Kako je u svom znanom spisu Politika priznanja naglasio kanadski teoretičar Charles Taylor, dužno priznanje nije samo kurtoazija koju ljudima dugujemo. To je naime životno značajna ljudska potreba.
Kad bi naime dužno priznanje bilo samo kurtoazija, imali bismo pred sobom pitanje ličnog morala. Ako bi pak bio posrijedi život kao takav, susreli bismo se s neprikosnovenošću života kao pravrednotom svjetskog etosa. A iako pri dužnom priznanju nije riječ samo o ličnom moralu ni svjetskom etosu, svejedno je riječ o životno značajnoj potrebi, problemu globalne etike, problemu koji je tek danas globalan, budući da kao takav nije oduvijek.
Dvije su bitne povijesno-socijalne promjene, svojim međudjelovanjem, inaugurirale to novo stanje.
Prva je kolaps društvenih hijerarhija koje su nekoć bile osnova časti; časti koja je pripadala samo nekima na vrhovima društva i podudarala se s nejednakošću među ljudima. Da bi neki imali čast u ovom smislu, bitno je da je nema svako. Otuda povezanost između časti, počasti i prethodnih prava, preferencija ili privilegija. Moderno poimanje čovjekova digniteta u univerzalističkom i egalitarnom smislu je dakle nešto sasma drugo, nešto suprotno od pozicije časti. Nije slučajnost da je u demokratskim društvima novi, moderno prošireni pojam dostojanstva istisnuo stari pojam časti. Posljednji koji je pokušao očuvati pojam časti bio je socijalizam, naime svojim sloganom: radu čast i vlast. Vlast, to će reći nadvlast, jer tim je sloganom nastojala svoje privilegije mimo demokratskih pretpostavki fiksirati komunistička Partija kao samozvana zastupnica proletarijata, radničke klase. I zbog te, na prvi pogled nevidljive, povezanosti komunizma i feudalizma morale su komunističke partije prije ili kasnije sići, nestati s pozornice povijesti.
U demokraciji nema više plebsa i baruna, odnosno barunica, svi smo gospodini, odnosno gospođe. Nema više razlike između “prvorazrednih” i “drugorazrednih” građana. S pomakom časti prema dostojanstvu nastala je politika univerzalizma koja je naglasila jednako dostojanstvo svih građana, a sadržaj te politike je bilo izjednačavanje prava i oslovljavanja. Niko nije bez osnovne časti, zato čast kao društveno identifikacijski kriterij razlikovanja automatski otpada. Time je nastupilo novo razumijevanje individualnog identiteta, identiteta što ga nalazim u sebi i kao takav je zato karakterističan samo za mene. Nastaje ideal prema kojem treba biti vjeran sebi i svom vlastitom osobenom načinu bivstvovanja. Posrijedi je ideal autentičnosti. Već se u XVIII vijeku utvrdilo da su ljudska bića obdarena moralnim čulom, odnosno intuitivnim osjećajem za dobro i loše.
Unutrašnji glas, glas savjesti kazuje nam što je ispravno da činimo, a što nije ispravno. Neovisno o očekivanim božjim sankcijama, nagradi ili kazni, što je spadalo u prethodno doba, zajedno s kalkulacijom, izraženom na primjer kupovanjem indulgencija. Sada smo svjedoci krupnog subjektivnog okreta u modernoj kulturi, okreta prema novoj formi unutrašnjosti po kojoj mi počinjemo misliti o sebi kao bićima s unutrašnjim dubinama.
Taj autorefleksivni okret zahtijeva autentični moralni dodir sa samim sobom, bez samoljublja ili gordosti. Riječ je o le sentiment de l’existence, kako kaže Rousseau, osjećaju egzistencije koji se izražava kroz autentičnost, kroz iskrenost sa samim sobom i iskrenost pred drugima. Po tom idealu autentičnosti svako živi svoj život, sa svojim načinom bivstvovanja, po svojoj “mjeri”, na svom vlastitom putu. Biti vjeran sebi znači biti vjeran svojoj vlastitoj izvornosti, koja je ono što samo ja mogu artikulirati i otkriti. Artikulirajući je, ja također određujem sebe. Ostvarujem potencijalnost koja je u pravom smislu moja vlastita. Ovo je razumijevanje u pozadini modernog ideala autentičnosti i svrhe samoispunjenja i samoostvarenja kojima se ovaj ideal obično izražava. Na ravni socijetalnosti, samoispunjenje i samoostvarenje dakako nisu ništa drugo nego samoodlučivanje i samoodređenje.
Kad je Herder ta određenja prenio s ravni pojedinca na ravan naroda, u Evropi smo dobili pojam nacije, naroda s vlastitom državom, jer bez (vlastite) države nema samoodlučivanja i samoodređenja. U novije vrijeme, u prijašnjem stoljeću, takva se ideja autonomnog i autentičnog subjekta proširila od pojedinca i naroda i na različite druge socijalne skupine. S težnjom za izražavanjem vlastitog identiteta ujedno se razvila i želja za priznanjem od strane drugih. Oblikovanje identiteta i jastva odvija se u stalnom dijalogu i borbi s drugima, posebno s onima do kojih nam je stalo, s onima što ih smatramo značajnim drugim. Intimno ulazi u sferu javnog. Nalazimo se ne samo u području ličnog izraza, nego i u području javnog prizna(va)nja, a time pred politikom priznanja jednakosti, odnosno jednakog priznanja. Danas se taj pomak najočitije, upravo u svom središtu, izražava ako se zaustavimo kod diferencije svih diferencija, naglašavanjem jednakog dostojanstva svih, ne samo građana, nego i, ako ne čak prije, građanki.
Time smo već dospjeli na rub novog, post-modernog okreta. Ako svako, na individualnoj i kolektivnoj ravni, mora biti priznat zbog svojeg jedinstvenog identiteta, tada se polako od politike identiteta i jednakosti okrećemo prema politici razlike i različitosti. Politika jednakog dostojanstva donosi jednaku košaricu prava i privilegija na podlozi univerzalno istog. Kad pak pređemo na priznanje jedinstvenog identiteta nekog pojedinca ili skupine, njihove različitosti (drugosti) od svega drugoga, tad smo posred politike razlike i različitosti. No ne na ravni koja je prethodila identitetu, što je vrijedilo za predmoderna tradicionalna društva, nego na ravni već dosegnutog i priznatog identiteta; ne na podlozi unificirajuće modernosti, nego na podlozi disperzivne postmodernosti. Ona i dalje onemogućuje privilegiranje moćnih, no omogućuje privilegiranje nemoćnih, slabih: žena (kao slabijeg spola), djece, invalida, homoseksualnih osoba, etničkih manjina…
Dakle, upravo na pozadini načela univerzalne jednakosti politika jednakopravnosti razlika i različitosti raskrinkava diskriminacije svih vrsta, odbacuje drugorazredna državljanstva, identificira se s politikom dostojanstva. No kad je sve jednom dosegnuto, obje politike opet divergiraju. Jer načelo pozitivne diskriminacije zahtijeva da namijenimo statusno priznanje nečemu što nije svima zajedničko, što se univerzalno ne dijeli. Drugim riječima: mi dajemo dužno priznanje i status samo onome što je univerzalno prisutno – svako ima identitet – time što priznajemo ono što je specifično za svakoga. Univerzalni zahtjev jača priznanje posebnosti!
Dakle, nalazimo se pred novim, drukčijim konceptom liberalizma, prema kojem i liberalno društvo može biti organizirano preko određenja dobrog života, a da ga pri tome ne gledamo kao na preziranje i omalovažavanje onih koji se lično ne slažu s takvim određenjem. Ako priroda dobra zahtjeva da ga ljudi traže zajedno, on tada postaje element kolektivne, ako već ne i globalne etike, odnosno politike. Liberalno društvo sada se izražava i potvrđuje načinom kako tretira manjine, pa i one koje ne prihvaćaju javno određenje dobra, i iznad svega pravima koje daje svim svojim članovima. A pod tim pravima se misle ona temeljna i središnja, naime ona prava što su ih liberalna društva priznavala od samog početka liberalne tradicije: pravo na život, sloboda savjesti, sloboda govora, sloboda udruživanja, sloboda vjeroispovijesti, formalizacija sudskih postupaka itd. Opasnost što ga sadrži ta liberalna tradicija jeste u tome da pod njenim nebom previđamo bitna određenja koja se odnose na temeljno pravo na stvari koje pojedinac sam izabere i zahtijeva. Moraju se, prema tome, razlikovati temeljne slobode, one koje se nikada ne smiju narušiti i koje stoga treba da su neoborivo zaštićene, s jedne strane, od povlastica i prava koji su važni ali koji se mogu opozvati ili ograničiti zbog razloga javne politike – premda bi bio potreban jak razlog da se to učini – s druge strane. Društvo s jakim kolektivnim ciljevima može biti liberalno samo ako je sposobno da poštuje raznolikost i drugačijost, prije svega u ophođenju s onima koji ne dijele njegove zajedničke ciljeve; i pod uvjetom da može ponuditi primjerenu zaštitu osnovnih ljudskih prava i građanskih sloboda. Bit će, nesumnjivo, još napetosti i poteškoća u međusobnom povezivanju ovih ciljeva, ali to nije nemoguće i problemi nisu u principu veći od onih s kojima se susreće svako liberalno društvo koje mora spojiti, na primjer, slobodu i jednakost, blagostanje i pravdu.
Ukratko, politika jednakog poštovanja ne homogenizira razlike. Liberalizam novog tipa nije slijep za razlike. Naprotiv. Ističe ih upravo kao takve.
Ako pojedinac živi svoju razliku, tada je njegov grupni identitet element ličnog identiteta. Taj princip je kao princip priznavanja jedan od osnovnih principa današnje globalne etike.
Peščanik.net, 18.11.2010.
LGBTQIA+
