1. Uvod

Pretpostavljam da se sjećate: prije dvije godine (9. juna 2009.), Svjetska zdravstvena organizacija (World Health Organization; WHO)1 je, pogurana događajima koji su se velikom brzinom smjenjivali tokom prethodnih par mjeseci, odlučila da proglasi pandemiju gripa, prvu u 21. vijeku. To je proglašenje istovremeno značilo i premijerno aktiviranje planetarnog sistema odbrane od jednog infektivnog agensa, koje je postalo moguće tek nakon 2005., kada je 194 zemalja osnivačica WHO usvojilo reviziju obavezujućih dokumenata pod nazivom International Health Regulations (IHR).

Taj sistem odbrane je u nekim segmentima funkcionisao izuzetno, dok je u drugim prilično zakazao. Veliki dio ljudi je upozorenja koja su stizala od zdravstvenih službi shvatio ozbiljno, dok je takođe veliki broj odlučio da se prikloni alternativi: mišljenju kako se radi o naduvanoj opasnosti, konstruisanoj da bi se napunili nečiji džepovi ili uvela kontrola nad stanovništvom. Padale su teške riječi, punila se urgentna odjeljenja, zasijedali komiteti, usijavali se optički kablovi. Pojava jednog virusa je aktivirala pun asortiman naših mehanizama nošenja sa stvarnošću: od imunoloških do psiholoških, od ličnih do međunarodnih.

U međuvremenu, znanje o pandemiji se prilično nagomilalo: broj dosad objavljenih biomedicinskih studija koje u sebi sadrže pojmove influenza, pandemic i 2009 premašuje 4 hiljade. Uprkos tome, nema razloga da se pretpostavi kako je to znanje, dosadno i zahtjevno, uspjelo da se probije kroz nanose dezinformacija, predrasuda i zaborava, i dopre do prosječnog konzumenta vijesti: i građanin i država i mediji su u proteklih dvije godine imali mnoštvo drugih prioriteta.

Pandemija je, međutim, bila važna. Bila je to generalna proba, ispit pred koji čovječanstvo ponovo može biti stavljeno svakog trenutka. Stoga su iskrivljene predstave o njoj potencijalno opasne i veoma skupe. Kad je zdravstvena zaštita u pitanju, jaz između realnog stanja stvari (predstavljenog rezultatima naučnih studija, kao najbolje aproksimacije realnosti koju posjedujemo) i predstave u našim glavama nije samo pitanje „pogleda na svijet”; kao i u slučaju globalnog otopljavanja, to je pitanje opstanka.

Ovaj tekst je pokušaj odgovora na osnovne nedoumice vezane za grip, pandemiju i vakcinu.

2. Slijed događaja

Poslije par decenija kretanja među svinjama i pticama, jedan od podtipova virusa gripa je uspio da „skoči” sa vrste Sus scrofa (svinja, domaća) na vrstu Homo sapiens (čovjek, razuman) negdje u aprilu 2009, kada su u Kaliforniji i Meksiku na odjeljenja urgentne medicine primljeni prvi pacijenti sa snažnim respiratornim infekcijama. Brzo je ustanovljeno da je uzročnik infekcija dotad nepoznati podtip influence A/H1N1, što će reći da se radilo o strukturi2 koja je prošla relativno temeljnu reorganizaciju genetskog materijala. Takva vrsta genetske promjene kod virusa, poznata pod nazivom antigenic shift (u slobodnom prevodu, „antigenski preobražaj”), je dosta rjeđa od blažih, relativno čestih mutacija, za koje se koristi termin antigenic drift („antigensko lutanje”).3 Spoznaja da se virus A/H1N1 pojavio u temeljno izmijenjom obliku istovremeno je značila (a) da na njega malo ko ima imunitet, i (b) da je po nastanku i strukturi sličan onom koji je 1918. uzrokovao pošast prozvanu „španska groznica”, za koju se procjenjuje da je sa sobom odnijela između 20 i 100 miliona žrtava. Da stvar bude gora, novi H1N1 se pojavio tek nakon što je proizvodnja sezonske vakcine otpočela, obišao je svijet za svega šest nedjelja, a dio godine najpovoljniji za širenje infekcija (jesen-zima, kad se kašlje i kija na sve strane, a Homo sapiens se drži zatvorenih prostorija) je bio praktično pred vratima.4

Za ovu priču je od prilične važnosti to što je sama brzina širenja virusa bila dovoljna za proglašenje planetarne uzbune: WHO je nekoliko mjeseci prije donošenja odluke usvojila nova pravila o proglašenju pandemije, čime je stavljen van snage pređašnji kriterijum, koji je uključivao i procjenu težine nastalog oboljenja.5 Uprkos tome što je brzina širenja virusa bila dovoljna da se aktiviraju mehanizmi ustanovljeni 2005. godine, na odluku da se pritisne crveno dugme su sasvim izvjesno uticale i vijesti iz Meksika, koje su ukazivale da virus nema mnogo milosti.6 Nakon oglašenja uzbune uslijedio je brižljivo pripremani odgovor, koji je podrazumijevao aktiviranje predugovora sa farmaceutskim kućama i masovnu vakcinaciju stanovništva. Proces proizvodnje vakcina protiv gripa je još uvijek spor i toliko pipav da uključuje manualnu inokulaciju kokošjih jaja.7 Doze su kasnile gotovo svuda, a ponajviše u siromašnim zemljama. Program imunizacije je obuhvatio svega par stotina miliona ljudi iz čitavog svijeta (dakle, ni 10% čovječanstva), uz manje ili više otpora.

I prije zvaničnog okončanja pandemije, bilo je prilično jasno da virus nije ni izbliza inficirao i pobio onoliko osoba koliko se prvobitno strahovalo. Finalne brojke WHO još uvijek nisu dostupne, ali su američki Centri za prevenciju i kontrolu bolesti (CDC; Centers for Disease Control and Prevention) objavili svoj krajnji bilans za period april 2009. – april 2010: oko 60 miliona inficiranih (ili svaki peti stanovnik), preko 270 hiljada hospitalizacija i preko 12 hiljada žrtava. Osim toga, studija CDC-a je pokazala i da su stope hospitalizacije i smrtnosti među djecom i osobama mlađim od 50 godina bile nekoliko puta veće od onih koje su pratile „obični”, sezonski grip tokom prethodne dvije decenije. S druge strane, izvještaj iz Velike Britanije ukazao je na dosta nižu stopu infekcije u odnosu na SAD (1% naspram 20%), na sličnu ukupnu stopu smrtnosti među inficiranima (0,02%, ili 2 osobe na svakih 10 hiljada), ali i na odsustvo izraženijeg efekta kod mlađih osoba. Nasuprot američkoj, britanska studija je posljedice pandemije 2009-10. uporedila sa tri planetarna napada gripa u 20. vijeku (1918-19., 1957-58. i 1967-68.), zaključivši da smo ovog puta poredbeno najbolje prošli. Osim ove i još nekoliko sitnijih metodoloških razlika, treba naglasiti da je američka studija obuhvatila dvostruko duži period posmatranja (što donekle objašnjava veliku razliku u procentu inficiranih osoba) i da je američki uzorak bio nekoliko puta veći, što znači da je mnogo pouzdaniji izvor informacija o podgrupama (kakve su, na primjer, starosne). U svakom slučaju, i američka i britanska studija, najobimnije i najkompletnije zasad dostupne, pružaju sliku značajno povoljniju od najgorih projekcija, koje su bile na snazi početkom ljeta 2009.

3. Kontroverze i „kontroverze”

Od samog početka, pojavio se žestok otpor odluci o pandemiji i predviđenom planu vakcinacije, iz razloga koji jesu i nisu legitimni. Test legitimnosti nije bio previše komplikovan: dobar dio buke i bijesa je bilo lako odbaciti na osnovu toga što, sa stanovišta nauke, nije imao smisla (o čemu više nešto kasnije), ali nekoliko optužbi jeste zahtijevalo ozbiljan tretman.

Kao prvo, iako se proces proizvodnje i testiranja vakcina protiv pandemskog gripa ni po čemu nije razlikovao od onog koji se koristi svake godine za sezonske doze, te stoga vakcine protiv tog virusa nije bilo neophodno tretirati kao „nov” preparat (što takođe ne bi bilo spojivo sa hitnošću čitave operacije, budući da bi de novo testiranje trajalo godinama), bilo je nemoguće sa apsolutnom sigurnošću umiriti zabrinute glasove, koji su ponavljali kako je previše riskantno primati vakcinu koja „nije dovoljno testirana”. Iako su argumenti u prilog bezbjednosti nove vakcine zvučali ubjedljivije od razloga za zabrinutost – sezonske vakcine su bezbjedne, iz godine u godinu; rizik od infekcije i posljedica daleko nadmašuje rizike koje sa sobom nosi vakcinacija – pandemija se veoma brzo pretvorila u aferu sa jakim optužbama, i mnogim poslenicima zdravstvenih službi je sigurno bilo prilično nelagodno što, praktično po definiciji, nisu imali zadovoljavajuće iscrpne informacije o proizvodu čiju su masovnu upotrebu zagovarali.

Drugo, uprkos početnim naporima WHO-a da zadrži u tajnosti identitet članova svog Komiteta za hitne situacije (Emergency Committee), tijela koje je predložilo donošenje odluke o pandemiji, njihova imena su procurela u javnost, a sa njima i saznanje da su neki od njih sarađivali sa farmaceutskom industrijom. To su, treba li naglasiti, mnogi shvatili kao krunski dokaz uticaja proizvođača vakcina na odluku samu. Izvjesni Dr. Tom Jefferson, na primjer, britanski epidemiolog čija je specijalnost procjena efektivnosti zaštitnih mjera protiv gripa i jedan od najglasnijih kritičara vakcina, dao je u proljeće 2009. intervju njemačkom nedjeljniku Der Spiegel, koji je naslovljen „Čitava industrija čeka na pandemiju”.

I treće, postavljeno je pitanje proporcionalnosti i adekvatnosti odgovora: da li je imalo smisla angažovati tolike resurse u odbranu od opasnosti koja se ispostavila mnogo blažom nego što se isprva strahovalo? Na kraju krajeva, u mnogim evropskim zemljama iskorišteno je svega 10-15% doza kupljenih po cijenama koje su, navodno, bile 2-3 puta veće od onih koje se primjenjuju za sezonske doze.8 Već pomenuti Dr. Jefferson (koji je za ovu priču važan, i o čijem će radu detaljnije biti riječi nešto kasnije) je u smislu prevencije prednost otvoreno davao tzv. „fizičkim” metodama, poput čestog pranja ruku.

U sljedeća tri odjeljka, pokušaću da sumiram rezultate mnogobrojnih studija i izvještaja objavljenih od decembra 2009. naovamo, koji pružaju prilično dobar uvid u osnovanost ovih primjedbi.

4. Pitanje prvo: Da li je vakcina protiv pandemskog gripa A/H1N1 bila bezbjedna?

Sredinom februara 2011., The New England Journal of Medicine (NEJM), koji važi za najugledniji medicinski časopis na svijetu,9 objavio je studiju Dr. Lianga i kolega iz kineskog CDC-ja, koji su ponudili dosad najobuhvatniji prikaz bezbjednosti vakcine protiv svinjskog gripa koja je bila u upotrebi tokom 2009/2010. Oslanjajući se na gigantski zdravstveni sistem kakav je kineski, autori su bili u stanju da zabilježe neželjene reakcije na uzorku od 89,6 miliona ubrizganih doza (što je otprilike ravno vakcinisanju svakog stanovnika Njemačke i Austrije) i rezultati su prilično nedvosmisleni: ukupno je zabilježeno 8,065 neželjenih reakcija, iliti svega 90 na svakih milion doza, što je stopa od 0,009%. Od tih 8,065 neželjenih reakcija, svega 1,083 (13,4%; 12,1 na milion doza) su bile teže, od kojih gotovo sve alergijske (dakle, relativno brzo prolazne). Uz to, tokom 6 mjeseci koje je studija obuhvatila, među onima koji su primili vakcinu prijavljeno je svega 11 slučajeva Guillain-Barré-ovog sindroma (rijetkog oblika paralize koji plauzibilno može da bude izazvan vakcinacijom, mada je pitanje da li se to zaista dešava), što je stopa niža od prosječne kineske stope za šestomjesečni period. Od ukupno 10 ljudi koji su preminuli iznenada u roku od 9 dana nakon dobijanja vakcine (što je uveliko u domenu statističke greške),10 samo jedna osoba se već nije nalazila u teškoj, potencijalno smrtonosnoj zdravstvenoj situaciji.

Studija čiji je zadatak bio ispitivanje neželjenih reakcija na vakcinu ima još, i sve ukazuju na odsustvo ozbiljnijih problema; one se, međutim, veličinom uzorka ne daju uporediti sa ovom kineskom, tako da se u njihove detalje neću upuštati. Zaključiću umjesto toga da poslenici zdravstvenih službi mogu mirno da spavaju: vakcina jeste bila bezbjedna i, što je još važnije, rizici povezani s njom bili su, prema očekivanjima, mnogostruko manji od rizika koje je sa sobom nosila infekcija.11

5. Pitanje drugo: Da li je odluka o pandemiji donešena pod uticajem farmaceutske industrije?

Mogući uticaj farmaceutskih kuća na WHO je teško bilo odbaciti a priori (mada nije da nisam pokušao), prvenstveno zbog otkrivanja veza nekoliko eksperata iz Komiteta za hitne situacije sa farmaceutskim kućama. Ta činjenica nije promakla Potkomitetu za zdravstvo Savjeta Evrope, koji je u svom izvještaju izrazio zabrinutost spram mogućnosti da su interesi farmaceutske industrije stavljeni ispred interesa javnosti. Osim toga, Savjet Evrope je optužio WHO da je u danima donošenja odluke bila pod uticajem fenomena poznatog pod nazivom „groupthink”, koji nastaje kad se udruže ljudi koji isto ili slično misle, i kad je značajno umanjena šansa sagledavanja situacije van zadatog okvira. Izvještaj Savjeta Evrope je objavljen u junu prošle godine, praktično istog dana kad i članak u uglednom medicinskom časopisu British Medical Journal (BMJ), koji su potpisali Deborah Cohen, članica uredništva, i Philip Carter, novinar iz Biroa za istraživačko novinarstvo u Londonu, u kom se iznosi niz navodnih nepravilnosti vezanih za prijavljivanje konflikta interesa od strane nekolicine članova Komiteta za hitne situacije. Budući da se u izvještaju Savjeta Evrope, osim izražavanja opšte zabrinutosti, ne pominje niti jedan konkretan primjer konflikta interesa, i budući da se članak objavljen u BMJ-u gotovo isključivo bavi konkretnim primjerima tih konflikata, teško je oduprijeti se izazovu da se ta dva dokumenta, koja su publikovana praktično istovremeno, posmatraju kao jedan.

Ipak, uprkos žestokoj kritici, Savjet Evrope je u pomenutom izvještaju pohvalio odluku WHO-a da svoje aktivnosti oko pandemije ustupi na uvid i ocjenu nezavisnoj ekspertskoj grupi, posebno pozdravivši činjenicu da je za predsjedavajućeg te grupe odabran Dr. Harvey Fineberg, predsjednik američkog Instututa za medicinu (IOM, Institute of Medicine), moguće najprestižnijeg skupa medicinskih stručnjaka na svijetu. Finebergova komisija je gotovo godinu dana iščitavala dokumenta i izvještaje, intervjuisala čelnike WHO, njihove kritičare, predstavnike nacionalnih zdravstvenih službi i farmaceutskih kuća, da bi u martu ove godine objavila svoj preliminarni izvještaj, koji je krajem maja usvojen na skupštini zemalja-članica WHO. U tom izvještaju, čiji cilj je bio dvostruk – ocjenjivanje učinka propisa IHR, kao osnove za djelanje WHO u hitnim globalnim situacijama, te ocjenjivanje načina na koji je WHO djelovala tokom pandemije – Fineberg i saradnici zaključili su sljedeće:

(1) Revizija propisa IHR iz 2005. je omogućila da se svijet bolje pripremi za hitne situacije, ali osnovni mehanizmi zaštite u mnogim sredinama još uvijek nisu sasvim funkcionalni, niti su na putu da to postanu;

(2) WHO se dobro pokazala u mnogim aspektima vezanim za pandemiju, sučelivši se sa sistemskim poteškoćama, ali i pokazavši izvjesne nedostatke; dokaza o potpadanju pod uticaj farmaceutske industrije nije bilo;

(3) Svijet je loše pripremljen za opasnosti koje bi pratile sljedeću pandemiju gripa ili bilo koju sličnu prijetnju.

Osim toga, Fineberg i kolege smatraju da je WHO svakako trebalo da bude transparentnija u pogledu biografija članova svog Komiteta za hitne situacije, i da je način na koji je javnost obaviještena o novim kriterijumima za proglašavanje pandemije (sadržaj sajta WHO-a je promijenjen bez prethodne najave ili objašnjenja, mada je proces usvajanja tih kriterijuma trajao godinama) bio kao stvoren za nastajanje teorija zavjere. Uz to, komisija predlaže da se, uprkos objektivnim preprekama, razviju instrumenti za kvantifikaciju težine oboljenja, budući da to može poboljšati usmjeravanje resursa, te da se šest stepena kojima se definiše globalna infekcija svedu na tri. Međutim, komisija kritikuje WHO i što svoje odluke nije branila odlučnije. Oni koji se ne mogu oteti utisku da je WHO produžena ruka farmaceutske industrije, komisija dalje kaže, potcjenjuju etos njenih službenika, u kojem centralno mjesto zauzima zaštita zdravlja i ljudskih života. Finebergov izvještaj (čije pažljivo čitanje najtoplije preporučujem, po mogućstvu uporedo sa izvještajem Savjeta Evrope i člankom iz BMJ-a) takođe pruža detaljan uvid u stanje i izazove zdravstvene zaštite na globalnom nivou i daje niz preporuka kako da se isto poboljša.

Budući da se Finebergova komisija sastojala od članova koji su priznati autoriteti iz relevantnih disciplina, i koji nemaju veze ni sa proizvođačima vakcina niti sa WHO, te uzevši u obzir ogroman autoritet koji uživa sam Dr. Fineberg, teško je pronaći legitiman razlog da se u ocjene te komisije sumnja.12 Implicitno, objavljivanje njenog izvještaja predstavlja poziv da se na jedan tas postavi naše lično viđenje pandemije (najčešće formirano na osnovu podsvjesnih tendencija i indirektnog „dokaznog materijala”, po pravilu pokupljenog iz medija i raznih internet foruma), a na drugi rezultati jednog sistematskog, analitičkog i – po svim kriterijumima – poštenog uvida u kompletan dostupan materijal. Mislim da zamišljanje te vage, i podsjećanje na princip da nije nevinost, već krivica ono što treba dokazati, ne ostavljaju previše mjesta za dilemu po pitanju tasa na kom počiva veća težina.

6. Pitanje treće: Da li je odgovor na nalet virusa A/H1N1 bio proporcionalan i adekvatan?

U izvještaju Potkomiteta za zdravstvo Savjeta Evrope, jedna od najozbiljnijih zamjerki na račun WHO se odnosila na proporcionalnost odgovora: da li je situacija opravdavala uložena sredstva?

Odgovor na ovo pitanje se može nazreti u studijama koje su socioekonomske aspekte kampanje vakcinacije evaluirale direktno – dakle, ne na osnovu spekulacija, već konkretnih podataka. Te studije ukazuju da je, uprkos značajnim troškovima, primijenjeni odgovor na virus bio društveno isplativ, te samim tim barem minimalno proporcionalan i adekvatan. Nalazim da je u tom pogledu posebno zanimljiva analiza Dr. Lone Simonsen i kolega, koji su u prvi plan postavili činjenicu da je pandemski virus prvenstveno bio fatalan za mlađe osobe (prosječna starost žrtve: 37 godina), za razliku od sezonskog gripa, čija prosječna žrtva ima 76 godina. Simonsen i kolege zaključuju da je od maja do decembra 2009. pandemski virus uskratio SAD za 300 hiljada do 2 miliona ljudskih godina, što ga stavlja u ravan tri pandemije 20. vijeka i čini napore suzbijanja infekcije putem vakcinacije opravdanim.

7. O naučnicima i političarima

U izvještaju Savjeta Evrope, glavni adut u prilog tezi o neproporcionalnosti odgovora na pandemiju bilo je ekspertsko mišljenje već pominjanog Dr. Jeffersona, vjerovatno najeminentnijeg protivnika kampanje vakcinacije. Taj izvještaj ne samo da preuzima (ponekad doslovno) dobar dio argumenata iz mišljenja koje je Dr. Jefferson Savjetu uputio, već je iz tog mišljenja preuzet i sam moto izvještaja, citat iz knjige Užas (Dread) Dr. Philipa Alcabesa:13 „Od nas se očekuje da se pripremamo za pandemiju influence jer posmatrači gripa, ljudi koji žive od toga što proučavaju taj virus i koji treba da privuku grantove da bi nastavili da ga proučavaju, moraju da ubijede agencije koje finansiraju nauku u urgentnost borbe protiv nadolazeće kuge.”

Dr. Jefferson je jedan od pripadnika ugledne grupe pod nazivom Cochrane Collaboration, čija misija je sistematsko sumiranje rezultata medicinskih istraživanja, što bi trebalo da doprinese što objektivnijem pristupu zdravstvenoj zaštiti (pristup na engleskom poznat kao evidence-based medicine). Kvalifikacije Dr. Jeffersona je teško dovesti u sumnju, budući da je autor preko 100 naučnih radova iz oblasti epidemiologije;14 njegovi stavovi i javni nastupi na temu gripa i vakcina, međutim, svojim sadržajem i stilom pozivaju na podrobniju analizu.

Na primjer, u već pomenutom intervjuu u nedjeljniku Der Spiegel, na koji se izvještaj Savjeta Evrope par puta poziva,15 Dr. Jefferson se vakcinaciji otvoreno ismijava, tvrdeći, između ostalog, sljedeće:

(a) opasnost od gripa je preuveličana: virus influence je samo jedan od mnogih koji izazivaju simptome koje pripisujemo gripu; ostali virusi, naročito rinovirusi i respiratorni sinsticijalni virus (RSV) su zanemareni, jer se na njima ne može napraviti profit;

(b) sezonske vakcine su u principu neefikasne, budući da se prave na osnovu često nepouzdanih prognoza o tome koji podtip gripa će biti dominantan u nastupajućoj sezoni;

(c) pranje ruku je najefikasnija mjera zaštite čak i protiv virusa koji se u dobroj mjeri prenose vazduhom, kakav je virus gripa; u drugom intervjuu, datom američkom nedjeljniku TIME, Dr. Jefferson ovo potkrjepljuje rezultatima studije Dr. Luby-ja iz američkog CDC-ja, urađene u pakistanskom gradu Karačiju;

(d) aerodromske stanice za dezinfekciju bi bile efikasna mjera borbe protiv pandemije.

Ako je tako kao što Dr. Jefferson kaže, onda se zaista s pravom može postaviti pitanje racionalnosti pristupa WHO i zdravstvenih službi gotovo svih zemalja. Pregled medicinske literature, međutim, ukazuje da je Dr. Jefferson u svojim medijskim nastupima propustio da pomene nekoliko važnih detalja. Redom:

(a) Rinovirusi su, istina, najčešći uzročnik respiratornih infekcija, ali su u poređenju s virusom gripa prilično bezopasni, budući da veoma rijetko rezultuju smrtnim ishodom;16 RSV je, s druge strane, dosta opasniji od rinovirusa, ali podaci američkog CDC-ja ukazuju da godišnje odnese triput manje života od gripa, što će reći da zaista predstavlja ozbiljan, ali, u poređenju sa gripom, značajno manji problem. Osim toga, RSV je itekako na meti proizvođača vakcina, ali su njihovi napori dosad bili praćeni objektivnim poteškoćama.

(b) Tvrdnju o slaboj efikasnosti vakcina Dr. Jefferson potkrjepljuje rezultatima sopstvene meta-analize, obavljenje u okviru već pomenute Cochrane Collaboration. Temeljna evaluacija jedne meta-analize zna da bude muktropan proces, ali već na samom početku rada, u izvodu namijenjenom laičkom oku (Plain Language Summary), Dr. Jefferson pruža osnovane razloge za sumnju u kvalitet njegovih zaključaka. Već u prvoj rečenici, naime, on relativizuje opasnost od gripa, ističući kako je „identifikovano oko 200 tipova virusa koji mogu izazvati influentna stanja, dok vakcine rade samo protiv dva: influence A i B”. On i koautori, međutim, propuštaju da istaknu kako su sojevi A i B (naročito A) apsolutno dominantni među ljudima, te kako na sojeve influence, zajedno sa A i B sojevima RSV-a, godišnje otpada 50-90% virusnih infekcija (uz, naravno, veći doprinos virusa influence). Osim što očigledno pokušava da minimizira opasnost koja prati grip, Dr. Jefferson u svojim intervjuima i mišljenju Savjetu Evrope protura i najmanje jednu ozbiljnu logičku grešku: čak i ukoliko prihvatimo argument da se od sezonskih vakcina očekuje slaba efikasnost zato što postoji mogućnost promašivanja mete (o čemu više nešto kasnije), zar onda ne bi trebalo podržati vakcinaciju u slučaju kada je meta poznata, kao što je bio slučaj sa pandemskim virusom? Dostupni rezultati sa nekoliko strana svijeta pokazuju da je upravo to trebalo učiniti: procjene zaštite koju je vakcina protiv pandemskog virusa pružala kreću se između 70% i 90%.

(c) Pranje ruku je, naravno, jedno od osnovnih oruđa preventivne medicine, a ima i dovoljno podataka koji ukazuju da ono, u kombinaciji sa maskama, dobro radi kao dopunska mjera zaštite od respiratornih infekcija. Međutim, pitanje je koliko se globalni odgovor na pandemiju gripa mogao zasnivati na (neosporno važnoj) studiji Dr. Luby-ja i saradnika, urađenoj na uzroku stanovništva iz najsiromašnijih četvrti Karačija. Cilj te studije je naime bio da se pokaže efekat upotrebe sapuna na sprečavanje infektivnih bolesti među siromašnim gradskim stanovništvom, kojem je sapun inače nepriuštiv.17 Razvoj događaja u SAD je, međutim, jasno ukazao na domete prevencije putem sapuna u zemljama u kojima pomenuti artikal nije luksuz: uprkos sveprisutnim pozivima da se ruke često peru, da se kija u rukav i da se ostaje kod kuće čim se primijete prvi simptomi, uprkos stanicama za dezinfekciju ruku koje su bile postavljene u svakoj školi, prodavnici, biblioteci ili većem holu, svaki peti stanovnik ove zemlje je uspio da zakači virus, dok je 12 hiljada taj sustret platilo glavom.

(d) Na kraju, treba provjeriti preporuku da je nalet pandemskog virusa trebalo suzbijati putem dezinfekcionih stanica na aerodromima. Iako ovo donekle egzotično zvuči, nije lišeno smisla: ljudi cirkulišu planetom više i brže nego ikad, a sa njima putuju i njihovi mikrobi. Međutim, autori veoma opširnog revijskog članka u kom su sumirane gotovo sve dostupne studije na temu fizičkih protivinfektivnih mjera tvrde kako za procjenu efikasnosti barijera na mjestima kakva su aerodromi nema dovoljno dobrih podataka. Prvi među autorima tog članka je Dr. Tom Jefferson.

Sukob koji Dr. Jefferson ima sa medicinskom literaturom ne znači, naravno, da na proporcionalnost i adekvatnost odgovora nije moglo biti primjedbi. U tom smislu, može se recimo osvrnuti na Dr. Klausa Stöhra, epidemiologa koji sada radi za farmaceutsku kuću Novartis, ali koji je prethodno bio predsjednik Globalnog programa za influencu u okviru WHO. U članku koji je u maju prošle godine objavljen u časopisu Nature (i koji, nažalost, nije slobodno dostupan), Dr. Stöhr podsjeća da čak ni rekordnih 495 miliona doza, koliko je proizvedeno do kraja 2009, nije bilo dovoljno za vakcinaciju ni 10% svjetskog stanovništva, te predlaže načine za što efikasniju upotrebu tako ograničenih resursa. (Zanimljivo je da se Savjet Evrope u svom izvještaju poziva i na Dr. Stöhra – strana 8, fusnota 17 – ali se iz nekompletnog citata izjave date medijima ne može nazreti iznijansiranost njegovog gledišta.)

Može se, dakle, zaključiti da je Savjet Evrope, oslanjajući se na diskutabilno stručno mišljenje jednog jedinog eksperta (Dr. Jeffersona) i izvitoperujući mišljenje drugog (Dr. Stöhra), napravio veoma ozbiljnu grešku u procjeni, čime nipošto nije doprinio naporima da se infekcija suzbije. To, međutim, što se grip ispostavio manje opasnim nego što se isprva strahovalo ne znači da nikakva šteta nije učinjena. Mnogima u glavi i dalje odjekuju vapaji Dr. Wolfganga Wodarga, koji je u vrijeme pisanja izvještaja Savjeta Evrope bio na čelu pomenutog Potkomiteta za zdravstvo, i koji je vjerovatno najzaslužniji za sadržaj i ton tog dokumenta. Smatram da se šteta sastoji ne samo u tome što je povjerenje u WHO i državne zdravstvene službe – od kog zavisi uspjeh svake buduće kampanje vakcinacije – ozbiljno narušeno, već i u tome što je demokratska procedura u jednom veoma važnom političkom tijelu iskorištena da se ozvaniči viđenje stvarnosti koje nije u istoj utemeljeno.

Dinamika u okviru Savjeta Evrope možda pruža uvid u ograničenja demokratske procedure, ali ne objašnjava kako je moguće da neko poput Dr. Jeffersona, koji je objavio priličan broj radova u prilično uglednim časopisima, zastupa gledišta toliko suprotstavljena dostupnom znanju. Pouzdan odgovor na ovo pitanje nemam, ali ponešto se da nazreti iz medicinske literature.

Postoji, naime, jedan veoma važan aspekt vakcinacije protiv gripa koji je u sezoni pandemije i kontroverzi ostao sakriven od najvećeg dijela javnosti, a u tom polumraku – prvenstveno zahvaljujući intertnosti medija – čuči i dan-danas: u trenutku stupanja virusa A/H1N1 na scenu, u epidemiološkim krugovima je uveliko buktala debata o efikasnosti vakcina protiv sezonskog, „običnog” gripa. Debatu je otvorila studija već pomenute Dr. Simonsen iz 2005, objavljena u prestižnom časopisu Archives of Internal Medicine, koja je potvrdila ono što se odavno znalo (žrtve sezonskog gripa su mahom stariji ljudi), ali je dovela u pitanje rezultate nekoliko dobro poznatih studija (sve do jedne iz grupe Dr. Kristin Nichol), koje su ukazivale da vakcinacija smanjuje smrtnost među starijima u zimskim mjesecima i do 50%. Kao odgovor, Dr. Nichol je uzela za ozbiljno kritiku Dr. Simonsen, uvela nekoliko dodatnih matematičkih kontrola i 2007. objavila još jednu veliku studiju, koja je ponovo uspjela da uoči sporni efekat. Debata je nastavila da se odvija na stranicama stručnih časopisa (traje još uvijek), i veoma, veoma je zanimljiva. Kako njen detaljniji prikaz daleko prevazilazi ambicije ovog članka, prinuđen sam da ponudim uproštenu verziju: Dr. Simonsen i saradnici smatraju da studije koje su pokazale visoku efikasnost vakcine kod starijih imaju par metodoloških falinki, koje onemogućavaju da se efekat vidi, dok Dr. Nichol i saradnici, prihvatajući tu kritiku donekle, misle kako je i Dr. Simonsen napravila par metodoloških propusta. Pritom Dr. Simonsen nije na stanovištu da je vakcinacija za starije beskorisna, već da nije sasvim jasno kolika je ta korist. (Nesuglasice po pitanju nečega što bi trebalo da je egzaktno odredivo nisu rijetkost u biomedicinskim disciplinama, pogotovo kada su u pitanju tzv. retrospektivne studije, tj. one koje se oslanjaju na istorijske podatke, što je slučaj sa svim navedenima u pomenutoj debati.)

U razgovor se 2006. uključio i Dr. Jefferson, koji je u časopisu BMJ objavio sistematsku reviju radova na temu vakcinacije protiv gripa, i zaključio kako vakcinacija starijih osoba nema nikakvo uporište u dostupnim podacima. Suština njegovog argumenta – dosta manje inzijansiranog od onog koji zastupa Dr. Simonsen – je takođe da je problem u retrospektivnim studijama, koje jesu inferiorne u odnosu na randomizovane prospektivne studije, u kojima bi se učesnici metodom slučajnog odabira svrstali u one koji primaju vakcinu ili placebo. Na ovo su se oglasili kritičari (uključujući Dr. Nichol), primjedbom da podataka ima sasvim dovoljno (retrospektivne studije su daleko od beskorisnih, naročito kada se zasnivaju na velikom broju učesnika) i da, uzevši u obzir visoku smrtnost starijih u zimskom periodu, studije koje bi podrazumijevale upotrebu placeba ne bi bile prihvatljive iz etičkih razloga. Dr. Jefferson time nije bio zadovoljan, i pozvao je na izvođenje odgovarajućih prospektivnih studija.

Kao što je nerijetko slučaj u nauci, sukobljene strane (nazovimo ih uslovno „Simonsen – Nichol” i „Jefferson – Nichol”) zvuče prilično beskompromisno, iako se pozivaju na praktično jedne te iste podatke. Međutim, jedan medijski prikaz debate o sezonskoj vakcini ukazuje da je konflikt između Dr. Jeffersona i njegovih kritičara prerastao okvire akademskog nadmudrivanja i poprimio oblike ličnog sukoba. Ukoliko je tako, moguće da je Dr. Jefferson dozvolio da se žuč nagomilana iz nedovršenih rasprava o sezonskoj vakcini prelije u debatu o pandemiji. U svakom slučaju, forume koji su mu dostupni iskoristio je za diseminaciju dezinformacija, čime je potencijalno ugrozio ljudske živote i, po mom skromnom mišljenju, izgubio privilegiju da ga se ozbiljno shvati. Za razliku od njega, Dr. Simonsen, čija studija iz 2005. je bila izazov medicinskom „establišmentu” kojem i sama pripada, je svoje mišljenje o pandemiji formirala putem dosljedne primjene naučnog metoda i, kao što je već rečeno, zaključila kako se radilo o stvarnom problemu.18

Pandemija jeste bila stvarna opasnost, njeno proglašenje nije bila usluga farmaceutskoj industriji, vakcina jeste bila bezbjedna i efikasna, a njena upotreba opravdana: tako otprilike glasi stručni konsenzus. Međutim, kad se uzmu u obzir politički, medijski i personalni aspekti čitave situacije, ne iznenađuje da prosječan konzument vijesti u svemu tome nije mogao da se snađe. Utoliko je odgovornost političara i stručnjaka bila veća.

8. Smrtonosni izbori

Kao što rekoh, nisu svi razlozi protiv pandemije i vakcinacije bili jednako legitimni. Uporedo sa virusom, pandemijom i vakcinom, pojavila se i histerija: uključite TV, eto Dr. Blaylocka, neurohirurga koji objašnjava kako kolege imunolozi ne znaju ništa o vakcinama; otvorite mejl, kad tamo pet-šest poruka od brižnih prijatelja, proslijeđenih već desetak puta, na čijem dnu je nevješto preveden, pun netačnosti tekst o efektu žive na organizam, te o raljama farmaceutske industrije, u kojima je WHO već odavno; odete na internet, i zatrpani ste izvorima koji „mišljenja” raznih konspirologa i prodavaca ljekovitih vodica predstavljaju na ravnoj nozi sa preporukama zdravstvenih službi. Broadband veza, činjenica da je za svaku tvrdnju moguće pronaći osobu sa titulom doktora koja će stati iza nje, te gotovo unisona inertnost medija, hronično zavisnih od senzacionalizma, garantovali su širenje panike bar onom brzinom kojom se širio virus sam.

Da stvar bude zanimljivija, vakcinacija je s jednakom strašću napadana s oba pola političkog spektra: za ljevicu je preporuka da treba što prije vakcinisati što veći broj ljudi bila krunski dokaz teze da prljava i pokvarena farmaceutska industrija ne preza od zloupotrebe WHO u svrhu grabeža masnog profita na brzinu, dok je desnica istu tu okolnost tumačila kao još jednu potvrdu kafkijanske prirode državnog aparata, koji ponovo nasrće na slobodu pojedinca i želi da ga, u ekstremnoj varijanti paranoje, obilježi mikro-čipovima.

Dr. Paul Offit je epidemiolog na Univerzitetu u Pitsburgu i jedan od kreatora vakcine protiv rotavirusa, koji izazivaju kratku ali intezivnu dijareju, koja može biti smrtonosna za djecu mlađu od 2 godine. U svojoj izvrsno napisanoj knjizi Smrtonosni izbori (Deadly Choices, Basic Books, 2010), on pruža detaljan uvid u istoriju antivakcinacijskih pokreta, koji praktično nastaju kad i vakcina sama. Da podsjetim: epoha vakcina započinje sa Dr. Edwardom Jennerom, koji je krajem 18. vijeka pokazao da osobe koji izlože rane na svojoj koži gnoju krava19 zaraženih virusom kravljih boginja bivaju zaštićene od veoma nezgodnog para virusa koji napada ljude. Pomenuti par – Variola major i Variola minor – su uzročnici velikih boginja (lat. Variola, eng. smallpox), koji je pobio između 300 i 500 miliona ljudi samo u 20. vijeku, i koji se smatra najvećom infektivnom pošasti s kojom se čovječanstvo ikad susrelo. Danas, zahvaljujući vakcinama i koordinisanom međunarodnom naporu, variola predstavlja jednu od ukupno dvije planetarno iskorijenjene bolesti.20

U poređenju sa variolom, grip je prilično bezopasan, ali istorija, pokazuje Dr. Offit, otkriva da su razlozi protivljenja vakcinaciji slični, bez obzira na oboljenje i istorijsku epohu. Strah od rizika povezanih s vakcinacijom, briga za individualne slobode („moje tijelo, moj izbor”), insistiranje na slobodi vjeroispovijesti („religija mi zabranjuje da se vakcinišem”), strah od narušavanja „prirodnog” stanja organizma („neću da mi se bilo šta ubrizgava”), te strah od korporativnih interesa („sve je to način da se zaradi što više novca”) se ponavljaju s varijacijama svaki put kad se ukaže novi virus ili kad se najavi neka nova vakcina. Iracionalnost tih „argumenata” nije teško pokazati, budući da oni koji se njima koriste po pravilu zaborave da navedu i sljedeće:

(a) Vakcine su u principu veoma bezbjedni preparati, i korist od njih mnogostruko nadmašuje štetu. Vakcinama su suzbijene ili iskorijenjene mnoge bolesti zbog kojih je bivstvovanje Homo sapiensa na planeti Zemlji do prije svega nekoliko decenija bilo mnogo manje bezbjedno i ugodno. Te donedavno česte i potencijalno fatalne bolesti (variola, difterija, pertusis, tetanus, dječja paraliza, rubeola, zauške, rubela, Hib,…) su u razvijenim zemljama postale takav raritet da su većinu njih generacije ljekara upoznale samo putem udžbenika.

(b) Vakcina ne štiti samo nas i naše najbliže, već i one koji tu zaštitu ne mogu da priušte (osobe sa oštećenjima imunog sistema, primaoci hemoterapije, novorođenčad, itd.), te su prinuđeni da se oslone na tzv. imunitet krda; insistiranje na individualnoj ili religijskoj „slobodi” se pod tim okolnostima pretvara u narušavanje nečijeg prava na život, što je, smatram, veoma diskutabilna etička pozicija.

(c) „Prirodno stanje organizma” predstavlja iluziju: organizam – koji se se mnogo prije da opisati kao „mnoštvo procesa” nego kao „stanje” – praktično svakodnevno aktivira imuni odgovor na nekakve mikrobe, te vakcina (mnogo čistija i bezopasnija varijanta agensa od onog kji bi bio unešen „prirodnim” putem) u tom smislu ne mijenja puno.

(d) „Korporativne interese”, kao i sve ostalo, prvo treba sagledati u kontekstu, prije nego što se prepustimo strahu i paranoji. To između ostalog znači da ne treba izgubiti iz vida (1) da profit i društvena korist nisu uzajamno isključive kategorije (od antibiotika koji vam je spriječio gangrenu neko će svakako da zaradi), (2) da su vakcine dosta manje profitabilan biznis od pilula (te stoga valjda dosta manje izazovne za korupciju), i (3) da po pravilu spadaju među najjeftinija sredstva medicinske zaštite (jedna doza vakcine protiv difterije pruža doživotnu zaštitu za svega pola američkog dolara). Ovdje se još jednom treba vratiti na stavku (a) i podsjetiti se da je Maurice Hilleman, izumitelj 8 od ukupno 14 vakcina koje se rutinski preporučuju u SAD, te vjerovatno najveći spasilac života u 20. stoljeću,21 čitav svoj radni vijek proveo u laboratorijama prljave i pokvarene farmaceutske industrije.

Naravno, kao i najveći broj ljudskih aktivnosti, i vakcinacija ima svoja tragična poglavlja, kao što je tzv. Cutter Incident, o kom je Dr. Offit takođe napisao izvrsnu knjigu. Na pojedinačne incidente se, međutim, teško da uticati (jer ih, po definiciji, postajemo svjesni tek kada se dogode), ali zato nije nemoguće emancipovati ljudski mozak i naučiti ga da pravi bolje izbore. To za početak podrazumijeva raščišćavanje pojmovne zbrke i razbijanje po život opasnih mitova (ne, MMR vakcina ne izaziva autizam, već ga, naprotiv, vrlo moguće sprečava), razumijevanje načina na koji naš mozak procjenjuje rizike, i vježbanje donošenja racionalnih odluka.

Prva pandemija 21. vijeka je jasno ukazala na ograničenja u našem poimanju zdravstvene zaštite, kako lične tako i globalne. Na sve nagužvanijoj, toplijoj i prljavijoj planeti, nije isključeno da će jutro neke nove pandemije osvanuti uskoro. Nadajmo se da smo iz generalne probe nešto naučili.

Autor je doktor bioloških nauka. Živi od kopanja po naučnoj literaturi i pisanja naučnih radova, mahom vezanih za klinička istraživanja iz Alzheimerove bolesti i hipertenzije. Osim toga, drži kurs “The Structure of Medical Articles” na University of Chicago. Pasionirani je konzument stručne literature iz epidemiologije.

Peščanik.net, 27.06.2011.

Srodni linkovi:

Psychology Today – Korona virus u našoj glavi

The Guardian – Poslednja epidemija

Lazar Pašćanović – Virus panike

Biljana Stojković – Španska groznica

Vojislav Pejović – Tigrovi doktora Wodarga

Vojislav Pejović – Zvanična verzija


________________

  1. Skraćenice su uglavnom date na engleskom.
  2. Struktura virusa je relativno prosta: hrpica genetskog materijala uvijena u proteinski omotač. Virusu nije potrebna hrana, ali mu je, da bi se razmnožio, potrebna ćelija-domaćin.
  3. Antigen je bilo koja struktura koja izaziva imuni odgovor, bio to dio proteinskog omotača virusa, dio ćelijske membrane neke bakterije ili fragment proteina iz hrane. Imuni sistem koji funkcioniše kako treba tretira praktično svaku organizmu stranu strukturu kao antigen.
  4. Jesen-zima na sjevernoj hemisferi znači, naravno, proljeće-ljeto na južnoj, ali ovu distinkciju možemo donekle zanemariti: oko 90% pripadnika ljudske vrste živi sjeverno od Ekvatora.
  5. Osnovni razlog za eliminaciju tog kriterijuma leži u činjenici da je težinu oboljenja teško zadovoljavajuće definisati: zavisna je od velikog broja faktora i sklona velikim prostorno-vremenskim varijacijama.
  6. Neka ne zbunjuje to što je naučni rad koji opisuje situaciju u Meksiku objavljen 5 mjeseci nakon donošenja odluke o pandemiji; rezultati su WHO-u bili dostupni praktično odmah, dok proces objavljivanja rezultata u naučnom časopisu po pravilu traje mjesecima.
  7. Tehnologija proizvodnje vakcina pomoću ćelijskih kultura (dakle, bez oslanjanja na kokošja jaja) je u zamahu. Taj tehnološki skok je osnova za efikasniju i jeftiniju proizvodnju, te odlična vijest za osobe alergične na jaja, za koje su vakcine dosad bile kontraindikovane.
  8. Značajno viša cijena pandemske vakcine u odnosu na sezonsku ne bi trebalo posebno da iznenađuje (potražnja je bila ogromna i iznenadna, a ponuda ograničena), ali otvara pitanje održivog finansiranja sličnih projekata, naročito za zemlje u razvoju. Taj problem je bio jedna od glavnih tema nedavno završenog sastanka grupe pod nazivom The GAVI Alliance, čija je misija obezbjeđivanje dovoljnih količina vakcina za ključne bolesti koje pogađaju siromašni dio čovječanstva. Prikaz te tematike, međutim, daleko nadmašuje temu i opseg ovog članka. Zainteresovanima predlažem da za početak pogledaju sajt GAVI-ja.
  9. Uticaj naučnog časopisa nije proizvoljna kategorija. Rangiranje se zasniva na metrici pod imenom “impact factor” (IF), koja se za svaku godinu određuje kao odnos broja citiranih i objavljenih radova iz prethodne dvije godine. Na primjer, ukoliko je neki časopis tokom 2008. i 2009. objavio ukupno 200 radova, i ako su oni tokom te dvije godine citirani u ukupno 1000 drugih publikacija, onda IF tog časopisa za narednu godinu (2010.) iznosi 5 (1000/200). Kao i godinama unazad, američki NEJM je i 2010. bio najviše rangiran medicinski časopis (IF: 43), dok je na drugom mjestu bio britanski Lancet (IF: 30). Najuticajniji opštenaučni časopisi bili su, kao i obično, britanski Nature (IF: 34) i američki Science (IF: 29). Pomenuta četiri časopisa su, zapravo, toliko prestižna, da je objavljivanje u nekom od njih jednako inicijaciji među odabrane. Nažalost, još uvijek nisam bio te sreće (upornosti, zapravo, i pameti), ali s ponosom prijavljujem da moji dragi prijatelji, sve bivši kolege sa smjera Biohemija Hemijskog fakulteta u Beogradu, jesu (pogledati, na primjer, ovo, ovo i ovo).
  10. Iz godišnje stope smrtnosti u Kini od 0.7% može se izračunati da na svakih 90 miliona stanovnika te zemlje tokom 9 dana u prosjeku život izgubi oko 15,5 hiljada, među kojima broj onih koji su umrli iznenada sasvim sigurno premašuje 10.
  11. U skladu sa stopom smrtnosti od 0,02% i stopom hospitalizacije od 0,45% (koje su prijavile i američka i britanska studija), na 90 miliona inficiranih očekivalo bi se oko 18,000 žrtava i oko 400,000 hospitalizacija. Od 90 miliona vakcina, međutim, niko nije umro, a težih reakcija – koje bi teoretski iziskivale hospitalizaciju – je bilo svega 1,083. Vakcina je bila značajno manje riskantna opcija čak i kad se u obzir uzme veoma niska stopa infekcije od 1%, koju je prijavila britanska studija: na 90 miliona nevakcinisanih išlo bi 900 hiljada inficiranih, od kojih bi oko 180 umrlo a oko 4000 završilo u bolnici. Iz perspektive američke studije, ove brojke treba pomnožiti sa 20.
  12. Visoki standardi kojima se komisije IOM-a rukovode su vidljivi u raznim dokumentima.
  13. Dr. Alcabes je koautor 40 naučnih radova, od kojih su neki u veoma prestižnim časopisima, i uglavnom se bavio epidemiološkim aspektima HIV-a i tuberkuloze. Na njegovom blogu mogu se naći stavovi veoma slični onima koje zastupa Dr. Jefferson, izuzev što on, za razliku od Dr. Jeffersona, ne stavlja akcenat na minimalizovanje opasnosti od gripa, već na nedostatak političke volje da se sredstva usmjere na infektivne bolesti koje odnose još više života godišnje, poput tuberkuloze i malarije. To je istinski nedostatak u trenutnoj ponudi, koji The GAVI Alliance pokušava da pokrije. Treba naglasiti da su i jedna i druga vakcina u razvoju.
  14. Ono što donekle krnji reputaciju Dr. Jeffersona je činjenica da se tokom svoje karijere nije bavio praktično ničim osim sistematskim revijama i meta-analizama; drugim riječima, njegovo iskustvo sa primarnim studijama, onim koje generišu podatke, je praktično zanemarljivo. Koliko mi je poznato, to je veoma rijedak način građenja naučne karijere; mnogo tipičnije je da se istraživači prvo okušaju u primarnim studijama, time steknu reputaciju u svojoj oblasti, pa se tek onda bace na sistematske i meta-analize iz oblasti u kojima su dokazani eksperti.
  15. Savjet Evrope se toliko oslanja na mišljenje Dr. Jeffersona da ga na strani 8 svog izvještaja pominje dvaput, u fusnotama 15 i 16, ali kao da se radi o dvijema osobama: prvo je pomenut kao “jedan epidemiolog”, a već u sljedećem pasusu kao “Dr. Tom Jefferson of the Cochrane Collaboration”, bez ikakve naznake da se radi o jednoj te istoj osobi.
  16. Čak i grub statistički uvid u naučnu literaturu može poslužiti kao indikator razlike u smrtnosti između infekcija izazvanih rinovirusima i virusom gripa: pojmovi “rhinovirus” i “mortality” se zajedno javljaju u manje od 100 naučnih radova, dok riječi “influenza” i “mortality” koegzistiraju u gotovo 5000 publikacija.
  17. Tokom godinu dana, dio stanovništva je dobijao sapun (običan ili antibakterijski), dio nije, i praćena je učestalost dijareje, kožnih infekcija i upale pluća. Upotreba sapuna je bila praćena značajnim smanjenjem broja simptoma (35-53%) u odnosu na neupotrebu, dok razlike u efektu između običnog i antibakterijskog sapuna nije bilo.
  18. Da ne zaboravim: niko od pomenutih stručnjaka – Jefferson, Nichol, Simonsen – nema istoriju saradnje sa farmaceutskom industrijom.
  19. Riječ „vakcina” potiče od latinske riječi za kravu (vacca).
  20. Druga je „stočna kuga” (rinderpest), dok se dječja paraliza (poliomielitis) takođe nalazi pred istrebljenjem; u sva tri slučaja, uspjeh je postignut vakcinacijom.
  21. Uz, naravno, Alexandera Fleminga, škotskog biologa koji je izolovao penicilin.