Radio emisija 02.12.2011, govore Svetlana Slapšak i Žarko Korać.

Svetlana Lukić: Ne znam kako vi, ali ja sam malo zbunjena ovim sudbonosnim datumima. Prvo je bilo reči da će se o našem statusu kandidata odlučivati 9. decembra ili po srpski, 12 dana uoči Svetog Nikole. A sada ispada da je to bilo juče, da je to danas ili će biti eventualno sutra. Dakle, mnogo pre Nikoljdana. Ministri spoljnih poslova će neformalno odlučivati o tome, a o našoj sudbini se priča i na sednici Bundestaga, koji će malo vremena potrošiti na nas. Tako smo došli u situaciju da će uskoro evropske diplomate, kada odgovaraju o statusu Srbije, koristiti prostoproširenu rečenicu. Na pitanje šta je sa statusom Makedonije, odgovor je uvek kratak. Još uvek nije rešeno pitanje imena te države. Naša presuda će glasiti: još uvek nije rešen problem graničnih prelaza 1 i 31, i ništa više, i tako mesecima ili godinama.

Predsednik Tadić je, kao kad papa sa svoje vatikanske terase upućuje apele za mir, sa Andrićevog venca u minut do 12, uputio poziv Srbima da pokupe svoje barikade, svoj šljunak, svoj cement, da pokupe svoje šamlice i trojeručice i vrate se svojim kućama. A onda je predsednik otišao svom Miletu Dodiku, da se malo oraspoloži. Da makar u drugoj državi svečano preseče neku vrpcu, kada već u svojoj nema zbog čega da umače pogaču u so. Prekodrinska braća su, kažu, bila mnogo više oduševljena Đokovićevim dolaskom nego Tadićevom posetom. Delimično zbog toga što je Đoković tamo prvi put, jer ima mnogo posla i mnogo trenira, a Tadić je tamo malo-malo. A i ne vole ga. Za njih, on nikada neće biti dovoljno veliki Srbin. Preslišavali su ga, ovih dana, novinari Republike Srpske, zbog čega je došao u Banja Luku, a nije otišao na barikade da podrži braću i sestre. Branio se predsednik kako je znao i umeo. Rekao je kako bi time samo još više ugrozio Srbe na barikadama, a i priznao je da ne može da ode, jer mu po Kumanovskom sporazumu i Rezoluciji 1244 treba dozvola međunarodnog faktora, da uđe na svoju teritoriju. Tadić je takođe rekao da nam ostaje da vidimo da li će Srbija sa svojim principima, Ustavom i crvenim linijama biti dobrodošla u Evropu. Koliko razumem sve to, i principi i crvene linije i Ustav su jedna te ista stvar. I to ona stvar koju ulični umetnici svakog dana pišu po kontejnerima i autobuskim stanicama: Kosovo je Srbija. Sam predsednik, koji krši Ustav svakog jutra kada se probudi, ne zna ili neće da zna, da je Ustav jedne države relevantan samo i jedino za njene državljane. Zato je glupo očekivati da će se njegovoj preambuli potčiniti Angela Merkel, Sarkozi i Milo Đukanović. A ako te Ustav onemogućava da u miru živiš sa susedima, da se integrišeš u svet, utoliko gore po tebe.

Iz Banja Luke je predsednik direktno odleteo u Nemačku, da se nađe sa nekim predstavnicima nekih socijaldemokratskih partija i zatraži njihovu podršku. Đelić obigrava neke evropske prestonice, Jeremić takođe pokušava da osvoji neku evropsku tvrđavu. I svi zapomažu kako je od sudbonosne važnosti da nam udele status kandidata. Ne znam šta stvarno kažu evropskim diplomatama. Ako je to ono što prenose mediji, onda neka nam je bog u pomoći. To njihovo trubljenje uvek iste pesme me navodi na pomisao da oni stvarno veruju kako su jerihonski bedemi srušeni tako što su sinovi Izraela sedmog dana pošto su došli pred tvrđavu, svi kao jedan, trubili u rog neke životinje, a ta jeka je bila tako snažna da su popucali bedemi grada, koga šest dana pre toga nisu mogli da osvoje. Mi smo još uvek u prvom danu kada blejimo u te bedeme. „A Jerihon stajaše silno utvrđen i zatvoren pred sinovima Izraela.“

Borko Stefanović nema kada da duva u rog. On do iznemoglosti, po 12 sati dnevno nešto pregovara sa Editom Tahiri. Sa stanovišta Srba sa barikada, on to radi za svoj groš. Uostalom, njega su tužili sudu za veleizdaju. Ako nam ne daju ni uslovnu kandidaturu, makar znamo ko je krivac. Mnogima je u interesu da Srbija ne dobije status kandidata, rekao je predsednik i razotkrio celu mrežu organizovanog otpora prema njemu i Srbiji. To su, kaže, vođe organizovanog kriminala na Kosovu, ekstremističke snage u Srbiji, vlast u Prištini ali, dodao je predsednik, to su i neke zemlje članice Evropske unije, koje žele da spreče proširenje Unije. Nije pametno, uopšte nije pametno u jednoj rečenici pominjati organizovani kriminal i Nemačku i Austriju, pogotovo što su njihovi vojnici ranjavani od golorukog srpskog naroda. Ovih dana su molotovljevi kokteli, suzavac i gumeni meci pominjani jedino kada se govori o kosovskim Srbima i iranskim Pazdaranima koji pale i zauzimaju britansku ambasadu u Teheranu.

O Kosovu, kandidaturi i ostalim balvanima se raspravljalo, odnosno svađalo u skupštini. To je jedina tema ove jeseni i zime svih političara i svih kafanskih razgovora. To je jako zgodno, jer sve ostalo u ovoj Augijevoj štali je mimo pažnje javnosti. I katastrofalna ekonomska situacija i porast nasilja u školama i porodicama i sramne sudske presude, postupci koji se vode protiv novinara. Danas je u sudnici Petar Luković, on mora da se brani od sumanute tužbe vladike Filareta, koju je prihvatilo sumanuto srpsko pravosuđe. Stvorena je lažna slika, da je pitanje Jarinja i ostalih zabiti, jedino što stoji na našem putu ka Evropskoj uniji. I kada bi se to noćas rešilo, ugledali bismo ono najstrašnije: raspadnutu državu, koja više nije u stanju da obezbedi ni struju svojim građanima. Ja već danima ubeđujem svoje prijatelje da se spreme za nestašicu struje, da izvade iz špajza sveće, baterijske lampe i boce na butan gas, kupljene za vreme bombardovanja. Od Jarinja ne vidimo nebo, odakle nema kiše već mesecima. Povremeno, kao neki kuriozitet, neko pomene da je ova suša zabeležena, otprilike pre 80 godina. Stotine teretnih brodova je zarobljeno na Dunavu zbog nistog vodostaja. Kod Bezdana je minus 56 santimetara. Škundrić, savetnik premijera za energetiku, kroz zube ponavlja kako redukcija neće biti. Direktor EPS-a govori da je elektroenergetski sistem u teškoj situaciji i kaže da, ako ne bude većih kvarova, nekako ćemo pregurati zimu. Stalno nešto preguravamo. Kao da smo pećinski ljudi koji se uzdaju u nebo i ne umeju da naprave jedan jedini blok hidrocentrala. Teslini potomci, u poslednjih četvrt veka, nisu napravili ni jedan jedini blok hidrocentrale, a kamoli celu. Suša je u celom regionu, uskoro nećemo imati odakle da uvozimo struju, pa makar je plaćali i suvim zlatom. Ni dobijanje statusa kandidata neće odvrnuti nebeske ustave i napuniti korito Dunava.

U Britaniji je dva miliona ljudi izašlo na ulice da se buni. Grci su se vratili na Sintagmu i Omonju, ovde nikome ne pada na pamet da se pobuni. Da li će, ako ne dobijemo status kandidata, neko izaći na ulicu? Da li će zbog toga neko zatražiti od predsednika, osim Vesne Pešić, koja je o tome napisala tekst za naš sajt, da kada već raspisuje parlamentarne izbore, raspiše izbore za predsednika jer je on i mi sa njim, doživeo još jedan istorijski poraz. Većina građana ove zemlje se teši jednom opasnom računicom. Dobro je ako dobijemo status kandidata, a ako ne, i onako će se Evropa raspasti. A ako je tako, zašto da onda popustimo sa Kosovom. A ako i popustimo, nije strašno. I tako u krug.

Kažu da je u carskoj Rusiji uskomešana jevrejska populacija bila jednako zrela i za revoluciju i za cionizam. U istoj porodici se jedan član odlučivao za revolucionare, a drugi za cioniste. Haim Vajcman, prvi predsednik Izraela, u svojoj knjizi citira reči svoje majke iz tih dana: Ma šta da se desi, meni će biti dobro. Ako je Šmuel, odnosno njen sin revolucionar u pravu, svi ćemo biti srećni u Rusiji. Ako je Haim, njen sin cionista u pravu, onda ćemo ići u Palestinu i tamo srećno živeti. A onda je bio holokaust.

Prvi sagovornik današnjeg Peščanika je Žarko Korać.

Žarko Korać: Tačno je da je jedan unilateralni potez Prištine slanje specijalaca na prelaz to provocirao, ali i to slanje specijalaca ima svoju predistoriju, a to je da je Srbija uvela unilateralni embargo ekonomski Kosovu, dakle Kosovo nije moglo da izvozi u Srbiju. Taj izvoz je inače jako mali, ali svejedno, nije moglo zbog te priče o pečatu. Onda je Kosovo posle oklevanja, posle više od godinu dana reklo, sad mi vama vraćamo istom merom i ne dozvoljavamo vama da vi izvozite i zato su oni poslali specijalce. Dakle to je, ako mogu da kažem, carinski rat. Potsetio me je na carinski rat Srbije i Austrije 1908. godine, takozvanu aneksionu krizu, kada su kod Šapca se nagomilali silni poljoprivredni proizvodi koje Srbija nije mogla da izveze u Austriju.

Tri stvari su zaprepašćujuće. Prva je da je nekorektno prikazana cela istorija tog konflikta. Više niko ne spominje pečat, šta je to u junu bilo, zašto su prekinuti pregovori, šta je tačno na tom pečatu. Drugim rečima, da je Srbija vodila jednu sumanutu politiku poslednjih godinu dana, koja se završila ovom potpunom konfrontacijom. Drugo, u Beogradu se sa velikim simpatijama gledalo na barikade i režim je direktno hrabrio te Srbe i rekao, samo vi to uradite, to su mirna i nenasilna sredstva, iako barikada nikada nije mirno i nenasilno sredstvo jer potencijalno vodi ka konfliktu. Ona može u trenutku da bude mirno, ali dugoročno, ona je protest koji onemogućava druge da se normalno kreću. I treće, sada se ponovo prikazuju ti napadi Kejfora, kao eto, goloruki Srbi su izloženi divljačkim napadima do zuba naoružanih savezničkih vojnika. To je zastrašujuće pošto kad gledate izvore Kejfora, oni kažu, na nas se bacaju molotovljevi kokteli, na nas se puca iz pištolja, znači to uopšte nije miroljubivo. Naravno, to ne radi većina ljudi na barikadama, ali dovoljno je da to radi jedna grupa, a ovi ostali ćute, ne reaguju. Znači vojnici su povređeni, a to su vojnici koji su tu dovedeni da mir osiguraju. A ovde se to vidi kao okupatorska vojska. Beograd znači nastavlja, čak i sada kada je Tadić praktično priznao, a izbegao da to verbalno pokaže, krah svoje politike. Njegova politika, Evropa i Kosovo, je upravo krahirala. Ovo je očajnički pokušaj da se podeli Kosovo. Znači, ovo je očajnički pokušaj da se dovede do te podele.

Ja mislim da mnogi imaju, gledajući Mitrovicu, na umu Belfast, koji je dugo bio podeljeni grad i koji je i danas delimično podeljeni grad, znači na protestantski i katolički deo. Ja se sećam reakcije, jedan moj rođak dugo živeo u Engleskoj i oženjen je Engleskinjom i znam da sam sa njom nekoliko puta razgovarao o toj situaciji, to se sad smirilo, ali kažem, to je trajalo više od 20 godina i tu je ginula engleska vojska, koja je već tada bila profesionalna. I onda, sećam se njene reakcije, u jednom trenutku ona je rekla, neka se povuče engleska vojska, neka se poubijaju, nama je konačno svejedno iako je Severna Irska deo Ujedinjenog Kraljevstva. Neko računa na to da i misli, nada se, da će Evropa slično da reaguje. Da će reći, ma to su nekakvi divljaci, urođenici, hajdemo mi kući, što da ginu naši vojnici, što da se sad uoči Božića ranjavaju austrijski, nemački vojnici. Dakle, vi tražite da Austrija glasa za vaše dobijanje statusa kandidata, da Nemačka glasa, a istovremeno im ranjavate vojnike. To je do te mere suludo i sumanuto.

Pritom, zamislite sada da imate vojnike Vojske Srbije, na primer u Burundiju. I da neko puca tamo na njih, pa šta svaki građanin Srbije bi rekao, pa čekaj, divljaci jedni, pa naši vojnici su tamo da vam mir obezbede a nisu došli da vas okupiraju, briga njih za to vaše parče siromašne zemlje. Znači, vi i dalje nastavljate u medijima propagandu. Sa druge strane, državni mediji vode i jednu antievropsku propagandu koja je dobila neslućene razmere. To sladostrašće u Srbiji što je evro u krizi, to zadovoljstvo najavljivanja da će propasti Evropska unija, Kaže mi slovenački ambasador da je nedavno potrošio ceo dan ili dva da demantuje da je prva zemlja koja će biti izbačena iz evrozone Slovenija, iako je Slovenija šesta po stabilnosti. Znači, navija se za propast evra, pa i propast Evropske unije. I to rade listovi koji su u delimično državnom ili većinski državnom vlasništvu. Sem Tadića, koji shvata da ovo ne vodi nigde, što je mogao da vidi prvoga dana, u tom praznom prostoru, nastao je taj tako strašno cinično dočekan od naših intelektualaca i liberalnih ljudi u Srbiji, a takvih ima na sreću još, Pokret Preokret kao još jedan trik, kao još jedan bezuspešni pokušaj da se vrate neki propali političari.

Jasno je da će Evropa izgubiti strpljenje i jasno je da će SAD i njihova vojska na kraju robusnije nastupiti, jer je to naravno, velika vojna sila koja teže podnosi da joj neko baca molotovljeve koktele na vojsku, nego recimo jedna mala Austrija. Znači, nije to ista pozicija svih tih vojski tamo. I na kraju će, ja sam pričao, sigurno američki kontigent da reaguje i to će onda izazvati ovde dodatnu antiameričku histeriju, posebno ako bude nekih tragičnih posledica te njene intervencije. Znači, vi ste kao rekli srušite barikade, a istovremeno ste napali te vojne jedinice koje tamo samo pokušavaju da obezbede nesmetan prolaz. U Kumanovskom sporazumu piše da će biti obezbeđeno nesmetano kretanje Kosovom na svim mestima. Znači to je paradoks ovog trenutka i kad Tadić shvata da mu klizi iz ruke status kandidata, mediji i dalje nekorektno izveštavaju o događajima, znači goloruki narod se brani, a napadaju ga horde. Evo sad i UNS je intervenisao da su namerno pucali na novinare gumenim mecima. Znači Tadić je izgrdio sve, rekao je ipak, konačno, Srbima da te barikade ne služe ničemu, sada se vidi kako se kod nas donose odluke, sada je to ponovio ministar vojske, onda je ponovio premijer Cvetković. To je sada podržao i Mlađan Dinkić, znači sada odjednom su slobodni svi iz strukture vlasti da to isto ponove. Niko nije smeo, pre nego što je Tadić rekao, to da kaže i sada vidimo kako izgleda lanac odlučivanja u našoj vlasti, da se niko ne usuđuje, dakle svi soliraju sad uoči izbora od toga gde graditi auto put, do toga šta raditi sa kursom dinara ili sa razvojnom bankom ili kako decentralizovati Srbiju ili kako budžet rasporediti, usvojiti zakon o budžetu, ali se niko ne usuđuje da ima drugačije mišljenje o onome što je najvažnije danas u Srbiji, a to su te barikade.

Kao što se sudbina Srbije rešila na barikadama u Kninu, kada je zaratila sa svetom, bila izolovana, potpuno uništila sebe krajem XX veka. Ja sam siguran da 99 koma 99 posto slušalaca ove emisije predstavu nema gde je to Jarinje, a to Jarinje, ta barikada i ta grupa od 100, 200, 300 ljudi koja tamo sedi, ona će takođe odlučiti istorijski sudbinu Srbije. Tako je to kad imate neodgovornu vlast i kukavičku vlast, koja se ne usuđuje da nešto kaže. Počeo sam ponovo da idem po tim skupovima, bio je skup u Novom Sadu u Srpskom narodnom pozorištu u velikoj sali, bilo je prepuno, ljudi su stajali i prvi put sam to video posle kraja devedesetih, posle rata sa NATO paktom. Video sam zebnju ljudi, strah i to očekivanje. Nikad nisam video da te ljudi pažljivije slušaju. Oni vide da im sudbina ponovo klizi iz ruku, vide ekonomski krah, Srbija vidi nezaposlene, sad prvi put vide i potpunu izolaciju Srbije. Posle 13 godina smo došli na isto. Znači, vidim ljude koji se plaše.

Zato sam se angažovao i, po mom mišljenju, svaki takav pokušaj je plemenit. Naravno, svako može da izgubi nadu, cinizam uvek može da uhvati, da čovek kaže svi ste vi isti, ništa nema efekta. Ali ima i ona latinska poslovica Dum spiro spero, dok dišem nadam se, pa eto pokušavam makar da ohrabrim nekoga, da i on negde snažnije protestuje, da kaže promenite makar ovu politiku prema Kosovu.

Očigledno deo te nacionalističke elite koja stoji iza svega ovoga smatra da je bez podele Kosova Srbija džabe vodila ratove. U odnosu na Bosnu i Hercegovinu strategija je drugačija, tamo se smatra da će strpljenjem doći do podele Bosne i Hercegovine, praktično do razgradnje Bosne kao države. Boris Tadić prisustvuje otvaranju auto puta koji se inače, uzgred budi rečeno, gradi 10 godina, kažu da je najskuplji u Evropi ili skoro najskuplji po kvadratnom kilometru, na takvom terenu. I šta će predsednik Srbije na tom otvaranju. Šta tamo radi Kusturica, na tom otvaranju? Da li on ima neke posebne veze sa auto putevima, sa Banja Lukom? Zašto je Novak Đoković došao istovremeno, njemu su nezavisno dali nagradu, ali se to nekako baš potrefilo kad je tamo Tadić, i piše da su se sastali četiri značajne ličnosti iz regiona, to su Milorad Dodik, Boris Tadić, Emir Kusturica i Novak Đoković. I sad vi promešajte ova četiri lika kao da imate četiri karte na stolu i recite mi u kom pasijansu te četiri karte idu zajedno. Šta njih objedinjuje. Koja tema ih povezuje sa otvaranjem auto puta.

Jedan književnik, ne tako poznat, napisao je Most svetog kralja Luja, Tornton Vajlder, jedan most se ruši i sad su to priče o sudbinama ljudi koji su tu poginuli. Znači njih vezuje samo rušenje mosta. E, ovo sad meni liči na neki Tornton Vajlderov auto put na Balkanu, pa su se tu našle razne ličnosti, mogao je možda da svrati i onaj Džastin Biber, možda je mogao da dođe i ovaj Felipe Masa, vozač forumule 1. Znate ono, kao neki karneval, pa smo svi tu. Znači, skoro je neverovatno, imate krizu koja gori na Kosovu, a Tadić prisustvuje otvaranju puta, vidim da drži traku koju seče Dodik, ne znam zašto. Kakve veze moj predsednik ima sa tim auto putem? Naša vlast nema nikakvu odgovornost prema istorijskoj situaciji. A istorijska situacija je jasna. Srbija bi dobijanjem statusa kandidata konačno zatvorila tu dilemu, želi li ona da se priključi Evropskoj uniji ili ne, to je najopštiji cilj njenog političkog kretanja.

E sad, često me pitaju a zašto mi da uđemo u Evropsku uniju. Šta će nama ta Evropska unija. Tu nema jednog odgovora, ali jedan od glavnih je to što morate da se menjate. Znači, kada ulazite u Evropsku uniju, u tom procesu pridruživanja, pregovora, takozvanih poglavlja koja morate da zatvorite, vi u stvari morate da ispunite mnoge stvari. Na primer, oni će vam proceniti vaš pravosudni sistem i vaše zakonodavstvo. Oni će, na primer, proceniti medijske slobode. Oni će proceniti ljudska prava. Vi ćete morati da se borite protiv korupcije. Hrvatska je na kraju uhapsila svog bivšeg premijera, plašim se da će pohapsiti što-šta iz njihove političke elite u vremenima koja dolaze, da bi zaista pokazala da se obračunava sa korupcijom. Znači, ti moraš da se menjaš. I te promene moraju da budu suštinske, a ovde imate oca nacije Dobricu Ćosića, koji kaže da je nerazvijenost naša prednost i naša šansa, što je jedinstvena izjava u istoriji civilizacije. To nikad niko nije rekao. To je kao Branko Kostić, ješćemo korijenje, znači to je varijacija te iste teze. Onda ti nećeš da se menjaš i tebe je strah od toga da bi te proces priključenja Evropskoj uniji naterao da promeniš društvo u Srbiji. Ono što ja hoću i vi hoćete i slušaoci ove emisije. Znači, oni zaista hoće suprotno. Dobrica Ćosić i ta grupa ljudi se oseća komotno u Srbiji. Njima zapravo odgovara ovakva Srbija. To je sad za jednu posebnu temu i analizu, kako je to moguće. Njih ne zabrinjava smanjenje broja visokoobrazovanih ljudi. Njih ne zabrinjava pad životnog standarda. Njih ne zabrinjava manjak investicija. Njih ne zabrinjava sve niža produktivnost. Njih to sve ništa ne zabrinjava.

Na primer, jedna tipična reakcija pre godinu i po dana kada je rađen piza test koji treba da pokaže koliko su obrazovani đaci u različitim evropskim zemljama, pokazalo se da Srbija zaostaje godinu dana za Hrvatskom. Onda je jedan ministar rekao da moramo da pripremimo đake za testove. Znači, da ih nauče šta će ih pitati na testu, pa da podvale. Moja baka je govorila kajšariti, to znači varati. Eto to je naša reakcija, a ne da alarm proradi. Znači, ti se prilagođavaš, civilizacija se menja, svet u kome živimo, ogromna je brzina promene, neshvatljiva, tektonska, a ti hoćeš da ostaneš isti kakav jesi i tebe će da pregazi vreme. Ima u Amarkordu ona slika kada oni svi idu čamcima da vide veliki prekookeanski brod i onda taj ogromni brod prođe, oni su svi u čamcima, taj brod prođe i ode, oni se onako malo pokisli vrate, ništa se nije dogodilo. E tako mi zamišljamo. Srbija je tu, sve će da prođe, mi ostajemo u svom malom mestu. U Engleskoj razbijaju glavu kako da svako mesto ima internet. Pa pošto ima brdovitih delova Engleske, Škotska posebno, onda su zaključili da ti repetitori ne valjaju, pa će Engleska da plati da preko satelita internet ide satelitski, da bi obezbedili doslovno da svako selo u Engleskoj može da ima internet. Eto, to je država koja brine o svojim građanima. Margaret Tačer, koja je daleko od toga da je meni simpatična političarka, je rekla: za moga mandata, jedan od ciljeva je da će svi osnovci u Engleskoj kad izađu iz osnovne škole znati da rade na računaru. Znači da će svaka škola imati računare, da će svi naučiti da rade na računaru. Sad zamislite našeg ministra koji obeća prosveti da će svi znati da rade na računaru, a mi smo otkrili da imamo osnovne škole u Srbiji, sad se na tome nešto radi, koje nemaju ni vece. Znači, vi nećete da se menjate, i vi u stvari činite jedan zločin prema sopstvenom narodu. A ovi sa barikada u stvari su instrument da se zaustavi ta promena. Ne ti ljudi koji sede na barikadama, neki autentično veruju, ja ne govorim sad o njima. To je jedna druga priča, jedna posebna tragedija što su njima davana velika obećanja i oni veruju u ta obećanja, da nikada tu neće Priština ništa imati. Jedan veliki srpski političar je rekao, bolje i najgori ugovor nego 10 dobrih ratova. Dakle, otpor promenama je u stvari suštinski razlog svemu ovome. A istovremeno se dive Đokoviću koji igra tenis po pravilima koja su drugi napravili. Sećam se, dok je bio aparthejd u Južnoj Africi, da je ovaj Eš, prvi značajan američki teniser, išao na jedan turnir u Južnu Afriku i da su ga naravno mediji pitali, pa zar od svih ljudi vi da kršite embargo i da idete tamo, on je rekao ne, vi se varate. Kaže, ja idem namerno tamo jer hoću da pokažem mojoj crnoj braći da jedan crnac može da potuče belca u tenisu po pravilima koja je izmislio beli čovek. E to je ovde. Mesto da ti kažeš ne, naš đak kad bude dobio tvoj program i tvoj kompjuter će pokazati da može isto tako informatički da se razvije, ne, vi želite da ga držite u nekoj zaostalosti, u nekom neznanju i naravno onda vi ste ispod nivoa jednoga Karađorđa. Jer ovde nema u toj polupismenoj Srbiji Dositeja Obradovića da dođe iz Ugarske, Karađorđe ga je zvao da mu on prosvetu menja. Znači, vi nemate osećaj koliki je stepen vaše zaostalosti i to je ta užasna neodgovornost.

Meni liči taj sever Kosova malo na one teritorije koje je Amerika imala kad se širila. Bio je jedan prazan prostor, teritorije koje niko nije kontrolisao, najčuvenija je ona u Oklahomi, jedna neverovatna situacija kada su svi stali na crtu i onda ko god je dalje trčao, mogao je da zabode zastavicu i kaže, to je moje parče zemlje. Tako i ovaj sever Kosova, meni je potpuno nejasno kakva je to teritorija. Ako naša policija i vojska, pre svega policija, tamo nema ingerencije, ako nema prištinska, pa izvinite, čija policija to tamo reguliše. Znači, to je jedna teritorija koja nema efektivnu policijsku kontrolu, što je stanje koje ne možete naći u Evropi. Dakle, vi praktično jednu teritoriju, te četiri opštine, puštate da se samoorganizuju. Vi dolazite na stupanj predmodernog društva. Kao neki rani srednji vek. Na šta liči onda država Srbija koja pušta svoje još uvek građane da se samoorganizuju. Oni imaju barikade i naoružani su. Čoveče, na šta to liči u sred Evrope. Pa nije Balkan u Centralnoj Africi gde se ne zna šta se dešava. Tako je pogrešna politika Tadićeva, on je predugo imao uspeha sa tom politikom i levo i desno, odnosno i Kosovo i Evropa, a kad je ta politika krahirala, njemu preti da nema ni jedno ni drugo, on se prenuo, ja lično mislim kasno. Tu su dva jahača apokalipse, Dačić i Jeremić, obojica su rekli da taj datum i nije bitan uopšte, nema nikakvog značaja. To je znate kao da su recimo naši preci rekli: Berlinski kongres, pa šta. Ako na Berlinskom kongresu postanu nezavisna država dobro je, ako ne postanu, pa biće još prilike, znate ono, biće još neki kongres. To su neshvatljive izjave. Vi nemate nijednog političara srpskog u drugoj polovini XIX veka koji bi tako sumanutu izjavu dao. Znate, tada tamo ide Jovan Ristić, on je presrećan. Da vidite kako je on oduševljen kad se vraća. Kaže, oni su nas priznali sada kao jednu ozbiljnu evropsku državu. Čovek je ponosan na ono što se dogodilo. Vi sada i ovde nemate nikakav ponos, vi kažete, pa sklonite te barikade, sad ste preterali, nemojte baš da pucate. Ma nije austrijski vojnik došao ovde da osvoji Srbiju. Pa nije ovo 1914. ili 1941. godina. Oni su tamo da očuvaju mir. U konkretnom slučaju, oni su tamo da obezbede da put bude prolazan. Ništa više od toga. Pogledajte, betoniraju se putevi, nanosi se šljunak, sad je odjednom svejedno što se kamion KFOR-a baci. Čiji je to kamion? Ko je toliko bogat kad mu je svejedno da se kamion uništi i baci. Tamo su logorske vatre. Znate šta, mene ovo podseća na neki predsrpski ustanak. Alo, XVIII vek. Gore vatre, samo-su-organizovani. Istovremeno, ta deca tamo ne idu u školu. Istovremeno, tamo je radna obaveza da budeš na barikadi. Zašto se to radi? Tadić treba jasno da kaže: Kumanovskim sporazumom mi nemamo ingerencije. Mi ćemo se boriti za kolektivna i pojedinačna prava Srba na Kosovu, oni ostaju naši državljani, mi ćemo sa Prištinom pregovarati, mi ćemo se izboriti i za neki teritorijalni status, ali ne možemo odvojiti taj deo Kosova i pripojiti Srbiji. Svet to neće dati. Kao što nije dao da se to uradi sa zapadnom Slavonijom, kao što nije dao sa istočnom Slavonijom i kao što nije dao sa kninskom krajinom, to neće dati ni ovde. To je pitanje vremena i strpljenja zapadnih zemalja i sile, koja će biti upotrebljena na kraju da se to spreči.

I samo da kažem, zašto to vas čudi kada vi imate jednog poslanika u Skupštini Srbije, koga njegova stranka predstavlja kao predsednika Vlade SAO Krajine u izbeglištvu. Tako da je ovo Tadićevo zakasnelo, ima ona engleska poslovica, too little too late, suviše malo suviše kasno. Vi imate posetu Angele Merkel koja to njemu kaže. Znači on je upozoren već tada da to ne ide. Eto koliko vam vremena treba, znači vi to uradite u trenutku kada već vidite da će to sve da se svali. A na kraju, te barikade su usmerene protiv njega i on ide na izbore sa tim barikadama, te barikade mogu da budu iskorišćene i za rušenje njega sa vlasti, odnosno Demokratske stranke i biće iskorišćene da Rusima pošalju jasnu poruku, zovu Tomu Nikolića tamo na kongres Putinove partije, drugim rečima, to je naš partner, znači nije Konuzin baš napamet govorio. To nam je partner, Tadiću ti više nisi naš partner, jes da si nam dao NIS, da si nam poklonio monopol na naftu u Srbiji, ali to nije dovoljno, ne slušaš nas dovoljno, imaš te Srbe koji traže državljanstvo i onda Medvedev, predsednik Rusije, kaže, to ćemo ozbiljno razmotriti. Slušajte, to je cinizam i jedna manipulacija. Naravno, baš njega briga za Srbe na Kosovu, ali hoće da kaže, pa da vidimo, možda i mi možemo malo da igramo partiju šaha i na tom polju sa Zapadom. Mislim, toliko je cinično držanje Rusije u svemu tome, ali ovde se niko ne usuđuje da zucne o svemu tome i da kaže nešto toj Rusiji koja lupa, sad već otvoreno, šamare nama levo i desno. Može joj se, pošto mi toliko cvilimo da slučajno Rusija ne bi glasala u Savetu bezbednosti za priznanje Kosova, a Rusija to nama neće uraditi zato što ima svoju Čečeniju. Pa ona to radi zbog svojih interesa, a to nema nikakve veze sa Srbijom i sa problemom Kosova.

Tako da tu vidimo krah Tadićeve politike, ja ponavljam tu kinesku poslovicu: kad se sapleteš o kamen i padneš u rupu, nemoj da gledaš gde si dospeo nego o šta si se spotakao. Mi se stalno spotičemo o taj isti kamen. Jedanput jasno i otvoreno reci, ne, naša orijentacija je proevropska, jer tako si i dobio predsedničke izbore i tukao Tomu Nikolića. Toma Nikolić je tada bio neubedljivi proevropljanin a ti si tada delovao kao ubedljivi. Razlika je mala bila, 300 hiljada glasova, ali dovoljna. Sada ti nastavljaš, Toma Nikolić i dalje neubedljivi proevropljanin, ti si neubedljivi nacionalista i mene ne čudi da počinju da rastu stranke koje su jasne. Ovo je polarizujući trenutak za srpsku politiku. Koštunica je konačno otvoreno rekao, ne treba nam Evropska unija, to je propali projekat. Vuk Drašković se prenuo, on je uvek imao taj ravnogorski, proevropski nacionalizam, koji je jedna od najspecifičnijih političkih pozicija koju je uopšte moguće naći u Srbiji, koja tako mnogo čudi ljude sa strane, ali on je odjednom shvatio da mi ne idemo nikuda, još neki ljudi to su shvatili, neki ugledni ljudi. Svako od nas ima svoju biografiju, može neko da vam ne veruje, znate ono, dršte vuka, dršte vuka, pa na kraju kad stvarno dođe vuk, onda neće da te podrže. Svako će platiti svoju cenu svojih političkih zabluda ili uspeha. Ali jeste težak trenutak i ja sam očekivao da naše elite proevropske budu malo agresivnije, malo svesnije trenutka u kome živimo. Ako je ovo neki Titanik koji ide ka steni, onda veliki deo te naše liberalne inteligencije počinje da liči na onaj orkestar sa Titanika koji svira u večernjim odelima dok Titanik tone. I oni se pomalo vesele što ćemo da propadnemo. Ja ne znam zašto bih se ja veselio propasti samoga sebe i svog naroda i svoje države. Deset godina sam se borio, nisam verovao da ću ponovo morati da se borim za ono za što sam mislio da sam se izborio 2000. godine: za proevropsku orijentaciju Srbije. Druga stvar su lupetanja, saplitanja, pokvarenosti, loši karakteri, sve ovo što vide svi građani Srbije. To je jedna tema. I Hrvatska ima mnogo korupcije, ali ima konsenzus o evropskoj budućnosti. I sada, da vas nešto pitam. Kako je moguće da taj konsenzus postoji svuda i regionu sem u Srbiji. Imate ga čak i u Crnoj Gori. Čak i ovaj prosrpski deo Crne Gore, koji nije mali, ne vidim da se otvoreno bar tome protivi da Crna Gora ide u evropske integracije. U Bosni i Hercegovini je taj konsenzus jasan, sa izuzetkom Republike Srpske, koja ima drugi prioritet, imate ga na Kosovu, imate ga u Republici Albaniji, imate ga u Makedoniji.

Kako je moguće da je Srbija jedina zemlja u regionu koja nema evropski konsenzus i koja sad postavlja pitanje svoje orijentacije preko ovih barikada, da li da se bavi granicama i Kosovom i da se iscrpi sledećih 20 godina i uništi samu sebe, po drugi put za 20, 30 godina ili da konačno kaže to je izgubljeno, mi ćemo ono što možemo tu uraditi, ali mi moramo ići napred i menjati se kao društvo i prilagođavati se XXI veku. Znači, kao da imamo mini rat sa NATO paktom sad na barikadama. Naravno, to nije onaj pravi rat sa avionima. Ali kao da ste reprodukovali sve to u nekoj mini ravni, vi sad opet imate tamo te vojnike iz tih istih zemalja, vi opet nešto hoćete da pucate na njih, jer vam oni kao ne daju vašu državu. Vi se ljutite na Zapad, vi proričete kao Milošević propast Zapada, pobogu gde su nas Tadić i Demokratska stranka doveli. U toj strašnoj želji da se udvaraju svim nacionalistima. Ono što sam Zoranu Đinđiću jedanput rekao, kada se udvarao u crkvi nacionalistima, da nikad ti glasati za tebe neće, a izgubićeš podršku i simpatije, makar u početku, onih koji te zaista podržavaju. Tadić će isto proći. Njega koriste nacionalisti, oni ga u suštini preziru, oni znaju da on nije nacionalista u suštini, da je on samo čovek koji je nesiguran u odnosu na njih. Oni će biti zadovoljni ako Srbija još jedanput bude u blatu i mraku. Znači, idi odavde, ako ti ne valja ovde, ti se skloni, nama je dobro i 10 ćevapčića sa pola kile belog, šta fali Srbiji, ovde su ljudi zdravi, jabuke su zdrave neprskane, voda je sveža, ima mnogo mineralne vode, evo Novak Đoković je pobedio, evo sad je i tamo na otvaranju auto puta, njih to zadovoljava, to je jedna elita zastrašujuća. Zašto oni uživaju u tom blatu i mraku, ja ne znam. I vidite da je Tadić tek juče rekao, treba barikade skloniti kada je već bilo kasno.

Svetlana Lukić: U nastavku emisije slušate antropološkinju Svetlanu Slapšak koja, za one koji ne znaju, živi u Sloveniji.

Svetlana Slapšak: Prvo, da budemo sasvim načisto, ja mislim da se mora ući u Evropsku uniju. I to se mora ući upravo zato što je tako sada, jer ako recimo u nekim snovima našim, u Evropsku zajednicu uđe ceo Balkan i Kosovo i Albanija, Hrvatska je već tako reći tu, samo će biti na čekanju godinu dana. Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija, to će onda biti potpuno druga situacija. Onda će, ukoliko Evropska unija preživi dotle i svi uđemo, situacija u tom smislu, naravno biti samo bolja jer se problematika menja. Ja sam duboko uverena da upravo prisustvo veće aktivnosti malih zemalja možda da neku pouku konačno, to je naravno utopijsko verovanje, evropskim voditeljima koji su potpuno zabrazdili, koji stvarno više ne znaju gde su. Koji smenjuju vlade bez izbora, izabrane vlade, koji celim narodima nude potpuno sramotne dilove, koji u svojim medijima govore najstrašnije stereotipe, o Grcima posebno, i tako dalje. Tako da je situacija zaista došla do neke tačke ključanja u kojoj će se morati Evropski parlament probuditi i zapitati se, šta mi to zapravo radimo. Verovatno se mnoge stvari dešavaju samo što mi prosto nismo obavešteni. Mi takozvani u Evropskoj zajednici nismo obavešteni o tome šta se radi u Parlamentu. Vi treba dobro da pretražujete, pa da nađete šta se zaista dešava. Dakle, Evropa ima nekoliko veoma ozbiljnih problema, puštajući po strani ovaj finansijski, koji je evidentno veštački napravljen. Ima problem medija, ima problem obrazovanja o Evropi za Evropu i zaista ima politički problem nerazumevanja funkcionisanja zajednice.

Ako se sećate argumenata protiv jugoslovenske federacije, neki se kobno pojavljuju sa crnim plaštom, oni lebde unaokolo, to jesu zapravo isti problemi kad pomislite. Pokoj duši Anti Markoviću, koji nam je dao jednu godinu života, taj je čovek imao neka rešenja, ali je imao i neke ideje koje nisu neprimenljive ni danas na evropskome nivou. Sad što se onih koji su već u Evropskoj zajednici tiče, problem je neobično ozbiljan. Prvo zato što Evropa ima vlade od kojih je veća polovina, ne samo desna nego i naci, a te vlade su neodgovorne, ti političari su neodgovorni, oni imaju sve više popularnosti jer se oslanjaju na neobrazovane, nesrećne, frustrirane, mizerne i dobijamo ono što smo dobili u Holandiji. Dobijamo ono što se desilo u Norveškoj, što još nema najdirektnije političke posledice, ali bi se moglo desiti u budućnosti. Dakle, logično je da se nacoši vesele, one koji su izvan Evrope i sada tvrde da u Evropu ne treba ući, ali odgovorno razmišljanje, a u odgovorno razmišljanje računam i Papandreuovu ideju da se napravi referendum. Odgovorno razmišljanje koje pravi, vaspitani građanin, obrazovani građanin izvodi, ako hoćete kao svoju svakodnevnu aktivnost, kaže da se mora ući u Evropu. Da je to najosnovniji politički cilj. To recimo, što je Papandreu proglasio referendum i što su ga narednog dana skinuli evropski administratori, ne narod, mislim da je to jedan neverovatno lep gest. Za razliku od drugih naroda, Grci nisu preterivali u referendumima. Oni su imali jedan veliki referendum 1974. godine na kojem su odlučili ključno pitanje, da li će biti republika ili monarhija. I zauvek su oterali kralja i njegovu porodicu i konačno postali Republika. I Papandreu je ponudio Grcima, koji protestuju već treću godinu protiv mera koje se sprovode, ponudio je mogućnost da sednu i razmisle da li to hoće da podnesu ili ne. I ako neće da podnesu, da se sami sa svojom odgovornošću suoče sa posledicama. I neverovatan demokratski gest je kažnjen istoga trenutka, jer imamo političare kao što su Merkelova i Sarkozi, koji danas vode Evropu a sekundiraju im militaristički manijaci, kao što su engleski političari, koji bi sada malo da napadnemo Iran, vrlo je zgodno, srušili smo one koji su donosili naftu, srušili smo one koji voze gas, hajde sada da uništimo još i ove koji proizvode bombe. Dakle, ludilo je potpuno neverovatno. Neodgovornost je tolika.

Posle izjave Merkelove, da je projekt multikulturalnosti propao, vi se pitate zaista, nije li tada već bio krajnji trenutak da se prave vanredni izbori u Nemačkoj. Dakle, sa svim tim strahotama koje se dešavaju u Evropi, sa evidentnom potrebom da se rekonstruiše pojam parlamentarne demokratije, koja se meni ne dopada, ali je nužno zlo. U toj situaciji ne samo da je potrebno, nego zaista treba rukama i nogama, noktima grebati da se uđe u Evropu, da se u tome učestvuje. Ali to je, kažem, zadatak za građane koji su obrazovani, svesni, vaspitani građani, koji hoće nešto da rade za sebe i za druge.

Ja mislim da je Merkelova izgubila razum. Zaista, ja ne mogu drugačije da tumačim tu izjavu da je multikulturalni projekt propao. Ona u svojoj zemlji ima jednu četvrtinu stanovništva koji nisu Nemci, većinom su Turci. Ti su ljudi adaptirani. Ti su ljudi savršeno akomodirani na novu situaciju. Ti ljudi su bilingvalni, žive u dve kulture. U čemu je tu problem. To su ljudi koji drže dobar deo trgovine i privrede na svojim leđima. Turski element je toliko postao sastavni deo današnje nemačke kulture, da je zaista savršeno neodgovorno tako, šapom izbrisati ogroman deo stanovništva. Produktivan, aktivan, to su sad generacije ljudi koji su odrasli u Nemačkoj, koji imaju književnost na nemačkom, mnogo naučnika, mnogo elita ako hoćete. Njih tako šutnuti, to je zaista potpuno neodgovorno. Na vrlo sličan način, dozvolite da podsetim, samo što tada nismo reagovali jer smo bili mnogo uplašeniji, na vrlo sličan način su desetkovane elite Istočne Nemačke. Pod najrazličitijim, uglavnom lažnim optužbama, i sistematski su zamenjivani voditelji kulturnih ustanova, naučnih ustanova, mlađim i uglavnom manje kvalitetnim kadrovima iz Zapadne Nemačke. Toga sam bila svedok. To sam videla kako izgleda jer sam upoznala ljude koji su vodili sudske procese zbog svog smenjivanja i zbog, recimo prinude da potpišu izjavu da nikad nisu bili i neće biti komunisti. Molim, u demokratskoj državi i tako dalje. Dakle, cela ta stvar sa Merkelovom, pre dve godine u Berlinu moji prijatelji, koji su uglavnom naravno levičari, su mi govorili, ona je samo u pogrešnoj stranci. Danas neće da čuju za njeno ime. Promena je takva. Na žalost, ljudi se menjaju. Ja mislim da je njena, ako hoćete nervoza koja je to izrodila, takvo ponašanje, jeste u vrlo nezgodnoj situaciji u koju je Evropska zajednica sebe stavila u pogledu američkih banaka i tih, zaista onako rakasto izraslih strahota, tih među-bankovnih institucija koje više uopšte ne razumem, koje su zapravo jednostavno prigrabile vlast i koje određuju sudbinu evropske države. Dakle, dovedeni smo u situaciju da nekakvi anonimusi, uglavnom bubuljičavi klinci od po tridesetak godina komanduju svetskom politikom u ovome trenutku i kažu, pa danas na berzi izgleda tako da bi stvarno bilo dobro napraviti jedan mali rat u Iranu, pa da vidimo kako će se stvari dignuti, spustiti, pasti u naš džep i tako dalje. Ta nevidljiva klasa koja je zaista uzdrmala američku ekonomiju, zbog koje sada imate bekfleš efekat u Evropi.

Evropska ekonomija nije bila tako slaba, nego plaća sada svoja prijateljstva u NATO-u, jer NATO je transfer i filter preko kojeg sve to ide. Dakle, upali smo u jednu situaciju kojoj nismo dorasli, prosto zato što pojma nemamo o čemu je reč. I kapitalizam je izrastao u nešto drugo u zadnjih 10 godina, o čemu niko ništa nije slutio, čak ni teoretičari nisu bili pripremljeni na ovo što se sada događa. Kada slušate Čomskog kako govori o novoj situaciji, vidite da on pojma nema o čemu je reč. Jesmo u jednoj situaciji u kojoj ne razumemo šta se događa. I kada bi mediji bili na visini svoga profesionalnoga zadatka, da analiziraju, otkrivaju, detektivski raskrivaju, seciraju, istražuju i sve ostalo, možda bi nam bilo lakše, ali toga nema. Ja sam sada u Grčkoj čitala novine gde ima tih istraživačkih pokušaja da se zapravo raskrije šta se dešava, ali se oni zaista dave ako hoćete, u moru otpora protiv stereotipa koji su isti stereotipi koji su u Grčkoj doveli do istoga takvoga stanja još u XIX veku. To su stvari koje se gomilaju, gomilaju i ponavljaju do besvesti, kad vi danas otvorite žutu nemačku štampu i nađete ideje da Grci treba da prodaju svoja ostrva, onda možda i decu. Kada ste u Grčkoj, vidite neverovatnu hladnokrvnost ljudi koji su još sposobni da demonstriraju, još sposobni da formulišu, još sposobni da raspravljaju o tome šta se događa. U Grčkoj imate dva elementa koji su mene zaista potresla, jer to su znaci raspada nekoga društva. Na jednoj strani psi lutalice, na drugoj strani veoma vešte bande kradljivaca. Talas provala u Grčkoj je potpuno neverovatan i to rafiniranih provala sa jasnim ciljem. To su očigledno veliki profesionalci. Zamislite blisku budućnost bez struje, sa putevima koji polako zarastaju u travu i na kojima vas čekaju razbojničke bande. Treba se pripremiti za nešto što zaista može da bude krajnje neprijatno za celu Evropu i za ovaj tampon, koji Evropa u svom slepilu ne prihvata, a morala bi ga prihvatiti, između Grčke i Slovenije.

Pa imate fenomenalan slučaj: Slovenija i Hrvatska će imati izbore istoga dana. Hrvatska će izabrati levicu, Slovenija desnicu. Činjenica da će dve susedne zemlje u istome trenutku izabrati jedna levo, druga desnu opciju, govori o tome da je, ako hoćete, stanje evropske neurotizacije na svakome mestu drugačije i ne može se nikako svesti. Naročito se ne može svesti na ideju o centralizovanoj politici, jer mislim da je to poslednja ideja koja pada na pamet, kada čovek razmišlja o tim specifičnostima. A sa druge strane, centralizacija bi u Evropskoj zajednici mogla, pre svega da znači smanjenje birokratije. A kada bi došlo do smanjenja birokratije, verovatno bi moglo da se zamisli nešto još utopičnije, a to je uvećanje pameti birokratije. Današnja evropska birokratija je zastrašujuće tupava. Došli smo do jezika koji je, kada danas poredimo evropske dokumente, posebno takozvane raspise, konkurse, pa to je jezik koji je još drveniji od komunističkoga jezika koji je već bio mrtav osamdesetih godina u nekadašnjoj Jugoslaviji. Zaista potpuno mrtvilo, vi ništa više ne razumete. Zahtevi su sumanuti. Nedavno je išla jedna peticija, koju su inicirali članovi Evropskog komiteta za nauku i koju je potpisalo preko 12 hiljada istraživača, članova univerziteta, koji su protestovali zbog zaista skandaloznog izbacivanja društvenih nauka i humanistike iz F8 programa. Ko je to mogao da uradi. Oprostite, koji ludak birokratski je nešto tako mogao da uradi, pa je uradio. Da li će se možda otkriti ime toga čoveka ili žene. Ne, naravno da neće, jer je birokratija anonimna, bezbojna. Tako da je ta situacija sa evropskom birokratijom do te mere nezgodna, da centralizam pada na pamet kao, ako hoćete, neka pre svega pretnja da će se možda stvari urediti. Mislim da je jedan nemački novinar napravio eksperiment, pa je prosto registrovao šta se dešava u Strazburu na hodnicima u petak u podne. Dešava se to da masovno sa koferčićima odlazi ta birokratija i tog istog dana diže dnevnicu za terenski posao, takozvani. Znači, maznu po 300 ili 500 eura i odu na vikend. To je to. To je do te mere odvratno, ako hoćete, ponašanje. Neko ko zaista razmišlja o Evropskoj zajednici, nikad mu ne bi palo na pamet da ide u tu strahotu. A sa druge strane šta ga čeka, čekaju ga male nacionalne države, mogućne vojne diktature, fašizmi, nacionalizmi, pretnja istrebljenjem, na svaka dva meseca je zapravo opasnost od rata, gledajte Srbiju, pogranični sukobi i tome slično. Dakle, Evropa, kada sve svedemo, nudi dve stvari. Jedno je pasoš i mobilnost, drugo je da mladi mogu da putuju. To da posle ne mogu više nikada da se zaposle i da zapravo već sada 60 odsto visokoobrazovanih mladih Evropejaca nema apsolutno nikakve perspektive za zapošljavanje, do kraja života – to je drugi deo te priče. Ali uzmimo samo ovo, jer na kraju krajeva, politika je umetnost mogućnog, bez obzira kako je mi zamišljamo.

Svetlana Lukić: Kada ste pomenuli izbore u Sloveniji i u Hrvatskoj, hajde u Sloveniji gde vam je bliže, pošto tamo živite.

Svetlana Slapšak: Nema šanse. Pobediće desnica sada sigurno i praviće ovakve ili onakve koalicije, koje će raspuštati po svom ukusu. Ja mislim da je identifikacija većine stanovništva sa zlobom, pokvarenošću, korupcijom do te mere jaka, da ne može da se desi da se izglasa nešto drugo. Ta negativna ljubav prema ružnom, gadnom, pokvarenom, odvratnom, zlobnom, to će pobediti, na žalost. Ta desnica je tri godine sabotirala vladu, koja je proglašena neuspešnom, pre svega zato što je desnica sabotirala. Tako da, zanimljivo je to šta se sad dešava, u tom kratkom periodu pre izbora u nedelju, to je da Pahor, koga su svi optuživali za najstrašnije zločine, čovek čim je izgubio vlast, počeo je da govori ponovo razumno, upečatljivo, opet je omiljen, prestigao je već nekoliko drugih stranaka, dakle to je to. Tako da situacija za one koji su beznadežno puni nade i optimisti, još nešto obećava, za mene na žalost ne obećava apsolutno ništa. Ja mislim da će desnica doći na vlast i manipulisati sva mogućna rešenja koja mogu pasti i da jedino možemo da se nadamo da će evropska situacija da bude možda bolja, pa će se onda to reflektovati i na nas. Inače, mislim da nema nikakve nade. Znate ono što se dešava sad u predizbornoj kampanji u Sloveniji, ne dešava se pamet nego se dešavaju afere i ta strast za izmišljanjem afera je zapravo donela neverovatno mnogo Zoranu Jankoviću, koji nije obrazovan političar i nije politički lik za kojim bih ja naročito čeznula da mi se pojavljuje kao predsednik vlade. Krenuli su da ga napadaju zato što je svojim sinovima, očigledno nisu uzorna dečica, daleko od toga, davao pare i da im još uvek daje pare za njihove kuće. Pa za pločice, pa za baštu i sad pazite, to nije afera, to nije nepotizam, to je bogati roditelj koji daje nesposobnoj deci. Ja mislim da je zapravo sa tom akcijom, tog oca koji je uhvaćen kako svojoj nesposobnoj deci daje pare, ja mislim da je tim stekao neverovatne simpatije. Ima još jedan vrlo zanimljiv element koji će da reši situaciju, odnosno da je zaplete na vrlo zanimljiv način, a to je predsednik države. On ne podnosi Janšu i ima naime ustavno pravo da ne predloži za predsednika vlade onoga ko je pobedio na izborima. Dakle, može doći do vrlo zanimljivih obrata i ja ih jedva čekam, u krajnjoj liniji nisam uopšte sigurna da ću ići na biralište jer nisam sigurna da li hoću da se pokorim logici da zapravo više ne mogu da glasam za onoga za koga hoću.

Svetlana Lukić: Kad ste maločas rekli da razmišljate da li ćete izaći na izbore u Sloveniji, mislim da će ovde tek nastati polemike u tom građanskom delu društva, zbog toga što su neki ljudi pojedinačno rekli da treba razmisliti o tome da se ne izađe na izbore, o tom belom glasu i to je naišlo na dosta oštar, da ne kažem prekorni stav, kao da to uopšte nije legitiman stav.

Svetlana Slapšak: To je potpuno očekivana reakcija političkih stranaka i ne mogu da joj negiram izvesnu racionalnost, ali sa druge strane, te iste političke stranke bi morale dobro da se zamisle zašto postoje ljudi koji tako misle. I da se daju na dobar posao, na takozvani posao na terenu. Da sa tim ljudima razgovaraju i da ih ubede, a ne da paušalno napadaju bele glasove, nego naprotiv. Možda čak pojedinačno da obrađuju jednog po jednog. Neka ih zavode, pobogu. To je posao političkih partija. Izgleda da su političke partije potpuno zaboravile šta sve treba da rade sa svojim biračima. Tako da jeste, to pokazuje, ako hoćete, stepen neprofesionalnosti i zaborava toga šta je osnovna funkcija jedne političke stranke.

Ja najviše zazirem od rata u Evropi. Meni se čini da ima toliko žarišta otvorenih da je zapravo pitanje trenutka šta će prvo da pukne. Jer mi smo imali neke stereotipske ideje, kao puca na Jugu a ne na Severu. Kako je puklo u Londonu letos. Kako se sprema da pukne u Parizu, a puklo je pre nekoliko godina. Dakle, te vrste socijalnih nemira koje uopšte ne možete da definišete, ne znate odakle dolaze i taj zastrašujući slučaj tolerisanja naci zločina u Nemačkoj. To su strašni znaci koje pametne države mogu relativno brzo da srede, ali očigledno ne rade ništa na tome. Ni Slovenija još nema, verovatno nikome i ne pada na pamet da ima zakon, koji bi striktno zabranjivao aktivnost takvim partijama. A te grupe se množe, one negde mrgolje u nekoj tami i mogu da se pojave bilo kada, bilo gde. Ja se ne bojim njih kao izazivača rata, ali se bojim njih kao one kapisle koja izaziva druge stvari. To smo videli, veoma smo jasno videli rad takvih grupa na početku rata u Jugoslaviji. I onda se to završava ratom u Jugoslaviji koji je, ja mislim, model rata budućnosti. Model rata u kome više nema nijedne poštene bitke. Koje su sramota za istoriju ratovanja. Čak ni taj nivo nije dosegnut. Čak nijedne velike pobede u velikoj bici nije bilo. To se može u svakome trenutku reprodukovati bilo gde u Evropi. Ta ista situacija bez ikakvih granica Sever, Jug, razvijeni, nerazvijeni, to je sada svuda imate. U Holandiji, to se zaista nikada nije moglo zamisliti, imate naci partiju koja je druga na vlasti, koja će u sledećim izborima dobiti, jer na kraju krajeva, stanovništvo Holandije je potpuno raslojeno. Svi koji su imali dovoljno para su otišli na jug Francuske ili u toplije krajeve, kupili imanja i odlučili da tamo ostanu. U Holandiji je ostala sirotinja i imigranti. U toj situaciji, naravno da će se pojaviti ludaci kao što je šef njihove partije, koga možete naći na internetu kako velikom olovkom čačka nos u parlamentu. To je to. To je slika Evrope.

Svetlana Lukić: Slušali ste još jedan Peščanik. Pozdravljaju vas i mnogo struje vam žele, Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Radio emisija Peščanik, 02.12.2011.

Peščanik.net, 06.12.2011.