Njemačka evropska politika stoji pred preokretom značajnim kao njemačka istočna politika početkom sedamdesetih godina. Tadašnje rješenje, ”promjena približavanjem”, moglo bi danas glasiti ”više pravednosti s više Evrope”.

U oba je puta riječ o prevladavanju rascjepa, tada između Istoka i Zapada, a danas pak između Sjevera i Juga. Evropska unija je sudbinska zajednica (Schicksalgemeinschaft), neumorno se zaklinju političari. I to važi već od njenog utemeljenja. Evropska unija je ideja, koja se rodila iz fizičkog i moralnog pustošenja nakon Drugog svjetskog rata. Istočna politika je bila ideja za otopljenje hladnog rata i kidanje željezne zavjese.

Naspram ranijih država i imperija, koji su slavili svoje mitološko rođenje i junačke pobjede, Evropska unija je transdržavna institucija koja izvire iz agonije poraza i užasa nad  holokaustom. A što evropska sudbinska zajednica kao iskustvo nove generacije znači danas, kada više nije riječ o ratu i miru? Upravo zbog životne ugroženosti izazvane financijskom krizom i krizom eura Evropejci opet postaju svjesni da ne žive više u Njemačkoj ili Francuskoj, nego u Evropi. Evropska omladina iskusila je prvi puta svoju ”evropsku sudbinu”: bolje je obrazovana nego ikad dosad, stupa sa svojim očekivanjima na tržište radne snage koje je u propadanju zbog prijetećeg bankrota država i privredne krize. Svaki je peti Evropejac, mlađi od 25 godina, nezaposlen.

Tamo gdje je akademski prekarijat postavio svoje tabore i podignuo svoj glas, mladi u svojim protestima zahtijevaju socijalnu pravednost – kako u Španiji i u Portugalu tako i u Tunisu, Egiptu i Izraelu (drukčije nego u Velikoj Britaniji) bez nasilja, no svejedno odlučno. Evropu i njenu omladinu povezuje bijes zbog politike, jer sa nezamislivo visokim svotama spašava banke, proigravajući ujedno budućnost mladih. Kakva će budućnost ostati za Evropu, koja je sve starija, kada nada evropske omladine postane žrtvom krize eura?

U  vijestima gotovo svakodnevno nude zorni materijal o početku novog razdoblja riskantnog nereda – o društvu  svjetskog rizika. Već se neko vrijeme ponavljaju isti naslovi: neizvjesna budućnost svjetske privrede, ugrožen sistem spasa EU, Merkel odlazi na krizni sastanak sa Sarkozyjem, agencija za ocjenjivanje kreditne sposobnosti objašnjava snižavanje ocjene SAD. Signalizira li svjetska financijska kriza propadanje starog centra? Upravo autoritativna Kina igra financijskog moralnog apostola i čita bukvice demokratskoj Americi, pa i EU.

Kako god bilo, financijska kriza je izazvala da su se svi, i stručnjaci i političari, našli u svijetu koji niko više ne razumije. U političkim odazivima suprotstavljaju se dva krajnja scenarija. Tu je hegelijanski scenarij, u kojem lukavstvo uma dobiva povijesnu priliku zbog prijetnji što ih posreduje svjetski kapitalizam rizika. To je kozmopolitski imperativ: sudjelovanje ili neuspjeh, zajedno do pobjede ili svako posebno u propast.

Istovremeno se sa nenadziranošću financijskih rizika (pa i s klimatskim promjenama i migracijskim pokretima), ali i scenarijem Carla Schmitta, razotkriva strateška igra koja s normalizacijom izvanrednih okolnosti na planeti ponovo otvara slobodan put etničkoj i nacionalističkoj politici.

Ni u jednom od ovih modela nije moguće izbjeći sudbinsku zajednicu, budući da svjetski kapitalizam rizika izaziva egzistencijalne raskorake i povezanosti neovisno o državnim, etničkim, vjerskim i političkim granicama, ma kolikogod se tome odupirali.

Kako se u takvim okolnostima može potvrditi Evropa? Paradoksalno, uspjeh EU je istodobno jedna od njenih najvećih prepreka. Mnogo postignuća se ljudima čini tako samorazumljivima, da bi ih opazili tek ako bi iščeznula. Zamislite kada bi na granicama ponovo uveli pregledavanje pasoša, kada ne bi bilo više pouzdanih i jedinstvenih propisa u odnosu na hranu, kada ne bi bilo više slobode izražavanja mišljenja i štampe po jednakim mjerilima (što ih danas krši Mađarska i zato je pod strogim pogledom); kada bi morali novac zamijeniti ne samo za putovanje u Budimpeštu, Kopenhagen i Prag, nego i u Pariz, Madrid i Rim, i zapamtiti devizni tečaj. ”Domovina Evropa” je naša druga koža i upravo bi to mogao biti razlog da je jednom lakomisleno prokockamo.  

Morali bismo biti svjesni stvarnog stanja, a to je da je Njemačka dio sudbinske zajednice, i to tako kao što je to opisao Willy Brandt tokom prvog zasjedanja zajedničkog njemačkog parlamenta: ”Njemačko i evropsko spadaju zajedno kako sada, tako i, nadajmo se, u budućnosti.”

Važi li još uvijek Hegelova misao da će se um u povijesti, usprkos svim stranputicama, na kraju uspjeti nametnuti? Ili je pak režiju preuzeo Carl Schmitt, uvjeren da među državama u sumnji uvijek vlada neprijateljstvo?  

Naspram prisilnog suživota takmaca, Sjedinjenih Američkih Država i Kine, sudbinski suživot u Evropi temelji se na zajedničkim zakonima, valuti, granicama, pa i na načelu ”nikada više!”. EU ne slavi veličanstvenu prošlost, nego nastoji zajamčiti da se ta nikada neće ponoviti. Umjesto nastojanja za superdržavom i mehanizmom koji bi u najboljem slučaju predstavljao više državne interese, EU se preobrazila u treći oblik: njena najznačajnija uloga je usklađivanje. Omogućuje preplitanje angažiranosti i organa kojima se obavezuje pojedina država, ali i prekograničnih organizacija, iznutra gradskih i regionalnih vlasti kao i organizacija civilnog društva.

Unutar tog okvira se sa spasonosnim mehanizmom za južne evropske države pojavila suprotstavljena logika između država zajmodavaca i zajmoprimaca. Zajmodavke moraju prihvatiti unutarnje programe štednje i zato dužnice politički previjaju preko praga boli. Dužnicama se pak čini da im vlada diktatura EU koja krnji njihovu državnu nezavisnost i dostojanstvo. Sve skupa potpiruje neprijateljstvo prema Evropi u Evropi, jer se svima čini da je ta zajednica samo gomilanje neopravdanih zahtjeva.

Svemu skupa valja pribrojiti i osjećaj ugroženosti izvana. Kritičarima islama, koji navodno zloupotrebljava zapadne vrijednosti, posebno slobodu, uspjelo je uspostaviti poveznicu između neprijateljstva prema strancima i prosvjetiteljstvom. Odjednom je moguće doseljenju određenog segmenta stranaca suprotstavljati se u ime prosvjetiteljstva. Tako se u Evropi prepliću i međusobno potkrepljuju tri samouništavajuća procesa: neprijateljstvo prema strancima, neprijateljstvo prema islamu i neprijateljstvo prema Evropi.

Mnogima, kada misle na politiku, pred očima stoji kraj politike. Kako samo mogu biti tako slijepi! Kako na nižoj, tako i na višoj ravni, kako na državnoj, tako na evropskoj, a posebno na svjetsko-političkoj ravni bore se Hegel, koji vjeruje u um, i Schmitt, koji posvuda vidi neprijatelje.

Što se tiče vječne krize po imenu Evropa, na dnevnom redu burne rasprave o modelima budućnosti sljedeća su pitanja: Koliko otpor ogorčene omladine doista solidarnosno seže preko državnih granica? Koliko osjećaj odbačenosti pripomaže zajedničkom evropskom iskustvu neke generacije i novim evropskim inicijativama? Kako se ponašaju poslodavci, sindikati, sredina evropskog društva? Koja od velikih stranaka u Njemačkoj će skupiti hrabrosti i državljanima objasniti što im znači domovina Evropa?

Angela Merkel daje prednost stranputicama uma, na strani je hegelijanstva. S plesnom metaforom: dva koraka natrag, jedan u stranu, zatim cirkusantska točka s bljeskovito brzim okretima, ublažena sitnim korakom naprijed – tako poskakuje, spotiče se i tetura berlinska koalicija. Pleše po muzici koju ne čuju i ne razumiju niti Nijemci niti drugi Evropejci. Helmut Kohl je još upozoravao pred njemačkom Evropom i nastojao oko evropske Njemačke, a Merklova zagovara njemački evro-nacionalizam: na suštini berlinske javne i ekonomske politike Evropa treba ozdraviti.

Što je bila u podijeljenoj Njemačkoj istočna politika u sedamdesetim godinama, trebala bi biti danas u financijskoj krizi evropska politika: ujedinjavanje preko granica. Zašto je bilo ujedinjenje s Demokratskom Republikom Njemačkom, koja je izazvalo vratolomne troškove, samorazumljivo, a privredno-politička integracija država dužnica, kao što su Grčka i Portugal, strogo zabranjeno? Nije riječ samo o plaćanju ceha. Riječ je prije svega o tome da evropsku budućnost i njeno mjesto u svijetu nanovo promislimo i postavimo.

Uvođenje evro-obveznica ne bi bila izdaja njemačkih interesa. Put u uniju solidarnosti odgovara dobro promišljenom njemačkom interesu, tako kao i priznanja granica na Odri i Nisi. Izraz je evropsko-njemačke realpolitike. Zašto ne bi Evropa uvela porez na financijske transakcije, koji zapravo ne šteti nikome, čak ni bankama, no zato bi koristio svim državama članicama, budući da otvara financijski manevarski prostor za socijalnu i ekološku Evropu, koji poslodavcima obećava sigurnost – i time ispunja želju, koja je mladim Evropejcima posebno na srcu?

Više pravednosti s više Evrope – ovdje se skriva i poziv na transnacionalno društvo solidarnosti: ”Pobunite se, Evropejci”. Slično kao što su mnogi u svoje vrijeme približavanje komunističkom bloku osuđivali kao izdaju domovine, danas je zahtjev za više Evrope udarac u lice nacionalnoj samosvijesti.

Politika Merkelove s koracima tamo i ovamo, naprijed i nazad, mogla bi služiti i kao prijedlog za crveno-zeleni projekt za budućnost. Kad Socijaldemokratska stranka Njemačke i Zeleni uspiju shvatiti da je socijalna Evropa više nego samo introvertirana kramarska duša – naime, u jeziku Hegela, historijska nužnost, čak će Socijaldemokratska stranka opet postati prepoznatljiva i privući će birače. Pod pretpostavkom da ima hrabrosti evropsku politiku ofenzivno proglasiti svojim glavnim projektom, slično kao što je pred dobrih četrdeset godina istočnu politiku.

 
S nemačkog preveo Mario Kopić

Ulrich Beck, Empört euch, Europäer, Der Spiegel, 34/2011.

Peščanik.net, 05.09.2011.