sve one države koje su ratifikovale Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, čiji član IX predviđa da će se svi sporovi nastali povodom njene primene iznositi pred MSP. Države mogu da pristanu na nadležnost MSP i pošto je spor već izbio time što će se posebnim sporazumom (koji se stručno naziva kompromis) saglasiti da dati spor iznesu pred MSP. Konačno, najobuhvatniji način priznavanja nadležnosti nalazi se u čl. 36 Statuta MSP i naziva se fakultativna klauzula. Prema toj odredbi, svaka država članica UN i potpisnica Statuta MSP može u svako doba dati jednostranu izjavu da pristaje na nadležnost suda u svim pravnim sporovima koji se odnose na tumačenje nekog ugovora, svako pitanje međunarodnog prava, postojanje činjenice koja bi predstavljala kršenja neke međunarodne obaveze i na prirodu i obim obeštećenja zbog kršenja takve obaveze. Države koje su bez rezervi dale takvu izjavu mogu jedna drugu izvoditi pred sud a da za to ne postoji neki novi, posebni pristanak tužene strane. Ima još nekih ograničenja u konkretnim izjavama, koja se moraju uvažiti zbog načela reciprociteta. Najvažnije je istaći da država koja nije dala takvu izjavu ne može da tuži nijednu državu koja ju je dala, da tužba mora da se osloni na nadležnost ustanovljenu recipročnim obavezama, a to znači da je nadležnost onoliko široka koliko dozvoljava najuže sročena izjava.

Jednostavnim pregledom dokumentacije MSP može se utvrditi da u arhivi Suda ne postoji nikakva izjava Srbije data po članu 36. (vidi ovde). To znači da Srbija u ovom trenutku ne može da tuži nijednu državu koja je takvu izjavu dala. Srbija, doduše, može sama dati takvu izjavu i sutradan pokušati da podnese tužbu, ali bi to Sud, kao i u nekim prošlim primerima, proglasio zloupotrebom jer države koje su već dale izjavu nisu imale u vidu da će je dati i Srbija i nisu imale priliku da se tom stanju prilagode. Uz to – ali to je već procena koja nije samo pravna – Srbija bi rizikovala da joj se bez njenog pristanka upućuju tužbe od svih potpisnika fakultativne klauzule, i to tužbe čiji je sadržaj teško predvideti. Kraljevina Jugoslavija je, na primer, u jedan mah dala takvu izjavu u odnosu na Stalni sud međunarodne pravde, ali je nije obnavljala jer je, za kratko vreme koliko je izjava važila, morala da se suoči s neprijatnim tužbama i odlukama koje se je skupo koštale.

Ako ne može da se koristi fakultativnom klauzulom, može li se Srbija pozvati na neki međunarodni ugovor? Verovatno postoje međunarodni ugovori koji se tiču secesije, povrede neutralnosti itd. ali nije poznat ni jedan takav ugovor kojim se uspostavlja nadležnost MSP za sporove nastale povodom njih.  Iz toga se može zaključiti da Srbija, sve i da hoće da tuži neku državu koja je priznala Kosovo, ne može za to da uspostavi nadležnost Međunarodnog suda pravde.

Koji još sud preostaje? Ostali međunarodni sudovi, ili se bave vrlo specifičnim pitanjima, kao npr. Međunarodni sud za pravo mora, ili ne rešavaju sporove među državama već među privatnim pravnim i fizičkim licima, ili sude pojedincima u krivičnim stvarima. Takvi su npr. Evropski sud za ljudska prava, Međunarodni krivični sud i drugi međunarodni krivični sudovi. Koliko se moglo razaznati iz pomenutih rasprava u parlamentu i javnosti, postoji i ideja da Srbija tuži, njihovim sopstvenim sudovima, sve države koje su priznale Kosovo. Ovi su sudovi, naravno, nacionalni, a ne međunarodni. To se (uz velike izdatke) može pokušati, ali u velikoj većini država, ako ne i svima, nacionalni sudovi odbijaju da ispituju odluke upravnih organa u oblasti spoljne politike. Te se odluke smatraju „aktima države“ i njihovo razmatranje protivno je načelu podele vlasti, koje sudovima zabranjuje da umesto vlada vode politiku. Jedino se pred ustavnim sudom (ako ga u toj zemlji ima) može pokrenuti inicijativa protiv organa uprave, pa čak i zakonodavnog organa, ako je svojim aktom prekršio ustav dotične države, a ne ako tužilac misli da je prekršeno međunarodno pravo.

Ah da, postoje i tužbe našim sudovima. I to smo probali 1999. Što da ne? I onako se opet bližimo toj godini. Tu su, vrlo prisutni u medijima,  i tadašnje sudije i branioci po službenoj dužnosti i tadašnji i današnji advokati. Ali, sada su izgledi još manji: onda smo tužili pojedince, Klintona, Širaka, Blera… Sad bi trebalo čitave strane države izvesti na optuženičke klupe naših sudova.

Iz ovoga se, mislim, može zaključiti da vlada Srbije, odnosno njeno ministarstvo nadležno za spoljne poslove, nije pogrešila što je dala inicijativu da Generalna skupština UN zatraži savetodavno mišljenje MSP. Uradila je ono što je mogla da uradi (Ovde nije reč o tome koliko su bili korisni ili štetni prateći šumovi, gestovi i radnje).

Međutim, skupo bi pogrešila i rizikovala počne li s tužbama protiv pojedinih država koje su priznale Kosovo. Ako se već politika mora rukovoditi mitovima, emocijama i lepim željama, nikako ne bi trebalo da se bazira na neznanju. Nije dovoljno roditi se kao rodoljub već znati (naučiti) nešto o tome kako se patriotski ciljevi mogu, u realnom svetu i u realnom vremenu,  ostvariti „na polzu narodnu“ (Dositej).

Peščanik.net, 30.07.2010.

KOSOVO