Stiče se utisak da je ovo što se dešava u Siriji jedan od poslednjih hropaca ere vojnih diktatora. Stari način vladavine još uvek očajnički pokušava da se održi, ali na zapadu preovlađuje utisak da će se Asadov arhaični i okrutni vojni režim nekako srušiti i da će Sirijci stupiti u demokratsko doba.

To će se možda desiti, a možda i neće, ali zanimljivo je da smo ovo već jednom gledali. Od 1947. do 1949, jedna neobična grupa idealista i nepopustljivih realista iz američke vlade, nameravala je da interveniše u Siriji. Cilj im je bio da oslobode sirijski narod od korumpirane autokratske elite – i omoguće rađanje demokratije. To su odlučili jer su bili ubeđeni da je „narod Sirije po prirodi demokratski“ i da ga samo treba osloboditi elita – pa će novi „mirni i progresivni“ svet sigurno procvetati.

Rezultat je bio katastrofalan, a posledice te katastrofe dovele su, čudnim nizom krvavih zaokreta, do uspona na vlast porodice Asad i snažne represije koja danas vlada u Siriji.

Godine 1968. agent CIA po imenu Majls Kopland napisao je knjigu „Igra nacija“, u kojoj je otkrio šta se dešavalo 1947. U to doba, Kopland je bio deo konsultantskog tima u Vašingtonu, koji je smišljao planove kako da Amerika obuzda komunističku pretnju na Bliskom istoku, sada kada su se evropske imperije povukle. To je bilo pre nastanka CIA, i Kopland opisuje kako su okupili grupu diplomata, tajnih agenata iz rata, reklamnih stručnjaka sa avenije Medison, i „buljina s lulama“ (kako su u to vreme nazivali intelektualce).

Kopland opisuje jednog strastvenog predavača koji ovoj grupi govori da bi njihov cilj trebalo da bude smena rukovodstva u bliskoistočnim državama:

Političari u Siriji, Libanu i Egiptu naizgled su vlast osvojili na izborima, ali na kakvim izborima! Svi pobednici bili su kandidati stranih sila, starih zemljoposednika koji svojim kmetovima naređuju kako da glasaju, ili bogate hulje koje kupuju glasove. Ali u ovim zemljama ljudi su inteligentni, i prirodno skloni politici. Ako na svetu postoji jedan region koji vapi za demokratskim procesom, onda je to arapski svet.“

Odlučili su da počnu od Sirije.

U poređenju sa onim što će uslediti, ovo je bilo simpatično i nedužno. Izbori u Siriji trebalo je da budu raspisani 1947, i Amerikanci su rešili da „tu i tamo malo pomognu“. To je podrazumevalo upozorenja zemljoposednicima, poslodavcima, šefovima i načelnicima policije da ne zastrašuju birače. Američkim naftnim kompanijama dali su novac da postave velike plakate, sa kojih je Sirijcima poručivano da „glasaju za kandidata po svom izboru“ (navodno su svi Sirijci bili zbunjeni, jer na plakatima nijedan kandidat nije pomenut po imenu). Stotine taksija je unajmljeno da besplatno voze ljude na birališta. Amerikanci su doneli automatske, pouzdane glasačke mašine.

Nije prošlo po planu. Zemljoposednici i ostali pripadnici elite oglušili su se o upozorenja i zastrašivali sve redom. Izbili su brojni oružani obračuni i mnogo ljudi je stradalo. Taksisti su se udružili i prodali se raznim kandidatima – obećavajući im da će naterati svoje putnike da glasaju „kako treba“. Glasačke mašine nisu funkcionisale, zbog neregularnog napona, ili su bile sabotirane. Dve su bile ispravne – ali su poraženi kandidati odbili da priznaju presudu „imperijalističke tehnologije“ – izborili su se za ručno prebrojavanje, što im je, gle čuda, donelo pobedu.

Što je najgore, većina proameričkih kandidata prebegla je kod drugih stranih sila. Amerikanci su časno odbili da im daju novac – pa su uskočili Rusi, Francuzi i Britanci – i kandidati su preleteli kod njih.

To je uznemirilo Amerikance. Zato su rešili da odu dalje. Glavni diplomata u Damasku zvao se Džejms Kili. Rešenje koje je on predložio bio je „karantin“ za Sirijce, da bi se zaštitili od negativnih uticaja koji su pokvarili izbore i tako stekli samopouzdanje. To je bilo „prirodno demokratski“. Ovo je slika Džejmsa Kilija.

Taj „karantin“ je trebalo da se izgradi vojnim pučem. Kako tvrdi Kopland, Kili je smatrao da Amerika treba da se otarasi aktuelnih izabranih lidera, da na određeni period uvede diktaturu koja bi zaštitila narod Sirije i omogućila mu da izgradi samopouzdanje i snažnije ličnosti, i u narednih nekoliko godina rodiće se prava nezavisna demokratija.

Amerikanci su to i uradili. Godine 1949. formiran je „politički akcioni tim“ koji se sprijateljio sa šefom sirijske vojske, Husnijem al Zaimom. Kopland je bio u tom timu, i potpuno otvoreno piše o tome šta su uradili.

Politički akcioni tim predložio je Zaimu državni udar, dao mu savete kako da ga izvede, vodio ga kroz složene pripreme terena… Zaim je bio ‘američki dečko’.“

Ovo je slika američkog dečka – generala Zaima i njegove limuzine.

Zaim je obećao Amerikancima da će pohapsiti sve korumpirane političare, reformisati državu, priznati novu državu Izrael, i zatim uvesti pravu demokratiju. Svi Amerikanci su bili ubeđeni da je to sjajan plan, osim jednog čoveka, mladog političkog oficira po imenu Din Hinton. Kopland opisuje trenutak kada se Hinton, tokom planiranja puča u Damasku, obratio ostalima u grupi:

Hoću da se zna da sam rekao da je ovo najgluplja, najneodgovornija vrsta akcije u koju se može umešati misija poput naše, i da smo otpočeli seriju ovih stvari, koja se nikad neće završiti.“

Din je smesta izbačen iz grupe. Puč se odigrao u martu 1949. Bio je to prvi posleratni vojni puč na Bliskom istoku. Doživljen je kao veliki uspeh i Amerikanci su proslavljali „otvaranje puta ka miru i progresu“.

Ali Zaim je smesta pogazio sva obećanja i pretvorio se u nasilnog tiranina. Postao je toliko okrutan da mu je pet meseci kasnije grupa njegovih vojnika opkolila kuću i izrešetala ga na komade. Zatim su izvršili još jedan puč, ovaj put bez ikakvih obećanja. Kao što Kopland piše – Hinton je bio u pravu. Amerikanci su zaista nešto započeli – „stvorili su uslove za srednji vek“ u Siriji.

Ovo je snimak razgovora sa Koplandom iz 1969. Snuždeno se priseća katastrofe koju su stvorili u Siriji. To je glas generacije Amerikanaca koji su pokušali da uvedu demokratiju na Bliskom istoku – ne samo u Siriji, već kasnije i u Iranu i Naserovom Egiptu. „Igra“ koju pominje je vežba koju je CIA praktikovala pedesetih pri planiranju intervencija. Cilj vežbe bilo je predviđanje ponašanja svih „igrača“ u određenoj državi.

Niz vojnih pučeva razdirao je Siriju početkom pedesetih. Parlamentarni sistem je ponovo uveden 1954. Do tada su političari – i najveći deo građana Sirije – počeli užasno da se boje Amerike, ne samo zbog intervencija i puča, već i zbog američke podrške Izraelu. Reagujući na to, nova vlada je zatražila ekonomsku pomoć i prijateljstvo od Sovjetskog Saveza.

Evo jednog fascinantnog filma iz 1957. Novinar BBC-a, Vudro Vajat, odlazi u Siriju kako bi dokazao da su svi u toj državi komunisti. Ali njegovi sagovornici uporno ponavljaju da to nije tačno. I studenti i milioneri tvrde da njihova zemlja nije sovjetski satelit, i da vole kapitalizam. Samo se boje Amerike zbog njenih zavera – a zaokret ka Sovjetskom Savezu opisuju kao poruku Americi. Izrael smatraju američkom ispostavom.

Upravo pre nego što je Vudro Vajat došao, Sirijci su otkrili još jednu zaveru CIA-e da sruši vladu. Tri agenta su proterana iz zemlje, a čak i Vajat priznaje da su dokazi za zaveru ubedljivi.

I zaista se radilo o zaveri. Amerikanci su planirali novi vojni puč, pod šifrom „Operacija Vapen“. Glavni čovek CIA-e zadužen za zaveru zvao se Hauard „Roki“ Stoun, i Sirijci su ga se plašili zbog njegovog mrkog pogleda. Ali Stoun je zurio u sagovornike jer je bio skoro potpuno gluv – pokušavao je da im čita sa usana.

Svi Sirijci u ovom filmu mrze Ameriku, i svi imaju istog idola. To je egipatski predsednik Naser. Očarani su Naserovim snom o ujedinjenom arapskom svetu, koji će biti dovoljno snažan da se suprotstavi Americi i zapadnim silama.

Ali Sirija je imala svoju verziju Naserovog panarabizma, koji se ubrzano razvijao – i čija je vizija bila mnogo šira. Bila je to Baat partija. Osnovao ju je jedan sirijski hrišćanin po imenu Mišel Aflak – i sanjao je o tome da probudi Arape iz mrtvog sna. Da ih oslobodi okova tribalizma, frakcionaštva, zlostavljanja žena i okrutne autokratije zemljoposednika. Sve ove stvari budile su kod Arapa osećaj inferiornosti – koji su zatim zloupotrebljavale zapadne sile, a sada Amerika. Taj osećaj je Arape pretvarao u bespomoćne zombije.

Ovo je Aflak.

Baat znači preporod – i to je bio Aflakov cilj. On nije želeo samo oslobađanje od Amerike i starih imperijalnih sila, već i individualno oslobođenje od mentalnih i socijalnih lanaca koji su sputavali Arape. Bio je to zanimljiv spoj arapskog nacionalizma, velikih ideja Francuske revolucije, i modernih socijalističkih teorija koje su tražile način za prevazilaženje dubokih frakcionaških podela u arapskom svetu.

Zatim su se 1958. Sirija i Egipat spojili u Ujedinjenu Arapsku Republiku, pod rukovodstvom predsednika Nasera. Aflak je bio uveren da je to početak stvaranja ujedinjenog arapskog sveta i pod Naserovim pritiskom pristao je da raspusti Baat. Ali ubrzo je shvatio, zajedno sa drugim batistima, da je Naser iskoristio tu priliku da uništi Baat, jer je tu stranku doživljavao kao pretnju po svoju panarapsku viziju.

Ovo je insert iz fima snimljenog 1961. u Siriji, u trenutku kad se UAR raspadala. Film beleži porast mržnje Sirijaca prema Naseru. Posebno su mi se svideli posteri holivudskih starleta – sa prilepljenim naserovim likom. Postao je jednako omražen kao Amerikanci.

Suočeni sa porastom haosa u Siriji, petorica mladih batista iz sirijske vojske, odlučili su da spasu državu. Formirali su tajni komitet u vojsci i isplanirali sprovođenje batističke vizije u Siriji. Oni će stvoriti ujedinjeni arapski svet, što Naseru nije uspelo. Jedan od njih bio je mladi Hafez al Asad.

Batistička ideja se širila. Za to vreme, grupa batista u Iraku planirala je svrgavanje nacionalističkog vladara – generala Kasima. U februaru 1963, Iračani su udarili prvi. Ali puč nije bio tako jednostavan – Amerikanci su se opet umešali.

Baat partija je postala popularna upravo zato što je obećavala osobođenje arapskog naroda od stranih intervencija i kontrole. Ali kroz čudan niz zaokreta u borbi za vlast na Bliskom istoku, batisti su u Iraku došli na vlast pučem koji je dobrim delom organizovala i finansirala CIA. A jedan od „njihovih ljudi“ među pučistima bio je manje poznati zaverenik – Sadam Husein.

Amerikanci su se umešali iz jednog prostog razloga. General Kasim se održavao na vlasti uz pomoć iračkih komunista. Batisti su mrzeli komuniste jer su međunarodni marksizam shvatali kao najveću pretnju njihovom snu o ujedinjenju Arapa. CIA je želela da se otarasti komunista u Iraku. Zašto da onda ne pomognu Baat partiji? Između ostalog, dali su im i spisak iračkih komunista koje je trebalo da streljaju. (Listu za odstrel dao im je jedan dopisnik Time magazina, koji je zapravo bio agent CIA, i spisak je bio zastareo.)

Ovo je fotografija nekih tadašnjih iračkih batista – među kojima je i mladi Sadam.

Ovo je insert iz mog filma It Felt Like a Kiss. To je priča o Sadamovom učešću u puču 1963, sa muzikom i slikama, a vidimo i širi kontekst rastuće nesigurnosti u Americi tog doba.

Ali sirijski batisti nisu se dali zaseniti. Mesec dana kasnije, organizovali su svoj puč, ovaj put bez pomoći CIA. Jedan od vođa bio je Hafet al Asad. Sve je teklo po planu dok Asad nije došao do jedne od glavnih sirijskih vazduhoplovnih baza da je preuzme. Oficiri ga nisu pustili da uđe, optuživši ga da nije pravi batista nego naserista. Asad im je satima dovikivao: „Nisam naserista nego batista.“ Revolucija je čekala dok su se oni raspravljali oko finesa panarapske teorije.

Ali uspela je. I sada je izgledalo kao da će se batistička vizija zaista proširiti arapskim svetom. Naser je bio besan – koristio je svačiju omiljenu političku uvredu. Zvao ih je „fašisti“.

Ovo je skeč iz BBC-jeve zabavne emisije That Was The Week That Was, emitovane 1963, dva dana nakon puča u Siriji. Nije mnogo zabavan, ali je zanimljiv zbog prizme kroz koju se posmatra puč. „Fazon“ je u tome što puč treba da se odigra tek kad stignu zapadni mediji. Zaverenici čekaju izveštača Panorame jer znaju da puč neće ništa značiti ako se o njemu ne bude pričalo na zapadu.

To je jedan od ranih primera tehno-orijentalizma, koji se danas ponavlja u medijima, ubeđenim da su upravo zapadnjačke društvene mreže omogućile pobune u Tunisu i Egiptu.

Batizam je trebalo da prevaziđe večito sektaštvo u arapskom svetu, da stvori sekularno društvo, u kojem će svi učestvovati. Ali sada, dok su Asad i njegova četiri prijatelja iz tajnog komiteta preuzimali vlast, ovo sektaštvo će oživeti i izvitoperiti njihovu revoluciju.

Od petorice zaverenika, trojica su – uključujući Asada – pripadali alavitskoj sekti. To je šiitska sekta iz zapadnih planina Sirije. Druga dvojica bili su ismailiti – što je drugi ogranak šiitskog islama. Vlast u Siriji tradicionalno je držala zemljoposednička i trgovačka sunitska klasa, a suniti su bili i većinsko stanovništvo. Asadovo preuzimanje vlasti predstavljalo je dramatičan preokret. Siromašna seoska i niža srednja gradska klasa odnela je pobedu nad starim elitama iz velegrada. I sunitima se to nije dopalo.

Mržnja je bila ozbiljna, jer dok su Francuzi vladali zemljom, to su činili podsticanjem razdora i deoba, produbljivanjem već postojećih podela. Imajući to u vidu, Asad je počeo da sprovodi politiku koja će uništiti samu suštinu Aflakovog sna o ujedinjenom arapskom svetu. Asad nije bio frakcionaš, ali se kroz vojsku i državne institucije kretao postavljajući na uticajne položaje one kojima je verovao – dok je uklanjao, često krvoločno, sunite, druze i druge pripadnike starih elitnih sirijskih klasa. Mnogi od tih koje je postavio bili su alaviti, poput njega.

U tom procesu, Asad je došao u sukob sa preostalim članovima tajnog komiteta. Zato je i njih uništio. Do 1969, ostala su samo dvojica – Asad i jedan strogi general po imenu Salah Džadid. Asad nije mogao da se otarasi Džadida, jer ga je štitio moćni Biro za nacionalnu bezbednost. Zato je poslao vojsku na jednu benzinsku stanicu gde su svi džipovi bezbednosnog biroa točili gorivo – i hvatao ih jednog po jednog. Kad je šef Biroa shvatio da je nadigran, pozvao je telefonom jednog od Asadovih saveznika, a zatim pucao sebi u glavu, da njegov neprijatelj to čuje.

Ovo su snimci gradske sirotinje koja proslavlja prve dane revolucije – dok ih batisti oslobađaju od starih gazda. Zatim slede kadrovi iz čudne batističke države koju je Asad stvorio u Siriji. Vidimo bezbrojne slike Asada kao junačkog vođe nacije. To je vrlo čudno jer, za razliku od Sadama, koji je to isto radio u Iraku, Asad na svakoj slici i svakom spomeniku izgleda kao šef računovodstva.

Asad je smatrao da je ovakav nemilosrdni obračun bio nužan zbog dubokih sektaških podela. To je neobično asociralo na onog američkog diplomatu koji je 1949, smatrao da je vojni puč neophodan da bi se „zaštitili“ građani Sirije – pošto je Asad verovao da je brutalna sila neophodna za uvođenje istinski pluralističkog društva. Treba zaštititi Sirijce od njihove sektaške prošlosti.

I mnogi Sirijci su to sa olakšanjem primili, nakod dvadesetogodišnjeg haosa i nasilja. Pozdravili su stabilnu državu koju je Asad stvorio, iz straha od alternative – i on je tako stekao podršku miliona građana.

Ali u isto vreme, stvorio je represivnu državu, čija je vlast počivala na nasilju i strahu.

Ovo su neki nemontirani snimci Hame iz 1977. To su takozvane „pokrivalice“ iz arhiva BBC-ja. Ali ovi kadrovi su od 1982. postali mnogo značajniji. Oni predstvljaju jedan od malobrojnih preostalih filmskih svedočanstava o gradu koji je Asad uništio pokušavajući da uguši pobunu nezadovoljnih sunita, predvođenih Muslimanskim bratstvom, koje je dominiralo u ovom gradu. Procenjuje se da su Asadove oružane snage pobile 10.000 ljudi – i sravnile sa zemljom mnoge zgrade – pokušavajući da eliminišu njegove neprijatelje.

Ali nije im uspelo. Hama je ponovo jedno od glavnih žarišta pobune protiv režima Asadovog sina.

Niko ne zna šta će se sada desiti u Siriji. Optimistička prognoza kaže da na scenu stupa nova generacija, koja zaista želi pravu reprezentativnu demokratiju, u kojoj će sve grupe moći da pregovaraju bez nasilja. Pesimisti kažu da će ove sektaške podele, koje su potpirivali Francuzi – a zatim ih zloupotrebljavala porodica Asad – ponovo izbiti na površinu.

Ali postoji ogromna naivnost u zapadnom shvatanju današnje revolucije u Siriji. Zapad zaboravlja svoju ulogu u stvaranju današnje situacije.

Pedesetih godina prošlog veka, Amerika je rešila da stvori demokratiju u Siriji, ali stvorila je katastrofu. To nipošto nije bio jedini faktor koji je doveo do nasilja i užasa Asadove diktature, ali nepredviđene posledice ovog čina raspirivale su grozničavu paranoju u Siriji krajem pedesetih – što je batiste dovelo na vlast. I dok se zapadne sile više ne sećaju ove istorije, Sirijci je dobro pamte.

Prvobitni kreator batističke vizije, Mišel Aflak, proteran je u Irak. Umro je 1989. kao slomljen čovek, ubeđen da je Asad uništio njegov san o ujedinjenom i snažnom arapskom svetu.

Irački batisti prezirali su sirijske batiste i prihvatili su proteranog Asada. Nakon njegove smrti, podigli su mu veliki mauzolej u Bagdadu. Na ovoj slici vidimo šta se desilo sa mauzolejom 2006. godine. Pretvoren je u teretanu za američku vojsku. Aflakova grobnica se vidi iza stonog fudbala.

Jednu ideju lične transformacije zamenila je druga.

BBC, 16.06.2011.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 24.06.2011.

IZBEGLICE, MIGRANTI
NAŠ TERORIZAM