„Izjava savetnika predsednika Skupštine Crne Gore, da bi ‘civilizacijski iskorak’ bilo aktiviranje eksploziva u dvorani ‘Borik’, predstavlja težak incident, ne samo diplomatski nego i politički, i zahteva da Srbija zatraži objašnjenje od crnogorskih vlasti.“ Ovako počinje članak u Politici od 17.01. 2012., u udarnoj rubrici „Tema dana“, koji pod naslovom „Govor mržnje iz Podgorice“ potpisuje B. Čpajak. Naslov poentira suštinu – „savetnik predsednika“ crnogorske Skupštine se služio govorom mržnje, dok podnaslov teksta „objašnjava“, zapravo falsifikuje ili krivotvori, da je Andrej Nikolaidis napisao/tvrdio „da bi „civilizacijski iskorak” bilo aktiviranje eksploziva u dvorani ’Borik’“. Andrej Nikolaidis je u svom tekstu, na e-novinama objavljenim pod naslovom „Šta je ostalo od Velike Srbije“, napisao da bi civilizacijski iskorak predstavljalo to da je Bole (Boško Stanišljević, 61, radnik Sportske dvorane „Borik“ u Banja Luci) upotrebio svoj skriveni arsenal naoružanja i eksploziva u ime klasnih razloga, kao ogorčeni i očajni radnik koji je shvatio da su ga političke i verske vođe iskoristile i opljačkale, napunivši vlastite džepove. Da li je Bole aktivirao eksploziv, ma iz kojih razloga? Nije. Da li je imao nameru da to učini? Ne zna se, istraga je u toku, po svemu sudeći, nije.

Gramatika iznad terorizma

O čemu se ovde radi? O tome da je Andrej Nikolaidis podsticao Boleta na terorizam, dakako a posteriori, iako Bole nije pokušao da izvede teroristički čin, a po svemu sudeći ga nije ni planirao? Ili o tome da Andrej Nikolaidis glorifikuje teroristički čin kao takav, i, može biti, kao „osvedočeni antisrbin“, žali što do njega nije došlo, posebno ako se ima u vidu ko bi se od pripadnika nebeskog naroda vrnuo u maticu? Pa, mora se priznati da je iskušenje da se da potvrdan odgovor veliko i za one koji nemaju simpatija za anarhizam ili revanšizam, ponajmanje za one koji ljube asortiman roba i usluga vojne industrije, ali pitanja su malko promašena.

Jedino što je relevantno za tekst Andreja Nikolaidisa je rečenična gramatika, ili, da budem precizniji, tzv. „if konstrukcija“, tj. uslovno pogodbena rečenica koja počinje rečcom „da“. Ovom rečenicom se izražava nemogući uslov: da je Bole uradio to i to, onda bi to bio civilizacijski iskorak. Ali, Bole to nije uradio, što konstrukcija te uslovne rečenice već podrazumeva. Nikolaidisa se u stvari ne tiče sam čin, koga nema a po svemu sudeći nije ga ni moglo biti, već značenje jednog takvog hipotetičkog čina, tačnije socijalni smisao motivacije za jedan teroristički čin. Nikolaidis paradoksalno i sarkastično, baš onako kako on ume, bez razlike u prozi kao i u kolumnama, piše da bi famozni civilizacijski iskorak predstavljao klasni a ne, recimo, nacionalno ili verski inspirisan terorizam. Zašto bi to bio civilizacijski iskorak? Zato što bi prevareni i toliko puta iskorišćeni radnici, ne bez svoje krivice u svemu tome, pokazali prve znake klasne samosvesti i mentalnog ozdravljenja jasno fiksirajući koren svog problema u državnicima i poglavarima a ne u pripadnicima drugih naroda, vera itd. Da li onda Nikolaidis priziva Bader-Majnhof, Crvene brigade, Crni septembar ili slične radikalne levičarske pokrete koji su se pre koju deceniju, kada su Nikolaidis i autor ovog teksta bili mali, služili i terorističkim metodama u svom političkom delovanju? Ne, čak ni to. Nikolaidisov sarkazam poentira da je Bole klasno neosvešćen. I samo toliko.

Kolumnizam i/ili konsiljerizam

Pa i nije mu neka poenta, reći će maliciozni, što je morao potezati iz šteka Boletov arsenal za toliko? Kolumni se u zube ne gleda, ko zna bolje – široko mu portalsko polje. No, drugi momenat je ne manje bitan. Andrej Nikolaidis nije samo autor teksta, već i nosilac funkcije savetnika predsednika crnogorskog parlamenta. Samim tim, na njegov tekst se ne gleda kao na tekst nezavisnog analitičara već na tekst koji se dovodi u vezu sa političkim mišljenjem predsednika cg parlamenta, njegove stranke, SDP-a i vladajuće koalicije u Crnoj Gori, čija je ova stranka manja članica. Andrej Nikolaidis je zanimljiv fenomen već i prema tome što je preuzevši ulogu savetnika nastavio da piše svoje kolumne za različite medije u regionu ex-Yu, uključujući i beogradske koji ga rado objavljuju uprkos njegovoj „antisrpskosti“, što recimo nije zasmetalo njegovim tužiteljima i detektorima za verbalnu podršku terorizmu. U tim kolumnama je ostao dosledan svojoj pred-savetničkoj perspektivi i nediplomatskoj žestini, štaviše postajući još žešći budući da mu se front neistomišljenika proširio. Tako u istom tekstu, koji je neočekivano proizveo antiterorističku gungulu, Nikolaidis proziva i „vlastitu“ stranu, tj. stranu koju savetuje ili joj je po poziciji savetnika formativno blizak. Proziva je da „minimiziraju pitanje korupcije“ i da okleva da „smanji pljačku i pohapsi tajkunsku đubrad“. Ovo je već definitivno govor mržnje, doduše komunalni govor mržnje, uperen protiv đubradi. Ali, koji će se majčin sin od uspešnih, može i kontroverznih, biznismena, upecati na udicu da se prepozna u reči tajkun? Elem, lukavo sročeno, baš savetnički.

Savetnik ili kolumnista? Ili i savetnik i kolumnista? Pa, ako na savetničkom mestu nije napravio nijedan kompromis sa svojom savešću, a takav se kompromis u kolumnama ne vidi, zašto bi sebi stavljali drvenu masku samozaljubljenih moralista i salonskih čistunaca. Podsetimo se da je Nikolaidis postao savetnik nakon što mu je buđelar olakšan za 6.000 evra koje je po odluci suda u Podgorici morao da plati Emiru Kusturici za nanetu duševnu bol jer ga je u kolumni (sic!, rekli bi u Sarajevu) nazvao „đavoljim šegrtom“.

Večito širenje Srbije

Sledi suština. Suština nije Bole i njegov arsenal za nedajbože, suština nije ni predizborna kampanja u Srbiji ni medijsko cipelarenje pisca, kolumniste i savetnika u kome učestvuje opozicija u Crnoj Gori i klika u Republici Srpskoj i deo medija u Srbiji, uglavnom ne pominjući da je Andrej Nikolaidis pisac, štaviše uspešan i produktivan pisac, jer je taj statusni simbol rezervisan za Radovana Ka ili „gospodina Legiju“. Suština je u tezi Andreja Nikolaidisa da je Beograd na čelu sa Tadićem faktor nestabilnosti u BiH, CG i na Kosovu, a ne Milorad Dodik, crnogorska opozicija ili lokalni lideri Srba na severu Kosova. Istina, u narečenom tekstu Andrej ne pominje Kosovo, ali ga na vlastitu odgovornost pridodajem spisku zemalja ili simboličkih entiteta, pošto većina samo glume države a nisu (u glumce po mnogo čemu spada i Srbija). Vladajuća politika u Srbiji, to jest Tadićeva i politika Demokratske stranke, nije se odrekla Miloševićeve politike, već ju je transformisala od osvajanja i komadanja u tihu destabilizaciju okolnih zemalja u kojima žive Srbi sa ciljem njihovog teritorijalnog prisajedinjenja matici ili, dok to ne bude moguće, realizacije političkog gospodarenja nad susedima. To je tajna a svima vidljiva politika koja ima oficijelnu krilaticu: I Kosovo i EU, to je zlatna rezerva za slučaj debakla srpskih evro-integracija. To je ujedno i nastojanje paralelno evro-integracijama: najpre svesrpsko ujedinjenje a potom evropsko, kad i ako do njega dođe. Od te imbecilne i autodestruktivne politike nijedna od uticajnih političkih partija u Srbiji nije odustala. Otuda svaka javna prozivka srpskog političkog hegemonizma automatski izaziva crveni nivo uzbune u nacionalističkom establišmentu, u Beogradu, ali i u svim delovima istog ideološkog mehanizma.

Andrej Nikolaidis i njegov sarkazam o hipotetičkom klasnom terorizmu, koga nema, kao civilizacijskom iskoraku samo su očekivana meta i kolateralna šteta imperije koja se posle Miloševića povukla, isturajući u prvi plan bes huliganizma i militantnog šovinizma, ali čija snaga nije umanjena. Imperija vida rane, obnavlja energiju i čeka svoj čas.

E-novine, 18.01.2012.

Peščanik.net, 19.01.2012.

SLUČAJ SRETEN UGRIČIĆ