Ideja vodilja u današnjem političkom sistemu jeste sloboda izbora. To je uverenje da će ljudi, ako se ideali slobodnog tržišta primene u svim društvenim sferama, biti oslobođeni stiska mrtve ruke države. Tako želje i potrebe pojedinaca postaju primarni pokretač društva.

Ali ovo je dovelo do jednog neobičnog paradoksa. U današnjoj politici, uopšte nemamo izbora. Jednostavno rečeno – nema nikakve alternative.

To je bilo u redu dok je sistem funkcionisao. Međutim, od 2008. traje konstantna ekonomska kriza, i čini se da su izgledi da ovaj sistem sam sebe izvuče sve manji. Očekivalo bi se da će se u odgovoru na takvu krizu pojaviti nove, alternativne ideje. Ali to se nije desilo.

Niko – ne samo na levici, nego uopšte – nije istupio i pokušao da pridobije javnost vizijom drugačijeg vođenja i organizovanja društva.

To je pomalo čudno – pa sam rešio da ispričam nekoliko priča o tome zašto nam je nemoguće da zamislimo bilo kakvu alternativu. Zašto smo postali opsednuti ideologijom našeg doba, toliko da izvan njenih okvira ne umemo da razmišljamo?

Prva priča nosi naziv:


SAMO RAZMIŠLJAJ

To je priča o savremenim think tankovima i o tome kako su oni na čudan način onemogućili razmišljanje.

Think tankovi danas okružuju politiku, a upravo se od njih očekuje da generišu nove ideje. Ali ako se vratimo unazad i pogledamo kako su nastali – ko ih je i zašto izmislio – otkrićemo da oni nisu baš onakvi kakvim se na prvi pogled čine. Da zapravo možda nemaju nikakve veze sa pravim razvitkom novih ideja, već da su postali grana PR industrije, čiji je cilj nešto sasvim suprotno – da beskonačno promovišu i osnažuju današnje opšteprihvaćeno političko mišljenje.

U ovom poslu bili su toliko uspešni, da su mnogi od njih zapravo postali ozbiljne prepreke pravom razmišljanju o novim i nadahnutim vizijama promene društva nabolje.

To je i fantastično šašava priča o engleskom načinu života, koja vam otkriva svet pomalo nalik onome iz sjajnog romana ‘What a Carve Up’ od Džonatana Koua, s tim što je ovaj svet stvaran. To je blesava pripovest o raznim stvarima koje se obično ne povezuju sa think tankovima – pilići, piratske radio stanice, penzionisani pukovnici, Žan Pol Sartr, Screaming Lord Sutch, a u srcu te priče je dramatično i brutalno ubistvo koje je počinio jedan od ljudi odgovornih za preporod slobodnog tržišta u Britaniji.

 

 
Pre nekoliko meseci, britanski ogranak opskurnog desničarskog think tanka International Policy Network navodno se raspao. Rukovodstvo se zavadilo po pitanju klimatskih promena. Niko to nije primetio, i jedva da je bilo izveštaja u novinama o tome.

Ali iza IPN-a, nalaze se vrata jedne zaboravljene istorije. Ključ koji otvara ta vrata je predsednica IPN-a, Linda Vetstoun.

Linda je dobro povezana. Njena ćerka je Rejčel Vetstoun, koja vodi odeljenje globalnih komunikacija u Guglu. A Rejčel je partnerka superštrebera Stiva Hiltona – on je politički savetnik Dejvida Kamerona.

Linda Vetstoun strastveno veruje u slobodno tržište, i prezire državni intervencionizam više od bilo čega drugog na svetu. Ovako je mahnitala na sednici Konzervativne partije 1978. Sjajna košulja. I obratite pažnju kako čak i gđa Tačer iza govornice deluje pomalo uplašeno.

Ali najinteresantniji – i najuticajniji – član porodice je Lindin otac, od koga je nasledila zanos prema slobodnom tržištu. On se zvao ser Entoni Fišer, i izmislio je prvi savremeni think tank pedesetih godina prošlog veka. Institut za ekonomske poslove. Ova organizacija poslužila je kao model za praktično sve današnje think tankove.

Fišer će kasnije osovati još 150 think tankova širom sveta.

Ali početkom pedesetih, on je bio izolovana figura, u potpunom raskoraku sa duhom vremena. Radio je sa svojim prijateljem, majorom Oliverom Smedlijem, u maloj kancelariji u zabačenoj uličici centralnog Londona. Fišer i Smedli su vodili privatni rat protiv državnog planiranja, koje je trebalo da rekonstruiše Britaniju nakon rata – jer su bili ubeđeni da će to dovesti do totalitarne države i kraja demokratije.

 

 
Fišer i Smedli su se upoznali na sastanku jedne marginalne organizacije zvane Društvo individualista. Sprijateljili su se, jer su obojica bili ubeđeni da naizgled bezopasne državne agencije, Savet za kontrolu mleka i Savet za kontrolu jaja, zapravo predstavljaju neprijatelje slobode. Major Smedli je osnovao organizaciju pod nazivom Liga za jeftinu hranu, a njegov prvi pamflet nosio je divan naslov – Vaše ribe:

 

 
Entoni Fišer bio je snažan, asketski momak, koji je pohađao Iton i Kembridž. Verovao je u hrišćansku nauku i bio sklon dubokim depresijama. Mnogo vremena je provodio na farmi u Saseksu, i bio je ubeđen da su se komunisti infiltrirali u establišment (kao što, naravno, i jesu).

Smedli je bio više čovek od akcije. Stalno je formirao grupe poput Saveta za smanjenje poreza, a vodio je i jednu investicionu školu – koja je izdavala diplome za koje je i sam Smedli priznavao da su nevažeće. Imao je i računovođu koji je robijao zbog falsifikovanja čekova. Menadžer banke koga je taj računovođa prevario izvršio je samoubistvo.

 

 
Ljudi poput Fišera i Smedlija bili su na samim marginama respektabilnosti tokom pedesetih, i mediji se njima nikada nisu bavili.

Ignorisani su, jer su praktično svi političari i komentatori i na levici i na desnici verovali u kejnzijansku ideju da država treba da interveniše u rukovođenju privredom. Svi su verovali da će, ako se slobodno tržište prepusti sebi, to rezultirati katastrofom – što se i desilo tridesetih. Fišer je bio konzervativac, dok je Smedli bio liberal – ali obojica su verovali da njihove partije vode Britaniju u provaliju – zavedene lažnim snovima samozvanih stratega.

Evo jednog snimka, gde major Smedli na sednici Liberalne partije 1961. godine bunca protiv Zajedničkog tržišta. Upravo je bio osnovao još jedno udruženje – pod nazivom Ne dozvolite ulazak Britanije. Prezirao je Zajedničko tržište, jer je ono predstavljalo još jedan pokušaj da se planira i kontroliše poljoprivreda. Publika ga je ispratila mlakim aplauzom. U emisiji zatim sledi blagonakloni razgovor sa jednim iskrenim liberalom koji veruje u planiranje.

Za svoje suparnike, Fišer i Smedli bili su desničarski dinosaurusi. Ali obojica su bili ubeđeni da njihovo vreme dolazi – jer su verovali da imaju naučne dokaze da je državno planiranje osuđeno na propast.

Još 1947, Fišer je pročitao u časopisu Reader’s Digest članak jednog austrijskog ekonomiste po imenu Fridrih Hajek. Radilo se o sažetku Hajekove knjige Put u ropstvo, gde je Hajek pokušavao naučno da dokaže kako je svaki plan političara da organizuju društvo tako da ljudi budu slobodni i žive bolje, osuđen da donese potpuno suprotan rezultat – kolaps slobode i demokratije.

 

 
Tako je jednog dana Fišer sakupio hrabrost i otišao da poseti Hajeka na Londonskom ekonomskom fakultetu, gde je ovaj predavao. Fišer je zatražio savet od Hajeka – da li da uđe u politiku i pokuša da spreči predstojeću katastrofu.

Hajek je otvoreno rekao Fišeru da bi to bilo beskorisno, jer su političari zatočenici preovlađujućih stavova. Umesto toga, rekao je Hajek, Fišer bi trebalo da pokuša nešto mnogo ambicioznije – da promeni način na koji političari razmišljaju – što se radi promenom klime mišljenja koja okružuje političku klasu. Fišer je zapisao šta mu je Hajek rekao.

Objasnio je svoj stav, da presudni uticaj u borbi ideja imaju intelektualci, koje je opisao kao „trgovce polovnim idejama“.

Hajek je rekao Fišeru da osnuje, kako ga je nazvao, „naučni institut“, koji bi funkcionisao kao diler polovnih ideja. Čitava svrha tog instituta trebalo bi da bude da ubedi novinare i uticajne komentatore da državno planiranje vodi u totalitarni košmar, i da se jedini spas za Britaniju krije u povratku na slobodno tržište. Ako u tome uspeju – ovo bi izvršilo pritisak na političare, i Fišer bi promenio tok istorije.

Entoni Fišer je bio očaran takvom vizijom. Ali onda mu je sva stoka uginula od slinavke i šapa. Međutim, dobio je kompenzaciju od države (koju bi zlobnici mogli nazvati subvencijom) i otišao na put u Ameriku.

U Njujorku, Fišer je upoznao drugog desničarskog ekonomistu, „Boldija“ Harpera, koji mu je predstavio dve nove ideje. Prva je bila koncept „think tanka“, a druga uzgajanje brojler pilića.

Fišer je i jedno i drugo doneo sa sobom u Britaniju. Prvo je osnovao kompaniju Buxted Chickens, gde je desetine hiljada pilića tovljeno na nov način. Uveo je fabričko uzgajanje hrane u Britaniju. Tehnologija mu je omogućila da drastično smanji troškove i da nekadašnju luksuznu hranu učini dostupnom svima. I sve to bez državnih subvencija – pokazao je šta može slobodno tržište.

Ali fabrički uzgoj postao je kontroverzan. Ovo je insert iz BBC-jevog dokumentarca iz 1960. godine. Tu vidimo jednog sjajnog fabričkog uzgajivača – sledbenika Fišerove metode – koji odgovara na novinarska pitanja vozeći se u svom rols-rojsu. On tvrdi da ako je pile debelo, to znači da je zadovoljno. Ovo pokreće vrlo čudnu raspravu o tome da li je bilo debelih u nacističkim koncentracionim logorima i, ako ih je bilo, da li su bili zadovoljni. Ovo je sjajan primer kuda vas može odvesti BBC-jeva urednička nepristrasnost.

Entoni Fišer se obogatio na firmi Buxted Chickens. Zatim su on i Smedli iskoristili taj novac za stvaranje prvog pravog think tanka u Britaniji, u svojoj kancelariji u ulici Austin Friars. Dali su mu ime Institut za ekonomske poslove. I kao što se profesor Hajek nadao, ta organizacija će ozbiljno promeniti tok istorije.

Ideja o think tanku izmišljena je u Americi. Njeni koreni su u istraživačkim i razvojnim grupama koje su osnivale vlada i vojska tokom rata. Njihov cilj je bio da u vreme krize razmišljaju maštovito, da pronalaze nove načine rešavanja problema koji će doprineti ratnoj pobedi. S tim je nastavljeno i posle rata u RAND korporaciji u Kaliforniji, think tanku koji je finansirala država. Tu su bili zaposleni naučnici i ekonomisti, koji su pokušavali da osmisle nove strategije borbe u Hladnom ratu, ali i nove temelje i koncepte funkcionisanja društva.

Evo ih kako razmišljaju:

 

 
Think tank koji je Entoni Fišer osnovao bio je sasvim drugačiji. Cilj nije bio smišljanje novih ideja, jer su već znali „istinu“. Već su imali sve neophodne ideje u knjizi profesora Hajeka. Cilj je bio uticaj na javno mnjenje – putem promovisanja ovih ideja.

To je bilo značajno odstupanje od RAND-ovog modela – odustalo se od toga da se bude proizvodni pogon ideja. Sada je to bilo odeljenje za prodaju i marketing onoga što je Hajek otvoreno nazivao „polovnim idejama“.

U tu svrhu, Fišer i Smedli su znali da moraju da zabašure svoje prave namere. Godine 1955, Smedli je napisao pismo Fišeru – gde mu je otvoreno objasnio da novi Institut mora „lukavo“ prikriti svoju pravu funkciju. Trebalo bi da se pretvara da je nepolitičan i neutralan, iako su zapravo obojica znali da će ova organizacija biti samo paravan.

IEA će se prerušiti u „naučni institut“, kao što je Hajek predložio Fišeru, dok će zapravo biti ideološki motivisana PR organizacija. Bilo je, kako je Smedli napisao:

„Od presudne važnosti da u našim publikacijama ne otkrivamo činjenicu da informišemo javnost u nekim okvirima koji bi se mogli protumačiti kao politički obojeni. Drugim rečima, ako otvoreno kažemo da ponovo podučavamo ekonomiju slobodnog tržišta, to bi našim neprijateljima pružilo priliku da dovedu u pitanje čistotu naših motiva. Zato je prvi nacrt (ciljeva Instituta) napisan prilično lukavim jezikom.“

Ali šta su to zaista Fišer i Smedli prodavali? Vladajuće mišljenje o Fridrihu Hajeku bilo je da on želi da povrati devetnaestovekovni laissez faire – da obnovi izgubljenu prošlost.

Ali zapravo, sve je bilo još mnogo blesavije.

Pravi pobednik na kraju Drugog svetskog rata bila je ideologija nauke. Nove, moćne grupe tehnokrata pojavile su se u Americi, Britaniji i Sovjetskom Savezu. Ti ljudi su se služili naučnim idejama i planovima u organizaciji ratnih strategija. Sada su pomislili da bi iste metode mogli upotrebiti i u miru – za transformaciju svojih društava.

Državno planiranje bilo je tehnokratsko, pa je zato smatrano naprednim. Stare konzervativne ideje o slobodnoj trgovini smatrane su tradicionalnim i nenaučnim, pa samim tim i lošim.

 

 
Hajekovo rešenje bilo je da se ovo preokrene. On je od ideje slobodnog tržišta napravio još jednu tehnokratsku ideju. Taj niz dotrajalih predrasuda i tradicija pretvorio je u naučno potkovani sistem slobodnog tržišta za savremeno doba.

To je uradio tako što je ideju Adama Smita o „nevidljivoj ruci“ pretvorio u kibernetički sistem razmene informacija. Govorio je da je sve znanje jednog društva raspodeljeno na milione ljudi. Ali svaki pojedinac zna samo neke fragmente celine, i nijedan pojedinac ne može znati ili shvatiti čitavo ovo znanje. Umesto toga, milioni ljudi jedni drugima konstantno šalju „apstraktne signale“ iz kojih proizlazi „sistem određivanja cena“. A iz njega proizilazi poredak bez centralne kontrole.

Hajek je čak celoj ovoj teoriji nadenuo kvazinaučno ime. Nazvao ju je Katalaksija.

Ovo su neki inserti iz Hajekovog intervjua iz 1977. Ovde se stiče dobar utisak o njegovoj tehnokratskoj i bezmalo robotičkoj viziji društva – koju naziva „samostalnim automatskim sistemom signalizacije“.

Ali Hajek sebe nije doživljavao kao robota, nego kao revolucionara – bio je ubeđen da se vlast mora ugrabiti da bi se stvorilo ono što naziva „stabilizacionom krizom“ u Britaniji, kako bi se njegov novi svet obistinio.

Ključna stvar za funkcionisanje ovog sistema, kaže Hajek, jeste da se dozvoli informacijama da slobodno kruže društvom. Država pokušavaju nešto sasvim suprotno – da kontroliše protok informacija, kako bi upravljala signalima.

(Nastaviće se…)

 
bbc.co.uk, 13.09.2011.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 24.09.2011.

Srodni link:

Adam Curtis: Prokletstvo Tine II