Od onog istorijskog 22. jula 2010. – pre, dakle, tačno deset godina – kad je Međunarodni sud pravde u Hagu doneo odluku da deklaracija o nezavisnosti Kosova ne predstavlja kršenje međunarodnog prava, svet više nije bio isto mesto. Kako je za tom sramnom odlukom uskoro potom usledila i njena jednako nepromišljena potvrda od strane Generalne skupštine UN, „Pandorina kutija je zauvek otvorena“, kako su tih, sada već davnih dana naglašavali mediji, u zemlji i inostranstvu, svodeći sve na oveštali kliše.

A od svih ljudi na ovom svetu upravo je On, naravno, najbolje znao šta sledi. Smrknutog lica, poražen, napušten i usamljen, samo je još čekao da vidi kako će se stvari odviti.

Evo kako: najpre će Republika Teksas proglasiti unilateralnu secesiju od SAD. Nekadašnji Predsednik SAD Barak Obama oklevaće s vojnom intervencijom protiv pobunjene države, Generalna skupština UN će zauzvrat brzo podržati secesiju, i dok izgovoriš Howdy cowboy! usamljena zvezda zablistaće u svom punom sjaju kao jedna od punopravnih članica ove globalne organizacije. Tako će, nakon kosovskog presedana, biti stvoren i planetarni domino-efekat, grozna lavina koju više niko neće biti u stanju da zaustavi: Kvebek će se prvi otcepiti od Kanade, a za njim hitro i Alberta i Britanska Kolumbija, Čiapas će se osloboditi od Meksika, Nevis od Svetog Kitsa, Tobago će proglasiti nezavisnost od mrskog mu Trinidada, Porto od Rika, Sao Tome od Principea, Antiohija od Kolumbije, Malvinska ostrva od Argentine. Nekako istovremeno, otcepiće se Kabilija od Alžira, a nezavisnost će, premda ne bez mnogo prolivene krvi, osvojiti i Severne oblasti Obale Slonovače, Republika Kabinda će proglasiti ostvarenje hiljadugodišnjeg sna svih Kabinđana za nezavisnošću od Angole, dok će se beli orao raširenih krila s egidom i krstom, simbol novorođene Koptske Faraonske Republike, zavijoriti na novopostavljenom jarbolu ispred sedišta UN u Njujorku.

Uopšte, tih godina burnih promena u čitavom svetu, jarboli će se množiti iz dana u dan i mnogima će se – s pravom – činiti da ova organizacija realno više i ne radi ništa drugo izuzev što neprestano diže kojekakve neobične, nikad pre viđene zastave, uz svečano intoniranje svih tih sveže komponovanih državnih himni.

Lavini novih država tu, međutim, nikako neće biti kraj. Jer, dok će pripadnici Ujedinjene narodne armije Republike Gambele voditi krvave obračune s etiopskim lojalistima, a Zapadna Sahara se diplomatskim sredstvima boriti za otcepljenje od Maroka, u post-sovjetskim republikama doći će do prave implozije i zbrke, u kojoj će Abkhazija konačno raskrstiti sa Džordžijom, a samo dva meseca kasnije isto će učiniti i Južna Osetija. Ni Nagorno-Karabah neće više biti u Azerbejdžanu. Čečenija, Dagestan, Ingušetija – novo, novo, novo. Kurdi će se konačno otcepiti od Sirije i Iraka i dobiti svoju državu, a i Južni Jemen prestaće da bude sastavni deo Jemena, uprkos svim onim uzaludnim grafitima „Južni Jemen je srce Jemena!“ kojima će dugo biti išarana čitava Sana.

Što se Evrope tiče, u njoj će se zemlje za deset godina toliko usitniti da će na koncu biti nemoguće uočiti ih sve bez lupe na standardnoj mapi sveta promera 1:50.000.000. Grci će u Albaniji zasnovati svoju autonomnu Republiku Severni Epir, Makedonija će se pocepati, Istra će napustiti Hrvatsku, o onome što će se dogodti sa Srbijom i Bosnom bolje da i ne pričamo, Valonija i Flandrija naslediće Belgiju, nad Moravijom će se zavijoriti crveno-žuti bajrak smenivši češku trobojku, Dansku će napustiti i Farska ostrva i Grenland, Britaniju Gibraltar i Škotska i Kornvol i Severna Irska. Burgonja, Alzas-Loren, Bretanja, Korzika, Normandija, Bavarska, Lombardija, Toskanija, Umbrija, Sardinija, Sicilija, Frizija, Gornja Silezija, Galicija, Katalonija, Baskija – sve će one postati ponosne mlade evropske zemlje.

Godine će se nizati, a države će se i dalje neprestano raspadati, čitavi komadi otpadaće s njih u toj globalnoj političkoj eroziji, svetska ekonomija beležiće, prirodno, neprestan pad, kriza će smenjivati krizu, ratovi će buktati na mnogim stranama planete istovremeno, a UN će za vreme čitavog drugog Ban Ki-Munovog mandata neumorno dodavati nove i nove jarbole, najpre u dva, a onda i u čitava tri reda. Zastave će se na njima veselo vijoriti, čitavo jedno malo more najneverovatnijih boja, heraldičkih simbola i suludih grafičkih rešenja. Po okončanju drugog mandata Ban Ki-Muna, za novog Generalnog sekretara biće proglašen Apolo Garsija Ćino, nekadašnji pobednik peruanske verzije Velikog brata, talk show voditelj, ogromna tv-zvezda u svojoj domovini i narodni tribun u usponu. Njegov period biće obeležen neprestanim adaptacijama i radovima u samom sedištu UN u Njujorku, a u trećoj godini rukovođenja organizacijom Generalni sekretar Ćino, čovek brzih rešenja, potpisaće nalog za izgradnju tzv. „UN II“ – replike postojeće građevine u koju će biti smeštene praktično sve novostvorene zemlje uz nekoliko standardnih, dobro poznatih parija ove disfunkcionalne organizacije. Bez obzira na to što će dve skuštine biti povezane na sve moguće načine, ova zlosrećna odluka rezultiraće novom podelom sveta, na tzv. „Salu 1“ i „Salu 2“, a to će, opet, u retrospektivi, dovesti do poslednjeg svetskog rata i konačne propasti ljudske civilizacije. Ali, ne pre nego što po okončanju prvog i jedinog mandata Apola Garsije Ćina, od strane dvadeset stalnih članica Saveta bezbednosti ne bude proglašen i jubilarni deseti Generalni sekretar u istoriji UN, ujedno i najmlađi u njenoj istoriji – perspektivni kosovski političar Ramuš Haradinaj.

Eto, tako će se stvari odviti.

A On… Ostario je za ovih deset godina. Vidno. Život ga je išamarao. Često se budi u sred noći, u znoju. Dahće neko vreme, pa se privije uz usnulu suprugu, i žmuri i ćuti. Misli – a ne, ovo se ne događa. Južni Jemen nezavisan, a Ramuš Haradinaj Generalni sekretar UN? Ne, ne, ovo mora da je košmar. Ja sad sigurno spavam i sanjam. Ovo je nešto iz čega ću se probuditi.

Ali, ne budi se. Ramuš Haradinaj jeste Generalni sekretar UN jednako kao što Južni Jemen nije više u Jemenu. Realnost je groznija od najgoreg košmara.

Oprezno, da ne probudi suprugu, Onustaje iz kreveta pa u dnevnoj sobi, na svom laptopu, dugo gleda onaj deset godina stari snimak iz Haga. U jednom trenutku, kad se njegovo sopstveno lice nađe u prvom planu, onako bledo i odvažno u porazu, čvrsto stegnutih usana i rezigniranog pogleda – tako se to radi! tako se brane čast, dostojanstvo i teritorijalni integritet jedne zemlje! tako, a ne ko ovi danas! – on stavlja pauzu i dugo gleda samog sebe iz tog davnog doba, hiljadu godina mlađeg nego danas, i ne trepće, sve dok mu suze ne navru u oči.

„Šta sam vam govorio, šta sam vam govorio“, ponavlja tad kroz jecaje, steže pesnice i škrguće zubima, „da ste me samo poslušali! Da ste me samo poslušali!“

Ali, eto, nisu; jebiga – nisu.

Peščanik.net, 26.07.2010.

KOSOVO