Ljubija

Ljubija

Ljubija je staro rudarsko mesto u severozapadnoj Bosni. Rudnik železa, inače jedan od najvećih u Evropi, je zatvoren i napušten, rat je opustošio ovaj kraj na razne načine: mnogo muslimana je iz celoga kraja oko većega grada Prijedora oterano iz kuća, mnogi su završili u zloglasnim logorima ovoga kraja, Keratermu i Omarskoj, mnogo je ubijenih, mnogo silovanih žena. Delovi Prijedora gde su živeli muslimani su uništeni, dok se u Ljubiji nije toliko rušilo. Mnogi preostali stanovnici bili su u ovim  krajevima prinuđavani da potpišu „dobrovoljno“ prepuštanje svojih nekretnina Republici Srpskoj. Pa ipak, upravo u ovome kraju, najviše se nekadašnjih preživelih stanovnika vratilo posle rata. Ljubija, na samoj granici izmedju Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, dobila je i neke nove stanovnike – mnoge izbeglice sa kojima vlasti više nisu znale šta će: Ljubija je poslednje utočište najnesrećnijih.

Nekada, još u vreme Austro-Ugarske, Ljubija je bila veliki centar i izvor bogatstva i udobnosti. Obližnji Prijedor je bio velika luka, iz koje su dereglijama odnosili i donosili robu po Uni i Savi. Sreća grada se nastavila u posleratnoj Jugoslaviji, kada su socijalističke vlasti dodale već impresivnoj austro-ugarskoj urbanoj strukturi još čitav niz javnih zgrada i blokova za stanovanje, puteva, parkova, muzej, dom kulture, bolnicu, biblioteku, zabavišta, škole, parkove, sportska igrališta… U Ljubiju su dolazili poznati svetski umetnici: živelo se u relativnom obilju i dinamično, sa svakodnevnim ekskurzijama koje su prolazile ovim krajem na putu za spomenike na Kozari. Uspomene na to doba su posvuda, ali su zgrade napuštene, nekada kultivisani prostori zarasli u travu.

Danas je Ljubija slika očaja. Povratnici više nikuda ne mogu. Nikakvoga novoga posla nema, zaposlen je veoma mali procent stanovništva. U ovome kraju u kojem su reke i potoci na sve strane, nema vode, vodovod se tek počeo obnavljati. U mutnim tranzicijskim vremenima su vlasništva izmešana, tako da se većina napuštenih zgrada ne može iskorišćavati, jer neki novi vlasnik nameće visoke cene za iznajmljivanje. Pojavljuju se neke zamisli o rudniku, ali se to dešava izvan sveta stanovnika, u krugovima gde se računa samo profit. Sa druge strane je priroda bila milostivija prema stanovnicima Ljubije: železo nije ruda koja mnogo zagađuje, a otkako rudnik miruje, više i nema ničega što bi moglo da uništava ove blage brežuljke i doline. U ovome kraju nema nekih velikih mogućnosti za monokulture – voće i stoka su glavni izvori prihoda za one na zemlji, ali ne i za one zarobljene u gradu, bez mogućnosti da kupe ili uzmu zemlju u najam, ili da prikupe stado.

Postoji, međutim, grupa stanovnika koja ne odgovara nikakvim, ni starim ni novim pravilima ponašanja: to su žene ovoga kraja. Verovatno zbog visoke nekadašnje zaposlenosti, one se nisu dale, premda su ovde za vreme rata upravo zaposlene, obrazovane i emancipovane žene, često na visokim položajima i sa velikim društvenim uticajem, bile prve žrtve silovanja. Ako nigde drugde, ovde se videlo da su silovanja planirana, i da je reč o patrijarhalnoj i društveno/klasno usmerenoj osveti. No isto tako, ovde su se mnoge preživele žene vratile dignute glave, a neke od njih su čak dosegle svoje predratne položaje. Govorimo o Prijedoru, gde je prva do gradonačelnika u gradskoj hijerarhiji muslimanka, preživela žrtva rata. Situacija je daleko od povoljne, jer se u Republici Srpskoj ne radi ništa na potiskivanju srpskog nacionalizma.

Žene Ljubije biju drugačiju bitku: mnoge su udovice, ili sa beznadežno nezaposlenim porodicama, u kojima su mladi, kada ih ima, usmereni pre svega na to da pobegnu. Većina ih je već pobegla, a one su ostale same, ali je popuštanje poslednje na šta su spremne. Osnovale su društvo Rudarka, uključile se u raspložive programe. Jedan od njih, sa novcem iz Italije, omogućava preduzimljivim ženama da u svojim kućama organizuju bivanje za putnike i turiste, nude im tradicionalnu domaću hranu i gostoprimstvo. To dobro funkcioniše, žene nemaju nikakvih problema sa učenjem i pripremom, ali to ipak mogu one koje imaju kuću i bar nešto materijalne osnove da započnu takav posao. Gostoljubive kuće su na Internetu, nešto dobitka je skoro garantovano. Većina žena iz Rudarke može samo da sanja o ovakvim projektima. One rade ono što mogu – sakupljaju leti šumsko voće i vrganje, obavljaju uzaludne male poslove. Jedan polovni kompjuter koji je došao ove godine bi trebalo da promeni stvari, ali potrebno je da nauče engleski i da ih se što više osposobi za rad na kompjuteru. Nemaju svojih prostorija: sedimo u sobici društva penzionera, u kojoj mala peć na drva greje po jednu polovinu tela dve koje najbliže sede – to je usluga za jedan sastanak, ne za svakodnevni intenzivni rad. Kolikogod da one ne razumeju sumanuti hod savremenog kapitalizma, jasno vide šta bi bila njihova niša za preživljavanje, a možda i svih na planeti, ako preživimo ubistvenu kombinaciju rat-izrabljivanje-trovanje: mala proizvodnja i mala prodaja ekološki osvešćenih proizvoda, hrane i kozmetike, ručnih radova svih vrsta. Možda ništa tako istorijski i kulturno profilisano kao što je idrijska čipka, ali je talas maloprodaje preko Interneta pokrenuo hiljade proizvođača „iz kuhinje“ po celome svetu. Žene iz Rudarke iz Ljubije imaju izvesnu prednost (ako je to uopšte prednost): ne treba im, recimo, posebna mreža prodavača osnovnih sirovina ili poluproizvoda namenjenih ambicioznim kućnim proizvođačima sapuna i druge kozmetike: one same mogu i moraju da se snađu oko svega. I zato su očajnički svesne da im je zapravo najpotrebnije znanje, uz minimalna početna sredstva. A rad se ovde podrazumeva, jer je jedno od retkih preostalih sredstava za preživljavanje razuma – davno su se uverile da od rada uopšte ne zavisi osnovno preživljavanje.

Sedimo oko peći nas dvadesetak. Ima mladjih i starijih, Hrvatica, Srpkinja, muslimanki, no većinom su to profesionalno visoko profilisane žene – inženjerka hemije, pravnica, bibliotekarka. Na svoju nekadašnju karijeru danas gledaju sa osmehom, ali je ne zaboravljaju, a naročito ne zaboravljaju da su se besplatno i bez ikakvih ograničenja školovale: ukoliko bilo koji projekat uspe, imaće specijalistkinju koja će mu se posvetiti. Oko mene je zapravo ženska akademija, nimalo različita od onih sa kojima živim u „razvijenome“ svetu, ali društveno neuporedivo homogenija, neposrednija i – smem li reći – veselija. Dati njima nešto novijeg i upotrebljivoga znanja bio bi uspešan posao, ako se pomisli na to koliko se znanja svih vrsta može dobiti od njih. Dok pričamo o receptima, trikovima, „strategijama“, hvatam sebe kako zamišljam bekstvo u Ljubiju. Ništa novo ili simptomatično – tako mislim o svakome novom mestu na kojem se nađem, jedino što se ovoga puta osećam krivom: umesto toga, treba misliti o maržama, taksama, carinama, reklami, mogućnim razmenama, mogućnim sponzorima, o svim onim strahotama koje u ovome slučaju imaju smisla. Pa onda, na posao: naći ćete društvo Rudarka na Facebook-u. Za sve ostalo, obratite se svojoj mašti.

Peščanik.net, 11.12.2011.

FEMINIZAM

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)