Pune dve godine je diplomirani fizičar Vuk Jeremić trošio tone kerozina i milione dolara da bi obezbedio da na Generalnoj skupštini UN Srbiji bude odobrena inicijativa za izlazak pred Međunarodni sud pravde u Hagu. Vuk Jeremić je posle glasanja u UN izjavio: “Današnji rezultat, današnje glasanje pobeda je ne samo Srbije, već i pobeda međunarodnog prava i pravde u međunarodnim odnosima. Mislimo da će naši pravni argumenti odneti prevagu, ali je najvažnije to što smo konačno uspeli da prebacimo pitanje budućeg statusa naše južne pokrajine iz političke u pravnu arenu. Zato što su u pravnoj areni naši izgledi najbolji. Srbija je član UN, ona će istupiti pred Međunarodnim sudom pravde sa svojom analizom, Kosovo to ne može učiniti jer ono nije član UN.”

Posle javnog čitanja mišljenja MSP naša politička elita se odlučila za stari mehanizam poricanja realnosti. I opet su svi uključeni: Tadić, Jeremić, patrijarh (mada je puk’o moleban, Bataković, radikali i radikali light, Đelić, Suzana Grubješić, Slobodan Samardžić i članovi ekspertskog tima, za sada se samo čeka dr Koštunica.

I, mada je Srbiji posle odluke MSP bila potrebna tišina i tiha kontemplacija, zahvaljući Vuku Jeremiću saznali smo da ono što je po njemu do juče bila istorijski važna odluka – od danas je to za nas ništa: neobavezujuće mišljenje – savet – pogrešno postavljeno-odgovoreno pitanje.

Mi, izgleda, imamo imunitet od realnosti, ona se na nas ne odnosi. Kao što do sada svi znamo, Vuk Jeremić, Tadić i kabinet započinju novu borbu, novu bitku – bitku za Kosovo, koja neće biti na Kosovu polju nego ponovo na Generalnoj skupštini UN. Jeremić će biti kosovka devojka, Tadić će igrati Cara Lazara, čeka se casting za Vuka Brankovića i nesrećnog Murata.

Za to vreme u međunarodnoj štampi (posebno evropskoj) konstatuju da je kosovska saga završena. Do kraja godine Kosovo će priznati nekoliko desetina zemalja. Od EU se očekuje da u narednih godinu dana i njihovih preostalih pet zemalja članica prizna nezavisnost naše bivše kolonije.

Ali kakva je pozicija Republike Srbije? Jedno je nesporno. Insistiranje na novim pregovorima uz pomoć UN će samo dodatno udaljiti Srbiju od naših partnera u EU i svetu. Čak i ukoliko Srbija bude izdejstvovala nove pregovore, oni mogu biti vođeni samo oko tehničkih – svakodnevnih tema, ali ne i o statusu ili podeli Kosova i Bosne.

Posle mišljenja MSP, Evropska unija je za Srbiju ponovo pripremila novi set mogućnosti. Ukratko, stvar se svodi na ponudu da Srbija zajedno sa EU pronađe novi modalitet odnosa sa Kosovom. Pominje se čak i mogućnost nove rezolucije UN koju bi zajedno pripremili Srbija i EU. Na taj način Srbija bi rešila svoja dva (od ukupno tri – ostaje Ratko Mladić) najveća unutrašnjepolitička i spoljnopolitička problema: Kosovo i svoju perspektivu za članstvo u EU.

Sada se čeka Boris Tadić i ekipa oko njega.

Zapravo postoje dve mogućnosti. Prva je da se uvaži da je ovo kraj kolektivnog mučenja nas građana Srbije, građana Kosova, regiona i cele EU. Ukoliko Tadić i kompanija za Srbiju izaberu prvu opciju, postoji zaista velika šansa da se u relativno kratkom roku izbavimo iz varvarstva u kojem živimo poslednjih 20 godina. Međutim, vrata broj dva donose sasvim drugi rezultat za Srbiju. Ova druga opcija se svodi na samoizolaciju Srbije i odlaganje kandidature za još najmanje godinu dana. Zapravo, ruka EU ispružena Srbiji (koja će biti i formalno definisana 26. jula) predstavlja poslednju šansu za narednih pet do deset godina da naša država započne proces sopstvene normalizacije.

Da jedno odmah bude jasno:  EU (kao i uvek) od nas ne očekuje mnogo. Očekuje se razumno ponašanje Srbije u novonastaloj situaciji. Srbija će od EU dobiti još deset godina strpljenja oko priznavanja Kosova, a za sada se očekuje samo minimalna kooperativnost (po principu: ljudi smo – dogovorićemo se).

Ukoliko ova šansa bude odbijena, očekivano je da će za moju generaciju Srbija ostati večno izgubljena zemlja utopljena u sopstvene mitove. Ovo je takođe i poslednja šansa za Borisa Tadića da istorijski preživi samoga sebe. Ukoliko se odluči za izolaciju zemlje i potpunu blokadu svake perspekitve za sve nas, Tadić zaista rizikuje da u istoriju ode kao potpuni gubitnik, na sličan način kao i njegovi prethodnici Milošević i Koštunica.

I za kraj, omiljeni sport beogradske čaršije: tračarenje. Pisac ovih redova pre dva dana čuo je od jednog zanimljivog izvora da je ludom fizičaru Vuku Jeremiću i njegovom igranju vatrom došao kraj. Kažu ljudi da će Jeremić do kraja godine biti konačno smenjen sa funkcije ministra i postavljen na mesto ambasadora u Moskvi (idealno mesto za idealnog čoveka – može odmah da se sretne sa Mirom Marković i da zajedno napišu udžbenik za buduće diplomate). I mada je ovo peti ili šesti put da čujem istu teoriju o Vučkovoj smeni, ne mogu da odolim a da ne konstatujem sledeće: odlazak Vuka Jeremića u invalidsku penziju u Moskvu bila bi dobra polazna tačka za ocenu duševnog stanja predsednika Republike. Ukoliko pošalje Jeremića kod Putina (uz obećanje da neće dolaziti u Srbiji više od jednom godišnje – samo na slavu DSS), Tadić rizikuje da pokaže svetu i svima nama da je i na Andrićevom vencu ostalo još malo razuma. Ali, ovo je Srbija, zemlja u kojoj lude gljive poput Vuka Jeremića najbolje i najduže uspevaju.

Peščanik.net, 26.07.2010.

KOSOVO