Ayaan Hirsi Ali
Ayaan Hirsi Ali

Godinama unazad smo se društvo i ja silno zabavljali gledajući klipove Peta Kondela (Pat Condell) na YouTube. On vam je nešto kao internet tribun, sa elementima stand-up komedije, političke satire i ozbiljnije društvene kritike. Dramaturgija i realizacija izgleda otprilike ovako – zamislite one video klipove koje je snimao rahmetli Bin Laden, dakle, čovek stoji ispred (loše) kamere, gleda vas u ”oči”, i deklamuje svoj proglas, samo umesto Osaminih ”ubij nevernika i ići ćeš u Dženet” sadržaja, kod Kondela imamo čikicu bez brade koji, uz osmeh i sjajan britanski akcenat, šalje cinične poruke koje ismevaju zatucanost i fanatizam svih boja, nacionalizam, itd. No, glavni fokus mu je uvek bio na kritici religije, što je mi je bio dodatni razlog da zavolim čovekov one-man show.

Kako je prolazilo vreme, Kondelovi klipovi su počeli da se menjaju. Postajao je grublji, ogorčeniji, što mi je takođe bilo skroz razumljivo – horde mentola su mu slale hate mail, pričale da će goreti u paklu, vređale porodicu trideset kolena unazad i unapred, i radile sve one stvari koje verski fanatici sa internet priključkom i viškom slobodnog vremena inače rade. Pet je svoju srdžbu prema licemerju, lažima, zastrašivanju, mržnji i nasilju koje šire i kojima se služe mainstream religije usmerio prema njihovom danas najagresivnijem predstavniku – islamu. Počeo je da priča o zapadnjačkom popuštanju pred nasiljem u ime ”tolerancije”, zverstvima nad ženama koja se dešavaju čak i u Britaniji, saudijskom kapitalu koji se ulaže u Englesku a koji je često razlog popustljivosti britanskih vlasti prema verskim ekstremistima, i što je najvažnije, licemernom ponašanju evropske levice prema svim ovim problemima.

Problem sramno kukavičkog odnosa levice i liberalno nastrojenih intelektualaca prema islamskim običajima koji su u direktnoj suprotnosti sa teškom mukom osvojenim ljudskim pravima i slobodama, a sve pod izgovorom zaštite ”verskih sloboda”, postaje polako jedan od akutnijih problema moderne Evrope, i Kondel je to jako dobro artikulisao. Drastični primeri tog kukavičluka su sve češće vidljivi – već legendarno mlaka reakcija na pretnje novinarima Jyllands-Posten-a po objavljivanju karikatura proroka Muhameda, davanje legitimiteta idiotskom pojmu ”islamofobija”, ili nedostatak glasne podrške disidentkinji Ajan Hirsi Ali.

Da podsetimo, Hirsi Ali je rođena u Somaliji, gde je u detinjstvu doživela obrezivanje (kasapljenje i zašivanje ženskih polnih organa, u cilju očuvanja ”čednosti”), zatim je živela u Saudijskoj Arabiji i Keniji, gde je indoktrinirana radikalnom varijantom islama, i gde joj je verski učitelj razbio lobanju od batina, što je jedva preživela, dok nije pobegla od ugovorenog braka u Holandiju, u kojoj je nastavila obrazovanje, i čak postala poslanik u parlamentu. Kao vatreni zagovornik ljudskih prava i ateistkinja, Hirsi Ali je učestvovala u snimanju filma Potčinjavanje (Submission), koji govori o teroru nad ženama u islamskim društvima. Reditelja Tea Van Goga je ubrzo po prikazivanju filma na monstruozan način u Amsterdamu ubio Mohamed Bojeri, član islamističke grupe Hofstad – upucao ga je, zabio mu je jedan nož u vrat, a drugim mu je za telo zakačio pretnju smrću upućenu Ajan Hirsi Ali.

U intervjuu za Londonski Evening Standard, ona je uporedila islam sa novim fašizmom: ”Kao što je nacizam počeo sa Hitlerovom vizijom sveta, islamska vizija sveta je kalifat – društvo kojim vlada šerijatsko pravo – u kome su žene koje imaju seks pre braka kamenovane do smrti, homoseksualci prebijani, a ”izdajnici” kao ja ubijani bez razmišljanja. Država ustrojena po šerijatskim zakonima je inkompatibilna sa demokratijom koliko i nacistička država.” Po njenom mišljenju nije tačna tvrdnja da je problem u ”maloj grupi fanatika koji bacaju ljagu na islam, a da je većina muslimana zapravo umerena. Nasilje je duboko ukorenjeno u toj religiji – u pitanju je destruktivni, nihilistički kult smrti, koji daje legitimitet ubistvu. Dakle, ne samo radikalni islam, već islam kao takav mora biti pobeđen, a jednom kada bude pobeđen, možda će moći da mutira u nešto miroljubivo. Teško je danas sa njima razgovarati o miru, jer oni nisu zainteresovani za mir.”

Predvidljivo, levičari su mahom napali njene stavove kao “radikalne”, prozvali je “marionetom desničarskih rasista” ili u najboljem slučaju rekli da je “njen ekstremizam jednako opasan kao i islamski”. Malo hrabrih ljudi (uključujući, naravno, Kristofera Hičensa, Ričarda Dokinsa, Salmana Ruždija i šačicu drugih) ju je podržalo, i odbacilo takve optužbe kao kukavičko i besmisleno izjednačavanje žrtve sa zločincem. Posebno što je apsolutno jasno da Hirsi Ali nikada nije govorila iz neke desničarske populističke pozicije – dakle, nije joj islam problematičan zato što ”ugrožava hrišćanstvo i tisućljetnju evropsku kulturu”, već je u pitanju humanistička, ateistička kritika jednog totalitarnog pogleda na svet i sistema vrednosti koji ne dozvoljava ni kritiku ni drugačije mišljenje, a u suprotnom preti nasiljem i ubistvom. I naravno da ovo isto važi i za sve ostale religije, ili makar mainstream religije, poput svih verzija hrišćanstva i judaizma; ali ova žena je izabrala da priča o islamu, jer o tome najviše zna, i prošla je put od vernice do otpadnice, da parafraziram Čika Dobricu.

Ovakva reakcija ”liberalnih intelektualaca” nije ništa novo, zbog čega puno njih ne zaslužuje nijednu od ove dve odrednice. Još je Česlav Miloš pisao o francuskim levičarima koji su se, iz udobnosti svojih salona, sve do kasnih šezdesetih kleli u Staljina, i ubeđivali ga kako je iza Gvozdene zavese pravi mali raj. Ista situacija je danas vidljiva u licemernom odnosu prema islamu i konceptu verskih sloboda uopšte, koji postaje krajnje problematičan kad te ”slobode” počnu da se sukobljavaju sa osnovnim ljudskim pravima zagarantovanim ustavima i zakonima tih evropskih zemalja. Ili, kao što je Hirsi Ali divno sročila: ”Roditeljima i deci bi trebalo dati pravo da biraju – ili verska nastava u školama, ili holandski ustav. Pošto ne može i jedno i drugo”.

Dodatni problem je u tome što cela situacija ipak nije tako jednostavna – naime, gde se tačno povlači granica? Uvek sam mislio da je legitimno sve što ne šteti drugim ljudima, no šta ćemo ako ti drugi ljudi ili njihov sistem vrednosti štete vama? Ne mogu da zamislim da neko pri zdravoj pameti kaže da bi nacistima trebalo dati pravo glasa i javnog delovanja u ime slobode govora, a čini mi se da se ovde upravo to dešava. Da ne pominjem da ovi novi ”nacisti” bez problema daju sebi pravo da se žale kako ”ne poštuješ njihovu kulturu i verovanja”, do maksimuma zloupotrebljavajući upravo onu retoriku i one vrednosti koje najviše preziru. Smeju vam se u lice dok to rade, i što je najgore – to im sjajno uspeva! Evo primera koliko hoćete, od srBskih nacionalista koji prete ljudima tužbama, do islamista koji evropskim sudovima podnose bukvalno stotine tužbi protiv ljudi kao što je Ajan Hirsi Ali.

Međutim, postoji i druga stana medalje. Vratimo se Petu Kondelu, koji je iz ove, nesporno hrabre pozicije, počeo i sam da polako odlazi u ekstrem (i to ne po merilima dekadentnih francuskih intelektualaca, nego zaista  :-) ). U novijim klipovima priča kako je ceo multikulturalni model potpuni promašaj, kako je EU glupost, kako ”sve njih treba…”, i slično. E, pa sad mislim da je upravo tu granica – neophodno je beskompromisno se boriti protiv ideologija mržnje i netolerancije, ali kad počnete da ceo svemir sagledavate iz jednog, ostrašćenog ugla, da sve ljude trpate u fiktivne grupe i lepite im etikete, bez uvažavanja ideje o milion mogućih individualnih razlika u okviru tih grupa, hteli ili ne hteli, postajete ono protiv čega mislite da ste se sve vreme borili.

Peščanik.net, 18.08.2011.

NAŠ TERORIZAM